Skrbnici komunističke i velikosrpske ostavštine

U nekim važnim segmentima hrvatskoga društva još uvijek se čuva komunistička i 'jugoslavenska' ostavština. Uz potporu različitih protuhrvatskih silnica i u javni život se pokušava unositi ostatke 'revolucionarne' dogmatike i velikosrpske propagande. U isto vrijeme, na javnoj su se sceni, konačno, pojavili znanstveni tekstovi koji osvjetljavaju jedan vrlo važni segment prikrivanoga komunističkog nasljeđa. Nedavno je objavljena za Hrvate posebno važna knjiga 'Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji', slovenskih znanstvenika prof. dr. sc. Mitje Ferenca i arheologa dr. sc. Uroša Košira. Osvrnut ćemo se na jedan tekst, nedavno objavljen u Večernjem listu, koji na neizravan način aktualizira spomenutu, dugo iščekivanu knjigu.

U Večernjem listu, pod naslovom 'Kaznena odgovornost ratnih zločinaca nije pretočena u političku, oni i dalje nastupaju u javnosti', zaslužuje nešto više pozornosti. U nadnaslovu je velikim slovima napisano: 'Vesna Teršelič, voditeljica Documente - Centra za suočavanje s prošlošću za Obzor govori o traumama prošlosti i strahovima koje donosi budućnost'. S njom je razgovarao novinar H. Zovko. (Večernji list, 4. 4. 2026.). Među ratne zločince V. Teršelič  (u nastavku V.T.) ne ubraja ubojice za kojima su ostala desetljećima skrivana grobišta Hrvata u Sloveniji. U njezinu progresivnom, revolucionarnom razumijevanju svijeta njih uopće nema, ne postoje. A  pod zemljom su rasute, skrivane kosti njihovih žrtava, ljudi koji nisu poginuli ni u kakvoj borbi, jer je rat već bio završio, nego su poubijani nakon rata, sredinom svibnja i početkom lipnja 1945., bez suda i presude.

Brisanje žrtava Titove vojske

Istraživači skrivanih grobišta Hrvata u Sloveniji, ne iznose procjene o tomu koliko je Titova vojska, u svibnju i lipnju 1945. u Sloveniji poubijala Hrvata, razoružanih vojnika i civila, muškaraca i žena, neovisno o njihovoj dobi. U javnosti se ipak pojavljuju brojke koje govore da je stradalo između 80.000 i 100.000 Hrvata i Hrvatica. Iako slovenski znanstvenici već godinama istražuju mjesta označena kao moguća skrivana grobišta, do sad je istražen tek manji njihov dio. Projugoslavenski (prosrpski) i prokomunistički raspoloženi prosuditelji u Hrvatskoj, sugeriraju da je dugogodišnja šutnja o tim strašnim zlodjelima bila opravdana jer je, navodno, čuvala „čistoću” antifašističke pobjede.(!).

U redcima iznad spomenutoga naslova u Večernjem listu iznosi se da V. T. „govori o traumama prošlosti i strahovima koje nosi budućnost“. Skrivana grobišta u Sloveniji svakako su utjecala na one koji su ih skrivali i na  počinitelje zlodjela, bili oni toga svjesni ili ne bili. Novinar ističe da je glavna tema razgovora odgovor na pitanje „koliko je hrvatsko društvo napredovalo u suočavanju s prošlošću“. Tomu treba dodati da se hrvatsko društvo još uopće nije suočilo s 'bleiburškim' dijelom svoje prošlosti. Ni s otkrićima da postoje skrivana mjesta puna ljudskih kostiju, ni s onima koji su to desetljećima skrivali, ni s istinom da su to žrtve nastale nakon proglašenja rata završenim. U javnosti se počelo o tomu više govoriti tek nakon sloma jugokomunizma 1990. To je bila zabranjena tema komunističke vlasti.

