Nacionalna država u doba globalizacije (s osvrtom na Hrvatsku)

Mi danas živimo u svijetu koji se zbog znanosti, tehnologije, telekomunikacija, gospodarstva i financija sve više sužava, globalizira.Ovdje ćemo se pozabaviti pitanjem, je li nacionalna država još uvijek aktualna u doba globalizacije? Ili se možda približava vrijeme za jednu svjetsku državu, koja je želja bila u korijenu komunizma , kao što je danas u korijenu globalizma. Prije nego pokušamo dati odgovor na ovo pitanje razmotrimo ukratko značenje pojmova narod, nacija i država.

Narod je zajednica povezana istim jezikom, poviješću i kulturom. Kao samosvojne etničke zajednice narodi nisu međusobno istovjetni, jer svaki ima svoj vlastiti identitet. Naciju karakteriziraju zajednički životni interesi, gospodarski, teritorijalni, kulturalni, ali nadasve zajedništvo sudbine i budućnosti. Nacija je politička individualnost, koja je tijekom vremena dostigla zadovoljavajući stupanj etničke, jezične, kulturalne, teritorijalno-političke i gospodarske integracije, da bi se oblikovala kao povijesni subjekt. Nacija je u stalnoj dinamici, ili se gradi, ili se razgrađuje. Prema poznatoj definiciji Renana, nacija je svakodnevni plebiscit svojih članova glede zajedničke budućnosti. Država je pak društveno-politička tvorba koja se odlikuje suverenitetom. Ona može obuhvaćati jednu naciju ili više njih. Njezini bitni sastojci su teritorij, pučanstvo i učinkovita vlast.

Sada se vratimo na pitanje, je li nacionalna država zastarjela tvorevina u doba globalizacije? Konstatirajmo činjenicu, da je danas jedinstvo čovječanstva ne samo spojivo, nego i obogaćeno nacionalnim različitostima.Jedan američki novinar piše, da u SAD-u sve više ljudi troši mnogo vremena i energije za istraživanje svoga rodoslovnog stabla. Ovo je slučaj i u drugim državama. Zašto oni to rade? U doba kada osobni identiteti sve više blijede, u doba omasovljenja, kada pod utjecajem sveprisutnih medija ljudi isto misle, isto žele, istome se nadaju i istoga se boje, čovjek osjeća duboku nostalgiju za onim što ga razlikuje od drugih, za vlastitom osobnošću, vlastitim domom.. Nepobitna je činjenica, da u bezličnosti i amorfnosti globalnog društva, čiji stanovnici zbog svoje mobilnosti postaju suvremeni nomadi, raste čežnja za ukorijenjenošću, za osobnim i nacionalnim identitetom.Ono što me razlikuje od drugih čini moju osobnost. Uzmimo primjer Europe. Ujedinjenje Europe se nije uspjelo ostvariti brišući nacionalne identitete, nego s njima kao jedinstvo u različitosti. Europa je različitost u temeljnom jedinstvu, sag s jedne strane šarolik, a s druge duboko jednobojan.

Stabilno europsko zajedništvo se može uspostaviti suradnjom nacionalnih država u njihovoj međusobnoj integraciji, a ne utapanjem jednih u druge, poštivanjem nacionalnog identiteta svakoga naroda, a ne hegemonijom jednoga ili jednih nad drugima. Možemo postaviti pitanje, zar se narodi Europe ne mogu pretvoriti u jedinstvenu europsku naciju? Očito ne mogu, i tomu ima više razloga, od kojih spomenimo dva. Za razliku od srednjovjekovne Europe, koju je, pored svih različitosti naroda i plemena, ujedinjavao duboki integracijski čimbenik kršćanska religija, moderna Europa nema zajedničkog integracijskog čimbenika dovoljno dubokog da bi stvorio to temeljno jedinstvo. Ne može se stvoriti istinsko ujedinjenje na zajedničkoj valuti, zajedničkom tržištu i zajedničkoj obrani. Današnja Europa nema zajedničkog moralnog kodeksa koji bi apsolutno i bezuvjetno obvezivao sve ljude i sve države članice. U vrijeme potpune relativnosti svih vrijednosti, Europa ne može pronaći temelje apsolutnosti i univerzalnosti moralnih vrijednosti. Moralne norme, da se poslužimo Kantovim rječnikom, nisu u današnjoj Europi kategorički, nego samo hipotetički imperativ. Moralna svijest je ili svijest služenja višim, apsolutnim i univerzalnim vrijednostima, što uključuje ne samo apsolutna prava, nego i apsolutne obveze, ili morala u pravom značenju toga pojma nema. A danas u Europi prevladava na tomu području potpuni relativizam.

