Srpsko-hrvatska nagodba

Dok se u Opatiji odvijao ovaj neformalni povijesni sastanak 'Jugo-sfere na vrhu' bio sam u posjetu kod prijatelja u Nuštru, mjestu koje se nalazi između Vinkovaca i Vukovara, mjestu koje je po kvadratnom metru 'dobilo' više razornih projektila od Vukovara. Obišli smo hrvatskim novcem obnovljeni Cerić, Marince, Bogdanovce i sam Vukovar. Tragovi srbo-četničkog razaranja još su uvijek uočljivi, s lijeve i desne strane ceste stoje prijeteći znakovi upozorenja s mrtvačkom glavom: 'pazi mine'. Prijatelj mi je 1991.g. prekinuo studij šumarstva, te zajedno s ocem i bratom uzeo pušku u ruke i stao na branik svoje napadnute domovine Hrvatske. Na lijepu, obiteljsku kuću pale su tijekom rata četiri tenkovske granate uz šest minobacačkih pa su i danas uočljivi ožiljci tog bestijalnog razaranja.

Bio je to pravi (agresorski) rat bez ikakve nagodbe, ili mi ili oni, a mehanizam ratovanja bio je dobro zacrtan u 'djelima' Dobrice Čosića i izvođen ubilački precizno u generalštabu Veljka Kadijevića - ratnog zločinca, danas slobodnog Moskovljanina! A danas bi se Boris i Ivo bratski nagađali kao u pravoj balkanskoj krčmi .... prave li to njih dvojica 'račun bez krčmara'!? Dakle, predsjednici Hrvatske i Srbije Ivo Josipović i Boris Tadić izjavili su u Opatiji da bi se međusobne tužbe za genocid koje su obje države podnijele pred Međunarodnim sudom pravde u Den Haagu mogle veoma jednostavno riješiti: «Bilo bi jako dobro da se izvansudskom nagodbom riješi i taj spor što ne znači da bi odustali od sudskih postupaka protiv onih koji su počinili zločine. Svi koji su počinili zločine moraju odgovarati», rekao je lucidni Tadić u zajedničkoj izjavi novinarima nakon njihova radnog sastanka u Opatiji.

Doduše, nije Tadić spominjao svoju nedavnu izjavu kako Gotovinu bez obzira na nepostojeće dokaze treba osuditi (a praznik Dana pobjede zabraniti!) zbog 'strašnih zločina' počinjenih u Oluji, a nije spomenuo ni Mladića kojeg Srbija uporno traži - a moli Boga da ga ne nađe - već dugih petnaest godina!? Zauzvrat, nije svoga gosta vrsni kazneni pravnik po struci, muzikolog Josipović ni opomenuo da takvim izjavama krši pravila Tribunala sugerirajući sudske odluke procesa u tijeku, i to procesa koji bi se umjesto 'krivnje za prekomjerno granatiranje' laički mogao nazvati prekomjernom glupošću po diktatu 'belosvetske' politike! «Spremni smo raditi na rješenju koje bi bilo kompromisno, ali neće poništiti načela pravde i pravednosti», dodao je Tadić.

Predsjednik Josipović rekao je da tužba nije sama sebi svrha, pa mudro zaključuje: «Ako se nađe mogućnost nagodbe u onim pitanjima koja su predmet tužbe onda ta tužba ne bi imala smisla», istaknuo je hrvatski predsjednik. Pri tome Josipović nije rekao o kakvoj se to nagodbi radi jer po njegovu poimanju za silne, evidentirane ratne štete počinjene u agresiji srbo-četničke soldateske na Hrvatsku ne postoje, eto, pravni mehanizmi kako bi se iste i nadoknadile. Uostalom, do danas sudski nije precizirano ni tko je bio agresor na Hrvatsku, jer - svi su oni isti - pa bi se moglo shvatiti kako su te enormne ratne štete (od 35 milijardi eura) nastale kao posljedica elementarnih nepogoda, zemljotresa, poplave, tsunamia, požara, čega li već!? Doduše, hrvatska visoka politika se tako i ponaša pa za razliku od, primjerice, takozvane Republike Srpske gradi stanove i kuće 'raseljenim' povratnicima, čisti okućnice i polja od po agresoru postavljenih mina, a u tom čišćenju polja smrti i danas ginu i 'mungosi' i seljaci na svojim poljima jer za njih rat još uvijek traje....

Kakvi su to 'pravni mehanizmi' postojali u vremenu okupacije trećine hrvatske zemlje od 1991.-95. osim zakona oklopa, ognja i mača? Bio je to zločinački i bespravni mehanizam u funkciji spaljene hrvatske zemlje pa bi predsjednik Tadić o načelima pravde i pravednosti trebao svoj pomirbeni pledoaje održati na svinjogojskoj farmi, poznatoj mu Ovčari, a ne u Opatiji bajnoj. O čemu se to mogu i smiju izvansudski nagađati predsjednici Srbije i Hrvatske, a Hrvatska je bila ta na čijem tlu je rat bjesnio i štete nastala, ta, nije to nekakva beskonačna parnica o uzurpiranim mejašima? Ipak, mora se priznati da Srbija pruža pomoć u obnovi ako ništa drugo onda barem 'antifašističkih' spomenika i to uz materijalnu asistenciju Ministarstva kulture, pa pročitajmo: Što znači obnova spomenika «Ustanku naroda Like u Srbu?»

Kojeg naroda, pitam vas, povjesničari... ? Zbog poštovanja prema tolikim nevinim hrvatskim i ostalim žrtvama iz toga vremena i s tog područja, odnosno žrtvama četničke pobune, takav projekt je u najmanju ruku neprimjeren i neprihvatljiv. Nad spomenutim žrtvama u to je vrijeme izvršen najkrvaviji genocid, a sve u svrhu stvaranja četničke Velike Srbije. Podizanje ili obnova takvog spomenika prema mrtvima bi predstavljao njihovo ponovno ubijanje, a za preživjele i njihove potomke bio bi to čin ne samo ponovljenog nego i trajno podržavanog, produženog zločina nad njima.

Ovaj projekt može izazvati ozbiljne političke konotacije i ugroze društvenih odnosa u Hrvatskoj. A da srpski lideri, koji obnavljaju srušeni spomenik, ne propuštaju ništa dokaz je i da se kamen za postolje doprema iz Srbije. (Glas Koncila, 14.ožujka 2010.) Eto, taj darovani srpski granit bi trebao biti, valjda, kamen temeljac srpsko-hrvatske nagodbe a 'hrvatske guske u magli' bi trebale biti zahvalne za takvu pomoć u obnovi; uistinu morbidno i uvredljivo izrugivanje!?

Damir Kalafatić