Dvostruki kriteriji: optužnice za Oluju i Vukovar

Teza o etničkom čišćenju Srba, potkrijepljena nevjerojatnom teorijom o progonu stanovništva topničkim napadima, predstavlja dakle središnji dio optužnice za Oluju. O apsurdnosti ove konstrukcije koja bez ikakva uporišta u stvarnosti dovodi u vezu nekoliko nepovezanih činjenica (tj. iz konteksta istrgnute Tuđmanove izjave o Srbima, ne pretjerano jak poludnevni topnički napad na okupirana "krajinska" naselja, poglavito Knin, odlazak Srba, te naseljavanje protjeranih bosanskohercegovačkih Hrvata na tako ispražnjene prostore), dajući svemu navedenom kvalifikaciju etničkog čišćenja, rečeno je već dosta toga.

Stupidnost "neselektivnog granatiranja"

Za ovu bih se priliku stoga ograničio samo na pojam neselektivnog granatiranja Knina, kao sredstva za izvršenje navodnog protjerivanja. U vezi s tim, zanimljivo bi bilo priupitati suce Raspravnog vijeća Haškog suda, temeljem čega su u prvostupanjskoj presudi procijenili da je topnički napad na Knin imao veze s odlaskom Srba? Nisu li poznati primjeri neusporedivo intenzivnijih i dugotrajnijih granatiranja gradova (poput Vukovara, Osijeka, Gospića, Sarajeva, Zadra, Mostara, Karlovca, primjere iz svjetske povijesti da i ne spominjem) od kojih nijedan, ama baš nijedan, nije rezultirao momentalnim masovnim iseljavanjem svih civila iz navedenih gradova, za razliku od promptnog odlaska stanovništva u slučaju Knina?

Za pomoć sirotom sucu Orieu i ostalima koji inzistiraju na navedenoj teoriji, ilustrativno bi bilo prikazati snimke televizije Ujedinjenih naroda iz 1995., na kojima je zabilježeno samovoljno i masovno iseljavanje Srba iz sarajevskih predgrađa, nakon što su po Daytonskom sporazumu, ova naselja pripala Federaciji BiH. Bosanski Srbi, koji, bitno je naglasiti, u tom slučaju nisu bili suočeni ni sa kakvom vojnom prijetnjom, kolektivno su se iselili, a tom su prigodom s grobalja čak iskapali svoje pokojnike i nosili ih sa sobom, dok su kuće i zgrade u kojima su stanovali - spalili. Slično se, također bez ijedne ispaljene granate na srpske izbjeglice, dogodilo i na Kosovu prilikom ulaska snaga zapadne vojne koalicije u tu pokrajinu. Kada je tamošnje srpsko žiteljstvo shvatilo da Kosovo više neće biti dio Jugoslavije, odlučilo je krenuti u još jedan egzodus.

Nisu li sve ove činjenice bile dovoljne da se temeljito razmisli prije negoli se dirigirani odlazak Srba iz Hrvatske nazove "etničkim čišćenjem"? Svakako jesu, ali prevagnuli su drugi, očito politikantski interesi koji su doveli do skandalozne prvostupanjske presude, iako normalan sud, u svemu čime se teretilo hrvatsku stranu, ne bi našao ništa osim neutemeljenih konstrukcija koje ni izbliza nisu dovoljne čak niti za podizanje optužnice.

