Tajna prošlog stoljeća

Nedavni ulazak u novi milenijum nam pruža mogućnost konačnom otkrivanju najbolje čuvane tajne, Tko je bio T.I.T.O.? Pod tim naslovom ARENA je objavila članak eminentnog profesora u domovini, Zlatka Tomičića (broj 1857, 18.7.1996). Vjerujem da su mnogi čitatelji ARENE prihvatili taj članak skeptično (naročito bivši komunisti) jer su autoru toga članka manjkali ‘konkretni’ dokazi dok su neki prihvatili tu mogućnost objeručke bez obzira na dokaze. Iz tog razloga je potrebno objasniti da li je to stvarnost ili dio “emigrantske bajke” kako mi je nedavno predbacio u pismu bratić iz Varaždina. Iz tog razloga kronološkim redom navađam ‘konkretne’ dokaze, objavljenih u knjigama engleskog govornog područja čiji se detalji suprostavljaju Titovom porijeklu:

1. Knjiga Michaela Padeva (objavljena 1944. u Novom Zelandu), Marshal Tito (Maršal Tito) koja se osniva na tajnom razgovoru između autora i Broza, 1936. kada je Broz bio zadužen sa dragovoljce iz Balkanskih država u glavnom uredu Internacionalne Brigade u Parizu (pretisak naslovne i 22. stranicu šaljem uredništvu na ovjerenje). U njihovom tajnom razgovoru Broz je spomenuo svoje djetinstvo, neke detalje iz političke prošlosti, svoje zarobljeništvo na ruskom frontu, svoje oslobođenje iz logora, brak sa Polkom, njihovog prvog sina (koji je bio smješten na Jordanovcu u sjemeništu kojega su partizani oteli crkvi 1945. gdje sam bio ministrant do 1952.) kao i svoje mjesto rođenja – selo Klanjec. Autor je zapisao Klanyets da bi se u engleskom približio hrvatskom izgovoru. Iz sličnog razloga se Jugoslavija piše u državama engleskog jezika sa slovo Y inače se bi izgovaralo Đugoslavia. Evo jednog zornog primjera iz Australije. Za vrijeme zimske olimpijade u Sarajevu Australski novinari su izgovarali Sarađevo dok ih mi nismo upozorili na pravi izgovor.

2. Knjiga poznatog komuniste u Engleskoj, Freda Copemana koji objavio svoju biografiju (1948. u Londonu) pod naslovom, Reason in Revolt (Razlog Pobune) u kojoj je objavio nekoliko crno/bijelih fotografija. Jedna fotografija prikazuje autora u društvu nekoliko komandanta od kojih on predstavlja nekolicinu, uključivši Maršala Titu. Nažalost predstavljeni čovjek nije Tito. Iz odjeće tih komandanta može se prosuditi da je fotografija iz vremena građanskog rata u Španjolskoj (ta fotografija se može naći i na stranicama http://www.spartacus.schoolnet.co.uk/2WWtito.htm).

3. Knjiga Phyllis Auty, TITO A Biography, (Titova Biografija, objavljena 1970 - tu knjigu je naveo Norman Davies u svojoj listi izvora pod brojem 39). Za vrijeme drugog svjetskog rata ona je 1941. stigla u Zagreb kao agent Engleske obavještajne službe S.O.S. Glavni ured te tajne službe je bio u Kairu. Poslije rata je predavala slavensku povijest na sveučilištu Londona. Iz te informacije njezino čitateljstvo može zaključiti da je ona bila upoznata sa pisanjem slavenskih imena. Auty je zapisala u svojoj knjizi da je Tito rođen u Kumrovcu što je vjerojatno ponovila iz čitanja Titove biografije od Vladimira Dedijera ili Milovana Đilasa. Da lakrdija bude veća ona je uvrstila knjigu Michaela Padeva u svoju listu izvora bez da je obajsnila svojem čitateljstvu tko je u pravu, ona, navađanjem Kumrovca ili Padev, navađanjem Klanjca. To je bila njena “sveta” ili književna odgovornost/dužnost koja se tiče svih autora dokumentarnih knjiga. Osim toga ona je bila kasniji autor od Padeva. Iz zemljopisne karte Hrvatske je mogla vidjeti da su to različita sela udaljena po prilici 7 kilometara. Pomankanje tog logičnog/književnog obrazloženja koje je neophodno potrebno za sve dokumentarne knjige me je ponukalo da pišem uredniku povijesnog odjelenja izdavačke kuće Longman u Londonu. Njegov odgovor iz 1988. prilažem uz ovaj članak s napomenom da još uvijek čekam na obećane odgovore. Phyllis Auty je primila pretisak mog pisma kao i glavni urednik Sveučilišnog povijesnog odjelenja. To pismo sam popratio sa isječkom zemljopisne karte Hrvatske koja prikazuje ta dva sela.

