Anketirani intelektualci gledišta su da hrvatsko društvo nije izvrgnuto „fašizaciji“, odnosno „ustašizaciji“

Dio lijevih političara i novinara u Hrvatskoj na svakom koraku vidi „fašiste“, odnosno „ustaše“. Taj narativ razvila je skupina zastupnika iz redova stranke Možemo! i SDP-a, a podržali su ga jedan televizijski kanal i dio političkih analitičara koji su na njemu nastupali, posebno nakon koncerta Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu početkom srpnja 2025. godine na kojem se okupilo pola milijuna građana. Osim javne stigmatizacije sudionika koncerta, posebno su se našli na udaru hrvatska Vlada i premijer Plenković, prema kojima se usmjerila oštrica optužaba da su odgovorni za otvaranje vrata „fašizaciji“, odnosno „ustašizaciji“ društva. Zaglušujuća lijeva „buka“ koja se oko toga na razne načine potiče mjesecima, dobro se uklopila u narativ srbijanske vladajuće nomenklature koja godinama putem uvježbanoga medijskoga orkestra hrvatsku vlast i društvo optužuje za „ustašizaciju“. Računalo se da su kulminacija svega toga prosvjedni marševi održani u četiri hrvatska grada pod nazivom „Ujedinjeni protiv fašizma“ krajem studenoga 2025. No to se nije dogodilo.

Zbog toga smo među hrvatskim intelektualcima proveli malu anketu. Postavili smo svima isto pitanje: Smatrate li da je hrvatsko društvo izvrgnuto „fašizaciji“, odnosno „ustašizaciji“?

Većina anketiranih svesrdno je prihvatila javno iznijeti svoje mišljenje.

Odgovore koje smo primili donosimo u cijelosti.

____________

Povjesničar Nevio Šetić: Vodeće oporbene stranke potiču narativ koji ne samo da dijeli već prevladanim ideološkim podjelama frustriraju i drže u napetosti cijelo društvo

Nije! Danas je Hrvatska zemlja stabilne demokracije i ima zakonske alate za suzbijanje i takvih pojava.

No, treba reći, kako u posljednje vrijeme osobito vodeće oporbene stranke potiču i ubrzavaju društveni narativ koji ne samo da dijeli i polarizira hrvatsko društvo već takvim optužbama, etiketama, prevladanim ideološkim podjelama frustriraju i drže u napetosti cijelo društvo. Imam osjećaj kao da to koordinirano predvodi neka nevidljiva sila. Jasno je da sve to čine u cilju dnevne politike i pokušaja slabljenja legalno izabrane većine, no, nameće se pitanje kakva je to razina i uloga oporbe.

Gdje je tu njihova konkurentska vizija rasta slobodnog i demokratskog hrvatskog društva? Zar smo tako malo naučili iz žrtve koju je hrvatski narod podnio tijekom krvavog 20. stoljeća u borbi za svoju suverenost, slobodno i demokratsko društvo?

Književnik Davor Velnić: Komunistička fašizacija Hrvatske

Republika Hrvatska samo je preboljela komunizam, ali ga nije do kraja iskašljala niti shvatila što je u sebi nosila i od čega još nije izliječena. Ova Vlada nije ništa poduzela da svoje zakonodavstvo uskladi s rezolucijama Europske unije koje govore o totalitarnim režimima 20. stoljeća, tj. da zakonom izjednači nacifašizam i komunizam, njihove simbole i obilježavanja.

Zloduh komunističke nomenklature i orjunaštva prisutan je i u političkim i državnim sastavnicama vladajućeg HDZ-a, dok se oporbeni zeleno-boljševički pakt, isto kao pomahnitali dr. Frankenstein, bori za njegovu potpunu inkarnaciju u nekakvoj trećoj Jugoslaviji, „regijonu“ ili kako već nazivaju tu svoju nakazu. Komunistička nomenklatura sastavljena od provjerenih drugova, i mladokomunista iz SAO Zagreba, diže svog brata fašista iz mrtvih da bi sebe proglasili antifašistom. Braća komunisti nigdje ne spominju svoje strašne zločine, ponovno zavode mase lažima o jednakosti i besramno zazivlju vremena komunističke diktature.

Ustaških simbola i slavlja ustaštva u Republici Hrvatskoj nema, osim onih što ih agitpropovski rišu tzv. antifašisti, ali je zato tisuće Titovih petokraki obasrano diljem Hrvatske. Slavi se (netočan) rođendan lažnog bravara i pravog tiranina, maše zastavama pod kojim je izvršen poratni pokolj vlastitog naroda i glorificiraju partijske nacionalizacije. Ja ne znam da se ikako u Hrvatskoj slavi Pavelićev rođendan – i ne treba, ali nas Kumrovec ponovno vraća u srbokomunističku kloaku iz koje smo se jedva izvukli.