H. Zovko u citiranom tekstu navodi da je njegova sugovornica komentirala „retoriku režima Aleksandra Vučića, svakodnevno optuživanje Hrvatske te odbijanje Srbije da se suoči s ratnom prošlošću …“ Postkomunistička Srbija se koristi modelom komunističke Jugoslavije, koja je skrivala 'bleiburške' žrtve i govorila da o tomu ne zna ništa. Treba li se čuditi kad danas govore da Srbija nema veze s ratom u Hrvatskoj 1991.-1995. Koja je to i kakva 'ratna prošlost'? Kako bi trebalo razumjeti da se i iz tih razgovora ispušta temeljno pitanje: tko je i zašto započeo rat 1991., tko je branio svoju zemlju, a tko je pokušavao oteti dijelove hrvatske zemlje? Ispada da postoje centri 'za suočavanje s prošlošću' kojima je prva zadaća zaobići to temeljno pitanje u korist istraživanja 'podjednake krivnje i odgovornosti' zaraćenih strana, od kojih jednu čine agresori, osvajači, a drugu oni koji se brane od agresorske sile.

Što su 'činjenice' u jeziku čuvara revolucije?

Sugovornici u Večernjem listu ustrajavaju na tomu da se hrvatski obrambeni i oslobodilački rat (1991.- 1995.) stavi među 'sukobe na ovim prostorima' koji su započeli i prije Drugoga svjetskoga rata. V. T.: „Budući da se dugo bavimo suočavanjem s prošlošću, u postjugoslavenskim društvima ne vidim velike pomake  u stavovima prema prošlom nasilju. Način na koji ljudi razmišljaju ne temelji se na činjenicama o stradanjima u Drugom svjetskom ratu ili devedesetima.“ Uz to dodaje da u Documenti svakodnevno rade na 'dokumentiranju činjenica'. ('!?). (Kako su 'činjenice' postale činjenicama prije nego što su 'dokumentirane'? V. T. riječ 'činjenica', koju često spominje, ne koristi baš onako kako se očekuje od istraživačice s takvim pretenzijama. Za nju su, prema tekstu koji komentiramo, činjenice ono što ona misli da su činjenice, umjesto da činjenicama naziva podatke za koje postoje provjerljivi dokazi).

Prije spomenuta zlodjela u Sloveniji dogodila su se u svibnju i lipnju 1945., nakon savezničke pobjede i svršetka rata. Sa srpskim žrtvama i 'žrtvama' stvari stoje drukčije. Srpski mit o vlastitim žrtvama, imao je drukčije intencije, počeo se stvarati već u lipnju 1941. Srpska pravoslavna crkva izdala je 24. lipnja 1941. tzv. Valerijanov memorandum. (Malo više od dva mjeseca nakon uspostave NDH). U njemu je napisano kako  je već do lipnja 1941. u NDH ubijeno 100.000 Srba. Niti dva mjeseca nakon toga, 8. kolovoza 1941. izvješćuju da je broj ubijenih Srba narastao na 180.000, a u rujnu 1941. prikazuju nove podatke - 300.000 ubijenih Srba u NDH. Srbi pokušavaju uvjeriti svijet da je u samo pet mjeseci rata ubijeno gotovo svakoga dana, više od  2.000 Srba i tako 150 dana zaredom. Logor Jasenovac osnovan je tek u kolovozu 1941., pa se spomenute izmišljene brojke ne odnose na tu lokaciju. Tako je počeo proces izmišljanja i višestrukoga uvećavanja broja ubijenih Srba u NDH. Četnička zlodjela po Hrvatskoj ne spominju.

Razlozi i proces oblikovanja hrvatske 'krivnje'

Povjesničar Ljubo Boban objavio je 1971. u Enciklopediji Jugoslavije članak o ustašama u kojem, kako je kasnije svjedočio, nije spominjao broj ljudi stradalih u logoru Jasenovac. Međutim, kad je knjiga objavljena u njoj je vidio i ono što nije napisao. Urednici enciklopedije, bez njegova znanja i odobrenja, dodali su tom tekstu završetak u kojemu se govori o navodnih 600.000 žrtava Jasenovca. Te je brojke velikosrpska propaganda najčešće ponavljala kao 'dokaze' o genocidnosti Hrvata. A 'genocidnost' Hrvata je trebala postati razlogom za njihovo pokoravanje i osvajanja hrvatske zemlje.