Europski se narodi čak ne mogu složiti da spomenu Boga u svome ustavu kao temelj zajedničkih vrijednosti. Osim pomanjkanja temeljnog čimbenika integracije, drugi razlog zbog čega se u Europi ne može uspostaviti zajednička europska nacija je taj, što se neke članice EU nisu odrekle hegemonističkih težnja. Stoga danas zapažamo u Europi ono isto što i u svijetu; da usporedno s procesom globalizacije raste civilizacijska, društvena i etnička samosvijest njezinih naroda. Oni su shvatili, da se iza parole o nadnacionalnom ujedinjenju skriva gospodarska, politička, vojna i kulturalna hegemonije jačega nad slabijim, više razvijenih nad manje razvijenima. Isti se fenomen opaža i u današnjemu svijetu, gdje postoji tendencija razvoja u pravcu svjetskog apsolutizma, u pravcu prijeteće uspostave civilizacije materijalnog uživanja , koja će biti plaćena sve većom dehumanizacijom, monopolom vlasti velikog individualnog ili kolektivnog inkvizitora.Postoji opasnost stvaranja „mekog" ropstva , znanstvene diktature, gdje će ljudi biti manipulirani od stručnjaka za socijalni inženjering. Doduše, demokracija i sloboda bit će stalno proklamirane u svim zakonima i medijima, ali će život biti jedna vrsta nenasilnog totalitarizma.

No postoji i drugi način rušenja nacionalne države osim stvaranja centralizirane globalne naddržave. Nacionalna se država može virtualno srušiti a da ona formalno i dalje postoji. Čimbenici u tomu subverzivnom srozavanju nacionalne države su strane tajne službe, koje poput metastaza karcinoma prodiru u sve pore državnog i društvenog života i taj život rastaču, zatim potkupljeni i ucijenjeni domaći političari, tašta, naivna i odnarođena domaća inteligencija, one nevladine organizacije i ona civilna društva koja ismijavaju i ponižavaju patriotizam, tradiciju, nacionalne vrijednosti i nacionalne heroje, a veličaju hedonizam i devijantna ponašanja u ime slobode i ljudskih prava, zatim osobito mediji kada su u rukama globalnih centara moći, te, konačno, pretvaranje domaće ekonomije u kolonijalnu ekonomiju u kojoj su svi nacionalni izvori bogatstva u rukama multinacionalnih kompanija, koje guraju sve dublje nacionalnu državu u dužničko ropstvo. Uzmimo opet kao primjer Europsku Uniju, nama najbližu nadnacionalnu tvorevinu. Postoji opasnost da se ujedinjenjem Europe po sadašnjem modelu ide prema nestajanju europskih nacionalnih država, da bi se na kraju stvorila jedna država s jednom vladom,usprkos nedozrelost Europe da od mnogih nacija stvori jedinstvenu zajedničku naciju.

