Anketirani intelektualci gledišta su da hrvatsko društvo nije izvrgnuto „fašizaciji“, odnosno „ustašizaciji“

Dio lijevih političara i novinara u Hrvatskoj na svakom koraku vidi „fašiste“, odnosno „ustaše“. Taj narativ razvila je skupina zastupnika iz redova stranke Možemo! i SDP-a, a podržali su ga jedan televizijski kanal i dio političkih analitičara koji su na njemu nastupali, posebno nakon koncerta Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu početkom srpnja 2025. godine na kojem se okupilo pola milijuna građana. Osim javne stigmatizacije sudionika koncerta, posebno su se našli na udaru hrvatska Vlada i premijer Plenković, prema kojima se usmjerila oštrica optužaba da su odgovorni za otvaranje vrata „fašizaciji“, odnosno „ustašizaciji“ društva. Zaglušujuća lijeva „buka“ koja se oko toga na razne načine potiče mjesecima, dobro se uklopila u narativ srbijanske vladajuće nomenklature koja godinama putem uvježbanoga medijskoga orkestra hrvatsku vlast i društvo optužuje za „ustašizaciju“. Računalo se da su kulminacija svega toga prosvjedni marševi održani u četiri hrvatska grada pod nazivom „Ujedinjeni protiv fašizma“ krajem studenoga 2025. No to se nije dogodilo.

Zbog toga smo među hrvatskim intelektualcima proveli malu anketu. Postavili smo svima isto pitanje: Smatrate li da je hrvatsko društvo izvrgnuto „fašizaciji“, odnosno „ustašizaciji“?

Većina anketiranih svesrdno je prihvatila javno iznijeti svoje mišljenje.

U jednom slučaju dobili smo odgovor da anketirani nije „voljan pridati toj temi značenje“, u drugom slučaju jedna ugledna stručnjakinja opravdala je nesudjelovanje obećanjem teksta koji ima dodirnih točaka s anketom, a treći nije odgovorio na upit, no ne možemo znati je li upit e-poštom uopće primio jer to nismo mogli na drugi način provjeriti.

Odgovore koje smo primili donosimo u cijelosti.

____________

Sociolog Ivan Rogić Nehajev: Ma kakve činjenice?

„Epidemijska“ priča o „fašizaciji“ hrvatskoga društva, koliko je vidljivo, temelji se na normalizaciji navike zagovornika tzv. „lijevih“ stajališta, po kojoj se navici ima častiti naslovom „fašist“ uglavnom svatko tko ne pristaje na njihov monopolni položaj u dodjeli javnih, političkih i etičkih legitimacija svakomu tko javno komunicira. Riječi „fašist“, „fašizam“, znamo, neodvojive su od posebnog, ne baš i koherentnog, skupa političkih, upravljačkih, gospodarskih, socijalnih i kulturnih ideja, programa i prakse. Držimo li spomenuto množenje naslova „fašist“ činjenično potkrijepljenim, razložno je očekivati da barem neki sudionici u hrvatskoj društvenoj zbilji takve ideje i prakse / ponovimo: političke, upravljačke, gospodarske, socijalne, kulturne / zagovaraju i rabe sukladnu im metodologiju. No već i dijagonalni osvrt na činjenice pokazuje kako takvih sudionika nema. Pače, prisutnost nekih ulomaka iz fašističke arheologije može se jasnije uočiti baš u praksama nekih političkih aktera koji vole sebe častiti naslovom „lijevi“. Jedan od takvih ulomaka jest i sklonost „brzopoteznoj“ uporabi tehnike stigmatizacije političkih ili sociokulturnih rivala. Notorno je da je zadatak svake stigmatizacije reducirati osobu na – ne/osobu. I time je izložiti različitim vidovima kazne neovisno o aktualnim vrijednostima i o tome što dotična osoba za zbilja čini. Drugačije rečeno: reducirati je na – „žrtvu bez granica“. Takva tehnika stigmatizacije, poznato je, jednako je doma u svim inačicama totalitarnih poredaka: fašističkom koliko i nacističkom i komunističkom. Pa je, izgleda, manje netočno u „fašistoidnom“ lijevom političkom žargonu u hrvatskom društvu nazrijeti nemoć takvih „lijevih“ aktera da se u javnoj komunikaciji odlijepe od potpore još očito žive, „lijeve“ totalitarne baštine. Pa kad već vole to „ispadanje iz povijesti“, bilo bi dobro da skupa s njima ne ispadne i ostali dio hrvatskog društva.

Pravnik Marko Danon: Lijevi političari i novinari smatraju da će optužujući Hrvatsku za „fašizaciju“ i „ustašizaciju“ spriječiti proglašenje bl. Alojzija Stepinca svetcem

Pitamo se što se u Hrvatskoj promijenilo ili će se promijeniti uskoro, zašto lijevi političari i novinari optužuju za „fašizaciju“ i „ustašizaciju“ hrvatsku Vladu?

Postoji samo jedno obrazloženje. Dolaskom pape Lava XIV. na čelo Vatikana, otvorila se mogućnost da Papa prizna bl. kardinala Alojzija Stepinca svetcem.

U tom smislu došlo je do nekih pomaka.

Lijevi političari i novinari kojima to ne odgovara smatraju da će optužujući Hrvatsku za „fašizaciju“ i „ustašizaciju“ spriječiti proglašenje bl. Alojzija Stepinca svetcem.