Nakon reforme obrazovanja, kako se čini V.T., buduća nastava „trebala bi ispričati ključnu priču traumatičnog 20. stoljeća kroz tri sloja: nasilje u Drugom svjetskom ratu, represiju u socijalističkoj Jugoslaviji i nasilje u Domovinskom ratu devedesetih.“ Novinar, sugovornik, nakon toga odgovora, pita je: nije li jedna od posljedica obrazovanja kakvo imamo i to „što sve veći broj mladih ljudi  ima pozitivan stav o NDH“. Tomu se mogu dodati i mnoga nova pitanja, primjerice, kako to da  kroz 45 godina svoje vladavine, komunistička vlast nije uspjela ispričati „ključnu priču“? Ili su sve te njezine ispričane 'priče' bile samo laži i obmanjivanja koje su, na kraju, s razlogom uvrštene u arsenal jednoga od triju totalitarizama. 

Novinar pita: „Je li problem u tome što kao društvo gledamo obrnuto na povijest? ('Obrnuto'?,op. a.) Dakle, gledamo devedesete, pa kroz njih interpretiramo sve što se dogodilo prije?“ V. T. nakon toga pitanja 'tumači' kako se u Hrvatskoj i Srbiji ne vodi „računa o univerzalnim principima humanitarnog prava. Nitko nije smio biti ubijen. Nema tu opravdanja.“

Braniti se ili otimati tuđe?

Je li ista krivnja ako je netko ubijen jer se branio od napadaja oružanom silom na sebe i na svoje, i krivnja onoga koji je napadao i htio oteti tuđe. Smisao 'obrnutog pogleda' na povijest, ne ćemo ovdje pokušavati odgonetnuti. Istu narav ima ono što je prethodilo hrvatskim 'devedesetima' i ono što se tada događalo. A to je revolucija i velikosrpstvo, pokušaj otimanja hrvatske zemlje, pojugoslavljenje, pokoravanje ili uništenje Hrvata i promjene granice na jugoistoku Europe, u korist srpskoga osvajačkoga nauma.

Dakle, ono 'što je bilo' prije, označeno je kao komunizam (1945. - 1990.), Drugi svjetski rat (1941.-1945.), vrijeme vlasti Karađorđevića (1918.-1941.) i četnička razbojstva po Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu. Posebnu pozornost zaslužuju 'bleiburške' drame. (O pokoljima na Kočevskom Rogu, 12. lipnja 1945., svjedočio je i partizan Simo Dubajić: ‘Ubijali smo danima bez milosti, a u jame još bacali eksploziv’.) A rat je već bio proglašen završenim. Ubijali su zarobljenike.

Prije 'devedesetih' godina prošloga stoljeća, hrvatskim je društvom, blizu pola stoljeća, upravljao komunistički totalitarizam, koji je od završetka Drugoga svjetskoga rata na hrvatska leđa dodavao nove krivnje. Tada se Tezno i Huda jama nisu javno spominjali. Nasilje u Drugom svjetskom ratu i nakon njega, izrasta iz samih naravi triju totalitarizama, koji su htjeli zavladati svijetom: fašizma, komunizma i nacizma.

Poraženi totalitarizmi i 'ZDS'

V. T. danas pozornost usmjeruje i na neke uzvike koji su se češće čuli u NDH do 1945. Od tada je, pod vlašću komunista, sve do 1990. sam izgovor tri ozloglašena slova (ZDS) donosio progon i zatvor. Poražen je nacizam, poražen je komunizam, poražen je fašizam, ali samo spominjanje 'ZDS-a' i danas  komunistički ekstremisti prikazuju kao prijetnju slobodi i životu. „Kao antifašistička liga Republike Hrvatske, Documenta i VeDRA, podnijeli smo prijavu protiv Marka Perkovića Thompsona zbog korištenja ustaškog pozdrava.“ V. T. tomu dodaje da „policija još uvijek nije odgovorila“. Podnosi li Documenta i VeDRA prijave policiji i protiv zagovornika komunističkoga totalitarizma i njihovih uzvika, kad već prijavljuje ljude koji ističu kako su spremni braniti svoj dom, neovisno o tomu što su takve uzvike koristili i ustaše?

