Kako nam se to dogodilo?

Kako nam se moglo dogoditi da je Hrvatska nakon tolikog entuzijazma kojim smo ju dočekali i tolikih žrtava kojima smo ju obranili ispala takva kakvu nismo niti u našim najcrnjim morama mogli očekivati.

Kako to da je u Hrvatskoj stvoreno društvo koje je u sebi objedinilo sve negativne osobine i komunizma i kapitalizma, društvo kojim se upravlja u skladu sa stranim interesnima, društvo koje je izgubilo svoj ponos i dostojanstvo, kojeg mediji kontinuirano razaraju i u kojem se uništavaju sve ljudske, obiteljske i nacionalne vrijednosti. Društvo u kojem je jako veliki broj ljudi nesretan, prevaren, ponižen i povrijeđen. Kolektivna amnezijaKako to da Hrvati gotovo više ne pamte što se to događalo zadnjih 20 godina, više ne vjeruju svojim sjećanjima i ne vjeruju onom što su sami doživjeli i proživjeli?Kako to da se dogodilo da su u zadnjih 10 godina na vlast došli ljudi koji nemaju pojma o tome kako braniti nacionalne interese, kako stvarati radna mjesta, već se znaju samo zaduživati kod stranih banaka i samo rezati troškove otpuštanjem ljudi.

Kako to da Hrvati gotovo više ne pamte što se to događalo zadnjih 20 godina, više ne vjeruju svojim sjećanjima i ne vjeruju onom što su sami doživjeli i proživjeli?

Vrijeme je da počnemo analizirati vrijeme koje je prošlo

Malo po malo, ali bez prestanka oblikuje se lažna i deformirana slika naše bliske povijesti prema zamisli režisera gospodara svijeta i njihovih podružnica. Tih dvadeset godina bile su nevjerojatno turbulentne, složene i eksplozivne i revolucionarne. U njima nije ništa bilo jednostavno, ništa nije bilo potpuno crno niti bijelo. U devedesetima su se na nas sručile dugo pripremani tijekovi povijesnih zbivanja, došlo je do eksplozije desetljećima sputavanih energija, jedan svijet se srušio, a drugi se trebao izgraditi iz nastalog kaosa. Nisu se snalazili niti oni koji su takve promjene provodili u miru, u Češkoj, Mađarskoj, Estoniji, uz podršku zapadnih moćnika, pa nije čudno da je teško razumjeti i ova zbivanja kod nas u kojima se u sve umiješao rat i povijesna, krvava borba za slobodu i uspostavu države. O postkomunističkim zbivanjima u Rusiji napisane su već debele knjige koje su i kod nas prevedene, a o našim zbivanjima prosječan Hrvat polako kreira „svoje mišljenje" na temelju članaka u Jutarnjem listu, Večernjem listu, Globusu i Nacionalu i naravno Latinici i Šprajcovu Dnevniku.

Zato je nužno da se počne analizirati to vrijeme, čitati knjige koje govore o povijesnim kretanjima u cijelom svijetu, a posebnu pozornost usmjeriti prema zbivanjima u gospodarstvu kojima se naše intelektualci, uglavnom humanističkog usmjerenja, uopće ne bave i o kojima nemaju pojma.

U svemu tome treba nas što više surađivati, jer svatko zna jedan detalj stvarnosti i tek kada sve te dijelove složimo dobiti ćemo više, manje cjelovitu sliku.

Ako već ljudima nije jasno što se događalo u vremenima u kojima su živjeli i bili im svjedoci, još im je manje jasno što se događa ispod površine, koje su se tu silnice ispreplitale, odluke donosile i scenariji realizirali.

Zbivanja u podzemlju

U „podzemlju" daleko od očiju javnosti odvijaju se nevjerojatni procesi u kojima se donose odluke o sudbini cijele zemlje, o raspodjeli kapitala i moći. Te informacije dođu na površinu tek kada se sudionici takvih procesa posvade pa kroz svoje svađe na svjetlo javnosti donesu slike zbivanja i odnosa koje su tajili. Zakulisne prljave igre i prljavi i akteri razotkrivali su se npr. tijekom svađa između Pukanića i Pavića, Stankovića i Denisa Kuljiša, a sada između Čička i ostalog dijela svijeta. Te njihove svađe ubrzo zamru, jer su svi sudionici u istom procesu i zajednički običnim ljudima „peru mozak" da bi u podzemlju mogli provoditi svoju moć i moć svojih gospodara.

