Nesposobna desnica ugrožava budućnost Hrvatske

Prije gotovo dvije godine (22. veljače 2010.), nakon predsjedničkih izbora, na portalu HKV-a sam objavio članak Izgubili smo, što sad? U uvodu sam napisao: "Izgubili smo izbore. Već prije smo izgubili državu. I trebamo se pitati zašto se to dogodilo i što možemo i moramo sada učiniti. Nismo izgubili izbore samo sada, gubimo ih već redovito deset godina od smrti Predsjednika Tuđmana, a da niti jednom nije nitko napravio iskrenu i poštenu analizu uzroka te naše gubitničke, „luzerske" serije. I opet se na izbore išlo na isti način, predizborne kampanje se vode na isti, pogrešan način, stalno su isti ljudi na čelu državotvorne Hrvatske i rezultati su stalno isti. ..I tijekom svih tih deset godina nitko još nije rekao: „Dragi prijatelji, radimo na krivi način, ljudi koji vode Državotvornu Hrvatsku su dragi ljudi, pošteni hrvatski intelektualci, Veliki Hrvati, ali to se tako ne radi i taj način borbe za vlast treba promijeniti".

Ovakav tekst bih mogao napisati i sada osim što više ne bih napisao „dragi ljudi, pošteni hrvatski intelektualci, Veliki Hrvati", već bih napisao „ većina od njih su hrpa neodgovornih, nesposobnih, trećerazrednih ljudi koje bi štapom trebalo razjuriti i sabiti u neku rupu da se nikada više ne pokazuju na svjetlu". Oni su svojom nesposobnošću, neodgovornošću i glupošću doveli do toga da Kukuriku-ljevica s 25% osvojenih glasova, sa 120.000 glasova manje nego 2007., dobiva apsolutnu većinu u Saboru, sastavlja Vladu i radi što hoće. Zbog njih pravaši s preko 100.000 osvojenih glasova osvajaju samo 1 mjesto u Saboru. Zbog njih je većina glasova rasprčkana na „milijun" strančica, koje postoje samo zato da liječe nečije komplekse, umišljene veličine, nečiji bolestan ego i želju da se preko politike na par minuta izvuku iz anonimnosti ili obogate nekom stranačkom trgovinom. Zbog njih nam se sada smije zadnje novinarsko piskaralo i mnogobrojna „deca komunizma", zbog njih Puhovski Fijasko desniceMi možemo reći da su mediji, USKOK i ostali orkestrirano zastupali SDP, ali fijasko desnice je samo plod krajnje nesposobnosti i gluposti njihovog vodstvakaže da „biti desničar znači biti glup", zbog njih Čačić kaže da „za desnicu mogu glasati samo glupi i retardirani ljudi".

Strašno i prestrašno.

Mi možemo reći da su mediji, USKOK i ostali orkestrirano zastupali SDP, ali fijasko desnice je samo plod krajnje nesposobnosti i gluposti njihovog vodstva.

Osim toga priču o medijskoj blokadi treba gledati i u drugom svjetlu. Đapića smo tijekom kampanje mogli stalno gledati na Z1 TV i Jabuci TV, a Srb i Ruža Tomašić bili su na HTV-u u udarnim terminima. Kada se osnivao Hrast, njihov predstavnik se predstavio na Dnevniku HTV-a. Ali je to predstavljanje napravljeno na tako loš i nekomunikativan način da su me ljudi pitali, zar ta nova stranke nema bolje i komunikativnije ljude da ju predstavljaju. Ako već nemamo prave hrvatske medije, postoji nekoliko portala koji (recimo) zastupaju desni pogled na svijet. Bilo bi logično da se povežu i, barem pred izbore, nastupaju zajedno. Ali i tu je nemoguće postići bilo kakav dogovor.

Tko je za to kriv?

