Hrvatska danas

Svi političari nas skoro svakodnevno podsjećaju na članak 14. Ustava RH st. (2): „Svi su pred zakonom jednaki". Je li to u stvarnom životu tako?

JosipovićPredsjednik na antifašističkom skupu pozdravlja „dragi partizani i partizanke", kojih je sigurno i bilo, ali ne radi razliku između njih i političkih komesara i boljševika koji su poslije 1945. osim ubijanja pokrali cijeli hrvatski narod, a i ostale građane počevši od stanova, kuća, tvornica, radionica, obrta, polja itd. i komunističkih neznalica i neradnika koji su uz svu plansku ekonomiju, oure i soure i čega nije sve bilo doveli SFRJ gospodarstvo do raspada.Nekoga se pretuče pod izlikom da se radi o pijancu, drogerašu, nacionalistu itd. do stalnog invaliditeta, a nasilnika u uniformi se ne suspendira. Dok se nekoga zbog verbalnog delikta strpa u zatvor. Velikima i podobnima se tolerira ne plaćanje poreza, a malog se zbog 100 kuna kažnjava i oduzima mogućnost preživljavanja.

Podobnima se sudski procesi rješavaju po kratkom postupku, a drugi čekaju godinama. Srbima se želi oprostiti nama nanesena ratna šteta i genocid, a drugi zbog bacanja kamena budu kažnjavani. Neke bolesne branitelje pritvore i u zatvoru umru i nikome ništa, nitko ne odgovara. Država prepušta hrvatski teritorij susjedima bez odgovornosti, a građanin mora zbog 100 m2 zemljišta na sud radi povrata ili nepravične naknade.

Predsjednik na antifašističkom skupu pozdravlja „dragi partizani i partizanke", kojih je sigurno i bilo, ali ne radi razliku između njih i političkih komesara i boljševika koji su poslije 1945. osim ubijanja pokrali cijeli hrvatski narod, a i ostale građane počevši od stanova, kuća, tvornica, radionica, obrta, polja itd. i komunističkih neznalica i neradnika koji su uz svu plansku ekonomiju, oure i soure i čega nije sve bilo doveli SFRJ gospodarstvo do raspada (redovi za mlijeko, maslo, crni kruh, parni/neparni, uvoz svega, zaduživanja i nezaposlenosti).

To je pogađalo sve nas, ali postoji bezbroj borbi pojedinaca za svoja prava na svim poljima života o kojima nitko ne vodi računa. Oni troše svoja materijalna sredstva, svoje zdravlje i za njih je pravda, uz sva ustavna načela, nedostupna. Ne nazivaju nas danas bez razloga rezigniranim, tmurnim i apatičnim narodom. Nepravde prema pojedincu imaju zastrašujuće djelovanje na mentalno zdravlje mnogih.

Andrija Feketić

Andrija Feketić je opširno opisao patnje svoje i svoje obitelji od 1941. do danas u opširnom članku/noveli „MOJ KRIŽNI PUT". Prepisat ću samo onaj dio koji se odnosi na njegov Križni put nakon 1990. i uljudno molim posjetitelje portala da ga pročitaju.

„Otac je Križnim putem sproveden u Bačku Palanku u logor Batinu. S njim je bio i Zrinjanin Martin Brkić. U logoru su dobili naređenje da se svaki logoraš mora vratiti u svoj Kotar. Tako su se moj otac i Martin po dolasku u Dvor na Uni javili u Kotar Dvor. Dobili su prijavnice i istog trena su se stvorile sluge UDBE koje su ih uhapsile i sprovele u zatvor u Dvoru. Iz Dvora su ih premjestili u zatvor u Petrinji, pa u Sisak. Pritvoreni su 3. veljače 1946. Optužnica je za ratni zločin podignuta 30. ožujka 1946. Okružni narodni sud u Sisku dana 4. svibnja 1946. je presudio Feketić Matiji za ratni zločin na kaznu smrti vješanjem, a Brkić Martinu na kaznu smrti strijeljanjem. Po presudi uložena je žalba Vrhovnom sudu koja je odbijena. Moj otac je obješen dana 3. kolovoza 1946, a Matični ured u Dvoru obaviješten 12. 08. 1946., koji nije to upisao u matične evidencije umrlih.

Po završetku Domovinskog rata žalio sam se na Županijski sud u u Sisku da skinem ljagu s oca, kako je doneseno u presudi Okružnog narodnog suda u Sisku. On je bio načelnik općine, a ne ustaški povjerenik, bio je civil, nije bio u nijednoj vojnoj formaciji za vrijeme 2. svjetskog rata. Žalba je bila odbijena, pa smo se žalili na Vrhovni sud, koji vraća predmet natrag na Županijski sud u Sisak, uz obrazloženje da se nađu svjedoci u roku „tri dana" koji će svjedočiti protiv svih lažnih optužbi. U protivnom više nismo imali pravo na žalbu. Pitao sam na sudu mogu li znati gdje je pokopan moj otac. Odgovorili su da ne znaju niti oni, ali da se zna gdje je izvršena kazni smrti vješanjem.

Podnio sam zahtjev za povrat oduzete imovine u ZRINJU, ali nisam mogao ništa napraviti jer nisam imao smrtni list za oca. Morao sam tražiti putem Općinskog suda u Sisku rješenje da ga mogu upisati u Matičnu knjigu umrlih. Sutkinja me zavlačila tri godine za ispravno pravomoćno rješenje. Prvo rješenje se izdaje s neispravnim podacima da je Feketić Matija rođen u Kostajnici, a ne u ZRINJU. Ja to rješenje vratim na sud na ispravak. Prošlo je dugo vremena, dobivam drugo rješenje da je Matija Feketić rođen u Zrinju sin majke Roze, što je bilo pogrešno, jer je Roza bila njegova supruga. I to rješenje vratim na ispravak, pitajući sutkinju kada ću već jedanput dobiti ispravno rješenje.