Čovjek se užasne, kada shvati tko su ljudi koji utječu na javnost, koji su tzv. uglednici i na koji se način odlučuje na mnogim razinama o sudbini ove zemlje, njezinim ljudima i vrijednostima. Može nas užasnuti i spoznaja o intelektualnoj razini, ponašanju i razmišljanju ljudi koji su najednom postali milijuneri i milijarderi preko noći i imaju odlučujuću moć u Hrvatskoj. Oni su uvjereni da su se obogatili zbog svoje nadnaravne sposobnosti pa zato za njih vrijede druga pravila u odnosu na obične smrtnike. Oni najozbiljnije misle da ne trebaju plaćati poreze, da ne trebaju plaćati svoje dobavljače, da radnicima ne trebaju plaćati doprinose, da mogu dobivati kredite samo nakon jednog telefonskog razgovora, bez da daju neko jamstvo ili neku hipoteku, ne pada im na pamet da plaćaju zakupninu, ako su u najmu u državnom vlasništvu, dužni su ogromne iznose PDV-a, itd. Onog trenutka, kada su se obogatili na totalno neprirodan način, otišli su u jedan nerealan svijet i u tom svijetu žive i dalje, bez obzira što neki ( to su oni rijetki koji imaju peh) završe u Remetincu.

A tako se ponašaju i političari koji smatraju da osvajanjem vlasti dobivaju pravo da sa svojim drugovima dijele osvojeni plijen.

Tuđman i privatizacija

Hrvatima su polako oblikovali „uvjerenje" da je za sve naše gospodarske probleme kriva privatizacija koju je proveo Predsjednik Tuđman, njegovi HDZ-ovci i Hercegovci koji Loša privatizacija{Već je postalo uobičajeno da, čak i oni koji sebi tepaju da su „državotvorni Hrvati" kada govore o Predsjedniku Tuđmanu, u želji da pokažu svoju objektivnost (kao da se moraju nekome ispričavati), ističu da je njegova velika greška provedena privatizacijasu opljačkali državu. Vjerojatno bi „medijski linčovali" svakoga koji bi se usudio posumnjati u tako evidentnu „istinu".

Već je postalo uobičajeno da, čak i oni koji sebi tepaju da su „državotvorni Hrvati" kada govore o Predsjedniku Tuđmanu, u želji da pokažu svoju objektivnost (kao da se moraju nekome ispričavati), ističu da je njegova velika greška provedena privatizacija. Nema nikakve dvojbe da je ta privatizacija bila loša, kriminalna i donijela veliku nesreću i nepravdu našem društvu. Ali je zanimljivo, da nitko ne objašnjava kako to da je takva, zapravo i još gora privatizacija provedena u svim tranzicijskim zemljama, od Estonije, Slovenije do Mađarske, a koje nisu imale Predsjednika Tuđmana. A da ne govorimo o Rusiji gdje je u privatizaciji bilo „krvi do koljena" i gdje su ljudi koji su nekada imali plaću 50 rubalja ili bili sitni kriminalci ili pripadnici komunističke nomenklature najednom postali dolarski multimilijarderi.

U procesu tzv. detuđmanizacije iskonstruirana je i priča o Tuđmanovoj ideji o „uspostavljanju 200 bogatih obitelji" (naravno, pripadnika HDZ-a), kao poželjnom ishodu hrvatske privatizacije, iako on to nigdje nije niti napisao niti je itko od njegovih suradnika čuo da je to ikada rekao. Svi njegovi suradnici isticali su da se Tuđman zalagao za podjelu dionica stradalnicima, kupnju po povlaštenim uvjetima zaposlenima i ranije zaposlenima, promovirao je tzv. narodni kapitalizam u kojem će vlasnički participirati milijuni građana. Ugledan novinar Ivica Šola u jednom članku je objasnio da je tu priču o 200 obitelji lansirala još davno Vesna Pusić. Ali svaki „progresivni intelektualac" je i dalje uvjeren da je to Tuđmanova ideja, kao što je uvjeren da su Stari most u Mostaru srušili Slobodan Praljak i HVO, iako on u to vrijeme uopće nije bio u Mostaru, a u nekoliko stručnih knjiga je detaljno objašnjeno da HVO s tim nema ništa, da je most bio miniran, a ne srušen topovskom paljbom s hrvatskih položaja.

Malo po malo uvjeravaju se Hrvati da nisu sposobni imati svoju državu i da je vrijeme da upravljanje državom dodijele nekom drugom.

