"Ideološki zaokret"

Teško je bilo i zamisliti što jedan pjevač, prema svjedočenju u novinama, svojim javnim nastupom, može učiniti vjeri u 'Partiju'. U zagrebačkim dnevnim novinama (24. 4. 2026.) čitamo o tomu kako su se ljevičari u jednom hrvatskom kraju ideološki okrenuli nakon koncerta M.P.T.-a. Prema tom prikazu, slom 'jugoslavenskoga' komunizma, desetljećima prije koncerta, ne uzima se dijelom epohalnih promjena, nego tek lokalnim, usputnim, političkim preslagivanjima. Ono što se naziva padom 'Berlinskoga zida', u tom razumijevanju povijesti, samo je dio neke druge stvarnosti. U hrvatskom medijskom prostoru na različite se načine pokušava taj pristup učiniti posve relevantnim. Tekst pred nama mogao bi pokazati kako to izgleda u provedbi. Kroz priču o tim mijenama, unutar povijesnoga konteksta, vodi nas jedna osoba komunističkih uvjerenja.

'Što nam govori slučaj jedne profesorice iz Kostrene.' (Naslov iz Jutarnjega lista, bez upitnika na kraju rečenice. To vjerojatno i nije pitanje nego samo najava, upozorenje.) Profesorica iz Kostrene navodi primjer jedne od, kako kaže, 'najliberalnijih regija Hrvatske' u kojoj se gotovo 'trećina stanovništva izjašnjava ateistima', 'više od polovice njih podržavaju pravo na pobačaj i homoseksualnost, gotovo 40 posto stanovništva izjašnjava se politički lijevo'. Među tim zagovornicima prava na pobačaj i homoseksualnost, među liberalima, političkim ljevičarima, odjedanput - 'ideološki zaokret'. Profesorica prikazuje kronologiju te promjene, koja je počela „unazad godinu dana“.

A mogli su zabraniti Hipodrom!

Početak 'ideološkoga zaokreta' pripisuje nastupima pjevača M. P. Thompsona. Prema anketama Instituta za društvena istraživanja provedenoj lani (2025.), navodi profesorica, nakon Thompsonova koncerta znatan broj ispitanika nije više na strani ljevičarskih 'koncepcija' povijesti. 'Lijevu' motriteljicu tih promjena naročito uznemiruje činjenica što 'mlađi od 25 godina' više nisu na strani 'progresivnoga' tumačenja povijesti koje zastupaju komunisti. Čini se da profesorica uopće ne vodi računa o tomu da je komunizam, kao jedan od tri totalitarna poredaka (uz nacizam i fašizam) posve odbačen iz političkoga života Europske unije. I Hrvatska je usvojila Deklaraciju o osudi i odbacivanju sva tri totalitarna poretka: komunizma, nacizma i fašizma. U lipnju 2006. hrvatski je Sabor usvojio i posebnu Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990.

Profesorica iz Kostrene govori da nakon Thompsonovih nastupa, u njezinom kraju, na ulicama vidi „novu ustašku modu“ među mladima koji su „zavedeni lažnim domoljubnim pričama, nedovoljno educirani u školama o 2. svjetskom ratu“, pa tomu dodaje i blagu kritiku vodstva hrvatskoga glavnog grada, zbog toga što nije svojedobno zabranilo Thompsonov koncert na Hipodromu u Zagrebu. Ne spominje na koje 'lažne domoljubne priče' misli. Ili su prema njezinom uvidu, lažne sve 'domoljubne priče' (o snovima, djelima i ljubavi za domovinu), za razliku od 'jugoslavenskih priča' (koje imaju drukčije nakane).

Komunistička ostavština

Partija je skoro pola stoljeća (1945.-1990.) određivala što je istinito, a što neistinito, ravnajući se prema svojim kriterijima i dogmama kojima je u središtu komunizam i jugoslavenstvo. I za jednu izgovorenu ili napisanu rečenicu, koju bi komunistička vlast označila neprihvatljivom, mnogi su ljudi završili u 'crnim maricama' (policijskim vozilima), St. Gradiški, Lepoglavi ili Golom otoku. Mladi danas žive s onim što ih okružuje, sa slobodnom, obranjenom i oslobođenom hrvatskom državom, jedinom njihovom Domovinom, bez ikakvih ideoloških dogmi i zabrana. Mnogi su među starijima prošli kroz obrazovni sustav koji je bio pod potpunim nadzorom komunističkoga režima. A komuniste nije obvezivala istina ni pri tumačenju povijesti, nego 'klasni' i revolucionarni ciljevi. Kad se tomu doda, 'internacionalizam', jugoslavenstvo i velikosrpstvo, kao glavni usmjerivači odgojnih i obrazovnih procesa u ondašnjoj Hrvatskoj, lakše je razumjeti posljedice, koje i danas utječu na hrvatsku stvarnost.

