Politika klevetanja i lažnog optuživanja hrvatske države
Pod konac rujna 2024., predsjednik Vlade Republike Hrvatske, u New Yorku je govorio o budućnosti u Ujedinjenim narodima. Spominjući opću sigurnost i sudbinske okolnostima u kojima živimo, o Hrvatskoj je rekao ono što je na tom mjestu trebalo reći. "Prije trideset godina, slično kao Ukrajina danas, bili smo ratom opustošena nacija koja je branila svoj suverenitet od daleko moćnijeg agresora. Žrtve podnesene u našoj borbi za slobodu i demokraciju nikada neće biti zaboravljene. Hrvatska je danas ponosna članica i NATO-a i Europske unije. Naša bolna povijest oblikovala je otpornost Hrvatske i pružila nam jedinstveno razumijevanje izazova koji dolaze sa sukobima."
Te riječi, možda, ne će svi po svijetu do kraja razumjeti, zbog toga što je godinama Hrvatska bila izložena propagandi koja se nije oslanjala na istinite činjenice. Naime, velika je razlika između onoga što mi znamo o sebi i onoga što o Hrvatskoj znaju po svijetu. Na ta je 'znanja' u znatnoj mjeri utjecala nekad nadmoćna 'jugoslavenska' (velikosrpska) ratna i postratna propaganda, kojoj potporu nisu uskraćivali ni važni međunarodni faktori skloni srpskoj strani. Tim se silama u novije vrijeme pridružuje i putinska Rusija. S nastupom hrvatskoga premijera u New Yorku na zasjedanju UN-a, poklopila se i objava jednoga Izvješća ruskoga Ministarstva vanjskih poslova ("O situaciji veličanja nacizma, rasne diskriminacije, ksenofobije i netolerancije", Večernji list, 24. 9. 2024.). (Prikaz sadržaja Izvješća u ovdašnjim medijima i onaj u srbijanskom Sputniku bitno se razlikuju.) Hrvatska danas može bolje odgovoriti i sustavnije raditi na suprotstavljanju neistinama s kojima su je pritiskali i pritišću.
Osvajačke obmane
U mnogim zajednicama zapadne civilizacije posve je neprihvatljiv stav da bi puno puta ponavljana laž mogla'postati istinom'. Ali postoji i ljudsko nasljeđe, njegovano i u našem susjedstvu, oslonjeno na drukčije razumijevanje svijeta, u kome i danas pribjegavaju stalnom ponavljanju neistina, pokušavajući laž učiniti istinom. Taj je pristup svijetu, u znatnoj mjeri, bio osloncem i totalitarnim ideologijama, a već dugo mu pribjegava i agresivna srpska politika. Hrvati su iskusili bolne učinke njezina djelovanja.
"Integritet srpskoga naroda i njegove kulture u čitavoj Jugoslaviji postavlja se kao sudbinsko pitanje njegova opstanka i razvoja."(Memorandum SANU, 1986.). Istodobno im je bilo vrlo neprihvatljivo spominjanje interesa i integriteta drugih naroda unutar tadašnje države. To je razumijevanje povijesti prethodilo i nastupu F. Tuđmana na političkoj sceni (1989.) u vrijeme sloma komunizma. Bolje od drugih je razumio interese svoga naroda. Znao je da se ustavno-pravni oblik organizacije neke društvene zajednice može na različite načine mijenjati, ali s narodom je drukčije. Interes naroda prethodi interesu bilo kojega oblika njegova organiziranja. Diktature ne prihvaćaju ove stavove. Komunistička diktatura sve je to stavljala u maglovitu 'klasnu perspektivu'. Partijski i (navodno) 'revolucionarni' ciljevi dugo su bili nadređeni svemu. I interesima naroda i interesima pojedinaca.