Vrijeme 1980-tih i prtljaga s kojoj smo ušli u „tranziciju"

Ogorčeni teškim uvjetima života, nepravdom koja ih često okružuje, primjerima korupcije, kriminala, bogaćenja preko noći mnogi ljudi su se počeli s nostalgijom sjećati vremena prije 90-tih stvarajući u svojim sjećanjima sliku stvarnosti koja nije nikada postojala i počeli se uvjeravati kako je prije bilo bolje. Naravno, prije tridesetak godina bili smo znatno mlađi, znatno ljepši, s manje kila i više kose, a možda i s manje briga i iz današnje perspektive uspomene nam se korigiraju tako da ljepše trenutke pamtimo, a ružne zaboravljamo..

Ali je osnovna stvar da samo budala može maštati da jedan današnji loš sustav zamijeni nekadašnjim još gorim sustavom. Trebamo maštati o tome da na temelju i jednog i drugog lošeg iskustva konačno, jednom stvorimo društvo koje će biti bolje i od jednog i drugog i brutalnog, krvavog komunističkog i ovog današnjeg divljeg, bešćutnog, brutalnog kapitalističkog.

A da bismo to mogli, trebamo razumjeti i jedan i drugi naš povijesni promašaj i povijesnu tragediju.

Nakon burnih 70-tih u kojima je komunizam kod nas kroz Hrvatsko proljeće dobio jak udarac, ali se uspio oporaviti nakon brutalne represije, u 80-tim godina počelo je završno urušavanje jednog kriminalnog i totalitarnog sustava. Suštinu tog urušavanja tada nismo (bar nas većina) mogli uočiti. Izgledao je da dolazi i prolazi još jedna u nizu krizu koje su pokazivale da je sustav pogrešan, protiv ljudske naravi da se može održavati samo silom i represijom. Međutim, nakon svih tih uzastopnih kriza uvijek su nastupale nekakve reforme pa je izgledalo da se sve odvija na već viđeni način.

Međutim, ono što mnogi danas zaboravljaju, kriza je tada bila jako ozbiljna. Zanimljivo je, kada čitamo naslove članaka iz tada vrlo popularnog tjednika Start čini nam se da su to naslovi iz sadašnjih novina. Možemo čitati - Kako upravljati krizom, Zdravstveni bilten privredne krize, Privredna kriza očima privrednika, Apostoli ekonomske apokalipse, Zašto uvozimo pamet.

To vrijeme su karakterizirale sulude investicije (Jugoslavija je bila „najveće gradilište Europe", investicije su većinom bile promašene, a kredite je trebalo vraćati po nepovoljnim kamatama i sve je završilo ekonomskom krizom.), nestašice (s tržišta je nestalo mnogo uvozne robe, dolazi do manjka benzina i naftnih derivata, kave, čokolade, deterdženata..), stalne devalvacije i velika inflacija, veliki trgovinski deficit, nezaposlenost i štrajkovi, najveći pad standarda u Europi, itd.

Unutar institucionalnog sustava socijalističkog privređivanja čovjek se nije mogao obogatiti. Ali pojedinci (funkcionari, tzv. nomenklatura) su se ipak obogatili kršeći osnovne norme sustava.

To je bila prtljaga s kojoj smo ušli u „tranziciju".

Pravi majstori su se pripremali, a mi smo se mučili da preživimo

I dok smo se mi vrtjeli i mučili da preživimo u tim krizama, samo sanjajući (i ne vjerujući u to) o vremenu kada će komunizma propasti, dok su naši znanstvenici pisali ode samoupravljanju i još u 90-toj branili doktorate na tu temu, „gospodari svijeta" i njihovi „think tankovi" sa čuvenim ekonomskim guruima i nobelovcima kao što je Milton Friedman, pripremali su se za propast komunizma. Naravno, oni nisu shvaćali suštinu valova nezadovoljstva koji su se počeli uzburkano odvijati u Poljskoj, nisu ni shvaćali ulogu pape Ivana Pavla II, jer oni ne razumiju ponašanje ljudi, a uopće ne razumiju ništa što se događa izvan Amerike i Velike Britanije. Oni razumiju samo pljačkašku grubu silu koja se koristi novcem i oružjem. Ali su znali da će komunizam propasti i željeli su biti spremni za taj trenutak.