Profesorica iz Kostrene govori i o simbolici mjesta održavanja 'prekretničkoga' koncerta u Rijeci: „Thompson je na kraju u riječkoj Dvorani mladosti, poznatom socijalističkom sportskom centru otvorenom ’73. na Dan JNA, održao dva koncerta.“ Dakle, u 'socijalističkom sportskom centru', koji je otvoren na dan JNA! Otkud JNA u ovoj priči? Je li još što obilježavalo Dan otvaranja toga  'socijalističkoga' centra, osim uspomene na JNA? Što bi profesorica, spominjanjem 'Dana JNA' htjela pokazati ili 'dokazati', uz oznaku 'socijalistički sportski centar'? Nije valjda, spominjući uspomenu na Dan JNA zaboravila da je JNA ona vojska koja je pod zapovjedništvom Ratka Mladića od lipnja 1991. oružjem razarala Hrvatsku. 

JNA i agresija na Hrvatsku

Kao zapovjednik 9. korpusa JNA, R. Mladić je s 50 tenkova napao Šibenik, a zapovijedao je i topničkim napadima na Zadar, Sinj, Kijevo, Vrliku. Škabrnja je zapamćena kao posebno mjesto udara Mladićeve vojske i stradanja Hrvata, sredinom studenoga 1991. Pobunjeni Srbi i ratnici R. Mladića u tom su malom mjestu tada ubili 84 osobe. Pod zapovjedništvom generala JNA, minirana je i brana Peruća u siječnju 1993. 'Jugoslavenska' (srpska) oružana sila je ratovala protiv Hrvata u Hrvatskoj, a kasnije i u BiH. Iz zrakoplova JNA nad Zagrebom 7. listopada 1991. pucalo se po Banskim dvorima. Htjeli su ubiti Tuđmana. Još dva puta, u svibnju 1995., raketama su napali središte Zagreba. Poginulo je 7 osoba, ranjeno ih je oko 200.

Međunarodni sud za ratne zločine osudio je prvostupanjskom presudom generala JNA Ratka Mladića na kaznu doživotnoga zatvora, za zločine genocida (po dvije točke), zločine protiv čovječnosti (po pet točaka) i za ratne zločin (po četiri točke) koje je počinio u svojstvu najviše rangiranog generala JNA u vojskama pobunjenih Srba u RH i BiH. Konačnom presudom u Haagu 8. lipnja 2021. potvrđena mu je prvostupanjska presuda, tj. kazna doživotnog zatvora. Bivši srbijanski predsjednik Boris Tadić objavio je vijest kako je Ratko Mladić, general JNA uhićen 26. svibnja 2011. pod imenom Milorad Komadić.

Prisjetili smo se što je JNA bila u nedavnoj hrvatskoj prošlosti. Ali što je sve to prema 'krivnji' jednoga pjevača, koji se u 'socijalističkom sportskom centru' otvorenom na Dan JNA, pjesmom obraća onima koji su uvijek spremni braniti svoj dom, i od četnika i od JNA i od bilo kojega drugoga napadača. Profesorici se čini da je sve, nakon nastupa M. P. Thompsona u 'socijalističkoj' dvorani, krenulo naopako. Oživljene su uspomene na vrijeme propaloga protudemokratskoga poretka i neprijateljsku JNA koja je u Hrvatskoj počinila mnoga zlodjela. I pored svega toga profesorica iz Kostrene javno prigovara što Thompson i njegova publika slavi hrvatske pobjede i slobodu u 'socijalističkoj' dvorani, nakon sloma komunizma, nakon Oluje i poraza JNA.

Zlodjela totalitarizama

Nije dobro što se još uvijek, i u javnim medijima, ispituje gdje bi smio, a gdje ne bi smio pjevati, jedan hrvatski 'nacionalist'! U svijesti 'kritičara' i 'kritičarki' hrvatskoga nacionalizma, vrijeme (internacionale) je stalo slomom komunizma 1990. Među njima se ne vide značajniji pomaci prema svijetu demokratskih sloboda. Kao da se odbijaju suočiti s istinom o propasti komunističkoga totalitarizma. Hrvatska nije danas ni komunistička, ni socijalistička, ni jugoslavenska republika, nego demokratska, samostalna, slobodna država. Valjda i danas, ljudi skloni komunizmu, iz povijesnih daljina čuju samo glasove svojih vođa.