Propast komunizma, višestranačje, uspješna obrana, međunarodno priznanje (1992.) i oslobođenje (1995.), pod vodstvom F. Tuđmana, doveli su Hrvatsku na novi put, na put slobode, mira, unutarnje preobrazbe, suradnje i oporavka. Na sve to su drukčije gledali ljudi kojima hrvatska sudbina nije bila važna. Nakon Tuđmanove smrti, milijuni su potrošeni kako bi se promijenio istiniti prikaz hrvatskoga pobjedničkog puta. Velikosrpstvo se nije mirilo, niti se danas miri s porazom svojih osvajačkih planova. Velikosrpske ('jugoslavenske') agenture po Hrvatskoj čekale su povoljnije prilike, kako bi ponovno promicale četničko-memorandumske ideje. Došlo je vrijeme Mesićeve vlasti i nastupa njemu sličnih političara, koji su pokušavali zaustavljati i onemogućavati svako prohrvatsko djelovanje. Tomu su se pridruživali i međunarodni zagovornici propale države.
'Ravnoteža' krivnje
Najprije se krenulo s oblikovanjem koncepta 'podjednake krivnje' osvajača i napadnutih. Zbog toga su, za tuđe grijehe, pokušavali svim raspoloživim sredstvima okriviti F. Tuđmana. Nakon početka 'detuđmanizacije' (godine 2000.), zagospodarili su medijskim prostorom i većim dijelom nakladništva knjiga u Hrvatskoj. Započele su i tzv. kadrovske čistke. 'Pravovjerni' su se vraćali na scenu. Glavna je, navodna, krivnja F. Tuđmana bila u tomu što nije htio pristati na to da se o Hrvatima i Hrvatskoj odlučuje kao da nemaju pravo na svoju zemlju, na slobodu i na svoju državu. Ni onda kad je početkom devedesetih godina prošloga stoljeća međunarodna zajednica svojim nedjelovanjem i embargom na oružje za obranu, ostavila napadnute Hrvate izložene napadima naoružanih Srba, prvi hrvatski predsjednik nije gubio vjeru u svoj narod i njegovu snagu.
Malo je trebalo kako bi 'međunarodna zajednica' zaustavila i onemogućila pohod s istoka, kojem je osnovni cilj bilo premještanje srpske granice na zapad, ali se čekalo, a agresija odnosila žrtve. Ipak, postojala je zaprjeka koju nisu mogli prijeći: hrvatska vjera u pravednost borbe za slobodu i mir. U vrijeme tzv. detuđmanizacije, koja je započela prvih godina ovoga stoljeća, počeo se graditi taj novi koncept 'istine', stalnim ponavljanjem laži, u kojem se prikazuje da Hrvati nisu oslobađali svoja okupirana područja, nego su pokrenuli Oluju kako bi protjerali Srbe iz Hrvatske. Druga postavka toga klevetničkoga prikaza iznosi da je F. Tuđman htio sa Srbima podijeliti BiH. Moglo se lako dokazati da su ta okrivljavanja oslonjena na hrpe neistina, ali to nije odgovaralo 'gospodarima svijeta'.
Zagovornici Jugoslavije gledali su rušenje Vukovara i genocid u Srebrenici, ali nisu učinili što su mogli i trebali učiniti, kako bi spriječili ili zaustavili sva ta zlodjela. Govorili su i pisali da je partizan F. Tuđman, počeo gledati budućnost Hrvatske u prošlosti, u Banovini Hrvatskoj i NDH. Ne spominju, u toj 'prošlosti', više od tisuću godina hrvatske povijesti, koja je svemu tomu prethodila i oblikovala duh i identitet hrvatskoga naroda, prije Banovine i NDH. Srbi su i od BiH htjeli stvoriti srpsku državu; Bošnjaci (Muslimani) su zagovarali unitarnu BiH, u kojoj bi oni bili najbrojniji narod, a Hrvati su htjeli konfederaciju ili federaciju od tri entiteta. Politički dogovor u SFRJ s Miloševićevom Srbijom nije postignut. Srbi su odlučili oružjem postići ono što se nije moglo postići kroz pregovore. Rat u Hrvatskoj su izgubili. Taj poraz su nazvali 'protjerivanjem Srba iz Hrvatske'.
