Milanovićeva neselektivna bahatost i drskost

U hrvatskome se društvu događa interesantan fenomen, nezabilježen u drugim državama. Umjesto da se slave pobjede zahvaljujući kojima je u Domovinskome ratu stvorena hrvatska država, dio hrvatske političke elite te akademske zajednice, uključujući znatan dio medija, i dalje veliča antifašističku borbu na čijem je temelju stvorena komunistička Jugoslavija, koja je negacija hrvatske državnosti. Brojni povjesničari, od kojih su najeksponiraniji Ivo Goldstein i Hrvoje Klasić, glorificiraju partizansku borbu te komunističku revoluciju tijekom i nakon Drugoga svjetskoga rata te na razne načine opravdavaju ratne zločine koje su pobjednici tom prigodom počinili prema ideološkim protivnicima, od kojih su velika većina bili Hrvati. S druge strane, za istaknute hrvatske branitelje i vojskovođe u pobjedničkom Domovinskom ratu, u kojem je stvorena neovisna hrvatska država, primjenjuju se dijametralno suprotni kriteriji, pa su tako neki hrvatski junaci i generali za dobar dio naših medija neupitni ratni zločinci, iako osobno nisu počinili niti naredili nikakva zlodjela. Nadalje, paradoksalno je da se rat koji smo proživjeli prije samo tridesetak godina, a čije posljedice osjećamo i danas, od strane nominalno hrvatske, a u biti jugofilne ljevice proglašava za mit, dok se u isto vrijeme veličaju nepostojeće bitke i recikliraju jugokomunističke bajke od prije osamdesetak godina. Nažalost, danas se produciraju i neke nove nebuloze, poput one da je Hrvatska stvorena u antifašističkoj borbi, a obranjena u Domovinskom ratu.

Vrhunac takvoga apsurdnoga poimanja hrvatske stvarnosti izjava je hrvatskoga predsjednika Zorana Milanovića, koju je dao nakon što ga je izraelski ministar vanjskih poslova Gideon Saar prozvao zbog antisemitskoga narativa, kako on nije, odnosno ne može biti antisemit jer je „sin i unuk partizana”. Biti sin ili unuk partizana bio je ključ koji je otvarao sva vrata u komunističkoj Jugoslaviji (školovanje, stipendija, posao, stan...), a naš je vrli predsjednik umislio kako je ta činjenica, osamdeset godina nakon Drugoga svjetskoga rata, važan čimbenik ne samo u unutarnjoj politici, nego i u međunarodnim odnosima. On očito smatra kako je partizansko porijeklo neupitni dokaz nečije pravednosti, humanosti i (vanjsko)političkoga talenta/znanja. Valjda si stoga daje za pravo da zbog pogibije palestinske djece u Gazi proglasi izraelsko političko vodstvo „homocidalnim manijacima”. Kakvi su tek manijaci i luđaci morali biti njegovi ideološki pretci, koji su, i to pretežno nakon završetka ratnog sukoba, svoje neprijatelje, ratne zarobljenike i civile, uključujući njihovu djecu i žene, svećenike te časne sestre bacali u jame ili žive zatvarali u rudarska okna. Pa ipak, prema njima nije tako odriješit, već se s njima ponosi.

Tragično je da hrvatski predsjednik javno ne iskazuje ni približnu empatiju prema hrvatskoj djeci, pobijenoj od strane jugokomunističkih zlotvora nakon Drugoga svjetskoga rata te od strane Srba u Domovinskom ratu, kao što žali za malim Palestincima koji su smrtno stradali u izraelskome obračunu s terorističkim organizacijom Hamas. Štoviše, „predsjednik s karakterom” apelira na Hrvate da slijede njegov protuizraelski (koji se u Izraelu najčešće iščitava kao antižidovski) narativ, jer bi u suprotnome mogli (kao narod) završiti u paklu (sic!). O paklu (i raju) govori ateist koji kao predsjednik države, nekoć i Vlade, dosljedno izbjegava odlaske na mise za Domovinu. Kune se Bogom (što je u ovom slučaju zapravo psovka i blasfemija) da HV, odnosno OS RH ne će surađivati s IDF jer „Izrael vodi zločinačka klika, a njegova vojska (kukavički) čini najgore ratne zločine prema slabijima od sebe”. Po njemu, zbog ubijanja nevinih palestinskih civila i djece, Država Izrael ne može biti hrvatski saveznik, niti partner. Znači li to da ni Sjedinjene Američke Države ne bi trebale biti naš saveznik jer su bacile dvije atomske bombe na Japan, uslijed čega je ubijeno stotine tisuća civila, uključujući i desetke tisuća japanske djece?

Nadalje, Milanović je, postavivši se u ulogu arbitra, osudio američko-izraelsku vojnu intervenciju na Iran jer je „nisu odobrili Ujedinjeni narodi”. Međutim, kada je Rusija napala Ukrajinu, nije bio tako hrabar, niti mu je tada nedostajalo odobrenje UN-a, već je sugerirao „skrivanje pod stol”, poručujući da „tamo gdje dođe ruska čizma, (ona) odatle ne odlazi”.

