Božići koje pamtimo...

Božić, ako ne najveći, onda svakako najradosniji kršćanski blagdan, u nama budi najljepše osjećaje. To maleno Dijete koje dolazi među nas, kao da i nas same pomalo čini djecom. rodjenjeisusa2Barem zakratko pokušavamo iza sebe ostaviti sve svoje probleme i poteškoće, prožeti smo nekom posebnom toplinom i dragošću pa jednostavnije i doista otvorenih srca pristupamo Bogu i ljudima.

Svatko od nas kad se sjeti Božića, u misli prizove neke prizore iz prošlosti, vrati se u neko prijašnje vrijeme, pred očima mu je možda određena godina, događaj, ljudi, ugođaj... U sklopu naše redovite rubrike „Pitali smo – jedna tema, više sugovornika“, upitali smo neke nama drage ljude koji to Božić ili koje Božiće oni pamte.

U nastavku donosimo što su nam odgovorili član UO-a HKV-a, akademik Kuzma Kovačić; društvena i kulturna djelatnica i humanitarka, naša dopisnica iz Kanade Valentina Krčmar; teatrologinja i kazališna kritičarka dr. Sanja Nikčević te svećenik Banjolučke biskupije, crkveni pravnik i povjesničar mons. dr. Anto Orlovac.

Vas, dragi čitatelji, pozivamo da se u svojim komentarima prisjetite Božića koji su vama u posebnom sjećanju. 

***

Kuzma Kovačić: „Od božićne noći“

U ono vrijeme iščekivanje Božića bilo je sličnije betlehemskomu događaju iz doba Augustova i Herodova – u obiteljskoj i crkvenoj špilji ispunjenoj svjetlošću vjere, a posebno u srcima djece što gledahu svijet očima Ljubavi, očima Djeteta rođenoga od Djevice Marije.Kuzma Kovacic

Kasnih pedesetih godina prošloga stoljeća, dok su s nama još bili djedovi i bake, Hvar je za nas bio pravi Betlem, u usporedbi s današnjim, sličnijim malomu Babilonu. Sve nam je, zapravo, takoreći u sve dane kroz godinu, bio uvod Božiću, dolasku Isusovu na svijet. Dolazio je na mala i na velika vrata: doma, u toplini „gnijezda“, pod borom u jaslicama, a u drevnoj hvarskoj katedrali u radosnom liturgijskom slavlju postojane vjerničke zajednice težaka i ribara, djece i staraca, majki i očeva i naših svećenika.

U našoj obitelji radost i slavlje počinjalo je na Badnjak, dan posta i nemrsa, u pripravi za Badnju večer i svečanu večeru. Započinjala je dolaskom noći, uz svjetlost voštanica i petrolejke, jer bi „struja“ došla tek pod kraj večere (uz poklik: „Evo je!“). Na početku, molili smo klečeći oko stola – na čast Porođenja Isusova, a molitvu je predvodio Dide, najstariji u obitelji. On bi, s mojim ocem, i ribu za tu večeru ulovio (bio je slavni ribar), i to, zbog svečanosti toga časa, biranu po vrstama – za gotovo uvijek ista jela koja su spravljale baka i mama: brujet od škarpine i ugora, frigone lignje i pecene trije, sa zejen (spravljalo se i bakalar, ali ne svaki put). A onda – paršurate, posna hrskava slast! S njima i koloci, poseban i jedinstven hvarski božićni kolač, kojemu je „tajni“ sastojak maslinovo ulje. Te večeri pilo se, prvi put u godini, mlado vino, „nektar“ iz našega polja.