Zapovijed o civilnoj evakuaciji Srba
Tko je 'protjerao' Srbe iz Hrvatske? Vjerojatno mnogi ljudi ne znaju da je osnutak Srpske Krajine pripreman već sredinom 1989. a u proglasu Inicijativnoga odbora piše: 'Živjela federalna jedinica Srpske Krajine'! U to je vrijeme još postojala Socijalistička Republika Hrvatska i SFRJ. Uskoro je započela okupacija i oružana agresija srpskih pobunjenika i srpskih pridošlica s crvenim petokrakama na kapama, s oružjem i zapovjedništvom 'jugoslavenskih' generala. Nenaoružana Hrvatska krenula je u obranu kako je znala i s čim je mogla. Hrvati su se uspjeli naoružati i za kratko vrijeme stvoriti moćnu vojsku. SFRJ je propala, a Hrvatska je priznata neovisnom državom (1992.).
Pred Hrvatskom vojskom i ostalim osloboditeljskim snagama bila je ustavna obveza osloboditi okupirane dijelove zemlje. Olujom je ta obveza ispunjena. Niti su Srbi protjerivani niti je to bio cilj velike oslobodilačke operacije. Srbijanski dnevni list Politika, objavio je koncem kolovoza 1995. presliku zapovjedi o civilnoj evakuaciji Krajine, koju je 4. 8. 1995. potpisao srpski 'vojskovođa' Mile Martić. O tomu je pisala i F. Hartman u knjizi 'Milošević, dijagonala luđaka'. Iznosi da je i S. Milošević želio javno pokazati da su "Srbi iz RSK sami krivi jer su samovoljno napustili svoja ognjišta." Neki su srpski zapovjednici uočavali kako nije dobro što se u izbjegličkim kolonama miješa vojska i narod. Vidjeli su problem u tomu "što su u kolonama s narodom i tenkovi i artiljerija, pa se, eventualnim djelovanjem Hrvata po njima, ne može izbjeći stradanje civila." (M. Sekulić, Knin je pao u Beogradu, str. 208). Neki su zapovjednici odbili izvršiti zapovjedi s viših razina, da iz kolone naroda i vojske izdvoje borbena vozila. (Isto, str. 197).
Na Kordunu evakuacija nije počela na vrijeme. M. Sekulić misli da to nije napravljeno slučajno, nego je netko "na srpskoj strani" htio da se Srbi na Kordunu nađu u okruženju hrvatske vojske i da ona "pred svijetom i sponzorima izvrši masovni zločin." Iz toga bi se dobio novi dokaz da su Hrvati 'genocidan narod'. "Iako je, na nesreću došlo do okruženja, na svu sreću došlo je do racionalnog i sasvim kontroliranoga ponašanja hrvatske vojske. Hrvatska je znala što želi i čvrsto je kontrolirala situaciju." (Isto, str. 221). F. Hartman navodi da je nakon oslobođenja hrvatskih okupiranih područja u kolovozu 1995., srbijanski opozicijski političar M. Tepavac izjavio da je Srbija "digla Srbe protiv njihove hrvatske domovine ...": "Srbija je očistila Hrvatsku od Srba." (F. Hartman, Milošević, dijagonala luđaka, str. 230)
'Zakačena' Hrvatska
"Srbija nije prihvatila poraz devedesetih. Ovo je revizionistička politika koja je dobila veliku podršku Rusije nakon što je Putin došao na vlast, jer je i Rusija sama pokrenula tu revizionističku politiku prema svojim susjedima. Srbi sebe prikazuju kao 'nevine žrtve'. U njihovoj interpretaciji ovako to izgleda: 'Rat u Bosni bio je oslobodilački rat. Rat na Kosovu bio je rat protiv terorista, a u Hrvatskoj protiv NDH, Jasenovca i ustaša' i to je nešto za što su Hrvatsku zakačili." (Sonja Biserko, predsjednica Helsinškoga odbora za ljudska prava u Srbiji, Večernji list, 20(1).9.2024.)