Zadnjih mjeseci prije izbora čuveni matematičar, akademik Josip Pečarić je bio inicijator nekoliko otvorenih pisama i pokretana je akcija da ih što više ljudi potpiše. Iako sam se slagao s tekstom pisama nisam potpisao niti jedno. To bilo vrijeme za borbu i pripremu kako pobijediti na izborima, a ne za pisanje pisama. Upravo me je iritirala ta akcija kojom se želimo zavaravati i pokazati „da nešto korisno radimo" i pokušavamo prikriti našu nesposobnost da pobijedimo sada na najvažnijem mjestu, a to se zovu izbori. Kada se dobiju izbori, tada više ne će trebati pisati pisma (koja i tako rijetko tko pročita), već će se moći realizirati ono što se u pismu proklamira. Pisma su govorila „nismo sposobni osvojiti vlast, ali nam ide jako dobro pisanje pisama". Ta pisma su pokazivala našu nemoć da se iskažemo na pravom mjestu, pa su vjerojatno izazivala samo podsmjeh onih koji su pobijedili na izborima.

Za koga je 2,5% glasova uspjeh?

I sada čitamo na portalu HKV-a kako nas razni desničarski liderčići uvjeravaju da je 1 do 2,5% dobivenih glasova zapravo i dobar rezultat, da su za sve krivi mediji. I da oni nastavljaju dalje, valjda na isti način, jer je „sve ispalo super".

Pa taj bezobrazluk prelazi sve granice.

Naravno, da su mediji, USKOK, Bajić i svi ostali u jednom dobro organiziranom i vođenom projektu na rukama SDP donijeli na vlast. Milanović i ostali nisu se uopće trebali truditi, samo su trebali što manje govoriti, izbjegavati razgovore o bilo kakvim programima, ne ulaziti u nikakve sukobe i samo čekati da im vlast sama padne u ruke. A u tom projektu i HDZ je odradio svoj dio posla. Najprije je Sanader kompromitirao sve one vrijednosti za koje su ljudi ginuli u ratu, detuđmanizacijom je uništio HDZ i uništio Hrvatsku, doveo mnoge Hrvate do toga da gotovo zamrze Hrvatsku, da više ne žele ni čuti za domoljublje, za branitelje. A nakon njegova odlaska započeli su borbu protiv korupcije na tako glup način da je bila usmjerena samo protiv HDZ-a s jasnim ciljem da im se do kraja „nasapuna daska" i da ih se potjera s vlasti. HDZ je toliko grešaka i loših stvari učinio da je trebao otići s vlasti. Ali je malo falilo da bude potučen do kraju i da SDP dobije 2/3 Sabora. U zadnji čas je uskočila skupina generala s admiralom Domazetom i skupina intelektualaca s Miroslavom Tuđmanom i Zdravkom Tomcem i pomogla HDZ-u da se održi i, nadam se, potaknula proces povratka HDZ-a svojim korijenima.

Povijesna prilika

I u takvo situaciji je nova opcija imala povijesnu priliku. Sve se poklopilo – HDZ je trebao izgubiti, SDP je nesposoban i ljudi su tražili za koga će konačno moći glasati. Zvonimir Hodak je u svojoj briljantnoj kolumni dao jedan odličan (naravno neostvariv) prijedlog. Predložio je da se na jedan dan zabrane sve desne stranke i tada dopusti osnivanje samo jedne (bilo koje) i ta stranka bi tada lako osvojila izbore. Naravno taj scenarij se ne može realizirati uz zakonsku pomoć, ali se mogao realizirati uz samo malo pameti, korištenja inteligencije i uz elementne osjećaje odgovornosti prema ovom društvu. Nažalost, ovo šaroliko društvo koje želi predstavljati hrvatsku desnicu nema ništa od toga. Niti Đapić, niti Srb, niti Ruža Tomašić, niti Friščić, niti Ilčić, Nesposobni 'lideri'Naravno, možemo govoriti o svjetskim moćnicima, Sorosu, globalistima, „operaterima krize", UDBI, medijima i moćnim, dobro organiziranim neprijateljima Hrvatske. Mi možemo govoriti i o tome da naši novinari nisu novinari, već da su „vojnici u informatičkom ratu u kojem se bore na strani neprijatelja Hrvatske". Ali sve to ne bi bilo važno da desnicu ne vode nesposobni i nedorasli marginalciniti ostali, a pogotovo ona hrpa raznih trećerazrednih anonimusa nisu po intelektualnim, stručnim i moralnim kvalitetama dorasli ulozi koju su htjeli odigrati na hrvatskoj političkoj sceni.