Najnovija komunistička izmišljotina je hvalospjev dokumentarno-igranom filmu „Fiume o morte“ koji veliča rodonačelnika fašizma, Gabriela D'Annunzia, i na jedan karikaturalni način slavi fašizam rođen u Rijeci. Zapravo ništa čudno, braća po zločinu, komunisti, komemoriraju D'Annunzijev fašizam u ime nekih budućih komunističkih vremena, a još uvijek „crvena Rijeka“, dobar je početak.

Proizvodnja fašizma u Hrvatskoj funkcionira po provjerenom boljševičkom obrascu etiketiranja i brze presude: „Ako nisi antifašist, onda si fašist“. Ništa novo i opako blisko Mussolinijevom zazivu na likvidaciju političkih oponenata: „Chi no è con noi, è contro di noi“. Poslije su Crvene brigade još jasnije i poručile oponentima: „Chi non é con noi, riceve piombo“. To su načela i ove antihrvatske crveno-zelene egzekutorske koalicije. Da je hrvatska ustaška, kako joj imputiraju, ne bi ni SDP i Možemo postojali kao politička stranka, a kamo li uživali potporu medija i sramežljivi zagrljaj HDZ-a.

Politolog Saša Mrduljaš: Ne postoji tendencija identifikacije s fašizmom i njegovom dehumanizirajućom, totalitarnom ideologijom

S obzirom na uvjete u kojima je Hrvatska stjecala državnu neovisnost i branila svoju cjelovitost, na agresiju kojoj je bila izvrgnuta kao i na njezin rušilački, barbarski karakter, nužno je moralo doći i do određene radikalizacije hrvatskog društva. U pojedinim njegovim segmentima, koji stvarno nemaju vlastitu ili obiteljsku vezu s NDH, ta je radikalizacija poticajno djelovala na identifikaciju s tom državom, njezinim simbolima, vojnim formacijama. I to iz tri razloga. Prvo, agresija na Hrvatsku bila je plodom srpske velikodržavne ideje. Od njezina postanka do raspada Jugoslavije unutar hrvatskog društva najradikalniji je izraz protivljenja srpskom velikodržavlju produciran posredstvom NDH i ustaškog pokreta. U osnovi na idejnoj i retoričkoj razini jer u pravilu NDH nije ratovala niti je smjela ratovati protiv četničkih snaga na svome tlu. U hrvatskom kontekstu taj su posao odrađivali Hrvati u partizanskim postrojbama. Kao drugo, s aspekta srpskog velikodržavlja sve samosvjesne Hrvate svodilo se i svodi na „ustaše“. I kao treće, u srpskom društvu akumuliran je i gotovo atavistički strah od stvarnih ili nestvarnih „ustaša“. U tim prilikama u manjem dijelu, prethodno prema NDH negativno ili indiferentno orijentirane populacije dolazi do određene, ponajprije obrambene, prkosom izazvane i folklorne identifikacije sa ustaštvom koja, međutim, nema ideološke važnosti. S druge strane, jedan relativno mali dio hrvatskog društva bio je aktivno vezan uz ustaški pokret, za trajanja Jugoslavije je proživio zloćudne pritiske i ponižavanja te očekivano da u liberalno-demokratskom sustavu traži prostor za afirmaciju NDH posredstvom koje želi afirmirati i vlastite pozicije. Dakle, u hrvatskom društvu postoje određeni segmenti koji se identificiraju s NDH bilo formalno-simbolički što je češći slučaj bio s težnjom redefiniranja njezina povijesnog značaja. Držim da u oba slučaja ne postoji tendencija identifikacije s fašizmom i njegovom dehumanizirajućom, totalitarnom ideologijom. Ne, činjenica je da su NDH i ustaški pokret bili pod jakim utjecajem fašizma, da je ta tvorevina donijela i provodila rasne zakone te masovne likvidacije srpskog, židovskog, romskog življa. Tako da tom identifikacijom taj dio hrvatske populacije dovodi hrvatsko društvo na vrlo sklizak teren dajući neprijateljima Hrvatske poticaje da govore o njenoj fašizaciji. U svakom slučaju, za hrvatsko društvo je od presudnog značaja ono što mu sada i sutra omogućuje opstojnost, snagu, napredak i moralno utemeljenje. I koliko god se moglo shvatiti folklornu, donekle proširenu, agresijom izazvanu identifikaciju s NDH te znatno kompleksniju, povijesno-ideološku i realno marginalnu identifikaciju s njom nije ih uputno tolerirati u mjeri u kojoj štete Hrvatskoj, hrvatskom narodu te hrvatskim pozicijama na međunarodnoj sceni. I na kraju da napomenem, nije u prvom Ustavu demokratske i neovisne Hrvatske bez razloga te uz inicijativu dr. sc. Franje Tuđmana navedeno da su temelji njezine državne suverenosti uspostavljeni odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća (ZAVNOH-a) niti je bez razloga u izdanju Hrvatskog sabora 1995. izdana knjiga „Doprinos Hrvatske pobjedi antifašističke koalicije“. O takvom doprinosu oni koji s inozemnih adresa optužuju hrvatsko društvo za fašizaciju mogu samo sanjati. I to je jaka karta koju trebamo znati i iskoristiti.

(nastavlja se)

Priredio: Marko Curać