Kad se govori o 'dijeljenju BiH' (druga Tuđmanova 'velika krivnja') mnoge se stvari prikrivaju i prešućuju. Operacijom Neretva 93. (koja je planirana uz pomoć KOS-a) muslimani su namjeravali osvojiti područje pod kontrolom HVO od Bugojna, pa dolinom Neretve sve do mora. Odluka o tomu je donesena tjedan dana prije proglašenja Republike Herceg-Bosne. Zbog Toga je A. Izetbegović odugovlačio s prihvaćanjem Owen-Stoltenbergova plana o BiH kao federaciji triju republika. Herceg-Bosna je bila, kako piše M. Kasapović, ponajprije oblik vojnopolitičkoga organiziranja Hrvata kako bi se zaštitili od srpskih napada, kako bi zaštitili svoje temeljne političke interese i pravo preživljavanja u ratu.
Niti je definirana kao samostalna državna zajednica, niti je proklamirala odcjepljenje od BiH. Nastala je onda kad je pao Vukovar. U vrijeme srpske agresije državne institucije BiH nisu funkcionirale. Hrvati su, kao i međunarodna zajednica, svoje ciljeve htjeli ostvariti političkim, a ne ratnim sredstvima, zauzimajući se za federalno ili konfederalno uređenje. Bošnjaci su htjeli samo unitarnu BiH. Srbi su ih već bili protjerali s blizu dvije trećine prostora BiH, a na neokupiranom dijelu BiH živjeli su Hrvati. Armija BiH imala je motiva, sredstva i priliku za ofenzivne akcije i pokušavala ih provesti, ali ne protiv srpskih osvajača, nego protiv Hrvata.
Tko je dijelio BiH?
A. Izetbegović i javno govori da će se zauzimati za unitarnu BiH i pod cijenu rata. Srbi su na to 1992., odgovorili oružjem, osvajajući 70 od 109 predratnih općina u BiH. Ratuju, dakle, u zemlji u kojoj nisu 'izbačeni iz ustava', koja nema ni 'ustaško' znakovlje na službenim odorama i nije pokazivala znakove protivljenja srpskom preuređenju Jugoslavije. S područja koja su osvojili protjerali su većinsko stanovništvo. U Bosanskom Brodu, primjerice, godine 1991. živjelo je 41 % Hrvata, 33 % Srba, 12 % Bošnjaka muslimana i 1 % 'ostalih'. Nakon okupacije, Srbi su Bosanski Brod preimenovali u Srpski Brod (danas Brod). U BiH su proglasili Srpsku Republiku, kasnije Republiku Srpsku. Neokupiranim dijelom BiH htjeli su vladati ljudi A. Izetbegovića.
Govorom o hrvatskoj 'agresiji' Bošnjaci Muslimani su prikrivali ciljeve svojih vojnih operacija. A glavni cilj je bila središnja BiH i dolina Neretve. Proglašavanje hrvatske politike agresorskom, išlo je na ruku srpskoj osvajačkoj politici. A. Izetbegović nije htio s Hrvatima razgovarati o središnjoj Bosni nego samo o Hercegovini. "Uzmite tu zapadnu Hercegovinu, pripojite je već sutra, i idemo dalje." Te riječi svjedoci pripisuju A. Izetbegoviću, a potvrdio ih je 2002. i J. Klein. Tuđman je odbio tu 'ponudu'. Tko je, dakle, dijelio BiH?
Hrvatski 'istinoznalci' tvrde drukčije. Tvrde da je F. Tuđman htio zapadnu Hercegovinu pripojiti Hrvatskoj iako je to dokazana neistina. Oni, naravno, 'ne znaju' ništa ni o tomu tko je na kraju rata spasio Bihać, 'ne znaju' da je spas donijela hrvatska vojska. Srpska agresija u BiH je za sobom ostavila opustošenu zemlju. Mnogi su ljudi ubijeni ili protjerani. Ostala je Republika Srpska, kao priznati drugi entitet u BiH. Herceg-Bosna je proglašena zločinačkom tvorevinom. Već zbog toga što su optužbe iznesene, optužena Hrvatska 'mora', u svijesti tužitelja, biti kriva za 'dijeljenje BiH', neovisno o provjerljivim činjenicama.
