Ima li (ovakva) Hrvatska šanse?

Ima li ovakva Hrvatska šanse da jednom postane prosperitetna zemlja, ponosna na sebe, u kojoj će njezinim građanima biti ugodno živjeti?

Ako će biti ovakva kao što je sada i ako će ići i dalje u ovom smjeru, ako se ne naprave drastične promjene u funkcioniranju društva, moram reći da nema nikakve šanse.

Zašto Hrvatska uopće ne funkcionira

Možda će se mnogi sa mnom složiti na načelnoj razini, ali sam siguran da većina niti ne razumije svu dubinu problema i krize u kojoj smo se našli, a posebno im nije jasno zašto kod nas ništa ne funkcionira dobro. Ljudi koji su dulje u mirovini nemaju pojma kako današnji društveni i gospodarski sustav funkcionira, intelektualci sa Sveučilišta ili nekih drugih institucija još manje, jer žive u svojim izoliranim svjetovima i bitno im je samo da novac odnekuda pristiže, oni koji su se naglo obogatili uživaju u Novo društvoKada se stvara novo društvo i novo gospodarstvo, kada se stvaraju institucije bitne za funkcioniranje sustava, potrebno je definirati ciljeve, način rada i kriterije po kojima će se ocjenjivati djelovanje pojedinih jedinica sustava i kriterije po kojima će se izabirati i ocjenjivati ljudi kojima će se povjeriti odgovorne funkcijetom sustavu ne razmišljajući kakav je, a oni ostali sustav upoznaju kada ne mogu riješiti niti jedan svoj problem, a na okrutan način ga osjete kada završe na burzi. Oni savjesniji koji djeluju unutar tog sustava frustrirani su kada vide svoju okolinu i kada shvate da ne mogu ništa učiniti da to promijene. A većina upoznaje djelovanje društvenog, političkog i gospodarskog sustava na temelju napisa u novinama koji predstavljaju zadnje izvore informacija kojima bi se moglo vjerovati.

Neću se baviti ovim pitanjem s aspekta suvereniteta, odnosa prema EU, situacije u „regionu", već s jednog drugog aspekta (Iako je u konačnici sve to povezano). Trebamo se pitati zašto ništa u Hrvatskoj ne funkcionira dobro, zašto se više ne može riješiti niti jedan ozbiljan problem i zašto se u svakom aspektu društva i gospodarstva sve mijenja prema gorem. I to bez obzira što možda netko ima i dobre namjere i želi napraviti nešto dobro. A ako se negdje i ostvare uspjesi, oni se ostvaruju samo u aktivnostima koje nisu rezultat djelovanja društva kao sustava, već su rezultat djelovanja neke male zajednice, obitelji kao u slučaju Kostelića i Vlašića ili pojedinih umjetnika ili poduzetnika koji uspijevaju svim problemima i zaprekama usprkos.

To stvarno nije normalno, zašto se to događa?

Ciljevi, kriteriji i nacionalni interesi

Kada se stvara novo društvo i novo gospodarstvo, kada se stvaraju institucije bitne za funkcioniranje sustava, potrebno je definirati ciljeve, način rada i kriterije po kojima će se ocjenjivati djelovanje pojedinih jedinica sustava i kriterije po kojima će se izabirati i ocjenjivati ljudi kojima će se povjeriti odgovorne funkcije. I sada dolazimo do ključne točke iz koje se izvode sve ostale akcije i koja je ključna za ukupni rezultat djelovanja sustava. Ako su na vrhu osobe kojima je stalo do države i društva, koje postave osnovni cilj – dobrobit društva, tada će svi ostali podciljevi i kriteriji biti povezani s time. Svi ljudi i sve funkcije će se ocjenjivati prema tome kako sudjeluju u ostvarivanju tog cilja. I svi će se stalno truditi da neprestano poboljšavaju društvo, uočavaju i ispravljaju greške te da budu nagrađeni i pohvaljeni, ako dobro rade u interesu društva.

Ako su na vrhu ljudi kojima je interes društva manje važan, ako im je najvažniji cilj „ući u Europu bez obzira na troškove i sve žrtve koje treba za to uložiti", tada svi do najmanjeg referenta znaju da interes države nitko ne štiti i nije važan i tada, naravno, svatko stavlja svoj osobni interes na prvo mjesto. I u skladu s tim se ponaša. Jednom sam se ljutio na neke kolege koji su u povjerenstvu za nabavu opreme navijali za strane dobavljače i gnjavio ih da moraju štititi domaće interese i posao dati domaćem dobavljaču. Član povjerenstva mi je tada odbrusio: „Pa gdje ti živiš?. Od nas očekuješ da branimo hrvatske interese i da time razljutimo naše šefove, a pogledaj kako Predsjednik (Mesić) „brani" nacionalne interese i na to se nitko ne ljuti. A ti si se našao da nas prozivaš i držiš nam prodike". Time su me poklopili i nisam mogao ništa reći.