Nevažno im je što su protagonisti te povijesti, koju još uvijek slave, upisani u knjige okrutnih zločinaca, zbog svojih politika i strašnih zlodjela nad mnogim nedužnim ljudima. Milijuni ljudi su njihovom krivnjom  prošli kroz gulage, prisilne radne logore, mračne tamnice, glad, progone … Milijuni nedužnih ubijani su prema odlukama komunističkih vođa, bez suda i suđenja, zbog 'delikta mišljenja', neprihvaćanja laži i obmana. Ili samo zbog toga što su bili Hrvati, pa ubojicama nije trebalo utvrđivati krivnju (Bleiburg, 1945.-1946.). Ubijeni su samo zbog toga što je 'partija' tako presudila. Ovdje govorimo o zlodjelima jednoga totalitarizma, što nikako ne znači da su po svojim zlodjelima druga dva, fašizam i nacizam, donijeli svijetu manje zla.

Lenjinova istina

Današnji sljednici onih koji su 'dešifrirali pravi smisao povijesti', još uvijek pronose misao da je 'prava', revolucionarna Istina otkrivena nastupom Lenjina, Staljina, Mao Ce Zedonga, Tita, F. Castra… Njihova je ideologija bila pretvorena u jedinu obvezujuću Istinu, a partija komunista njezin pronositelj, tumač i čuvar. Isto je bilo i u svijetu fašizma i nacizma. Povijesno iskustvo pokazuje da je teror bio njihova glavna 'odgojna metoda'. Sve svoje zločine komunisti su prikazivali djelima nužnosti na putu Revolucije. Nakon pobjede u Drugom svjetskom ratu, Saveznici su nacizam označili izrazom potpunoga Zla, a komunizam 'gotovo mehanički' upisali  u 'tabor Dobra', iako je svršetak rata i u srednjoj Europi značio „zamjenu jednoga mraka drugim“. (W. Gombrozowicz).

Rušitelji su nosili crveni znak na kapi  pod kojim su 'smjeli' činiti sve što su poželjeli. Ubojstvima i uništavanjem 'klasnoga neprijatelja' stekli su poseban 'identitet' revolucionara. Profesorica iz Kostrene vjerojatno zna da je iz vremena komunističke vlasti ostalo i ime sportskoj dvorani u kojoj je nastupao pjevač Marko Perković Thompson. Nije sagrađena novcem komunista, nego novcem naroda kojim su vladali i kitili se imenima koja narodu nisu značila ništa.

Sve to danas oživljava različite slike iz prošlosti. Titovi brodovi s uznicima za Goli otok, uglavnom su isplovljavali s obala koje dodiruju zavičaj 'profesorice iz Kostrene'. Ni djeca 'revolucije' po svijetu nisu, svojim zlodjelima zaostajala za učiteljima. Za Pol Potom i Crvenim kmerima u Kambodži, u samo četiri godine (1975.-1979.), ostalo je više od dva milijuna žrtava, zbog optužaba za nerevolucionarno držanje. Pol Pot je na 'revolucionarnom doškolovanju' bio i u Titovoj Jugoslaviji. O razmjerima komunističkoga terora svjedoči više od stotinu milijuna njegovih žrtava.

Revolucija i nasilje

 Titova je Jugoslavija pokušavala prikriti progone i zla koje je činila ljudima nesklonim Crvenoj revoluciji. Ni danas se ne čini dovoljno kako bi puna istina o tomu izašla na svjetlo dana. Oni koji su, navodno, željeli druge osloboditi, postali su dijelom nove diktature koja je sebe tako i nazvala, samo je dodala da je to proleterska diktatura, diktatura proleterijata. Tajna policija trebala je istrijebiti sve koji bi toj diktaturi, na bilo koji način, stali na 'put'.  'Revolucionarima' je bilo dopušteno učiniti sve što su htjeli, a svoja su zlodjela prikazivali prinosom 'klasnoj borbi'.