4. Memoari Majora Fredricka Deakina (1971. objavljenih u Oxford Sveučilištu), The Embattled Mountain (Opkoljena Planina, ISBN 0 19 215175 4) koja se osniva na njegovom prvom sastanku sa generalom Titom. Deakin se je spustio padobranom u svibnju 1943. na Durmitor sa vojnom grupom – nekoliko radio stručnjaka i tumača, kapetanom Billom Smithom. Smith se je služio mješavinom hrvatskog i srpskog, ne srpsko-hrvatskim kako je napisao autor (omiljela izmišljotina Kralja Aleksandra i druga Tite ili po odlikovanju Zagrebačkog Sveučilišta, 1969, Dr. Tito). Dva dana nakon njihovog dolaska šrapnel njemačke bombe je pogodio Smitha u glavu i on pogiba. Od toga dana do svog odlaska, major Deakin vodi pregovore sa Titom na njemačkom, kojega Tito govori sa “bečkim naglaskom”. NEMOGUĊE!! Zaista kardinalna griješka, naročito u očima policijskog istražitelja (naročito UDBE) kojemu bi tebalo biti poznato da se strani naglasak može savladati samo do 12. godina života u vrijeme kada je Broz počeo učiti kovački zanat sa ocem u Klanjcu, daleko od Beča.

Najsnažniji utisak je na mene učinio podatak mog sada, pokojnog oca, rođenog u Kraljevom Vrhu, Zagorje. On je osobno poznavao Jožu i često mu predbacivao da šalje svoje dečke da prave nerede na sastancima HSSa u Radničkom domu u Zagrebu. Jednog dana se je Joža rasrdio i rekao mom ocu. “Slušaj Slavko! To nisu moji dečki nego Antekovi”. Sada nije ni čudo zašto je mom ocu nasilno zatvorena radionica u Zvonimirovoj ulici za vrijeme NDH i zašto je završio na teškom fizičkom radu u logoru negdje u kršnoj Bosni, 1950. Nije ni čudo da smo odlučili da pobjegnemo iz “radničkog raja” 1958. u kojemu je vladajuća klasa nastavila izrabljivanjem našeg stoljećima ipaćnog naroda po poznatom receptu, ‘ala Austro-Ugarska’.

Putem pratnje domovinske štampe dobivam utisak da mnogim čitateljima u domovini nisu poznati detalji Bleirburg Tragedije i vjerujem da bi bilo potrebno to objasniti. Churchill i Staljin su se dogovorili 1944. da će svi ratni zarobljenici biti vračeni u države njihovog porijekla. Sasvim je moguće da je Churchill očekivao da će se države u pitanju služiti zakonima da riješe pitanje zločina počinjenih od nekih ratnih zaroljenika budući da je Englaska bila parlamentarna monarhija od 1509. (ne ustavna jer Engleska nije imala ustava) u kojoj se je sve riješavalo na temelju usvojenih zakona koji su se nažalost razlikovali od Rusije i novo uspostavljene Jugoslavije. Osim toga Churcillova vlada nije raspolagala novčanim sredstvima da grade prihvatne logore (za Američku vladu je to bio Evropski problem) za ratne zarobljenika jer je bila u pitanju izgradnja porušenih dijelova Engleske (u koju stane 4.5 Hrvatske), naročito Londona (u kojega stane čitavo stanovništvo Hrvatske). Kada je Home Office (sličan domaćem Ministarstvu Unutrašnjih Poslova) doznao za sudbinu ratnih zarobljenika (ne samo u Jugoslaviji nego i Rusiji koji su još uvijek bili zaštičeni Ženevskom Poveljom za ratne zarobljenike) bilo je odlučeno da se sva dokumentacija stavi pod zaštitu Secrets Official Act (zakon za zaštitu državnih tajna) sa 35. godišnjim moratorijem.