Naravno, njih nije zanimala propast komunizma kao šansa da se u tim novim postkomunističkim zemljama stvori humano demokratsko društvo. Oni su uvijek podržavali sve moguće svjetske diktatore dok im je to odgovaralo. Sada su vidjeli svoju povijesnu šansu da iskoriste kaos koji će nastati kao priliku da izvuku iz novih, postkomunističkih država što veće bogatstvo i što veći kapital. A isto tako da te države, njihovo društvo i vlast oblikuju tako da budu uvijek ovisni o njima, da u ta društva ugrade virus nepravde i kaosa koji će i u budućnosti stvarati nestabilnost i stalne sukobe. Kao što su to učinili i 1918. organizirajući i financirajući Lenjina i njegovu bandu pljačkaša, razbojnika i ubojica da do temelja opljačkaju bogatstvo Rusije i vlakove zlata odvuku u londonske i njujorške banke.

Ovaj puta, nakon propasti komunizma, uz Rusiju bi u tom projektu dobili i dvadesetak drugih država (naravno i Hrvatsku). A planirali su da se pljačkanje bogatstva odvija manje krvavo nego što je to bilo od Oktobarske revolucije pa do kraja komunističkog razdoblja. (Potreba za drugačijim stilom je jasna, jer akcije u kojima ima previše krvi, mrtvih i prevelike galame na TV ne ostavljaju dobar dojam). Zato su zapadni gurui bili uključeni u kreiranje procesa prelaska iz komunizma u kapitalizam, a Geoffrey Sachs i ostala zapadna škvadra čak su pisali zakone u Rusiji da bi se to moglo bolje i brže provesti.

Rezultat tog projekta „ubrzane privatizacije" su tisuće milijardi dolara koje su novopečeni ruski milijarderi odnijeli u londonske i američke banke.

Da bi taj projekt ostvarili nije im bilo dovoljno sjediti u New Yorku ili Londonu i izdaleka upravljati procesima. Trebali su imati pouzdanu i učinkovitu „organizaciju na terenu". A to su u svim postkomunističkim zemljama bile komunističke nomenklature i razni KGB-i, UDBA-e, STASI-i i sl. koji su bili profesionalno organizirani, s velikim fondovima, a nestankom komunizma izgubili su poslodavca i tražili su novoga. Oni su gospodarima svijeta trebali pomoći da se nove postkomunističke i novokapitalističke države oblikuju na način da budu uvijek ovisne o njima, da ne mogu funkcionirati samostalno, da niti ne pokušaju voditi neku svoju tzv. suverenističku politiku. Zato su toliko mrzili Predsjednika Tuđmana za kojeg su odmah znali da od njega neće nikad stvoriti slugu i poslušnika i koji im je već u početku onemogućio ideju očuvanja Jugoslavije.

S tim ciljem u projekte stvaranja novih država ubacili su dva paralelna procesa:

razaranje gospodarstva – procesima ubrzane privatizacije, jer su znali da jako gospodarstvo omogućuju državi samostalnost i „neposlušnost". Uz to je ubačen proces rasprodaje velikih sustava strancima, nekontrolirani i poticani uvoz koji je uništavao domaću industriju te postavljanje stranačkih poslušnika na rukovodeća mjesta u gospodarstvu koji su svojom nesposobnošću uništavali velika državna poduzeća.

razaranje društva – kroz medije u koje su uključili nekadašnje komunističke kadrove i sve jugonostalgičarske hrvatske intelektualce tako da stvaraju depresiju, uništavaju samopouzdanje, potenciraju kriminalne posljedice ubrzane privatizacije i uvjere ljude da Hrvatska ne može biti samostalna. (Nedavno je jedna studija koju je naručio Pakt o stabilnosti Jugoistočne Europe utvrdila da je u zadnjih 20 godina u medije u Hrvatskoj uloženo više od 250 milijuna dolara.) Uz medije su angažirane razne nevladine udruge financirane iz inozemstva na projektu razaranja društva. Te udruge su aktivne u mnogim zemljama pa ih je čak i ruski predsjednik Putin optužio da u jednoj ogromnoj i moćnoj Rusiji nastoje djelovati na izbore. A sada je već potpuno jasno da su takve nevladine udruge imale veliki utjecaj na krvave procese promjene vlasti u arapskim zemljama, a koje su mnogo puta veće i bogatije od jedne male Hrvatske.