Povjesničar dr. Željko Karaula, govoreći o svojim uvidima u svijet V. I. Lenjina, 'inženjera nove totalne komunističke države', osnivača Čeke (preteče KGB-a) iznosi da vođi boljševika cilj nije bio kažnjavanje zločina nego istrjebljenje klase 'koja priječi nastup nove radničke klase u povijest': „nije bitno što je pojedinac napravio, bitno je tko je on“. Dr. Ž. Karaula ističe da je svojim terorom Lenjin zapravo 'spasio' kapitalizam. Naime, nakon vijesti o strašnim zločinima na Istoku „zapadne demokracije uvele su socijalnu državu, sindikate i radnička prava iz čistog straha da im se ne dogodi 'revolucija u dvorištu'.“ Uz to zaključuje da je Lenjin bio 'instrument povijesti' „bez moralnog kompasa.“

Imperijalni prohtjevi i novi dogmatizam

 Ž. Karaula, autor knjige 'Lenjin - crveni diktator' spominje i izvore ruskoga imperijalizma. Rusija se „osjeća kao obična siromašna zemlja na istoku Europe, a to je neprihvatljivo za njihov nacionalni identitet i psihologiju. Za njih je imperij dokaz njihove posebnosti i misije u svijetu. Ne treba očekivati da će se Rusija odreći tog imperijalnog kompleksa.“ Slične imperijalne ambicije, ali, zbog vlastitih potencijala, znatno manjih razmjera, njeguje i jedna proruski orijentirana balkanska država. Valjda očekuju da bi osvajanja tuđega mogla izliječiti rane koje su ostale od tolikih stoljeća srpskoga ropstva pod osmanskom vlašću (od 15. do početka 19. stoljeća).

I tako smo, slijedeći tragove 'revolucionara' i kontrarevolucionara, od Kostrene došli na vrata Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu i to ne u neko daleko vrijeme komunističkoga terora, nego ovih dana, u travnju 2026. Nedavni događaji na zagrebačkom Sveučilištu svjedoče o pokušajima buđenja jednoga mračnoga dogmatizma. „Klub studenata i Studentski zbor Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu (FPZG) jučer su održali nenajavljeni prosvjed protiv gosta predavača Idda Netanyahua, brata izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, koji  je u četvrtak na tom fakultetu održao predavanje“. Studentski zbor je, doveo u pitanje akademsku relevantnost gosta, ali to nije glavni razlog njihova prosvjeda.

Niti su upućeni u 'relevantnost' gosta niti će ih o tomu tko pitati. Iznose da „nije stručnjak za diplomaciju, sigurnosna pitanja … te da je brat osobe za kojom je izdana tjeralica Međunarodnoga kaznenoga suda.“ (Jutarnji list, 25. 4. 2026.). Nabrajaju još toga što taj čovjek 'nije', ali ne iznose u čemu je njegova krivnja, što je rekao ili učinio da bi oni prosvjedovali. Koju mu 'krivnju' pripisuju. Niti jednu. Može li biti 'krivnja' u tomu što ima brata koji nije prosvjednicima po volji? Sad to pitanje više ne ide samo na adresu 'revolucionarnih' studenata, nego i okruženja u kome nastupaju. 

Propao je i lenjinizam i velikosrpstvo

 Ponavljaju koncept koji je već davno opisan: „Židove nisu  proganjali zbog toga što su oni učinili,  nego zbog toga što su oni bili Židovi.“ Zašto je komunistička vlast zahtijevala represiju nad buržoazijom? „Dostatno je samo pripadati toj klasi, nije nužno nešto i učiniti.“ (T. Todorov). Na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, godine 2026. ne prosvjeduju, studenti i Uprava Fakulteta zbog toga što je gost Židov, nego zbog toga što je brat jednoga drugoga čovjeka.

Ali ni nakon nekoliko dana od tih prosvjeda, ni studenti ni Uprava javno ne pokazuju da su razumjeli kako su loše postupili u spomenutom slučaju. U Hrvatskoj se liječe drukčije rane. Ima ljudi koji ne uspijevaju preboljeti propast jugoslavenskoga komunizma, u čijim temeljima je bila Titova 'interpretacija' lenjinizma i srpska koncepcija države u kojoj bi južno-slavenski narodi sretno živjeli samo pod vlašću srpskoga dvora. Dakle, lenjinizam i velikosrpstvo. Međutim, propao je komunizam, a 'JNA' je izgubila rat protiv Hrvata (1995.).