Dvostruki kriteriji: optužnice za Vukovar i Oluju

VukovarU isto vrijeme vukovarski zločin preko kojega se lako moglo doći do (važno je istaknuti vrlo utemeljenih) optužbi, koje bi - što se slaže s proklamiranom usmjerenosti Haaga na "krupne ribe"- za napad na Hrvatsku teretile jugoslavenski vojni i državni vrh, ostao je po strani haške pravde. A za taj su proces postojali svakom dostupni, nepobitni i javno objavljeni dokazi poput Adžićeva govora zapisnik kojeg je, zajedno s drugim dokumentima koji otvoreno svjedoče o početku srpskih napada na Hrvatsku, brojnim stranim diplomatima još početkom devedesetih, a par godina kasnije i Haškom sudu, osobno predao Hrvoje Kačić. Sve navedeno je zanemareno u slučaju vukovarske optužnice, a prema Kačićevim riječima nije čak korišteno niti u procesu Miloševiću, jer je raspravu u Haagu moglo usmjeriti u neželjenom pravcu: prema pitanju izravne odgovornosti za početak rata.Sve je još degutantnije ima li se u vidu da su, nasuprot usmjerenosti optužnica za Oluju na hrvatski politički i vojni vrh, za tako očite zločine poput onog vukovarskog, optuženi tek terenski koljači. Naime, Carla Del Ponte je nakon dolaska na čelo Tužiteljstva, zaustavila već pripremljenu optužnicu za razaranje Vukovara adresiranu na vrh tadašnje JNA i predmet ograničila na Šljivančanina i društvo. Od tada pa nadalje, sve tužiteljske snage usmjerila je na progon Markača i Gotovine.

Navedena fiksiranost na Hrvatsku još je znakovitija zna li se da je u slučaju Vukovara, osim očitih dokaza poput snimaka koje svjedoče o potpunom uništenju grada i protjerivanju stanovništva, postojalo i mnoštvo drugih nedvojbenih i neprikrivanih optužujućih materijala. Jedan od najupečatljivijih je svakako izjava Blagoja Adžića izrečena u danima zahuktavanja agresije na istočnu Slavoniju i čitavu Hrvatsku. Načelnik Generalštaba JNA je srpnja 1991. godine izjavio, a brojne novine prenijele, da "izdajice treba ubiti na licu mesta, bez milosti i razmišljanja, a jedinice sa kojima ćete komandovati moraju do kraja izvršiti dobijene zadatke, pa makar pri tome izginuli do poslednjega. Mi imamo prednost u naoružanju. Od sada upotrebite sve snage i otvorite vatru na svakoga koji se protivi našim akcijama."

Iz ovoga bi se vrlo argumentirano moglo zaključiti ne samo o zločinu uništenja Vukovara i školskom primjeru protjerivanja njegova stanovništva, nego bi se mogle utemeljiti i optužbe o, iz najviših vojnih/političkih krugova u Beogradu, vođenoj agresiji na čitavu Hrvatsku. Unatoč bjelodanosti dokaza, njihovoj dostupnosti( dovoljno je bilo samo pogledati snimke stranih TV kuća i prelistati dnevne novine), Del Ponte je sve to zanemarila i krenula u višegodišnju bjesomučnu potjeru za nepostojećim zločinom etničkog čišćenja u Oluji.

U sklopu te misije ponižavala je nekoliko hrvatskih vlada, kopala po tajnim spisima Ureda predsjednika kojih se nelegalno dokopala, konstruirala nevjerojatne teze o etničkom čišćenju "na daljinu", mučila se, izmišljala Gotovinino skrivanje u Hrvatskoj, preskakala sve niže razine odgovornosti ne bi li za pojedinačna zlodjela u Oluji (bez ikakva uporišta) optužila hrvatski vojni i državni vrh. Sve to zbog zločina koji, u obliku u kojem je sročen u haškoj optužnici ("etničko čišćenje Srba"), jednostavno nije postojao.

U isto vrijeme vukovarski zločin preko kojega se lako moglo doći do (važno je istaknuti vrlo utemeljenih) optužbi, koje bi - što se slaže s proklamiranom usmjerenosti Haaga na "krupne ribe"- za napad na Hrvatsku teretile jugoslavenski vojni i državni vrh, ostao je po strani haške pravde. A za taj su proces postojali svakom dostupni, nepobitni i javno objavljeni dokazi poput Adžićeva govora zapisnik kojeg je, zajedno s drugim dokumentima koji otvoreno svjedoče o početku srpskih napada na Hrvatsku, brojnim stranim diplomatima još početkom devedesetih, a par godina kasnije i Haškom sudu, osobno predao Hrvoje Kačić. Sve navedeno je zanemareno u slučaju vukovarske optužnice, a prema Kačićevim riječima nije čak korišteno niti u procesu Miloševiću, jer je raspravu u Haagu moglo usmjeriti u neželjenom pravcu: prema pitanju izravne odgovornosti za početak rata.

Egon Kraljević