Kad bi završila večera i zvona pozvala u crkvu, okupili bismo se najprije oko jaslica i zapjevali U se vrime godišća i još koju staru božićnu, a nakon liturgijskoga slavlja dolazila su nam u kuću djeca koledari i pjevali pred jaslicama O, Isuse, ove noći

Mise polnoćke onda nije bilo u Hvaru. Ni božićni obred Badnje večeri, Blagoslov, nije započinjao u ponoć, nego u sedam navečer. „Struja se gasila“ u deset, pa je tako nama to bila polnoćka. A tako smo, kao mala djeca, ministranti, mogli izdržati budni i sudjelovati u crkvenom obredu te radosne noći. Stari je nadbiskup Miho Pušić, biskup hvarski, prokušan u otporu komunističkom bezboštvu, predvodio slavlje. U njemu smo gledali onoga „koji poravnava pute“... U ljeskanju njegova pluvijala vidio sam Zvijezdu ponad Betlehema, u dimu tamjana sv. Tri kralja, u pjevanju s kora, kojim je dirigirao moj otac, silazak anđeoskih korova... Bio je to istiniti susret s Bogom, s Riječi, kako je davno u Hvaru pjevao Hanibal Lucić u pjesmi Od božićne noći:

„I kako tri buduć li samo ti jesi

Jedan Bog svemoguć ki vladaš nebesi

I kako po dilu toga Duha Sveta

Ta Rič bi u tilu umarlom začeta“

Od tada, od dalekih dana djetinjstva, kako je to isto lijepo posvjedočio papa Benedikt XVI., vjerujem najdubljom, upravo onom djetinjom vjerom, da je živi Bog sišao među nas i da je s nama u vijeke vjekova.

A je li Betlem samo dio našega djetinjstva? Glavno je da je u njemu Krist Spasitelj!

Valentina Krčmar: Prvi ratni Božić

Kroz propovijed fra Ljube Krasića gledali smo rođenje Hrvatske...

Božić je pred nama. Daleko sam od svoje kuće u Kanadi, daleko od Hrvatske, na Floridi sam, ali sam danas u mislima ondje gdje možda ne bih trebala biti – u mislima sam u dalekoj prošlosti... Sjećam se raznih Božića po Kanadi, u mojoj župnoj crkvi Hrvatskih mučenika u Mississaugi, gdje je naš zbor prije same polnoćke pjevao sve naše drage božićne pjesme, a i mi svi s njima. Valentina Krcmar 04 Sjećam se svih onih dragih trenutaka sreće i božićnoga veselja, sjećam se i jednoga nezaboravnog Božića u Zagrebu, no jedan Božić u Kanadi mislim da ne ću zaboraviti nikad!

Sjećam se Božića davne 1991. godine, kratko nakon pada Vukovara, nakon užasa o kojem smo stalno slušali preko vijesti, o nadanjima da ćemo ipak pronaći ranjenike, djecu, starce, naše ljude... a dogodilo se suprotno – rijetko smo koga našli živoga. Božić se približavao i kako ga tada dočekati s veseljem, radošću, nadom?? Strah i beznađe bilo je u svima nama. Teški su to bili dani. Mojim suzama nije bilo kraja i tako, žalosna, pošla sam na polnoćku u hrvatsku franjevačku crkvu Centar u Bramptonu, gradiću kraj Toronta, gdje je te večeri propovijedao fra Ljubo Krasić, moj ratni prijatelj. Fra Ljubo je vidio moje suze u samom ulasku u crkvenu dvoranu, zagrlio me je i probao utješiti, no utjeha nije bila dovoljno jaka. Sjedila sam kraj svojega supruga sva jadna, jer znala sam da je u Hrvatskoj strašno na bojištima, po logorima, po zatvorima... Kako dalje kad je sve tako crno? Kako slaviti Božić kad nam je srce puknuto zbog obitelji, djece, ranjenika, prijatelja, svih naših ljudi...