Hrvatska skrb i pomoć za BiH
Zagovornici 'podjele BiH' bi trebali odgovoriti i na lagano pitanje: zašto bi prvi hrvatski predsjednik dao blizu 30 % svoje zemlje koju su Srbi 1991. okupirali, za 20 % teritorija na kojima živi dio Hrvata u BiH, iako je već prihvaćena međunarodna arbitraža (Badinterova komisija) o 'nepromjenjivosti granica bivših republika SFRJ'? F. Tuđman je već 1992. nudio A. Izetbegoviću stvaranje zajedničkoga vojnoga stožera, ali prijedlog nije prihvaćen. Bošnjaci su gubili od Srba, ali su vjerovali u svoju vojnu nadmoć nad Hrvatima. Hrvatska je dopuštala ustrojavanje i obuku dijelova TO BiH na svom terenu. Izetbegović je, u jednoj prilici, osobno tražio dodatnu izobrazbu u Hrvatskoj za 22 pilota MIG-ova i helikoptera za potrebe TO BiH. Cijelo vrijeme rata i sukoba HVO-a i ABiH, oko 15.000 ranjenika Bošnjaka liječeno je u hrvatskim bolnicama.
Mnogi protjerani Bošnjaci spas su našli u Hrvatskoj. Međunarodna pomoć, civilna i vojna, u BiH je išla samo preko Hrvatske. U Kliničkoj bolnici Split u KB Firule (1992. i 1993.) liječeno je 3.991 Bošnjaka muslimana iz BiH. Nasuprot tim činjenicama, prosrpski su utjecajni krugovi, nakon svega, htjeli pomoći Srbima, tvrdnjama o 'jednakoj krivnji svih'. Neovisno o svemu, oni su htjeli 'spasiti Jugoslaviju'. Zbog toga su 'dopisivali' postavku o 'hrvatskoj agresiji na BiH'. Dakle, zašto su Srbi napali BiH ako su se s F. Tuđmanom dogovorili o njezinoj podjeli? Zašto je F. Tuđman pozvao Hrvate u BiH na referendum za BiH (29. 2. i 1. 3. 1992.), na kome su sudjelovali Bošnjaci, a Srbi su odbili sudjelovati? Danas Srbima pripada 49 % BiH iako je prema popisu iz 1991. u BiH živjelo njih 31 %. Srbi su svoj ratni plijen, Republiku Srpsku, ratificirali pred međunarodnim tijelima. Međutim, konačni cilj su ipak osvajanja na zapadnoj strani (Virovitica-Karlovac-Karlobag.)
Aktualno rusko Izvješće
Pokušali smo samo skicirati metodologiju optuživanja Hrvata. Izvan Hrvatske, a dijelom i u Hrvatskoj o tim se lažima malo zna, a na svjetskoj je sceni danas i putinovski model internacionalne propagande protiv Hrvatske. Nedavno se pojavilo izvješće ruskoga Ministarstva vanjski poslova o prilikama u svijetu s naglaskom na prikaze o veličanju "nacizma, rasne diskriminacije, ksenofobije i netolerancije". Donosi i 'zanimljive' zapise o Hrvatskoj. Među njima je i bilješka o ideološki dvojbenom glazbenom ukusu jedne poznate Hrvatice (Kolinde G. Kitarević) i slavnoga nogometaša L. Modrića. Oboje, navodno, slušaju glazbu M. Perkovića Thompsona. Tu je i prosudba o naravi susreta bivše hrvatske predsjednice s 'potomcima ustaša u Argentini'. Ima i drugih kritičkih opaski o prilikama u Hrvatskoj.