Osim toga u Europskoj Uniji postoje jake struje koje vode prema deteizaciji, dekonstrukciji kršćanstva, osobito katoličkoga, prema religijskom neopoganizmu , i prema izgradnji čovječanstva bez Boga. Značajno je u tomu smislu, da se riječ „zajednica" u Maastrichtu zamijenila riječju „unija". U jednom udžbeniku o Europskoj Uniji stoji napisano, da ugovor iz Maastrichta omogućuje zemljama članicama uporabu zajedničke valute i zajedničke obrane, i da je na zemljama članicama da pokažu dovoljno političke volje za ostvarenje zajedničkog suvereniteta. Znači, EU se želi pretvoriti u naddržavu koja bi države članice potpuno lišila suvereniteta, a time i oznake državnosti. Jer suverenitet je poput djevičanstva,ili si djevica ili nisi, tertium non datur.Ali ima i gorih slutnji o budućnosti Europe. Citiram jednu od tih iz nedavno objavljene knjige poznatog autora:"Danas je poganska kultura preplavila Europu u vidu konzumerizma, nihilizma, hedonizma i svakojakih nastranosti, pod budnom prismotrom masonskih okultista koji žele Europu vratiti u pretkršćansko vrijeme. Stoga projekt Europske Unije nije samo politički projekt stvaranja jedne međudržave do završnog masonskog koncepta „jednosvjetske države", on nije samo gospodarski i financijski projekt okrupnjavanja svjetskog bogatstva u rukama judeo-masonskih oligarha (Središnja banka europske unije EBC već je sada pod patronatom Svjetske središnje banke), već je to poglavito religijski projekt (Mladen Lojkić:Masoni protiv Hrvatske , Zagreb 2010.,str.385/386.).No nedavna je povijest Europe pokazala poteškoće s namjerom da se ukinu nacionalne države. Politička tvorevina koja je bila zasnovana na ideologiji i koja je navodno nadišla nacionalne osjećaje, SSSR, propala je jer su ruski, čehoslovački, poljski, mađarski, bugarski itd. nacionalni osjećaji bili jači.

Jeljcin je trijumfirao nad Gorbačovom, političarom koji je želio očuvati postojanje Sovjetskog Saveza. I najjača danas supersila na svijetu (SAD) pokazuje jake nacionalističke osjećaje. Ili uzmimo primjer tzv. Zapadnoga Balkana. Postnacionalna politička konstrukcija nazvana Zapadni Balkan nije prvenstveno zamišljena zbog regionalne suradnje naroda na tomu prostoru, kako se to obično tvrdi, nego prvenstveno zbog straha nekih članica EU od njemačkog utjecaja na ovim područjima, kao i zbog promicanja geostrateškog i geopolitičkog utjecaja tih članica.Dakle, kako vidimo samostojnost malih država u Europskoj Uniji može se potkopavati i bez stvaranja europske naddržave. Uzmimo još jedan primjer iz gospodarstva.Danas u EU dominira neoliberalistička gospodarska doktrina nevidljive ruke slobodnog tržišta, koja bi navodno morala uspostaviti tržišnu ravnotežu i biti od koristi razvijenim i nerazvijenim članicama Unije. Međutim,ta se nevidljiva ruka u praksi razotkrila kao vrlo vidljiva ruka bogatijih i razvijenijih zemalja, koja grabi i osvaja tržišta manje bogatih i manje razvijenih članica i ove stavlja u gospodarsko kmetstvo. Istina je, postoje problemi koji se mogu učinkovito rješavati samo na nadnacionalnoj razini. Ali postoje i takvi problemi, a oni nisu manje važni, koji se mogu rješavati samo na nacionalnoj razini. Povijest nam pokazuje, da složenije višenacionalne strukture ne rješavaju probleme i ne otklanjaju zla manje složenih nacionalnih tvorevina, nego te probleme i zla samo dižu na višu razinu. Osim toga na svakoj se višoj razini društveno-političke složenosti pojavljuju novi problemi i nova zla.