Godinu dana prije isteka toga moratorija ili 1979. je omogućeno profesorima povijesti i novinarima da prouče ratnu dokumentaciju. Sasvim logično da je reakcija bila strahovita koja je prisilila poznatog novinara u Engleskoj, Edwarda Crankshawa (novinara koji je napisao uvod za Khruschev Manifesto, objavljen u Engleskoj, 1971) da objavi u novinama, The Observer (Promatrač) “da je priča prisilnog povratka Ruskih građana kući koji su se našli na teritoriju okupirane Evrope i ubijanje gladnih zarobljenika od kojih su mnogi završili u logorima teškog fizičkog rada (bez spomena Jugoslavije) je jedan primjer od najsramotnijeg perioda Engleske povijesti”. Na temelju te izjave je prominentni Vitez Britanske Imperije, Sir Bernard Braine osnovao komitet od dvadesetak utjecajnih ljudi u Engleskoj, uključivši Grofa Nikolaja Tolstoja u namjeri da igrade spomenik pod naslovom, Yalta Victims Memorial (Spomenik Žrtvama Yalte) kojega su agenti UDBE i NKVD srušili tako da je kasnije izgrađen novi.

Sasvim logično da sam protestirao pisanjem Sir Bernardu (u Engleskoj je usvojeni protokol da se osobi koja je dobila Kraljevsko odlikovanje piše samo titula i krsno ime) sa napomenom da bi imenovanje toga spemenika trebalo imati ime zločinačkih režima i porijeklo žrtava. U protivnom taj spomenik je ravan Grobu Nepoznatog Vojnika u Australiji što sam zapisao u Epilogu svog moderno povijesnog romana, The Balkans Conspiracy (Balkanska Urota), objavljenog u Canberri, 2002. 1980. je Milovan Đilas, podpredsjednik Jugoslavije do 1954., bio pozvan u London na službeno “otkrivanje” tajne Bleirburg tragedije. Postoji mogućnost da njemu nije bio ‘otkriven” pravi razlog pozivanja u London. U razgovoru sa poznatim novinarom u Engleskoj, Georgeom Urbanom (ENCOUNTER), Đilas je priznao pokolj zarobljenika ali je naglasio da se on nije sa time slagao. Što mnogim čitateljima u domovini nije poznato da u međunarodnom zakonu pokolj takvog omjera nema vremenskog ograničenja bez obzira da li se pojedinac slaže sa odlukom rukovodstva ili ne. Drugim riječima Đilas je bio odgovoran legalno, moralno i vojno za pokolj jer je u to vrijeme bio član užeg kruga (inner circle) ili jezgre Komunističke Partije Jugoslavije koja je bila suglasna sa izvršavanjem pokolja na čelu sa Titom (bez obzira na nacionalnost zarobljenika).

Proglašenjem suvereniteta Hrvatske 1991. i potpisivanjem odluke UN da se osnuje sud u Haagu je pružena mogućnost novo izbaranoj vladi da stavi Milovana Đilasa na sud i time otkrije mnoge detalje koji nisu poznati domovinskom čitateljstvu, kao na primjer gdje se je nalazio general Janko Bobetko 1945? To je možda pravi razlog njegovog odbijana da ide u Haag. Odgovor na pitanje Madame Carle Del Ponte, “Gdje ste generale bili 1945?, bi završilo njegovu ‘sjajnu’ vojnu karijeru zauvijek (vidi dokumentranu knjigu, Operation Slauhterhouse [Operacija klaonice], ISBN 0-8059-3737-4). Izgleda da je Tito izabrao svoje izmišljeno ime od prvog slova Tajne, Internacionalne, Terorističke, Organizacije. Nama je u poslijeratnim godinama bilo objašnjeno da su svi čelnici imali izmišljena imena da bi time zaštitila obitelj “rodoljuba” koji su osnovali NOB i potajno se borili da još jednom odvedu naš političko naivan narod na put robstva. Kriviti druge za naše nedaće je znak nedoraslog ponašanja što je vidna razlika između odrasle osobe i djeteta (vidi knjigu, Povijest hrvatskih neprijatelja, Zagreb 2002).