Mislim da im to neće puno pomoći.

Povjesničar Stipe Kljaić: Nikakve „fašizacije“ i „ustašizacije“ nema, riječ je o političkoj strategiji osvajanja vlasti uz pomoć fiktivnog narativa

Mislim da to ne odgovara hrvatskoj političkoj i društvenoj stvarnosti u aktualnom trenutku da je hrvatsko društvo izvrgnuto „fašizaciji“, odnosno „ustašizaciji“. Pitam se znaju li oni što je „fašizam“, riječ koja se toliko olako koristi? Znakovito je da većina istih lijevih komentatora, analitičara, političara dobro živi na dotacijama i financijama iste te „fašizirane“ hrvatske države, odnosno hrvatskog društva, ako poznajemo povijesni fašizam, takvo što ne bi bilo moguće, prema tome radi se o javnoj hipokriziji neviđenih razmjera. Prije se radi o diskursu klevetanja nego o današnjem političkom realizmu. Radi se o jednom posve neodgovornom javnom govoru koji je sustavan i dosljedan. Pitam se jesu li oni svjesni da pod istom lažnom parolom borbe protiv fantomskog „fašizma“ Putin danas bestijalno razara Ukrajinu i čini zločin nad ukrajinskim narodom. Pitam jesu li oni svjesni da službeni beogradski režim istom argumentacijom o „tobožnjem fašizmu“ vodi sustavni propagandni rat protiv hrvatske države. Ili zaista postoji veza protagonista teorije o tobožnjoj „fašizaciji“ Hrvatske s adresama u Moskvi i Beogradu ili su oni toliko neracionalni da se ne znaju ograditi od takvih narativa, koji ih ipak htjeli-ne htjeli delegitimiraju u očima hrvatske javnosti, ali i u Europi?

Svjedočimo radikalizaciji ljevice u Hrvatskoj, ona neće biti na vlasti 2028., dakle dugih 13 godina, i Hrvatska je uz Poljsku zemlja koja je imala najmanje godina lijevih vlada u bivšoj komunističkoj Europi. Ljevici jednostavno ne odgovara hrvatski kontekst, ljevica je nakon svog epohalnog poraza 1990., doživjela i neuspjeh svojega velikog projekta detuđmanizacije Hrvatske, nedavno je izgubila i vlast u Rijeci koja je bilo njezino jako uporište svih ovih 35 godina. Sve je ostalo na Zagrebu, ali Zagreb nije dovoljan za neki veći politički obrat. Posrijedi je velika frustracija i porazi za porazom, udarci za udarcem. Mislim da ona pokušava tom radikalizacijom pa i pomoću ovih fiktivnih narativa o „fašizmu“ pošto-poto doći na vlast, radi se o jednoj va banque igri na sve ili ništa. I drugi veliki problem ljevice, pokraj svih nepovoljnih okolnosti u Hrvatskoj koje smo naveli, jest jaz između velikog potencijala u Hrvatskoj koje ona realno ima i potkapacitiranosti njezinih subjekata u vođenju, upravljanju i organiziranju. Realni gubitak izbora 2028. godine pobuđuje kako vidimo veliki strah da bi ljevica dodatno bila oslabljena i marginalizirana. Nikakve „fašizacije“ i „ustašizacije“ nema, riječ je samo o jednoj političkoj strategiji za osvajanje vlasti uz pomoć fiktivnog narativa koji negira stvarnost, ne mari za istinom i javno je neodgovoran. 

Književnik Igor Žic: „Ustašizacija“ je tek nemoćan bijes udaljenih gospodara Kaosa     

Osnovni ideološki problem današnje Hrvatske nije „ustašizacija“ nego „udbašizacija“! Na žalost, malobrojna, ali vrlo glasna skupina novinara, koji pripadaju ili beogradskoj Udbi (koncept Velika Srbija do Beča, Trsta i Soluna) ili zagrebačkoj Udbi (koncept SR Hrvatska u sklopu SFR Yugoslavije), ili jalovim birokratima iz Bruxellesa (koncept transrodni Zeleni koji šeću kućne ljubimce i bore se za mir u svijetu razoružanjem, tzv. „Putinove malokorisne budale“) upinju se proizvesti neizdrživu buku i vrište: „Za Yugoslaviju spremni“! U Hrvatskoj se nikad nije živjelo bolje nego danas – unatoč anemičnom pravosuđu i živahnoj korupciji i Yugoslavija postoji tek kao radioaktivni oblak za svakog prosječnog Hrvata. Yugoslavija je bila mrtvorođenče i 1918. i 1945. jer je uvijek bila riječ o nevješto prikrivenoj Velikoj Srbiji.

Koncept Velike Srbije nastao je 1844. u blatnjavoj turskoj mahali Dar-al Jihad (Vrata Svetog rata – Beograd), koja je tada imala 15.000 stanovnika i dvadesetak džamija. Nevjerojatno je metastaziranje te tragikomične, ali krvoločne ideje. Srbija živi košmar svojih fantazija u pokušaju da pod svaku cijenu izađe na Jadransko more. Thompson izaziva bijes (kao i uspješni hrvatski sportski timovi!), jer pokazuje da nepismeni udbaški skribomani, uredno posloženi poput vampira u svojim medijskim sarkofazima, nisu dobro odradili posao! „Ustašizacija“ je tek nemoćan bijes udaljenih gospodara Kaosa.     

(nastavlja se)

Priredio: Marko Curać