Istina o Srbu
Nakon 'revitalizacije' Radauševog spomenika četničkom ustanku u Srbu u našoj Hrvatskoj od 27.srpnja 2010. više ništa ne će biti kao što je bilo prije. Laž je nadvladala istinu, barem verbalno, i to iz usta hrvatskog predsjednika. Od jučer imamo dva Dana ustanka, hrvatski i srpski, državni i protu-državni, ustavni i protuustavni. Jedan od njih je po Ustavu obvezujući, 'partizansko-antifašistički', sjećanje na 22. lipnja 1941. (kad je Hitler napao svog dojučerašnjeg 'saveznika' Staljina), a drugi je 'četničko-antifašistički' odnosno 'srbijansko epsko sjećanje' na dan '27. srpnja' 1941. Tog dana su četnički ustanici poklali drvarske hodočasnike i bukvalno 'okrenuli na ražnju' katoličke župnike (valjda klerofašiste?), drvarskog Waldemara Maximiliana Nestora i grahovačkog Juraja Gospodnetića. To su neporecive povijesne istine.
Spomenik četničkom ustanku u Srbu obnovljen sredstvima hrvatskog naroda simbolički je znak priznanja punog legitimiteta četničkom pokretu u Hrvatskoj. Tko daje legitimitet četništvu bez ikakve sumnje i sam je simpatizer tog pokreta. Kao prvo, svi se sjećamo kako je prošle godine potpredsjednik hrvatske vlade, Slobodan Uzelac svojoj vladi otvoreno zaprijetio: 'Ili će se taj spomenik obnoviti, ili mi Srbi istupamo iz hrvatske vlade' a Vesna Pusić znakovito dodala: 'drugovi, borba još nije završila'! Taj otvoreni ultimatum a sve u strahu zbog gubitka vlasti, Kosoričina vlada je prihvatila a prihvatila je i poklon u vidu kamena temeljca za taj spomenik, dopremljenog iz Srbije. Nije li tim činom i figurativno dala legitimitet četništvu slično kao što je i srpska Narodna skupština u cijelosti izjednačila Titove partizane i Dražine 'antifašističke' četnike.
Kao drugo, predsjednik hrvatske države, Ivo Josipović odlučno je kazao: «Obnovit ćemo sve spomenike» a ovo 'sve' obuhvaća, valjda, i ona obilježja koja smo nakon Domovinskog rata uklonili jer su nas vezala s tamnicom naroda-komunističkom Jugoslavijom, koju smo u tom ratu i (s)rušili. Kako bi to izgledalo da Medveščaku vratimo stari naziv po 'narodnom heroju' Moši Pijadi, ili da Zvonimirovu preimenujemo u Ul. socijalističke revolucije, Vukovarsku u Proleterskih brigada, a Jelačić-placu vratimo 'stari' naziv Trga Republike, ili ulici (po nalogu druga Tita ubijenog) Andrije Hebranga sr. vratimo 'stari' naziv Ulice 8. maja, itd. Kako bi izgledalo da blaženom Stepincu vratimo status ratnog zločinca, jer i to je bila stečevina 'Narodne revolucije'?
Sve su to, metaforički rečeno, spomenici nikli u 'partizanskoj borbi za narodno oslobođenje' kad su po Mesiću i Josipoviću i 'udareni temelji hrvatske države', zar ne?! Doduše, Josipović je u svom govoru kod ponovnog otkrivanja 'srbljanskog spomenika' neprilično izjavio kako su i četnici i ustaše bili tuđi sluge što je normalno i izazvalo žestok revolt srpske javnosti jer, četnici i partizani su, po Vuku Draškoviću, antifašistička braća-blizanci po oružju, a samo su ustaše koljači! S druge strane revolt iz Beograda je bio opravdan jer donjolapački ustanici Gojka Polovine i Đoke Jovanića na svojim glavama nisu nosili nekakve «lijepe partizanske troroge kape» (kako to partizanima tepa Josipović!) nego lijepe četničke šajkače s kraljevskom kokardom.