UsporedbaKrižni put obitelji Feketić pokazuje da oni nemaju ista ustavna prava kao npr. navodne srpske izbjeglice kojima se u gradovima izvan područja posebne državne skrbi kupuju proračunskim sredstvima stanovi po tržišnim cijenama, za najam od cca 2,50 kuna/m2 i mogućnošću kasnijeg otkupa po uvjetima zakona o prodaji društvenih stanova iz 1992. godine.Ona mi je odgovorila: „Može biti za tri dana ili tri mjeseca." Nakon toga napisao sam pismo predsjedniku Općinskog suda u Sisku u kojem sam obrazložio što tražim, priložio kopije neispravnih rješenja i kopiju presude. Nije prošlo par dana, poštom dobijem ispravno rješenje o očevoj smrti sa svim točnim podacima, tako da sam mogao napokon oca upisati u matičnu knjigu umrlih. Tek tada sam mogao dobiti smrtni list koji mi je bio potreban kao prilog zahtjevu za povrat oduzete imovine u Zrinju.

Rješenjem Ureda državne uprave u Sisačko-moslavačkoj županiji, Pododsjeka za imovinsko-pravne poslove od 28.svibnja 2008. godine dobivamo sestra i ja oduzetu imovinu u ZRINJU natrag, ali se žali Općinsko državno odvjetništvo u Petrinji protiv rješenja i predlaže da Ministarstvo pravosuđa kao drugostupanjsko tijelo poništi rješenja Ureda državne uprave u SMŽ kao nezakonito i da predmet vrati prvostupanjskome tijelu na ponovni postupak i odlučivanje. Do danas nisam dobio nikakav odgovor, moj predmet „spava" u nečijoj ladici.

Uputio sam zahtjev Administrativnoj komisiji Vlade Republike Hrvatske za utvrđivanje statusa bivšeg političkog zatvorenika za pokojnog oca. Dana 09. studenog 2000. godine dobivam rješenje broj 50304/4-00-01 da se pokojnome Matiji Feketiću utvrđuje status bivšeg političkog zatvorenika, te da su ispunjeni uvjeti Zakona o pravima bivših političkih zatvorenika. Tražio sam bilo kakvu odštetu. Odgovorili su da im pošaljem izvod iz Matične knjige rođenih, što sam napravio. Do danas nisam dobio nikakav odgovor."

Križni put obitelji Feketić pokazuje da oni nemaju ista ustavna prava kao npr. navodne srpske izbjeglice kojima se u gradovima izvan područja posebne državne skrbi kupuju proračunskim sredstvima stanovi po tržišnim cijenama, za najam od cca 2,50 kuna/m2 i mogućnošću kasnijeg otkupa po uvjetima zakona o prodaji društvenih stanova iz 1992. godine.

Zašto...

Križni put obitelji Feketić možda ukazuje da je državno odvjetništvo smatralo da je presuda smrču vješanjem bila pravedna i da je pokojnik bio ratni zločinac ili se tako ponašaju prema svim Hrvatima povratnicima u Zrin i okolna mjesta, zapravo prema svim povratnicima u područja uz zamišljenu granicu Velike Srbije ili zbog povijesnog značaja Zrina za Hrvate.

Kratak izvadak iz propovijedi šibenskog biskupa mons. Ante Ivasa održane u nedjelju 12. siječnja 2014. na Gvozdanskom:

„I zašto opet 1991. godina? I opet rušenje svih hrvatskih kuća i crkve, i 20 ubijenih, ovdje u Gvozdanskom?... I zašto 2008., na ulazu u grad na zemlji bačen poderan i otrcan hrvatski barjak i u gradu slomljeno i kamenjem zasuto koplje hrvatskog stijega? I zašto je Zrin sravnjen sa zemljom, stanovnici poubijani, raseljeni, imovina im oduzeta „u ime naroda, narodnim neprijateljima". ZAŠTO NITKO OD POTJERANIH DO DANAS NIJE OSTVARIO POVRAT ODUZETE IMOVINE?... I koliko takvih užasnih zašto, diljem Hrvatske..., od Vukovara, Škabrnje, Šibenika do Dubrovnika...? 'Ako govorim pravo, Zašto me udaraš!?'.

Zašto je opet ime Hrvatske države postalo nepoželjno, gotovo sramotno, ustaško, a sve hrvatsko se sve više naziva ustašoidnim.... I pjesme, pjevači i športaši, i i pozdravi i slova i novac. Domoljubi su opasni desničari. Vjernici, kler, biskupi se miješaju u politiku i u narod..., izlaze u javnost, „podržavaju referendume" umjesto da šute i mole u crkvama i sakristijama, gdje im je mjesto. Tako nam je decenijima ponavljao i CeKaHa... I zašto se, u isto vrijeme gotovo nesmetano rehabilitira četništvo, memorandumska propaganda o ugroženosti srpskog naroda u Hrvatskoj..., čak i zloglasna i zločinačka UDBA? Zašto naši branitelji postaju „opasni i sumnjiv element, udruge zločinaca, ubojica, kradljivaca, ološ i izrod naroda", kako ih sve češće prozivaju plaćeni i dirigirani mediji i portali... Moralna je i kršćanska ne šutjeti, isto kao i moliti i raditi. (Ora et labora!)

Bog Otac nam danas evanđeljem poručuje:"Krist, to je Sin moj ljubljeni. U njemu mi sva milina...Slušajte ga!" Sveti naši mučenici Gvozdanski, koji niste uzmicali ni pred smrću, molite za hrvatski narod.Amen„.

Mira Ivanišević