Naravno, možemo govoriti o svjetskim moćnicima, Sorosu, globalistima, „operaterima krize", UDBI, medijima i moćnim, dobro organiziranim neprijateljima Hrvatske. Mi možemo govoriti i o tome da naši novinari nisu novinari, već da su „vojnici u informatičkom ratu u kojem se bore na strani neprijatelja Hrvatske". Ali sve to ne bi bilo važno da desnicu ne vode nesposobni i nedorasli marginalci.

Moramo se sjetiti da je 1990. situacija bila mnogo gora, bili smo okruženi istim neprijateljima, a pored toga bili smo napadnuti od treće vojne sile u Europi. Ali u toj situaciji imali smo jednog velikog čovjeka, državnika koji je bio sposoban organizirati državu i vojsku, gradio institucije, stvarao državu i vodio vojsku u ratu. Čak je morao koristiti i razne udbaške likove i njihovo znanje u organizaciji i stalno ih držati pod kontrolom A uvijek je imao na umu dugoročne interese Hrvatske koje je štitio u nevjerojatno složenim svjetskim odnosima nesklonima Hrvatskoj. Predsjednik Tuđman je bio jako svjestan nesposobnosti mnogobrojnih ljudi kojima je bio okružen, a i onih koji su vodili HSP, HSS, HSLS i ostale desne stranke. Bio je svjestan koliko je njihov vidik ograničen i koliko mogu štetiti kroz svoje uske horizonte u rješavanju strateških hrvatskih problema. Većina tih ljudi koji sada cendraju kako je Predsjednik Tuđman 1990. marginalizirao njihove stranke i sada su aktivni i pokazuju svoju mizernost kroz rezultate koje postižu. Zamislite, koliko bi tek štete napravili da su u onim povijesnim trenucima ti marginalci došli u situaciju da donose bilo kakve odluke, (kao što su štetu radile velike „hrvatske veličine" i Budiša i Gotovac). Valjda netko ne misli da bi ovi današnji desničarski lideri bili dorasli voditi Hrvatsku u onim strašnim vremenima.

U onim nevjerojatno teškim vremenima Predsjednik Tuđman je uspio, bio je pobjednik. I sada nakon dvadesetogodišnjeg iskustva moramo konačno shvatiti i biti svjesni da bez njega ne bi bilo Hrvatske.

Danas desničari gube sve što je Tuđman izborio

A danas, u tisuću puta lakšoj situaciji ovi naši desničarski luzeri gube sve što je on osvojio.

I pored svega, sada imamo prilike čitati tekstove nekakvih čudnih likova na desnici koji ništa ne razumiju i svoje frustracije (vjerojatno zato, jer ih Tuđman svojedobno nije postavio za ministre) rješavaju na taj način što napadaju predsjednika Tuđmana.

I to je slika bijede hrvatske desnice.

Dugo mi nije bilo jasno kako to da državotvorne stranke koje (recimo) zastupaju hrvatske interese i koje (recimo) zastupaju moralna i vjerska načela ne mogu dobiti više od 2,5% glasova. I kako to da domoljubna opcija u jednoj većinom katoličkoj zemlji gubi izbore od ljudi koji su ateisti, agnostici, bivši komunisti i koji često nastupaju protiv nacionalnih interesa. To jednostavno nije normalno i ne događa se niti u jednoj zemlji u svijetu.

Narod, a to je većina, to je 50% birača koji ne izlaze na izbore, glasao bi za (bilo koju) stranku koja bi okupila svu državotvornu desnicu. Međutim, „naši igrači na desnici u političkoj utakmici" niti znaju osnovna pravila, niti znaju igrati, ne slušaju savjete, ne znaju pridobiti glasače, ne podnašaju ostale igrače u momčadi i jedino što imaju strašno razvijeno to je veliki ego. Oni uglavnom znaju održati poneki vatreni domoljubni govor, neki čak i napisati dobar članak ili knjigu, ali nemaju organizacijskih sposobnosti, znaju u beskonačnost diskutirati, ali ne znaju djelovati, znaju pisati dugačke političke programe i pisma koje neće nitko pročitati, o gospodarstvu ne znaju ništa, a o funkcioniranju države kao složenom sustavu još manje. Ali što je još najgore ne znaju komunicirati s biračima, ne znaju biti vođe, a još manje timski igrači. Ako već nemaju karizmu i političku strast Predsjednika Tuđmana, bar se trebaju znati približiti ljudima, razgovarati s njima, razumijevati njihove probleme i pokazati da im je stalo do svakog čovjeka.