Ta izjava je vrlo interesantna jer se je tom izjavom poslužio i odlikovan u domovinskom ratu profesor gornje navedene knjige koji je izjavio da se je hrvatski narod 1941. izjasnio “plebiscitom” za ustrojstvo NDH, omiljele riječi pokojnog profesora Vinka Nikolića, urednika Hrvatske Revije. Pokušao sam ga, u nekoliko navrata, odgovoriti da se služi sa tom latinskom riječi jer 1941. nije bilo plebiscita, t.j glasanje naroda - večina se može dokazati samo izborima. Bilo kakvo mjerilo bez izbora ili plebiscita je balvanska terminologija. Vjerujem da je to odlično objasnio naš poznati filmski direktor, Jakov Sedlar u svom dokumentarnom filmu, Hrvatska ljubavi moja, koji je u vrijeme objave bio zabranjen u domovini. Kolike li demokracije!!! To nedoraslo ponašanje se vidi iz izjave, sada pokojnog, člana Sabora koji je u svojoj biografiji (dosada najskuplje knjige prodavane u Australiji) izjavio “da se je hrvatski narod izjasnio za stvaranje NOB-a “plebiscitom” . Sada se postavlja pitanje, Da li su Hrvati zaista potomci Kraljevića Marka koji je uspio prelomiti koplje na tri polovine? Iz tih i mnogih drugih razloga odlučio sam napisati roman, usvojen način na zapadu za prikazivanja škakljivih tema u namjeri da se izbjegne sudski proces kao na pri. roman, The Da Vinci Code koji se osniva na teoriji slike u ulju od Leonarda Da Vincija, Posljednja Večera (iako je taj roman nedavno završio na sudu iz drugih razloga).

Iz knjiga koje mi nismo mogli čitati u ono vrijeme jer su bile zabranjene (kolike li sličnosti sa sadašnjicom?), vidimo da su ta izmišljena imena isto jedna od največih teorija “zagorskih purana”. Te zabranjene knjige potvrđuju da je SS General Reinhard Gehlen, bivši kapetan Trećeg Rajha, ABWEHR, i špijunski velemajstor svijeta, bio upoznat sa tajnom izmišljenih imena NOB čelnika. On je služio ABHWER na terenu Jugoslavije do 1944. kada je unaprijeden za pokovnika i prebačen na ruski front i pred sam kraj rata unaprijeđen za generala. Za one koji ulaze u redove političkih naivnjaka, izmišljotina krivih imena je zadovoljila njihovu radoznalost. Sada se samo postavlja pitanje kako je to bilo poznato Generalu Gehlenu? Zašto to znanje nije bilo iskorišteno za vrijeme rata ili na kraju rata? Naročito kada znademo da je Tito ‘zaboravio” izvršiti svoje usmeno obećanje Churchillu, 1944. da će sprovesti slobodne izbore kada se unutarnja situacija u Jugoslaviji sredi (tu informaciju naši slavni profesori povijesti mogu pronači u arhivi Winstona Churchilla koja se nalazi u Londonu. Naš ratom proslavljeni profesor je promašio priliku da pronađe komadić papira na kojemu je Churchill napisao podjelu Balkana u dva dijela/uniona bazirana na vjerskoj razlici sa čijom idejom se je ‘prividno’ složio Staljin jer je želio izbječi utjecaj Vatikana isto kao i Ruski svečenici za vrijeme Cara Nikolaja). Iz Gehlenovih memoara možemo vidjeti da je on bio uvjerenja da će Treći Rajh izgubiti rat, naročito kada je primio unapređenje za generala u Hitlerovom bunkeru 1945. Sasvim logično on je kao visoki oficir SS obavještajne službe morao misliti o zaštiti svoje kože. Na kraju rata on je misteriozno nestao i bilo kakvi pokušaji NKVD da ga pronađu su ostali bez rezultata. Nije ni čudo.

Gehlen je uspio uvjeriti Alana Dullesa, koji je posjetio ratom porušeni Berlin, da posjeduje ne samo tajnu atomske bombe (koju Hitler nije mogao dovršiti jer su Englezi uništili rezervare ‘teške vode’ u Norveškoj), nego i dokaze da je on unutar NKVD-a imao svoju mrežu doušnika – slično što je UDB-a imala u svim hrvatskim organizacijama u Australiji (nemogu tvrditi u čitavom svijetu jer to mi nije poznato). Naravno Dulles ga je prokriumčario u Bonn (Berlin je bio več podjelen u 4 zone) iz kojega su obojica odletjeli u Washington D.C. Sada nije ni čudo zašto je Gehlenu uspijelo da ga Amerikanci ne vrate na osuđeničku klupu u Nűremberg. Možemo lagano zaključiti da su ga spasili strahoviti aduti da bi Amerikanci bili spremni surađivati sa bivšim službenikom nacizma iako se je dokazalo da su jedna Američka i Engleska privatana banka financirale Hitlera i produžile rat za tri godine (vidi knjigu profesora Christopher-a Simpson-a, The Splendid blond beast – ISBN 0802113621). Taj detalj je morao biti poznat sadašnjem predsjedniku Amerike kada je upozorio banke da ne ‘peru’ novac Husseina prije ili poslije ulaska Amerike u Irak. Interesantno kako se financijska povijest ponavlja. Uvjeti koje je Gehlen postavio su bili sljedeći: 1. da on ima pravo uposliti osobe koje će mu pomoći u njegovom radu (svi dokumenti koje je on posjedovao su bili u njegovim šiframa.