I fra Ljubo je započeo misno slavlje. U tadašnjoj omanjoj dvorani, koja je služila kao crkvena dvorana, bilo je zaista puno ljudi. Nagurali smo se, sjedili stisnuti jedni uz druge, pozdravljali smo se očima, rukama, zagrljajima prije sv. mise, a kad je misa počela, mogli ste čuti komarca u dvorani – tako su ljudi utihnuli oko mene. I započeo je fra Ljubo propovijedati o Božiću, o Betlehemu, o Majci, Djevici Mariji u bolovima, o rođenju Djeteta u štalici, i sve usporedio s Hrvatskom, s događanjima, nadama, žalostima, bolovima, vriskom i rođenjem jedne nove, mlade Hrvatske, koja nije darovana hrvatskomu narodu, nego se za nju borimo, plačemo, žalostimo, žrtvujemo i molimo i nadamo se da će biti sretno rođena kao i sve male bebe, koje majka rađa u bolovima, krvi i patnji, i onda dolazi radost početka. Usporedio je rađanje Hrvatske s rađanjem u Betlehemu, ondje u štalici, pod zvjezdanim nebom, skriveni... Kroz njegovu propovijed gledali smo rođenje Hrvatske i slušali da smo svi mi – mi u toj dvorani i svi Hrvati po cijelom svijetu, i oni u Hrvatskoj – tu da bismo našu mladu Hrvatsku, to naše dijete za koje smo spremni sve učiniti – dignuli na noge, da nam naraste i blista kao najljepša zvijezda na nebu, grijana Božjom i našom ljubavi.

Čuvši to, moje suze počele su se malo-pomalo zaustavljati. Počela sam osjećati neku nadu, neku mogućnost dobrote, čula sam mir. Bog je cijelo vrijeme s nama, iako nam se često čini da smo sami. Posebno se to činilo tih ratnih godina, ali znali smo da se čudo događa, jer borili smo se protiv puno jačega okupatora i izborili smo slobodu hrabrošću i životima branitelja, koji su oko vrata nosili krunice, vjerovali su u Gospodina i Njegovu pobjedu.

I utihnuo je glas fra Ljube Krasića, a zbor je pjevao „Narodi nam se Kralj nebeski...“. Sv. misa bila je završena. Krenuli smo kućama. Kroz otvorena vrata svjetlost lampa na samom ulazu u dvoranu i po parkiralištu očarala nas je prekrasnom slikom: vani je mirno, tiho padao snijeg, i sve je bilo bijelo od pršića snijega koji je sve pokrio u času. Slika je bila nevjerojatno lijepa, pojačana svjetlima lampi i automobila i žamorom nasmijanih ljudi. Ta divna, za zaborav nemoguća slika, uz fra Ljubine riječi, vratila je potpuno mir u meni, no ne samo u meni. Taj mir osjetio se u svima nama u izlasku iz crkve, u čestitanjima, u širokim osmijesima, u očima, u srcima. Taj nevjerojatni mir, koji smo svi mi na Centru tada osjetili prvo kroz fra Ljubine riječi i zatim samo gledajući ljepotu zemlje, na koju tako mirno prhki snijeg pada, još je i danas u meni, u mojem sjećanju, i nadam se da nikad ne ću zaboraviti tu ratnu polnoćku i fra Ljubu i njegove riječi.

Fra Ljube Krasića više nema s nama. Moj prijatelj napustio je ovaj svijet prije nekoliko godina, no uvijek će u meni ostati uspomena na njega i njegovu ratnu polnoćku, kojom nam je svima tamo na Centru, u dalekoj Kanadi, dao mir i nadu u dobrotu, u rođenje Djetetovo, koje će nam svima donijeti tu davno željenu slobodu i ljubav – upravo onda kad nam je duša žeđala za tim. Ta mala dvorana, prepuna ljudi, koji su sjedili vrlo blizu jedan drugomu, nezaboravna je. Danas je na Centru prekrasna nova crkva „Kraljica Mira“. Mnogi ljudi dolaze tamo, posebno je sve lijepo, no ja nikad ne ću zaboraviti onu manju dvoranu i fra Ljubu, koji nam je tada ulio povjerenje u srca, srca koja su bila gotovo slomljena. Razmišljam o toj večeri i svjesna sam da je u toj omanjoj dvorani tada bilo toliko misno slavlje kao što nikada ne će biti u novoj crkvi, jer tada nam je fra Ljubo zaista donio Dobru vijest o rođenju Djetetovu.

Sretan vam Božić, Hrvati, ma gdje bili, sretan vam Božić, prijatelji moji!

Sanja Nikčević: I danas je najvažnije pitanje: kad se Isus rodio u tvom srcu?