Država kao složeni sustav i nužne promjene

Hrvatska je, kao i svaka druga država, jedan složeni društveni, gospodarski, kulturni i svekoliki sustav. Nažalost, naš sustav funkcionira na kaotičan, neučinkovit način koji ne daje dobre rezultate i svakim danom funkcionira sve lošije. Političari uopće ne razumiju funkcioniranje sustava i niti se trude da nešto promijene, jer su uvijek samo usredotočeni da osvoje vlast i sve što uz to ide. A hrvatski građani ili stoje sa strane nezainteresirano (zabavljeni su gledanjem sapunica) ili su očajni ili ništa ne razumiju ili svoj bijes usmjeruju na potpuno pogrešne mete. Mislili su da je uzrok naših problema u pogrešnim ljudima koji su bili na vlasti i izabrali su drugu ekipu. I što se dogodilo? Vidi se da ovi nisu ništa bolji i potpuno su nespremni. Način rada, razmišljanja i razina sposobnosti i jednih i drugih su isti. I jedni i drugi su rezultat iste tehnologije izbora i imaju isti mentalni sklop i odnos prema problemima.

U utorak smo gledali pompoznu svečanost dodjeljivanje Zlatne kune Gospodarske komore. To je nešto kao Oscar u našem gospodarstvu. Domaćin cijeloj toj svečanosti bila je Gospodarska komora, glomazna birokratska institucija koju treba drastično promijeniti, koja je postala svrha sama sebi, koja je veoma skupa i gotovo potpuno nevažna u hrvatskom gospodarstvu (Ugledan zaposlenik Komore dr. Branimir Lokin jednom je rekao da nitko ne bi ni primijetio da se Komora ukine). Glavni govornik na svečanosti je Predsjednik Komore koji je po svom običaju s visoka svima dijelio lekcije o tome što bi drugi trebali napraviti, ne spominjući činjenicu da bi drastične promjene trebale krenuti prvo od njega i same Komore. Na svečanosti je bio prisutan gotovo cijeli državni vrh i nitko nije niti pomišljao da treba nešto drastično promijeniti u tom simbolu gospodarstva. A kako možemo onda očekivati da uopće netko od njih razumije promjene koje treba učiniti u cijelom gospodarstvu, a ne samo u Komori.

A to vrijedi i za većinu institucija. Institucije svugdje na svijetu osnovane su da djeluju u interesu društva, da na ovaj ili onaj način servisiraju potrebe društva i da mu služe, da budu stupovi društva. To vrijedi i za HAZU, Sveučilište, Komore, agencije, institute, institucije razvoja i istraživanja, razna ministarstva i poglavarstva i sve ostale. Međutim, naše institucije nisu okrenute služenju društvu. One su okrenute prema sebi, služe same sebi i „faraonima" u svojem središtu, okrenute su suradnji s inozemstvom i raznim EU fondovima i institucijama, a ne rješavanju razvojnih potreba Hrvatske. A novci im dolaze od države i građana koji ne pitaju što se s tim novcima radi. Kada se nedavno pokrenula inicijativa da se organizira stručni skup na kojem bi se govorilo o tome kako znanstvena zajednica može pomoći da Hrvatska izađe iz krize, ideju su gotovo svi ismijali. („Pa to nije naš zadatak".)

Kriza je toliko velika koliko smo mi nesposobni

Zato se trebamo se vratiti na suštinu problema.

Hrvatska je u krizi, velikoj i sveobuhvatnoj krizi u svim segmentima društva. Jedan kolega je lijepo napisao, kriza sama po sebi nije niti velika niti mala. Svaki problem sam za sebe nije niti veliki niti mali. Veličina krize i problema ovisi samo o sposobnosti ljudi koji ju rješavaju.

Sposobni ljudi mogu riješiti svaki problem, a nesposobni ljudi ne mogu riješiti niti jedan.

Imali Hrvatska ljudi sposobnih da riješe krizu? Naravno da ima, ali gdje su, ne vide se, sakriveni su, zapravo odstranjeni su iz javnog života. A na površini su samo ljudi koji nisu sposobni riješiti niti jedan problem. Kako je do toga došlo?