Interesantno je također da nije približno tako oštar i drčan ni kad je u pitanju Srbija, odnosno država koja je napala Hrvatsku i koja je odgovorna za brojne ratne zločine, uključujući silovanja, ubojstva civila, uključujući preko četiri stotine djece, zatim za tisuće nasilno odvedenih i nestalih osoba, palež i rušenje brojnih stambenih, gospodarskih, kulturnih te sakralnih objekata, a koja do danas nije platila ni minimalnu ratnu odštetu niti želi pomoći u pronalasku nestalih osoba.

Objektivnom je promatraču teško dokučiti koji su razlozi njegove skandalozne, ali u isto vrijeme i neselektivne, bahatosti i drskosti. Da se radi o narcisoidnom egu, prvi put je zorno pokazao prigodom govora pape Benedikta XVI. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 4. lipnja 2011., kojem je nazočila cijela hrvatska politička i društvena elita, dok se on, kao predsjednik SDP-a i vođa oporbe, nije odazvao pozivu na taj izniman događaj. Svoju umišljenost  dokazao je i 25. listopada 2022. kada je u Hrvatskoj boravila Nancy Pelosi, predsjednica Zastupničkog doma američkog Kongresa. Kao tadašnji hrvatski predsjednik, Milanović ju nije htio primiti, premda su, po njegovim riječima „Amerikanci tražili sastanak”. Boraveći toga dana u Makarskoj naveo je: „Danas ne mogu, ona nije moja razina, to nije hamburger, to je notinghburger.” Ukratko, treće rangirana osoba SAD-a, nakon predsjednika i potpredsjednika, za njega je nitko i ništa. Međutim, u ovom slučaju razlog nije bio samo njegova bahatost - primao je on i prije i poslije ovog skandala brojne političare koji nisu „njegova razina” - već se ovdje radilo prvenstveno o političkoj poruci. Naime, razlog dolaska Pelosi u Zagreb bio je njeno sudjelovanje na Prvome parlamentarnome skupu (summitu) Međunarodne Krimske platforme, odnosno podrška akciji ukrajinskog Ministarstva vanjskih poslova, kako bi se diplomatskim putem poništila ruska aneksija Krimskoga poluotoka. A da ne bude zabune što stvarno misli o ruskoj agresiji na Ukrajinu i okupaciji Krima, Milanović je tom prigodom izjavio kako „ne zna što je Krimska platforma”. Premda su hrvatska i ukrajinska povijest umnogome slične, za aktualno stradavanje Ukrajinaca nije izrazio ni približno razumijevanje i sućut, kao primjerice prema palestinskim žrtvama.

Mi smo Hrvati empatični narod te smo nerijetko spremni žrtvovati vlastite nacionalne probitke i podrediti ih općehumanim vrjednotama. Stoga bi se Milanovića čak donekle moglo razumjeti - iako ne i politički odobriti njegove nediplomatske gafove i štetu koju svojim nebuloznim, protuizraelskim te proruskim izjavama posljedično nanosi hrvatskoj državi - da je kojim slučajem dosljedan i da ima iste kriterije za sve nevine žrtve.  Nažalost, kao što proizlazi iz gore navedenoga, to očito nije slučaj.

Očekivati da se nakon svega izrečenoga predsjednik Zoran Milanović može preobraziti u hrvatskoga domoljuba krajnje je nerealno. Moguće je da, kao i do sada, povremeno promijeni dlaku, (izbaci poneku suverenističku parolu ili dodijeli odlikovanja hrvatskim braniteljima), ali ne i ćud  (opsjednutost anacionalnim diktatorom i zločincem Titom te fiksacijom da je zbog svog porijekla predodređen za hrvatskoga čelnika. Nažalost, zapanjujuće je koliko ljudi na društvenim mrežama podržava njegove (ne)promišljene izjave. Svojom drčnošću, za koju nema nikakvoga stvarnoga pokrića, najvjerojatnije kupuje hrvatske glasove za sljedeće parlamentarne izbore. Imajući u vidu (anti)talent za politiku hrvatskoga biračkoga tijela, nije isključeno da takvom retorikom, koja je suprotna hrvatskim nacionalnim interesima, na njima i pobjedi.

Stoga je krajnje vrijeme da dio hrvatske pobjedničke generacije i njihovi potomci prestanu sudjelovati u nepotrebnim i besplodnim rasprama, a kojima je ishodište činjenica da su naši pretci ratovali na sukobljenim stranama, i to u pravilu za strane interese. Izvjesno je, naime, da takve teme u javni prostor isključivo plasiraju razni provokatori i smušenjaci. Trebamo si osvijestiti spoznaju da neovisnu državu Hrvatsku možemo očuvati samo zajedništvom kakvo nas je krasilo u Domovinskom ratu, kada smo pobijedili zahvaljujući upravo činjenici što smo prvi put u povijesti ratovali na istoj strani. Svoj glas na budućim izborima zato dajmo onim političkim snagama koji promoviraju hrvatsko zajedništvo i kršćanske vrijednosti. Našu bremenitu povijest ostavimo mladim, ideološki neopterećenim povjesničarima, na kojima je povijesna zadaća, kako je to 1991. rekao partizanski prvoborac, akademik Dušan Bilandžić, da „svu partizansku povijest bace u smeće i (sukladno struci) napišu je iznova”.

Neven Kursar