Da bi se to moglo realizirati osmišljena su i provodila ( i u Hrvatskoj i u ostalim tranzicijskim zemljama) tri osnovna projekta:

1. Projekt „ubrzane" privatizacije

2. Projekt stvaranja „slobodnih" medija

3. Projekt uvođenja „demokracije".

Ubrzana privatizacija

Važno je bilo u svim tranzicijskim zemljama ljude uvjeriti da je nužno što prije (ubrzano) provesti pretvorbu kapitala i vlasništva iz državnog u privatno, odnosno u privatne ruke. I kada će se to provesti svi će problemi biti riješeni, gospodarstvo će u privatnim rukama postati efikasno i procvjetati će, porasti će standard i u bivšim komunističkim zemljama ljudi će živjeti kao oni na Zapadu. I ljudima će se preko noći ostvariti san koji su sanjali gledajući holivudske filmove, radeći na baušteli u Njemačkoj ili putujući na šoping u Trst. „Jedini" je problem u tako zamišljenoj privatizaciji bio što nakon komunizma nitko nije imao novaca, a baš ne bi bilo odmah dobro primljeno da sve što vrijedi odmah pokupuju stranci. To bi izazvalo revolt kod stanovništva.

Zato je trebalo uvesti suptilnije metode.

S tim ciljem je osmišljen proces „ubrzane privatizacije" kojim će se „preko noći" državno vlasništvo prebaciti u privatne ruke. I na taj način u kratko vrijeme, na brzinu uspostaviti kapitalističko gospodarstvo. Ali je kod toga bilo jako važno da se ljudima „opere mozak" i da ne postavljaju „bedasta pitanja". Većina nas je ipak odgojena s određenim uvjerenjima, a to je da se kapital zarađuje radom, da se baš preko noći i ne možeš obogatiti, ako ne opljačkaš banku ili ne opljačkaš neke kolonije ili ako ti ne umre teta u Americi, da novac koji je zarađen kriminalnom djelatnošću nije pošten novac i da bi vlasnici takvog novca trebali završiti u zatvoru. Ovakva „zatucana" uvjerenja koja ipak ima većina stanovništva mogla su praviti problem kod realizacije ideje da se sve provede brzo. Zbog toga je trebalo preuzeti medije (neke osnovati i financirati, a druge dobiti privatizacijom) i krenuti s jakim pranjem mozga da ljudi povjeruju:

da je država loš gospodar i da treba hitno sva poduzeća u vlasništvu države prebaciti u privatne ruke pa makar kod toga i bili prisiljeni malo zažmiriti i radi opće koristi upotrijebiti i neke ubrzane metode koje baš nisu uvijek poštene. (Država, naravno i je loš gospodar, ali je vrlo često nesposoban i pohlepan privatni vlasnik ili tajkun još gori gospodar. I zato privatizacija nije dovela do boljeg upravljanja poduzećima.)

da je novac novac, da je svaki novac dobar bez obzira na porijeklo i da ne treba pitati odakle je novac, jer to samo komplicira provedbu procesa. Znači u pretvorbu se može „ubaciti" (i ubacivao se) i novac dobiven pljačkom, drogom, švercom i sličnim aktivnostima.

da će svaki privatnik bez obzira na obrazovanje, iskustvo i dotadašnje rezultate biti bolji menadžer od državnog menadžera, jer će „uz vlasništvo (automatski) dobiti i pamet da tim vlasništvom upravlja". Budući da će to postati njegovo vlasništvo, on će uvijek najbolje znati što je za njega najbolje i donositi najbolje odluke. (Ta naivna i priglupa teza iz priče o Ivici i Marici pokazala se kao totalna glupost.)

I danas većina političkih „elita" (i lijevih i desnih) i gotovo cijela hrvatska javnost uopće ne sumnjaju u ispravnost postavljenih teza.

A to su sve stavovi koje normalan čovjek u normalnim uvjetima odbacuje s gnušanjem, je su protivni odgoju i svim moralnim temeljima. Ali nakon kontinuirane i masovne kampanje u medijima ljudi su počeli sumnjati u svoj zdrav razum i prihvaćati ono što je potpuno suludo. Ljudi su bespomoćno gledali kako se uništava Pliva, Prvomajska, TPK i ostala poduzeća i bili uvjeravani da to tako mora biti.