Ta dokumentacija je bila sakrivena u metalnim kutijama u napuštenom rudniku u Bavariji), 2. da će Amerika plaćati njegovu oranizaciju što je dostiglo 200 miljuna godišnje i 3. da će mu Amerika osigurati da postane prvi šef obavještajne službe u zapadnoj Njemačkoj – BND sa glavnim uredom u Pullachu, ~5~ kojega nažalost pokojni Rudolf Arapović nije mogao pronači na karti Njemačke dok mu nisam poslao video vrpcu o Generalu Gehlenu za kojega je on bio uvjeren da radi za KGB - zaista odlični novinari!! Čitanjem Gehlenovih memoara doznajemo da je Gehlen imao unutar NKVD/KGB mrežu doušnika/suradnika koji su za njega radili od 1918. do njegovog prisilnog odlaska iz BND, 1968. To mu je namjestio KGB koji je planirao to godinama. Sada se postavlja pitanje da li je Gehlenu bila poznata tajna Brozovog porijekla? Sasvim moguće da je. Večina tajni koje su bile poznate Staljinu su bile poznate i Gehlenu (Gehlan je znao da Staljin ima nekoliko dvojnika koji su napuštali Kremljin u isto vrijeme da se izbjegne mogući atentat). Iz tog razloga postoji mogućnost da je ista tajna bila poznata i Kim Philbyu čiju sam ulogu opisao u svom osvrtu na knjigu eminentnog profesora, Noramana Daviesa, Evropa u ratu 1941-1945…. Njegovu perfidnu ulogu je otkrila CIA. Nažalost tada je Philby bio u Kairu. Kada je MI6 poslao agente u Kairo da ga uhapse Philby je primio upozorenje i potajno odletio u Moskvu i time doveo u pitanje poznatu obavještajnu uzrečicu MI6, “da odličan agent može služiti samo jednog gospodara” - Philby je služio dva (MI6 i KGB) a svjetski velemajstor, Gehlen četri i na tom putu osnovao zajedno sa Dullesom, CIA.

Upravo taj plasman je omogućio Gehlenu da dozna na vrijeme plan Staljina da ubije Titu, 1951. i da ga spriječi. U zahvalu za tu ‘uslugu” Tito daje Gehlenu, nekoliko godina kasnije Hrušćev Manifesto pod naslovom, Kruschev Remembers (bez ISBN broja). Za taj manifesto CIA je nudila miljun dolara a Gehlen je dobio besplatno. To sam opisao u svom moderno povijesnom romanu, Balkanska Urota (prevedenom sa engleskog orginala, The Balkans Conspiracy) nažalost za sada nemoguće objave u slobodnom Zagrebu kao i film, Hrvatska ljubavi moja. Osim toga postoji više nego mogućnost da je Hrvatsko Proljeće bilo organizirano od UDBE i Tite po iskušanom planu Staljina, velemajstora političke obmane, TRUST – u prijevodu, Povjerenje (vidi knjigu, Staljinov Tajni Rat [Stalin’s Secret War]) od Nikolaja Tolstoja. Na završetku je potrebno da spomenem roman Georgea Orwella, 1984 (u toj godini se sakriva početak stvaranja Trećeg Bloka, 1948) objavljen 1949. U tom romanu su neki čitatelji otkrili put kojim krečemo u završnu fazu čiji je pakleni plan sastavio Adam Weishupt 1776., u Njemačkoj. Moto njegove tajne organizacije se nalazi na američkoj dolar novčanici, objavljen 1932. na Latinskim. To je upravo razlog zašto je domovinski novinar osuđen u Haagu jer se je približio tajni koja vlada svijetom a Tito je bio njihov ortak isto kao Hitler, Lenjin, Staljin a ‘moguće’ i savjetnik Radovana Karadžića koji je primio odlikovanje Viteza Velike Britanije 1991. i napustio Englesku na putu za Pale. Raspuštajne komunizma u Rusiji je odličan primjer njihove moći kao i namjerno podvaljene ideologije Karla Marksa (vidi knjigu, Wall street and the Bolshevik Revolution, od Dr. Anthonya Suttona, ISBN 0-9594631, objavljene 1981. u Zapadnoj Australiji).

Vladimir Orsag

{mxc}