U tom dokumentu nema osvrta na ostavštinu komunističkoga totalitarizama i njegove posljedice na život u Rusiji i po cijelom svijetu. Uopće se ne spominju ni prilike u Srbiji. Visoke ocjene u izvješću dobila je Orbanova Mađarska, koju ovih dana 'proslavlja' i tvrdnja bliskoga Orbanova suradnika da se Mađarska ne bi branila, poput Ukrajine, kad bi je Rusija napala. Ali i Ukrajinci i Hrvati, kao i mnogi drugi narodi, spremni su braniti svoj dom. Ta spremnosti glasno se izražavala i u vrijeme ustaške vlasti (1941.-1945.). Uzvik ('Za dom spremni') mogao se čuti i u novijoj hrvatskoj povijesti, što se posebno bilježi u spomenutom ruskom izvješću. Rusi pišu da se u Republici Hrvatskoj izražavanje nacionalističkih ideologija uglavnom osuđuje na službenoj razini. Međutim, simpatije prema čelnicima NDH tijekom Drugoga svjetskog rata 'povremeno se očituju u istupima pojedinih predstavnika Crkve, političara i novinara te u nogometu'.
Milijuni žrtava komunističkoga totalitarizma
Hrvati su 1991. izabrali otpor, obranu od pobunjenika i vojske koja je nastupala pod crvenim petokrakama i za sobom ostavila tisuće mrtvih, razoreni Vukovar i mnoge druge hrvatske gradove i sela. A Ukrajina se danas brani od ruske osvajačke sile. Pod zastavama s crvenom petokrakom, milijuni su Rusa i Ukrajinaca za Staljinova vladanja, završili u Sibiru ili u grobovima. Iz izvješća ruskoga Ministarstva ne doznajemo kako danas gledaju na to vrijeme i ostavštinu komunističkoga totalitarizma. Ne doznajemo ništa ni o odgovornosti ni o sankcijama za progone liječnika Židova u SSSR-u nakon Drugoga svjetskog rata; u izvješću se ne spominje ni 'gladomor' i milijuni mrtvih u Ukrajini 1931.-1933.
Ne saznajemo ništa ni o 'krivnji' za aktualna razaranja Ukrajine i tisuće civila ubijenih ruskim oružjem. Istodobno, na svjetskoj razini pretresaju jedan uzvik (Za dom spremni) i druženje bivše hrvatske predsjednice 's potomcima ustaša u Argentini'! Zbog nečega su, dakle, i potomci krivi? A kako stvari stoje bit će 'krivi' i potomci 'ustaških' potomaka.Tako pišu potomci Staljinovih ubojica koje su vodili Dzeržinski, Berija, Jagoda, Ježov i mnogi drugi zločinci u strašnom državnom teroru, ubojstvima i sibirskim logorima. Za njima je ostalo, kako pojedine procjene navode, više od 30 milijuna žrtava do godine 1939. (Hrv. encikl.).
Govoreći o današnjim ruskim zlodjelima u Ukrajini mislimo i na posljedice nasilne staljinske kolektivizacije, koja je prouzročila velike probleme, nesreće i veliku glad (»holodomor«), u kojoj je na području Ukrajine umrlo tijekom 1932.–33. između 4 i 6 milijuna ljudi. Staljinove čistke i ovdje su dosegnule vrhunac 1937.-1938., a u njima je stradao značajan dio ukrajinske političke i intelektualne elite. A što je to prema ustaškom uzviku i susretu s potomcima ustaša u Argentini!? Što je razoreni Vukovar i Ovčara prema jednom uzviku u kome kažu da će braniti svoj dom?
Hrvati i rusko-srpska sloga
O spominjanom ruskom izvješću javljaju i srbijanski mediji. "Prema izvještaju ruskog ministarstva, u Republici Hrvatskoj postoje ozbiljni problemi zbog širenja neonacističke ideologije i rasne diskriminacije, čemu se službene vlasti ne suprotstavljaju. Usporedno s tim, povećanje broja manifestacija netrpeljivosti na etničkoj osnovi ukazuje da ksenofobično raspoloženje u društvu, pogotovo prema Srbima, ostaje među najaktualnijim pitanjima u oblasti ljudskih prava u zemlji. /.../ Povijesni revizionizam u Hrvatskoj se izražava i kad je u pitanju tumačenje oružanog sukoba tijekom 1991.-1995., a to često dotiče i etničke manjine koja živi u Hrvatskoj, posebno srpsku, čija su prava ugnjetavana, upozorava ruski MIP. " (Sputnik, Srbija, 24.9.2024.)