I kada se stvorio okvir, kada se unutar toga definirala „tehnologija" navalili su oni najpohlepniji, najsnalažljiviji, najpromućurniji, oni koji nisu bili opterećeni nikakvim moralnim skrupulama i oni iz komunističke nomenklature koji su bili najbliži svim informacijama. To nisu bili ljudi koji znaju upravljati poduzećima i koji bi svojim poduzetničkim duhom državna poduzeća učinili profitabilnim. To su bili ljudi koji su samo znali iz poduzeća izvući novac, prodati što se prodati dalo i ljude baciti na ulicu. Zato privatizacija nije donijela bolje poslovanje i rast gospodarstva, već je uništavala poduzeća. U svim tranzicijskim zemljama bogatstvo se nije stvaralo kroz dodanu vrijednost, učinkovitim poslovanje, inovacijskim rješenjima i znanjem već brutalnim otimanjem od vlasništva države. A budući da je mnogo lakše uvoziti, nego proizvoditi, većina takvih „poduzetnika" bacila se na uvoz uz svesrdnu pomoć države.

Onog trenutka kada je kod nas jedan poluobrazovani šofer preko noći postao milijarder (uz odobravanje svekolike javnosti) zlo se nije moglo zaustaviti. Svi, od sveučilišnih profesora do švercera na sajmištu u Hreljiću željeli su iskoristiti povijesnu priliku.

Uz to, kroz strateški postavljenu koncepciju dugoročnog oblikovanja Europe za Hrvatsku nije predviđeno da ima izvozno orijentiranu industriju, da ima jako sveučilište, da ima jako gospodarstvo i da bude imala samopouzdanje. (Zato su mrzili Predsjednika Tuđmana kojemu je bilo jako stalo do Hrvatske). I ta ideja oblikovanja sluganske nove Hrvatske bila je jako važan dio cijelog projekta.

„Slobodni" mediji i „demokracija"

Da bi se to moglo provesti trebalo je osnovatiPovijesna 'prilika'Onog trenutka kada je kod nas jedan poluobrazovani šofer preko noći postao milijarder (uz odobravanje svekolike javnosti) zlo se nije moglo zaustaviti. Svi, od sveučilišnih profesora do švercera na sajmištu u Hreljiću željeli su iskoristiti povijesnu priliku „slobodne medije" i bezbroj nevladinih udruga koji su svi „prale mozak" hrvatskim građanima. Mediji su temeljni oslonac i glavno oružje za provođenje „liberalnog totalitarizma" koji nama zavladao nakon dva dotadašnja totalitarizma kroz koje smo prošli. Zbog toga je Soros odmah na početku financirao Jutarnji list, Globus, Feral i ostale, a nakon dolaska Račana na vlast odmah su prodali Večernjak strancima da bi medijska okupacija bila totalna. Novinari više nisu novinari, već vojnici u informatičkom ratu u kojem nameću određenu ideologiju i vlast pojedinih interesnih skupina.

Nažalost, hrvatska državotvorna desnica nije u stanju osnovati jedan svoj utjecajan list, jer ne zna napraviti tiražne novine i jer nema hrvatskog Sorosa koji bi to, barem u početku, financirao. A iseljeništvo se velikim djelom nakon svesrdne pomoći u početku devedesetih, sada osjeća izdanim pa ne misli više ništa financirati.

Takva je situacija i kod internetskih medijskih portala. Vidi se da totalno antihrvatski portali kao Indeks i Tportal imaju ogroman broj posjeta, a jedan državotvorni, hrvatski portal kao HKV ima „na vezi" 50-100 gostiju. Pitam se čita li 1300 intelektualaca, članova Hrvatskog kulturnog vijeća uopće svoj portal.

Drugi oslonac liberalnog „demokratskog" totalitarizma je „demokratski" izborni mehanizam koji omogućuje da se na vlast ne dolazi znanjem, iskustvom, dobrim programima, već manipulacijom „prostim pukom" uz pomoć medija i po uputama vlasnika medija. Zato o izbornim pobjednicima u Americi odlučuje samo količina novca koja se ubaci u kampanju. A to je „tehnologija" po kojoj je Mesić nakon što je u izborima za Sabor dobio manje od 5% glasova, uz pomoć izborne i medijske mašinerije usmjeravane izvana odmah nakon toga postao predsjednik.

Ovako izabrana vlast po istom obrascu postavlja druge oko sebe i sada je Hrvatska na svim razinama popunjena ljudima bez znanja, sposobnosti i iskustva koji ne mogu riješiti niti jedan problem, niti jedan zadatak, koji nisu u stanju voditi poduzeća i kojima je do ove zemlje jako malo stalo..

I sve to vodi i gospodarstvo i cijelo društvo u katastrofu.

Naravno, uz svesrdnu pomoć Hrvata na svim izborima od 2000. do danas.

Pajo Grkčević