Božićno vrijeme. Žene kuhaju, uređuju, spremaju, muškarci nabavljaju zalihe hrane kao da će opći potop. Bez obzira na spol trčimo od posla do dućana, od dućana do kuće. Znala sam nekad cijeli Badnjak kuhati, spremati, u panici se tuširati i onda doslovno trčati u crkvu... Sanja NikcevicZnala sam zakasniti na polnoćku, i to onu u ponoć, ne onu dječju... na nju nisam stigla.

Ponašamo se kao da smo na sprint-utrci ne bismo li stigli na rođenje maloga Boga u jaslicama u crkvi. U toj se trci borimo da ga što bolje dočekamo, da budemo što čišći, što veseliji, što bogatijega stola, da je što ljepše ukrašeno... I mislimo da će tek onda sve biti u redu: Bog će se roditi i u našoj kući jer će ona toga biti dostojna. Hoće li? I je li se ovaj Božić Bog rodio u tvojoj kući? Odgovor na to pitanje zapravo je drugo pitanje: kada se Isus rodio u tvom srcu?

Kad se Isus rodio za one oko njega?

Kad se Isus rodio za one oko njega, piše u Bibliji. Evanđelja su nastala tako da su apostoli zapisivali samo ono što su smatrali važnim za prenošenje radosne vijesti. Nisu zapisivali sve što se dogodilo, nego su radili određeni izbor. To se danas nekad zove „redaktura“ i u sebi ima negativan prizvuk jer se uvijek uz spominjanje „izbora“ misli da su apostoli krili ono što su smatrali lošim. Međutim, njihov izbor ili redaktura značila je zapisivanje samo onoga što se smatralo važnim. Jako je zanimljivo što su zapisali oko Isusova rođenja i kad se rodio Isus za apostole i prve kršćane.

O rođenju govore Matej i Luka s nešto više detalja. Iz njihovih zapisa ne vidimo točan dan rođenja, a ne znamo točno ni je li se rodio u štalici ili u špilji. Dobivamo precizno tri stvari: prvo, povijesni niz Židova kojemu Isus pripada; drugo, točno povijesno vrijeme (vrijeme rimskoga cara Oktavijana Augusta koji je radio popis stanovništva) i treće, siromašno okružje (majka ga je položila u jaslice). Zašto? Zato što dan Isusova rođenja nije rođenje Isusa kao Boga u njihovu srcu. Samo ga smještaju u vrijeme i prostor dokazujući da se rodio kao čovjek i to unutar jednoga važnoga roda (Davidova), da time ispunjava proročanstvo. Međutim, pokazuju kako je taj Božji sin potpuno drukčiji od drugih jer se rodio u skromnoj obitelji. Ne na dvoru kako su pretpostavljali mudraci koji su ga tražili. Evanđelisti su oko rođenja zapisali samo ono što im je bilo važno, a to nije bio datum rođenja ni točno, precizno mjesto.

Ono što je za njih bilo važno jest dan kad je rođen u njihovu srcu i to zapisuju vrlo točno (Dj 2, 1). Vrlo precizno zapisuju prostor tog događaja (u kući u kojoj su se okupljali u Jeruzalemu nakon Kristova raspeća), a i vrijeme. I to ne samo dan (pedeseti dan nakon uskrsnuća), nego i točno vrijeme (treća ura dana). Na Pedesetnicu je na apostole sišao Duh Sveti. Oni za Isusova života nisu baš razumjeli tko je zapravo Isus i što hoće, često su pokušavali iz druženja s njim izvući neku sitnu zemaljsku korist i zato su nakon njegove smrti bili zbunjeni i uplašeni pokušavajući spasiti vlastiti život. Oni, koji su se skrili i zaključali u strahu od Židova, nakon silaska Duha Svetoga – odjednom su shvatili i tko je bio Isus i što im je činiti. Mogli su odmah javno svjedočiti Isusa znajući da će izginuti – samo zato što se u taj čas u njihovim srcima rodio Isus kao Bog. O tome su govorili i to su vrlo precizno zapisali jer im je bilo važno. Najvažnije.

