Suodnos riječi šport - sport kao simbol izvanjezične borbe

Hrvatski sabor je, na sjednici održanoj 9. lipnja 2006. god., usvojio Zakon o športu koji je objavljen u Narodnim novinama, br. 71. od 28. lipnja 2006., a stupio je na snagu 6. srpnja 2006. (Odluka o proglašenju Zakona o športu). Zakon su potpisali tadanji prdsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić i predsjednik Hrvatskoga sabora Vladimir Šeks. Nakon šest godina usvojen je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o športu koji je objavljen 18. srpnja 2012. u Narodnim novinama„ br. 86/12., a stupio je na snagu 4. kolovoza 2012. U cijelom tom izmijenjenom zakonu riječ šport je zamijenjena riječju sport, također i njene izvedenice. U članku 1. Zakonu o izmjenama i dopunama o športu iz 2012., koji su potpisali tadanji predsjednik RH Ivo Josipović i potpredsjednik HS Josip Leko, piše sljedeće:

Članak 1.

„U Zakonu o športu (»Narodne novine«, br. 71/06., 124/10. i 124/11.) naziv Zakona mijenja se i glasi: »Zakon o sportu«.
U cijelom tekstu Zakona riječi: »šport« i sve njegove izvedenice zamjenjuju se riječju: »sport« i njegovim izvedenicama u odgovarajućem padežu i rodu.
U cijelom tekstu Zakona naziv: »Hrvatski sveučilišni športski savez« zamjenjuje se nazivom »Hrvatski akademski sportski savez« u odgovarajućem padežu i rodu.“ (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o športu).

Vlada je tada za svoje predstavnike u radu Hrvatskoga sabora odredila Željka Jovanovića, ministra znanosti, obrazovanja i sporta, Mariju Lugarić, zamjenicu ministra znanosti, obrazovanja i sporta, te Petra Skansija, pomoćnika ministra znanosti, obrazovanja i sporta. (Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o športu, s Konačnim prijedlogom zakon). U Prijedlogu zakona o izmjenama i dopunama Zakona o športu nema obrazloženja zašto treba mijenjati naslov Zakona o športu i riječi šport u zakonodavnom tekstu u Zakon o sportu i riječi sport. Zanimljivo je da tu jezičnu promjenu nisu rješavali jezikoslovci nego dužnosnici i političari. Riječ šport/sport u imenima i tekstovima ministarstva nekoliko puta se je mijenjala od športa do sporta i obrnuto.

Nakon izbora u prosincu 2011. na kojima je pobijedila Socijaldemokratska partija Hrvatske (SDP), novoimenovani je ministar Željko Jovanović na sastanku s predstavnicima niza športskih ustanova i javnih tijela iz područja športa najavio: „Ja ću biti ministar obrazovanja, znanosti i sporta, to posebno naglašavam, sporta. Tako da i na toj simboličkoj razini započinju velike promjene, ne samo u mom ministarstvu nego u cijeloj Vladi” (Jutarnji list, 5. siječnja 2012., RAT ZA JEZIK 'Ako kažemo špedicija, onda je šport, a ne sport! 'Ministarstvo zdravlja' čista je BESMISLICA').

Dakako, ministar nije imao na umu to da inačica šport potječe iz njemačkoga, a sport iz engleskoga, već mu je cilj bio povući distinkciju prema njegovu ministarstvu dok je njime upravljala Vlada pod vodstvom Hrvatske demokratske zajednice (HDZ). Promjena riječi šport u sport u imenu Ministarstva znanosti slikovito je označila začetak nove obrazovne i jezične politike. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje (IHJJ) s ravnateljicom Dunjom Brozović-Rončević na čelu uputio je tadanjemu premijeru Vlade Republike Hrvatske Zoranu Milanoviću otvoreno prosvjedno pismo glede promjene imena ministarstva:

„Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta ili Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
U hrvatskome jeziku supostoje istoznačne riječi sport i šport. Prema njemačkome i austrijskome izgovoru primili smo riječ šport. Poslije je iz engleskoga preuzeta i riječ sport. Neki priručnici hrvatskoga jezika te riječi normativno izjednačuju, dok drugi daju normativnu prednost riječi šport. Stoga smatramo da je nepotrebno riječ šport u imenu ministarstva zamijeniti riječju sport.” (Otvoreno pismo IHJJ premijeru RH Zoranu Milanoviću). Odgovor nije stigao ni u svezi s mišljenjem o jezično nelogičnom preimenovanju Ministarstva zdravstva u Ministarstvo zdravlja niti s preinačicom imena Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa u Ministartsvo znanosti, obrazovanja i sporta.