Možda pristalice 'jugoslavenstva' nisu shvatili prave namjere velikosrpstva, niti su znali da je komunistički totalitarizam za sobom ostavio više nedužnih žrtava nego nacizam i fašizam, a, izgleda, nisu razumjeli kako su na demokratskim izborima 1990. Hrvati izabrali svoju 'nekomunističku' vlast i da su svojom voljom (iskazanom na referendumu) odlučili ubuduće živjeti u samostalnoj, demokratskoj Republici Hrvatskoj. Srbi u Hrvatskoj su se nakon sloma komunizma, odlučili na pobunu i rat protiv Hrvatske, računajući na pomoć Srbije i JNA.

Gospođi V. T. se čini, kako pokazuju njezine riječi objavljene u Večernjem listu, da Thompson „i dalje uzvikuje taj pozdrav i namjerno time potiče mržnju na temelju nacionalne, rasne i vjerske pripadnosti.“ Kakvu bi mržnju prema nekomu, mogla iskazati privrženost obrani svoga doma? Kakva je mržnja u iskazu: spreman sam braniti svoju domovinu!? Ako je netko prekoračio pravo na obranu i činio zlodjela prema protivničkoj strani, suočit će se s kaznom za takva nedopuštena djela.

Prosvjećivanje i osvješćivanje Hrvata

 V. T., na stranicama Večernjega lista, postavlja pitanje: „Zašto smo podnijeli tu prijavu? Smatramo da je važno pojasniti kako se ZDS u pjesmama javlja radi veličanja ustaškoga pokreta i NDH. Većina njegove (Thompsonove, op.a.) publike nije toga svjesna.“ I onda se pojavljuju politički i moralni učitelji koji nesvjesne Hrvate žele vratiti na 'pravi put'. Eto, zbog čega su na javnoj sceni u RH različite 'dokumente i vedre'. Odlučile su prosvjećivati i osvješćivati Hrvate, koji ni nakon pola stoljeća života pod vlašću 'jugo'- komunista, koji ih je svojim metodama poučavao što je dobro, a što je na svijetu loše, nisu shvatili neprihvatljivost uzvika, ili šapata, kako su spremni braniti svoju domovinu. Hrvati su, dakle, nesvjesni što znači htjeti braniti svoj dom i o toj volji na glas govoriti, pa bi ih 'revolucionari' htjeli o tomu poučiti, čak i uz pomoć policije i sudstva, kako je bilo i u komunističkoj Jugoslaviji.

Vijeće Europe je prije dvadeset godina usvojilo Rezoluciju 1481 (2006.), o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima. U svojoj rezoluciji Europski parlament poziva "sve komunističke ili postkomunističke stranke  da u svojim zemljama, ako to dosad nisu učinile, ponovo procijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, jasno se distanciraju od zločina koje su počinili totalitarni komunistički režimi i da ih osude bez ikakvih nejasnoća." I što Documenta i VeDRA čine s tim u vezi? Prihvaćaju li ili ne prihvaćaju taj poziv Vijeća Europe? Hrvatski sabor je već 2006., kao svojevrsni odjek spomenute Rezolucije, donio vlastitu deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. - 1990. (dokument objavljen u "Narodnim novinama" br. 76/2006).

Osvajački svijet obmana

 „Kad govorimo o Srbiji, već desetljećima postoji narativ; i prije Aleksandra  Vučića, da Srbija nije imala nikakve veze s ratovima u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Je li ono što se trenutačno događa u Srbiji ujedno i refleksija globalne situacije?“ To pitanje novinara Večernjega lista upućeno V. T., pokazuje srž postavke o ciljevima ne samo toga razgovora nego i djelovanja različitih subjekata kojima je namjera obmanjivati i dorađivati postavku da Srbija „nije imala nikakve veze“ s agresijom na Hrvatsku.