Kad je govor o globalizaciji može se postaviti i drugo pitanje. Da bi globalizacija na širim svjetskim razinama bila nešto drugo nego puko zbijanje u zajednički tor različitih naroda i država, da bi globalizacija bila integracija a ne asimilacija, nužno je potreban čimbenik integracije. Premda je o tomu bilo ranije nekoliko riječi s obzirom na Europu, dodajmo ovdje i neka općenita razmatranja o problemu integracije danas u svijetu? Umjesto integracijske cjelovitosti mi vidimo na političkoj razini prisilno grupiranje zbog financijskog , gospodarskog ili političkog diktata jačih nad slabijima. I na drugim područjima, a ne samo u politici i gospodarstvu, integracijska cjelovitost rijetko gdje da uspije.Općenito uzevši, poremećen je integracijski odnos čovjeka i prirode. Zemlja se sve više eksploatira i sve više pustoši. Snage spola, koje bi morale vezivati u integriranu cjelinu muškarca i ženu, djelomično su potisnute , ili su te snage spola zbog potpune „detabuizacije" postale neukorijenjene i nevezano plutaju. Integracijski odnos mladih i starijih u mnogome je poremećen i deformiran. Stariji su doduše zbrinuti u domove, ali su iz društva uglavnom isključeni i marginalizirani. Nema ni integracijske cjelovitosti života i smrti, a poznato je da nas smrt najbolje uči kako trebamo živjeti. Društvo se ne želi suočiti sa smrću , ona se potiskuje, pa se stvara dojam kao da društvo uopće nema s njom ništa, a time i s umrlima. Što, dakle, znači globalizacija bez integracijskog potencijala? Što znači globalizacija u svijetu kada glasovi i oblici toga svijeta nisu više jasni i pouzdani, nego su zbrkani i poremećeni u jurnjavi za užitkom i konzumerstvom? Zbog svog dubokog osjećaja beskućnosti, iskorijenjenosti u svijetu koji ga ugrožava , današnji čovjek ima stalni,više ili manje svjesni, osjećaj tjeskobe , depresije, osjećaj vlastite beznačajnosti, koji vrlo često pokušava zatomiti bijegom u alkohol ili drogu, ili bijegom u omasovljenost partije, rase ili klase.

Danas u svijetu nakon prestanka tzv. hladnoga rata, one bitne razlike među narodima nisu ni ideološke, ni političke, pa ni gospodarske, nego kulturalne i civilizacijske. Narodi sebe definiraju prema pretcima, vjeri, jeziku, povijesti, vrijednostima, običajima , institucijama. Oni koriste i politiku ne samo da promaknu svoje interese, nego također da definiraju svoj identitet. Usprkos činjenici da je nacionalna država danas često okrnjena u suverenosti, funkciji i moći , jer međunarodne institucije uzimaju važne funkcije koje je prije obavljala država, usprkos ne samo globalizaciji, nego i regionalizaciji, koje čine državne granice sve više propusnima, ipak možemo konstatirati, da nacionalna država kao jedan od simbola psihološke ukorijenjenosti ima važnu ulogu. Stoga Samuel Huntington u svojoj studiji o sukobu civilizacija zaključuje, da će nacionalne države ostati i dalje najvažniji akteri u međunarodnim odnosima, i da će njihovi interesi, savezi i sukobi biti sve više uvjetovani kulturalnim i civilizacijskim čimbenicima (Samuel Huntington, „The clash od civilizations", Touchstone books 1998, str. 36.). Prema divnoj izreci Aleksandra Solženjicina, nacije su bogatstvo čovječanstva, njegova poopćena osobnost. I najmanja među njima ima svoje posebne boje i utjelovljuje jedinstveni dragulj Božjega plana, pa bi nas nestanak nacija isto tako osiromašio kao kad bi svi ljudi bili jednaki, imali jednaku narav i izgled. Protivnici ovog etnopluralizma su šovinizam, koji u uskogrudnoj samosvijesti ponižava druge narode i traži vladavinu nad njima, i etnocidni i kulturocidni globalizam, koji je ideologija globalizacije. Stoga se, općenito uzevši, danas nameće dilema: domoljublje ili globalizam, nacionalna neovisnost ili jedna svjetska nadvlada.