Povijesna istina je i ovo: «U listopadu 1941. upravo u tom, takozvanom ustaničkom Srbu, s osloncem na talijanske fašiste, četničke vođe preuzimaju općinsku civilnu vlast i već u studenom iste godine ustrojavaju četnički (ali ne partizanski) puk, naziva Kralj Petar II.» A taj sigurno nije bio partizan. Sve navedeno, uključivo i jamu Golubnjaču neporecive su povijesne istine pa je stoga obnova ovakvih, rigidno četničkih, spomenika još jedan dokaz više da hrvatska vlada i hrvatski predsjednik prihvaćaju laž kao povijesnu istinu. «Glavaševa odlikovanja pitanja su časti a ne metala od kojeg su sačinjena», kaže Josipović. Isto tako spomenik u Srbu kiparsko je djelo majstora Radauša izliveno u metalu-bronci ali čast koju hrvatska vlast tim spomenikom daje četničkim koljačima nema nikakve veze s Radauševom umjetnošću.
Četnički 'ustanak' u selu Gata kod Omiša
Ponovno ću navesti jedan krvavi događaj iz povijesti, da se ne zaboravi istina. Svakome je poznato da u Omiškoj zagori na puškomet nema Srba-pravoslavaca. Isto tako s početka četrdesetih prošlog stoljeća u toj Zagori podno Mosora, osim 'ponešto' partizanskih jama, nije postojala ni zlokobna Šaranova jama kod Jadovna pa i nije bilo nikakve 'posebne potrebe' da se četnici 'osvećuju' za, eto, nepostojeće ustaške jame. Svejedno, prvog listopada 1942. četnici popa Đujića a pod komandom četničkog vojvode Mane Rokvića stigoše u Omiš iz Splita s tri puna kamiona, 150 četničkih koljača, sve u organizaciji splitske ORJUNA-e.
Uz podršku tadašnjih okupatora, talijanskih fašista napraviše neviđen pokolj u selima Omiške zagore, Naklice, Gata, Čišle, Ostrvice, Zvečanje, jednako kao i u ličkom Boričevcu, Brotnju, Kulen-Vakufu. I to je bio pokolj nad isključivo nenaoružanim težacima, ženama, djecom, starcima, čak i nerođenom djecom izvađenom iz majčine utrobe. Stotine kuća popaljenih, stotine ljudi pobijenih; četnici su prolili čak i 9 vagona mladog vina koje nisu stigli polokati.....(podaci iz knjige 'Mosorski partizanski odred', 1985.g., autori Velić, Petrić, Vuletić). Eto, nisu tim jadnim težacima stigli upomoć ni hrabri partizani nedaleko lociranog Mosorskog odreda, njih dvjestotinjak...
Pročitajmo zajedno kako je taj pokolj nevinih ljudi opjevao naš veliki pjesnik, partizan, predani antifašista, Jure Kaštelan, Poljičanin, rodom iz sela Zakučac kod Omiša:
«......Mate, Ante, Ivane, ko vas može dozivati dozivanjem?
Ko vas može oplakati plakanjem, rane na ranama.
Viči niz Ilinac. Viči moru i zelenim livadama uz Cetinu.
Zorko, Marijo, Matijo, gdje ste da vas nema na paši za ovcama?
Mrtve ruke materine priviju iznakaženu djecu, sasječenu.
Krvnička četnička kama isjekla je iz utrobe novorođenče.
U krvavom bratstvu povezane su ruke i oči krvavim mlazom i krikom užasa. Pokolj.
Mlijeko iz razlupanih kanta slilo se u krvi mljekarica, krv se spojila s brašnom iz proparanih rubaca i vreća...»
(Jure Kaštelan, 'GATA', 1. travnja 1943., izvadak)
Damir Kalafatić