U svakoj zemlji, od kada je svijeta i vijeka na mnogim važnim položajima su se često nalazili razni nesposobni ljudi. Ovisno o njihovoj zastupljenosti zemlje su imale više ili manje uspjeha, doživljavale su napredak ili čak i katastrofe. Ali nigdje nije taj postupak negativne kadrovske selekcije, instaliranje nestručnih, partijskih poslušnika ovako temeljito proveden. Vjerojatno nigdje na svijetu nisu na mnoga rukovodeća mjesta u javnim upravama, poduzećima i institucijama dovedeni ljudi koji nemaju pojma o poslu i koje u krajnjoj liniji posao niti ne zanima, kao što je to kod nas učinjeno u zadnjih 10 godina. Taj postupak nanio je i nanosi štetu hrvatskom gospodarstvu kao što su ga nanijeli i kninski balvani, a te balvane su stavljali neprijatelji Hrvatske.

Negativna kadrovska selekcija

Nedavno je ujutro na jednoj radijskoj emisiji jedan ministar samouvjereno opravdavao izbor nekih potpuno nestručnih ljudi (i svojeg kuma) u uprave poduzeća koja imaju vrijednosti u milijardama i upravljaju projektima koji se mjere milijardama dolara. Nije bio jako uvjerljiv.

Moramo biti svjesni da je negativna kadrovska selekcija koja se sustavno provodila u komunizma (ali čak ne u razmjeru kao sada) bila jedan od uzroka propasti komunizma. Bez obzira što možemo misliti o mnogočemu, nitko onda nije direktorima zabranjivao da budu uspješni, da podižu produktivnost u tvornicama, da uvode nove tehnologije, smanjuju troškove, izvoze proizvode na strano tržište, a mnogi su to i radili. Ali nisu bili sposobni rješavati složenije upravljačke probleme (menadžment je rješavanje problema), nisu uspjeli ostvariti uspješno gospodarstvo i osigurati ljudima dobre plaće i dobar standard. Ljudi izabrani po partijskom ključu, a ne po ključu sposobnosti ne mogu uspješno raditi. I to je to. Da su ljudi u komunizmu imali standard barem blizu onom u susjednoj Austriji, komunizam vjerojatno ne bi propao, bez obzira na diktaturu, neslobodne medije (kao da su danas slobodniji) i nedostatak ljudskih prava. Amerikanci podržavaju sve diktatore, ako mogu s njima trgovati, prodavati im oružje i Coca Colu.

A sada je kadrovska selekcija još gora, negativnija i čak bezobzirnija. Nekada su direktore izabirali iz mnogo većeg resursa pa bi im se moglo i dogoditi da izaberu i nekog sposobnog. A sada već i mala strančica blizu vlasti želi svoj dio plijena, a resurs iz kojeg želi izabrati direktoraPartijski radOdluke donose političari, od kojih ima sve više onih („mladih i obrazovanih") koji u životu nisu nigdje ozbiljno radili i koji o životu ne znaju ništa, jedino se znaju baviti partijskim radom (što god to značilo) i lojalno slušati šefove ili nekog šefa stane u jedan teretni lift. Dobar izbor im se ne može dogoditi niti slučajno.

Kako se to provodi?

Odluke donose političari, od kojih ima sve više onih („mladih i obrazovanih") koji u životu nisu nigdje ozbiljno radili i koji o životu ne znaju ništa, jedino se znaju baviti partijskim radom (što god to značilo) i lojalno slušati šefove, jer je to jedini način da napreduju i da možda jednom postanu ministri, direktori i slično.

Ti ljudi, naravno, niti ne poznaju stručnjake na pojedinim područjima i ne znaju kakve kriterije neki direktor treba ispunjavati. A kada dođu u poziciju da „kadroviraju", oni jednostavno nikoga ne poznaju izvan svog uskog partijskog ili prijateljskog ili rođačkog kruga pa iz tog kruga izabiru ljude i postavljaju ih na odgovorne položaje.

Primjerice, bivša vlast je na mjesto direktora HEP-a, znači velikog poduzeća koje vodi projekte vrijedne i milijarde dolara, postavila osobu potpuno neiskusnu, neadekvatno obrazovanu, bez ikakvog znanja i sposobnosti. Taj čovjek se bojao razgovarati s bilo kime, o običnom službenom putu nekog pojedinca do Krškog diskutirao je tri dana, nije želio kontaktirati niti s dugogodišnjim partnerima poduzeća, niti s proizvođačima opreme niti s fakultetima. Poslovanje je gotovo zaustavljeno. Nešto takvo ne bi preživjela niti Kina, a kako možemo očekivati da to može preživjeti hrvatsko gospodarstvo.