Imaju li inačice šport i sport i njihove izvedenice odnos prema službenomu propisu što ga usvaja zakonodavna vlast ili možda upravo riječ sport više doprinosi njezinu poboljšanju, utječe na razvoj, kakvoću i dostupnost pa i uspjeh domaćega športa ili sporta u cijelini? Je li toliko važno za zakon prelazak s germanizma šport na anglizam sport (od srednjoengleskoga sporten i inačica disporten, disport ‘zabavljati se’ od starofrancuskoga desport (deport) ‘zabavljanje’ itd.)? Ispada da ta promjena riječi predstavlja simbol izvanjezične borbe s oponentima. U članak 69. Ustava Republike Hrvatske navedena je riječ ušla, primjerice, upravo u obliku šport: „Država potiče i pomaže skrb o tjelesnoj kulturi i športu.” Zakon nije pak mjesto za razrješavanje međustranačkih odnosa i rasprava uz pomoć promjena pojedinih riječi. Nаkon promjene imena Ministartsva znanosti, obrazovanja i športa slijedi promjena imena Zakona o športu, zatim ukidanje Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika i izlazak novoga pravopisa.

Ne mora i ne može sve što je prošireno u hrvatskom jeziku postati normirano jer postoje povijest, tradicicija pa i sustavnost u jeziku. U prošlom ili sadanjem hrvatskom jeziku mnogo što je prošireno, uključujući pojedine anglizme, ali oni nisu postali normom hrvatskoga književnoga (standardnoga) jezika. Nije dobro u jeziku jednu riječ bez ozbiljnoga obrazloženja izbrisati pa staviti drugu, zatim onu koju smo izbrisali oživjeti, a razmjerno staru izbrisati i tako bez kraja i konca kao da je to neko jezično ‘gombanje’.

Još 1999. u članku Sport i šport u hrvatskome dr. sc. Nataša Bašić piše: „U standardizaciju tih dviju riječi uplelo se mnogo nejezičnoga, opteretivši nepotrebno taj stručni problem prevagama prošlosti. Iz toga se primjera vrlo jasno vidi da se hrvatska jezična i narodna povijest ne mogu uvrstiti u skupinu onih sretnih povijesti i naroda koji su svoje jezične probleme mogli rješavati i rješavali samostalno i iz svoga naravnoga jezičnoga razvitka. Procesom hrvatske standardizacije posljednjih stotinjak godina velikim su dijelom upravljali izvanjezični čimbenici koji nisu bili sociolingvističke već političke, nerijetko i politikantske, naravi. Te su činjenice načelno poznate, ali se, budući da je riječ uglavnom o zakulisnim potezima, teško dolazi do konkretnih podataka i dokaza. Pred povjesničarima novijega razdoblja hrvatskoga jezika stoji nezahvalan zadatak da i taj proces opišu i dokumentiraju kako bi stručna i opća javnost bila valjano obaviještena i kako bi se barem dio nedoumica u suvremenim hrvatskim standarološkim pitanjima lakše i utemeljenije uklonio” (Jezik, god. 47., br. 2., 1999., str. 53.).

Riječi same po sebi nisu ni za što krive jer im mi, ili tkogod umjesto nas, dajemo neku konotaciju. Treba se osloboditi tzv. ideologema prošlosti kad stanovite, većinom stare hrvatske riječi ili npr. orječak (autorski tekst) neopravdano povezujemo s kakvom zloćudnom ideologijom. Hrvatski jezik je jedan i jedinstven i ne treba ga svjesno ili nesvjesno cijepati na ideološke dijelove, služeći se tim u izvanjezičnoj borbi.

Artur Bagdasarov