Srbi su u ruskom izvješću pronašli i optužbe protiv Hrvata zbog 'širenja neonacističke ideologije', zbog 'rasne diskriminacije', 'netrpeljivosti na etničkoj osnovi', 'ksenofobičnom raspoloženju u društvu, pogotovu prema Srbima', ugnjetavanje prava etničkih manjina, posebno srpske. 'Neonacistička ideologija' stiže iz vremena Drugoga svjetskog rata. Međutim, Staljin je sklopio pakt s nacističkom, Hitlerovom Njemačkom 1939., dakle, dvije godine prije 'pakta' između ustaša i nacista, Staljinovih saveznika do 1941. A u Hrvatsku su uz njemačke naciste i talijanske fašiste tada došli i srpski četnici. Zbog četničkoga ratnoga djelovanja na strani fašista i nacista, Saveznici su im uskratili suradnju (1943.). Svejedno, aktualna Srbija danas otvara mauzoleje četničkom vođi D. Mihailoviću.
Ruske se 'lekcije' Hrvatima ne razlikuju od onih koje su desetljećima stizale sa srpske strane, a stižu i danas, jer oni, za razliku od Hrvata, kako im se čini, nemaju problema sa svojim nacističko-četničkim nasljeđem. Gospodari Srbije od 1941. do 1944. bili su nacisti. (Njemački vojni komandant u Srbiji imenovao je dvije srpske marionetske vlade, koje su izvršavale administrativne zadatke u skladu s njemačkim smjernicama i pod njemačkim nadzorom. Već u kolovozu 1942. general A. Lohr, Srbiju je proglasio “Judenfrei”).
Klevetanje i lažno optuživanje Republike Hrvatske
Današnja rusko-srpska sloga upućuje nas na jedno složenije pitanje, koje je u Hrvatskoj zapostavljeno. A to je argumentirani i sažeti odgovor na srpske laži o hrvatskoj prošlosti i sadašnjosti, koji bi, na adekvatan način, bio dostupan po cijelom svijetu. Klevetnička propaganda protiv Hrvata, imala je (i ima) svoja distribucijska čvorišta na sve strane. Ali to nije od jučer. To je bio važni alat velikosrpstva još od vremena kraljevske Jugoslavije A znatni dio tih 'kontraobavještajnih' jugoslavenskih aktivnosti, u svom je vremenu plaćala i SR Hrvatska.
Politika koja jednim od svojih važnih oslonaca uzima klevetanje i lažno optuživanje današnje hrvatske države, polazi od pretpostavke da su 'fundamentalne laži', kako Hrvatska nije bila objektom srpske agresije, nego je bila sukrivac i izazivač rata, već toliko 'zacementirane' kao 'istine', da se na njih ne treba ni vraćati. Lako je dokazati da su ti pokušaji usmjereni prema reinterpretaciji prošlih zbivanja i instaliranju laži na mjesto istine. Uložen je veliki trud kako bi se po svijetu i prvi hrvatski predsjednik F. Tuđman prikazao inspiratorom i vođom Hrvata u izazivanju rata, a ne u oslobađanju Hrvatske.
Oni koji su mogli zaustaviti agresiju na Hrvatsku i BiH nisu to učinili. Nakon toga su o krivnji za rat odlučivali prema svom razumijevanju važnosti države koju su stvorili nakon Prvoga svjetskog rata i otada je na sve moguće, dopustive i nedopustive načine, pokušavali održavati i spašavati. Riječi premijera A. Plenkovića da hrvatske žrtve podnesene u borbi "za slobodu i demokraciju nikad ne će biti zaboravljene", jer je naša "bolna povijest oblikovala /je/ otpornost Hrvatske", važan su poticaj ustrajnosti na tom putu slobode i prikazivanja svijetu istinitih činjenica o hrvatskom oslobođenju.
Ivan Bekavac