Na sve to nitko ne reagira, a najviše boli da nitko of naše intelektualne elite ne reagira. Svi su okrenuti svojim karijerama i interesima i okreću glavu od svih problema društva. Ili ih ne razumiju ili im se fućka za te probleme.

Menadžer ne treba biti stručnjak

A kako to da takvo ponašanje ipak ne izaziva oštriju osudu javnosti?

Jedan mi je poznanik rekao – to je moguće zato, jer su ljudima u glavu utuvili jednu, stvarno idiotsku tezu da „menadžer ne treba biti stručnjak, jer je okružen stručnjacima". I tu tezu podržava svekolika hrvatska javnost i lijeva i desna. Kolega mi je objasnio da ta teza govori o tome da se više niti ne zna što rade direktori, a što rade stručnjaci. Stručnjaci mogu davati prijedloge, donositi nekoliko varijanti rješenja, davati stručna mišljena o pojedinom problemu, ali oni ne donose odluke. Odluke donosi direktor. A da biste donosili odluke o bilo kojem problemu, a u poduzećima problemi najčešće nisu politički, već stručni, direktor mora biti stručan. On mora poznavati područje s kojim se bavi, mora znati trendove razvoja, mora znati izabirati stručnjake i ljude koji će najbolje rješavati specifične probleme.

Nestručan direktor oko sebe okuplja isto takve ljude, oni oko sebe isto takve i tako to ide.

Jednom sam začuđeno gledao potpuno nepoznatu ženu koja je postala direktorica jednog važnog poduzeća velike tradicije. Pitao sam poznanike: „Tko je ova nova direktorica?" Rekli su mi sa smijehom: „Ne pita se tko je nego čija je". Nisam se začudio da je poduzeće ubrzo imalo desetak milijuna kuna gubitaka. I za to nije nitko odgovarao.

Bojim se da bi takvu tehnologiju kadroviranja koristili i naši državotvorni političari, „Veliki Hrvati" iz raznih tzv. domoljubnih stranaka i strančica da su nekim čudom došli na vlast, jer je sorta ljudi koja se bavi politikom gotovo ista. I naši desničari bi izabirali samo ljude iz svog kruga, ljude koji možda idu u Crkvu i ljude koji ne bi potpisali ZERP i ne bi izdali Gotovinu, ali bi za upravljanje poduzećima ili ministarstvima bili isto tako nesposobni kao i ovi sadašnji.

I napravili bi isto takvu štetu.

Koga će otpuštati u javnoj upravi

U okviru štednje koju obećava nova vlast veoma značajno mjesto zauzima otpuštanje (više od 10.000 zaposlenika) u javnoj upravi i javnim poduzećima. Većina ljudi (naravno oni koji ne rade u javnoj upravi) pozdravili su taj prijedlog, jer su uvijek nabrušeni na činovnike, ali i sadistički uživaju kada će neke „privilegirane" skupine nastradati. I mnogi (javnost !) naivno vjeruju da će se nakon toga smanjiti troškovi i da će svima biti lakše. Naravno, tako misle oni koji nemaju pojma kako funkcionira javna uprava i mnogobrojna državna poduzeća.

Mi možemo biti nezadovoljni radom mnogih činovnika, ali većina ljudi nije svjesna da ova država još uvijek funkcionira, još uvijek vlakovi voze, na šalterima možete ipak dobiti neke potvrde, još ima vode i struje, u školama uče djecu samo zato što razni profesionalci, oni „najniži" činovnici, vlakovođe, električari, učitelji i referenti na šalterima rade svoj posao, samo zato što razni (uglavnom slabo plaćeni) činovnici po kojima se stalno „pljuje" i koje stalno svi napadaju, rade svoj posao. Oni često moraju donijeti odluku koja prelazi njihove nadležnosti, a nemaju se s kim posavjetovati, nemaju koga pitati, jer imaju iznad sebe osobu koja o poslu nema pojma. I onda, jer ne mogu posao obaviti, izazivaju bijes ljudi koji im se obraćaju. Ti naši činovnici ne rade sigurno ništa lošije nego činovnici i slični službenici bilo gdje u svijetu. Međutim, kako se penjete po hijerarhijama sve više ima ljudi koji su na ta mjesta došli po stranačkim, plemenskim i rođačkim kriterijima i ti ljudi sve manje znaju o poslu, dok ne dođete do vrha do ljudi koji o poslu nemaju pojma. I zato je sustav blokiran i ne funkcionira.