Na kraju da se osvrnem na hrvatsku nacionalnu državu. Protivnici hrvatske državnosti često rabe protiv Hrvata prigovor tzv. hrvatskoga nacionalizma.Ovdje bi bilo korisno najprije pojasniti pojam nacionalizma , pa onda ustvrditi što on znači u hrvatskome kontekstu. Moramo razlikovati nacionalizam konsolidacije od nacionalizma ekspanzije. Prvi je obrambenog, a drugi osvajačkog karaktera. U periodima konsolidacije nacionalnog zajedništva nacionalizam ima pozitivnu vrijednost i uzvišenu ulogu.Nacionalizam konsolidacije nije šovinizam. Taj je nacionalizam odnos pojedinca prema njegovoj naciji,a ne prema drugim nacijama.Onaj tko voli svoj narod u načelu ne mrzi druge narode.Za vrijeme komunizma i komunističkog internacionalizma, mnogi su mali narodi pod komunističkom „uravnilovkom"očuvali svoj identitet, svoju nacionalnu samobitnost, zahvaljujući svome obrambenom nacionalizmu konsolidacije. Povijesna je činjenica, da je tzv. hrvatski nacionalizam uvijek bio obrambene prirode, sredstvo za očuvanje nezavisnosti i nacionalnog identiteta naspram gospodarske, političke , nacionalne i kulturalne hegemonije brojčano većih susjeda. U povijesti se od Hrvata uvijek tražilo da se odreknu svoje samostalnosti zbog navodno „viših" ciljeva, zbog obrane kršćanstva kao njegovo predziđe, pa su Hrvati kao predziđe ginuli, dok su se narodi iza predziđa bogatili, ili zbog „bratstva i jedinstva" naroda Jugoslavije, što se pokazalo kao krinka za tiraniju komunističke partije u tamnici hrvatskoga naroda nazvanoj Jugoslavija, ili zbog panslavizma, koji se pokazao kao predvorje velike Srbije.

Sada se od Hrvata traži da se odreknu svoje državne suverenosti zbog paneuropeizma, koji se već očituje kao politička i gospodarska dominacija nekoliko brojnijih naroda u Europskoj Uniji. Ulazak Hrvatske u ovako strukturiranu Europsku Uniju značilo bi predati bruxelleskim birokratima i tehnokratima upravljanje nad Hrvatskom, dati im vlast da odlučuju o vitalnim interesima građana Hrvatske, s obzirom na veliki nerazmjer zastupljenosti u europskim institucijama brojčano malih država članica u odnosu na brojčano veće, kako je to određeno ugovorom u Nici. Ulazak Hrvatske u ovako strukturiranu EU značilo bi biti sitna riba u velikom europskom moru, jer se u EU većina odluka ne donosi jednoglasno, nego većinski, dakle nadglasavanjem. Ulazak u ovako strukturiranu EU značio bi poplavu birokratizma u obliku više tisuća novih propisa godišnje, značio bi ograničenje kvota u trgovini, poljoprivredi i proizvodnji. On bi imao za posljedicu još veću nezaposlenost građana Hrvatske dolaskom strane kvalificirane radne snage zbog slobode kretanja roba, usluga, ljudi i kapitala. Stoga je danas preduvjet obrane od nacionalnog rastakanja Hrvatske očuvanje njezina nacionalnog identiteta. Ta je nacionalna svijest, taj nacionalizam, ako tako hoćete, sada, kao i u prošlosti, samo obrana vlastitoga, a ne želja za tuđim. Dapače, Hrvati su u toj svojoj obrani uvijek iskazivali poštovanje prema drugima i različitima. Taj često razvikani hrvatski nacionalizam nikada nije počivao na rasističkim postavkama da postoje više i manje vrijedni narodi, niti na klasnim marksističkim postavkama da postoji klasa izabranih i klasa prokletih, da postoje revolucionarni narodi i oni koji su kontrarevolucionarni, a u ove druge su Marx i Engels svrstali i Hrvate te tvrdili, da Hrvati „kao otpatci naroda" (Völkerabfälle") moraju nestati. Sve što taj tzv. hrvatski nacionalizam traži od nacionalnih manjina u Hrvatskoj je to, da budu lojalni prema hrvatskoj domovini koja im nudi gostoprimstvo i omogućuje život. Prema tomu, odricanje bi od državnog suvereniteta značilo za hrvatski narod nacionalno samoubojstvo i neokolonijalizam.U današnjem socio-političkom kontekstu hrvatstvo znači nacionalno-građansku (a ne isključivo etničku) zajednicu jednakih i ravnopravnih građana, jednako brižnih za svoju domovinu Hrvatsku. U ovome smislu hrvatstvo je politička kategorija, kako je to već tvrdio dr. Ante Starčević.