Političari velikih stranaka nisu ništa bolji, a neki su na tom području prava katastrofa, ali imaju stranačku infrastrukturu i organizaciju, imaju novce, pojavljuju se u medijima i birači bez puno razmišljanja, iz navike, za njih glasaju.

Kada sam nedavno s jednim prijatelji razgovarao o tome tko je kriv za neuspjeh na izborima, rekao sam mu: „Ja sam kriv i ti si kriv. Obojica smo krivi, jer se ni ti ni ja koji imamo organizacijskih i rukovodećih znanja stečenih kroz profesionalni rad, nismo više angažirali, jer nemamo vremena, jer smo angažirani na svojim poslovima. A to vrijedi za mnoge druge ljude koji znaju voditi, organizirati i rukovoditi.

I onda sve preuzmu diletanti i amateri koji ne samo što su nesposobni, već često kroz politiku rješavaju svoje interese i egzistenciju i žele uspjeti tamo, jer nisu uspjeli u profesionalnom životu.

Vjerovao sam u HRAST

U tom jadnom političkom stanju krajem prošle godine pojavio se HRAST s idejom koja je bila odlična, obećavajuća i pobjednička, s idejom da okupi onu snažnu, tihu većinu dobrih ljudi, onu Dobru Hrvatsku koja je već jako dugo i na izborima i u medijima nadvladana i nadglasana od agresivne manjine koja Hrvatsku vuče u novu Jugoslaviju, kleči pred Europom i razara sve ono u što hrvatski narod vjeruje. HRAST je trebao biti snažan glas tihe Hrvatske, onaj glas koji se čuo tijekom 10 minuta apsolutne tišine na misi koju je vodio papa Benedikt za mlade na Trgu bana Jelačića, glas stotine tisuća ljudi koji su bili s papom Benediktom na Hipodromu, glas pedeset tisuća ljudi koji su tišini bili u koloni sjećanja u Vukovaru ove godine..

Hrast je trebao povezati u mrežu stotine raznih naših udruga koje promiču obiteljske i vjerske vrijednosti i vezane su uz Crkvu i uz njih bi se vezalo mnogo ljudi koji su se željeli angažirati na strani dobra, izaći na izbore u učiniti dobro za svoju zemlju. To je ogroman broj vrlo aktivnih ljudi za koje se ne čuje, jer nisu u novinama, ne pune medije, ali rade dobro i stvaraju dobru jezgru društva. HRAST je mogao računati na sve ljude, udruge i stranke koji žele sačuvati Hrvatsku, očuvati vrijednosti društva i naših obitelji, koji žele zaštititi nacionalne vrijednosti i nacionalne interese i graditi hrvatsko gospodarstvo temeljeno na znanju i razvoju, okrenuto izvozu i stvaranju novih vrijednosti kao temelju za stvaranje blagostanja. Obećavao je da će djelovati u demokratskom ozračju, s punim uvažavanjem svakoga i bez isticanja lidera.

Ideja je bila fantastična i mogla je uspjeti. A doživjela je fijasko. Zašto?

Da bi došli do odgovora na to pitanje nužna je ozbiljna, ali i brutalna analiza, jer će rezultat te analize biti odgovor na pitanje zašto stalno dobivamo 2,5% glasova.

Na kraju se sve svodi na jedno.

Potpuno je nevažno hoće li Ruža Tomašić okupiti pravaše, a netko drugi od ovih sadašnjih „lidera" ostale desne strančice. Bitno je da su oni svi potpuno nesposobni i bilo bi čak jako opasno da dođu u priliku da donose odluke o budućnosti Hrvatske.

Znači, dok se u Hrvatskoj ne pojavi jedna nova osoba dorasla situaciji, novi lider sposoban organizirati novi pokret, motivirati i voditi ljude, desnica nema nikakve šanse i Hrvatska nema nikakve šanse.

I to moramo sebi priznati.

Sve je ostalo zavaravanje i prevara građana.

Pajo Grkčević