Profesorica iz Kostrene: „Uostalom, i zagrebački je gradonačelnik Tomašević dozvolio Thompsonu koncert na Hipodromu, a mogao ga je zabraniti…“ (Jutarnji list, 25.4. 2026.). Možda bi baš to zazivanje zabrane, moglo usmjeriti pozornost prema srži problema u analizama naše stvarnosti i izboru pravca za budućnost. („A mogao ga je zabraniti“, kao što je netko, navodno, morao zabraniti javni nastup jednom čovjeku zbog toga što je nečiji brat). Netko je 'mogao zabraniti' koncert M.P. Thompsona u 'socijalističkoj dvorani, pa bi veći broj mladih ostao uz 'ljevičarsku koncepciju povijesti? Mogli bi tako tko zna koliko nabrajati, ali nema potrebe. U 'revolucionarnoj' svijesti komunizam nije propao i nije upisan u povijesnu knjigu svijeta kao najokrutnijih totalitarizama u povijesti. A nije završio ni oporavak od jugoslavenskoga svijeta laži i obmana.

Nove optužbe za ustašizaciju Hrvatske

 Lako je odgovoriti na pitanje: tko se koristi stalnim proturanjem teza o ustašizaciji Hrvatske (koncerti, grafiti, navijači …), po istom modelu kakav se koristio u propagandne svrhe i pod vlašću komunista. Beskorisno je danas govoriti koji je totalitarizam bio zloćudniji, tko je prije, i kako započeo, a tko odgovorio terorom. Nije dobro, izravno ili neizravno, zazivati i veličati jugoslavenski komunizam u javnim medijima i čuditi se odgovorima Hrvata. Prema prikazu profesorice iz Kostrene, netko je već godinama nastupao u 'socijalističkoj' dvorani, tko zna koliko puta, a M. P. Thompson samo dva puta. Međutim samo Thompsonu se pripisuje 'krivnja' što je, kako im se čini, utjecao na neke promjene u tom kraju. A da se pitalo profesoricu iz Kostrene, ona, prema vlastitom iskazu, ne bi dopustila Thompsonov nastup u 'socijalističkoj' dvorani.

Profesorica iz Kostrene iznosi i ove informacije: „Prema anketi Instituta za društvena istraživanja …lani nakon Thompsonova koncerta, gotovo 20 posto stanovnika Istre, Gorskog kotara i Primorja  stalo je na stranu ustaške vojske u pitanju na čiju biste stranu stali u Drugom svjetskom ratu - antifašističkog partizanskog pokreta ili postrojbe NDH. Taj je fenomen pogodio čitavu Hrvatsku jer se, prema anketi, u samo pet godina gotovo udvostručio broj podržavatelja ustaške vojske u cijeloj zemlji, a prednjače mlađi od 25 godina, od njih svaki četvrti sada podržava NDH.“  Kakva pitanja, takvi i odgovori! Još i ovo: „Sad, pitanje je kako i kada se istarski, kvarnerski i primorski dio, poznat kao liberalan i lijevi dio Hrvatske, ideološki okrenuo.“ Ako je istina to što govori profesorica, trebalo bi  znati i - 'zašto', zašto se to dogodilo. Zašto bi Hrvati danas 'oživljavali' ustaše koji su izgubili rat, kad imaju pobjedničku Tuđmanovu vojsku koja je dobila rat i oslobodila Hrvatsku? 'Ustaše' oživljava netko drugi!

Pokušaji oživljavanja propalih ideologija

Što bi mlađi od 25 godina mogli reći o Titovoj vojsci, ratu i političkim prilikama? Možda im netko pokušava sugerirati da je sve to isto, ista država i ista vojska. A nije tako. Vrijeme nacizma, komunizma i fašizma ostalo je s one strane prekretnice, kad je i zadnji totalitarizam doživio svoj povijesni slom. Pokušaji oživljavanja komunizma, onako kako to rade njegovi zagovornici danas u Hrvatskoj, vrlo vjerojatno ne će donijeti priželjkivani rezultat, ali će pridonositi razbuđivanju podjela iz vremena vlasti totalitarnih poredaka.

Riječka je gradonačelnica, prema riječima profesorice iz Kostrene, otklonila mogućnost zabrane Thompsonova koncerta u Rijeci. Citira riječi gradonačelnice Ive Rinčić - „antifašističke vrijednosti Rijeke ne mogu biti ugrožene nekakvim koncertom.“ Tako bi se moglo  reći za cijelu Hrvatsku. Fašizam, nacizam i komunizam ostali su dijelom prošlih vremena, ali suvremena civilizacija pamti zlodjela koja su počinili. Hrvatsku slobodnu, demokratsku državu ne mogu ugroziti ni 'grafitopisci' ni oni mediji koji uporno pokušavaju oživjeti vrijeme straha od hrvatskoga nacionalizma i neprihvaćanja poraza komunističkoga jugoslavenstva, koje je živjelo od progona hrvatskih nacionalista.

Ivan Bekavac