U današnjim uvjetima liberalističke globalizacije gubitak svoga nacionalnog identiteta i svoje državnosti značili bi za hrvatski narod potpuno stavljanje ljudskog života i integriteta hrvatskih ljudi u funkciju ostvarivanja tuđih interesa. Da bi se ovo postiglo danas smo svjedoci da se u Hrvatskoj namjerno širi beznađe, nepovjerenje u vlastite sposobnosti, bezvoljnost i prepuštanje sudbini. Ovome cilju služe potkupljivi aparatčiki u državnoj upravi i gospodarstvu vrlo često ucijenjeni od stranih financijskih centara moći zbog svoga častohleplja, srebroljublja, ili drugih karakternih mana. Za takve je rekao Ante Starčević da potječu od nečiste pasmine, i da tuđinci nastoje naći u narodu nekoliko takvih čovječuljaka pohlepnih za čast i novac, da oni njima stvore u narodu lažnu reputaciju, kako bi oni u svoje vrijeme tako obmanuli narod, da on sam hrli u propast. Svjetski financijski centri moći, koji žele ukidanje država i nestanak nacija kako bi lakše vladali svijetom, djeluju danas i u Hrvatskoj. Njihova je taktika međustranačko i unutarstranačko fragmentiranje, da bi se razmrvila hrvatska politička scena i učinila potpuno nedjelotvornom, zatim paktiranje s anacionalnim snagama u državi, montiranje izbornih rezultata uz pomoć servilnih medija, kao i širenje među narodom beznađa, da bi se narod sve više umrtvilo a zatim lakše s njim manipuliralo. Ovi su internacionalni majstori pronašli svoje potkupljene i ucijenjene slugane u Hrvatskoj. Prema lapidarnoj dijagnozi hrvatskoga književnika Hrvoja Hitreca danas se u Hrvatskoj radi o velikoj opsjeni." Nekada lažni komunisti postaju lažni globalisti, truju i nadalje um i dušu naroda koji se miri s idejom, da javni život u Hrvatskoj mora biti zagušen mediokritetima, te da oni koji bi trebali odgovarati za svoja nedjela u komunizmu, danas imaju visoke položaje u politici, gospodarstvu , medijima, školstvu i kulturi" („Hrvatsko slovo"19. 12. 2008., str. 15.).

Radi toga današnjoj Hrvatskoj trebaju hrabri, nepotkupljivi i pametni politički, kulturni, idejni i vjerski vođe koji imaju alternativni plan oporavka i razvitka hrvatske države i nacije, i koji se bave ostvarenjem toga plana, a ne besplodnim hajkama na lijeve i desne neprijatelje, dok nacija i država propadaju. Osim toga hrvatski društveni život treba osloboditi od hrvatskoga jala. Još je Djalski o tomu jalu rekao ovo:" Mi ne bismo bili u Hrvatskoj i među Hrvatima, a da ne doživimo za svaku i malo znamenitiju ličnost klevete...Kleveće se protiv prvih najslavnijih muževa i protiv najneznatnijeg općinskog pandura...Potvora i kleveta su otrov , koji nam ubija društveni život, i koji se kao mora slegao na svaki nacionalni polet; to je oružje kojim nas vragovi domovine tlače i drže u vlasti."( Djalski: Izabrana djela, Zagreb 1980.,knjiga 2.,str.191.). Hrvatskoj trebaju vođe karizme, plemenitosti,spremnosti na samozataju, vođe koji ne blate i ne izdaju svoj narod, nego su potpuno predani cilju spasa države i nacije.Tada će Hrvati moći odigrati onu ulogu koja im je sudbinski namijenjena u krugu demokratskih i slobodnih naroda Europe. A koja je to uloga Hrvata u Europi, koji su se u velikoj većini deklarirali kršćanima? Kažem Hrvata, a ne hrvatske države, koja u pluralističkoj demokraciji ostaje vjerski neutralna.Ponovit ću ono što sam na ovoj istoj tribini rekao u svibnju 2005. godine. Ako je kršćanstvo stvorilo Europu kao duhovni i kulturalni pojam, i ako je ono temelj njezina moralnog i političkog ustroja, Europa kakvu je povijest pozna ne može preživjeti smrt kršćanstva. Biti svjedok toga vjersko-moralnog temelja usprkos svim svojim nacionalnim slabostima, to je uloga Hrvata u Europi, ako se oni ne žele odreći svoga identiteta.

Prof. dr. Branimir Lukšić