Ljudi koji imaju znanja i iskustva, koji imaju reference ne mogu niti doći u priliku da se kandidiraju za neko radno mjesto.

I što mislite koga će prvo otpuštati, kada se počne smanjivati broj ljudi u javnim poduzećima i upravi? Pa naravno, one koje nitko ne štiti niti po stranačkoj niti po plemenskoj osnovi, profesionalce koji su došli na posao zato što znaju raditi. Osim toga moramo biti svjesni da pravi profesionalci cijene svoj posao i nisu klimavci, imaju svoje mišljenje, stalno nešto predlažu i prigovaraju, jer žele poboljšanja i takvi ljudi iritiraju razne neznalice koje su im šefovi. I zato će prvi biti na listi „za odstrel". Svi oni drugi imaju svoje zaštitnike i znati će se maksimalno zaštititi.

I ubrzo ćemo svi vidjeti rezultat.

Ima li tom ludilu kraja

U zadnjih deset godina mnogi problemi su se „rješavali" tako da se osnuje agencija, na čelo stave nekog mladog, neiskusnog stranačkog „manekena" koji nema pojma što treba raditi, u te agencije se ulijevala velika lova, zapošljavala hrpa raznih „stručnjaka" i naravno da je osim ogromnog troška rezultat bio nula. Jedino za što su se svi specijalizirali to je bezobzirno trošenje novaca bez ikakve odgovornosti. I to se i dalje ne mijenja bez obzira na sve priče o smanjivanju troškova.

Takvo ponašanje vidi se na svim mjestima i razinama. Najstrašnije je da se tako odgajaju mladi ljudi koji su malo po malo uvjereni da za napredovanje u životu nije potreban rad, učenje, znanje, poštenje i iskustvo, već se samo treba ukrcati u neku partiju, dobiti stranačkog ili rođaka mentora i uspjeh je osiguran. A budale neka uče i rade.

Prije nekoliko godina mladi direktor jedne agencije koja se bavi inovacijama, sufinancirane od strane Svjetske banke prvo je sebi naručio jedan jako skupi automobil. Čak su direktori Svjetske banke bili ljutiti i žalili se našem ministru. Ministar se samo potrudio da taj naš bahati, mladi direktor (njegov kadar) uz ogromnu plaću ipak dobije nešto manje luksuzan auto. Prošle su godine i ta agencija (kao i sve druge) pored ogromne love koju su spiskali nije ostvarila nikakav rezultat. A što je najgore nitko od te agencije niti ne zna zatražiti nekakav rezultat niti zna što bi uopće trebala raditi.

Sada su u tijeku razni međunarodni projekti na razini „regiona" koji su usmjereni na inovacije, istraživanje i razvoj. Srbija je vrlo aktivna i nametnula se kao lider na tom području. U našoj ekipi su ljudi koji s inovacijama i razvojem proizvoda nemaju nikakve veze. Osim toga, kod nas su glavni „stručnjaci" za tehnologiju i inovacije došli s filozofije(!).

Prije četiri godine, na jednom velikom međunarodnom skupu koji se bavio obrazovanjem Srbija i ostali doveli su jake ekipe, čak i ministre koji su aktivno sudjelovali i borili se za interese svojih država. Naši su poslali dvije curice koje su imale godinu dana staža i samo treptale okicama i smješkale se.

Sada se masovno putuje po svijetu na svemoguće bezvezne konferencije, već poznaju svaki kafić u Bruxellesu, a mnogi postaju „vrhunski stručnjaci" na nekakvim treninzima od tjedan dana. Upravo užasava bahatost i bezobrazluk takvih ljudi.

Vrhunac ludila predstavlja jedno društvo koje stalno obilazi sve izložbe inovacija po svijetu od Kuala Lumpura do Pittsburgha (naravno na trošak Grada Zagreba koji je jel'te u krizi) i nakon toga ih je puna televizija gdje govore o velikim uspjesima koje su ostvarila i velikim ugovorima koje „samo što nisu potpisali".

A ljudi sve to apatično gledaju, tupo bulje u televiziju i žvaču slamu koja im se stalno servira.

I u tome je veliki dio suštine i dubine ove krize i to je razlog što kažem da ovakva Hrvatska s ovakvom kadrovskom politikom, ovakvim izborom ljudi i kriterija nema šanse.

To može promijeniti samo onaj kome je do ove države jako, jako stalo.

Ima li uopće takvih?

Pajo Grkčević