Jesu li Hrvati sami sebe napali i odlučili se pripojiti Velikoj Srbiji, prema planovima S. Moljevića iz vremena NDH? One među sobom koji to nisu prihvaćali, protjerivali su i progonili „ubijali, silovali, mučili, palili sela, rušili crkve, uništavali groblja“, pljačkali s namjerom - uništenja sunarodnjaka? Ne, nisu to radili Hrvati, nisu sami sebe napali.“ Početkom 1992. pod srpskom okupacijom nalazilo se 1072 naselja u RH: hrvatsko Podunavlje 123, zapadna Slavonija 58, Banovina 245, Kordun 227, Lika 179, Dalmacija 240 (Dražen Živić, Demografski okvir i gubici, Stvaranje hrvatske države i Domovinski rat). Na dan 22. listopada 1991. registrirano je 320.000 izbjeglica s područja Hrvatske koja su okupirali Srbi.

U Hrvatskoj  još uvijek nije provedeno ni sustavno istraživanje i dokumentiranje okrutnih zločina komunističkoga režima, onako kako su, istraživani i dokumentirani zločini fašizma i nacizma. Međutim to V. T., ne znači ništa. Njezin je pogled usmjeren u drugom pravcu. Ovako govori: „Primarni problem Hrvatske danas je desni radikalizam.“ Čak se u tim svojim pokušajima  trivijalizacije ozbiljnih civilizacijski pitanja pokušava rugati, nabrajajući nekoliko lokacija koje su 'desničar' posjećivali prijeteći ljudima  koje sumnjiče za protuhrvatsko djelovanje. Te prosvjednike naziva „bukačima“.

Što je detuđmanizacija?

Vrijeme 'detuđmanizacije' Hrvatske, koje je započelo početkom ovoga stoljeća, V. T., označava važnim za hrvatsku budućnost. „Hrvatsko pravosuđe, posebno od 2000. godine, pa do ulasku Hrvatske  u Europsku uniju, donijelo je  brojne značajne presude, no de facto nisu uvijek javno dostupne…“  A što je  'detuđmanizacija', što je cilj  prokomunističkoga jugoslavenstva u Hrvatskoj i njihovih pokrovitelja? Vratiti našu zemlju tamo gdje je bila do 1990., do sloma komunizma, prvih slobodnih, višestranačkih izbora i hrvatskoga referenduma o državi u kojoj Hrvati žele živjeti?

Čini se da do V. T. i njezinih suboraca još nisu došle vijesti o suvremenom razumijevanju triju totalitarizama koji su čovječanstvu donijeli toliko zla u prošlom stoljeću. Kroz njezine ruke, kako se čini, nije prošla ni 'Crna knjiga komunizma' (Pariz, 1977.) iako je prošlo pedesetak godina od njezina objavljivanja. „Iza nas je jako teška godina, jedna u nizu u kojoj se iskrivljuju povijesne činjenice. Promovira se ustaški pozdrav, umanjuju žrtve Drugog svjetskog rata, a grafiti mržnje u kojima se prijeti Miloradu Pupovcu dvaput su osvanuli u istom pothodniku u Zagrebu; prijetnje smrću novinarima, spisateljima i aktivistima za ljudska prava postale su svakodnevica… Tijekom devedesetih i nakon 2000. političari su dugo govorili da će pravosuđe regulirati upotrebu pozdrava 'Za dom spremni', pozdrava koji su koristili isključivo ustaše u razdoblju NDH…“

Miloševićevci, šešeljevci, memorandumovci, četnički nasljednici i njima sliči, odlučili su se oružanom silom suprotstaviti odluci Hrvata o osamostaljenju, ali ih je hrvatska odlučnost u obrani domovine, potpuno nadvladala. Hrvate je vodio dr. Franjo Tuđman. Međutim, kako nas život uči, postoje i drugi putevi kojima velikosrpstvo pokušava postići ciljeve, koje ratom protiv Hrvatske nisu ostvarili. Postoje kroatofobi i ona 'internacionala' koja bi propali poredak na jugoistoku Europe htjela ponovno vratiti na karađorđevićevske i titovske postavke, pokoriti Hrvate i ovladati njihovom zemljom. S te strane je i za vrijeme Domovinskoga rata, u džepove pristalica 'jugoslavenstva' u Hrvatskoj, pristizalo puno 'internacionalnoga' novca. A tako je i danas.

Ivan Bekavac