Sv. Pavlu to se dogodilo u susretu s uskrslim Kristom (Dj 9, 1). Znao je on da se Krist rodio, nije sumnjao u njegovu realnost, znao je i da je činio čuda, ali ga nije priznavao kao Boga do trenutka kad je na putu za Damask u koji je išao progoniti kršćane, susreo živoga Boga. Bila je to svjetlost koja ga je oborila s konja i zaslijepila u prvi mah, a kasnije mu otvorila oči. Tad se Isus rodio u njegovu srcu. Sv. Luka je pišući Djela apostolska samo usput spomenuo kako je sv. Pavao oživio jednoga dječaka (imenom Eutih; Dj 20, 10), a sto je puta zapisao o tom obraćenju. Zato što je Luka bio učenik sv. Pavla i citirao je riječi sv. Pavla. A ovaj je neprestano iznova svjedočio taj trenutak obraćenja kao najvažniji događaj svoga života. Obraćenje jest susret sa živim Bogom, dakle trenutak kad se u nečijem srcu rodi Isus Krist kao Bog. 

Kako nam svjedoče Djela apostolska i poslanice, ostali su doživljavali Isusovo rođenje u svojim srcima krštenjem (Dj 8, 26), navještenjem Božje riječi (Dj 16, 1), apostolskim molitvama (Dj 10, 44) ili čudima (Dj 8, 13). Otvorili su svoja srca na poticaj riječi ili čuda i dopustili da se rodi Bog u njihovu srcu. Budući da se nakon toga njihov život promijenio, svi pamte taj trenutak. I očito je svima bilo važno kad se u njihovu srcu rodio Isus kao Bog jer je to bila točka u njihovu životu s koje nema povratka... Nikad više nisu zanijekali Isusa. Bilo im je svejedno gdje žive – u palači ili zatvoru, bili su slobodni i odlučni. 

 A kako je to danas?

Tako je to u Bibliji jer je tako bilo u ono vrijeme, ali je isto i danas. I danas je najvažnije pitanje: kad se Isus rodio u tvom srcu? Oni kojima se to dogodilo, pamte taj trenutak i njihov se život promijenio iznutra.

Upravo zbog svega toga, Crkva daje blagdane. Potrošački mentalitet pretvara ih u šareni vašar, ali Crkva ih daje jer nas pokušava podsjetiti da stanemo i razmislimo što je važno. I da barem na taj dan, dan Božića, ne opremamo samo kuću za Boga, nego da doista mislimo na njega i otvorimo svoje srce da se Bog u njemu rodi.

Jer je, kako rekoh, najvažnije pitanje u našem životu: kada se Isus rodio u tvom, u mom, u našem srcu?!

(Izmijenjen i za Portal HKV-a dopunjen tekst koji je prvotno bio objavljen na portalu Bitno.net)

Anto Orlovac: Nekoliko mojih božićnih kuglica za vaš blagdanski bor (čitaj: portal)

Božići moga djetinjstva najuže su mi u mislima povezani sa skromnom rodnom kućom, jer pripadam naraštaju koji je još imao rodnu kuću, dok su današnji naraštaji ostali bez nje, budući da se rađaju u bolnicama. mons. Anto Orlovac2Rođen sam u toj kućici, jer tko bi u ono vrijeme za svaku sitnicu trčao u bolnicu, a mojoj su majci u brojnoj obitelji porodi već bili postali rutina. A Božić je najljepši u kući punoj djece. Kićenje božićnoga drvca u jednom kutu kuće – a u nas je to bila nevelika šumska smreka – skromnim domaćim ukrasima, jer za nakit baš i nije bilo novca, pa unošenje slame pod bor na Badnju večer, molitva i posna večera, igranje nas djece na toj slami i skromni darovi, te božićna misa; to su male iskrice koje svijetle kad se sjetim Božića svoga djetinjstva.

***

Božić maloga sjemeništarca 1961. Bio sam upravo u prvom razredu gimnazije u sjemeništu na Šalati. Za Božić sam prvi put dolazio kući iz sjemeništa. Iščekivanje i veselje bilo je veliko. Treba i neki darak ponijeti svojima. A džeparac skroman, preskroman. Ipak odnekuda se skucalo toliko da sam mogao kupiti nekoliko ukrasnih kuglica za božićno drvce. Nosio sam ih pun ponosa i brige hoće li se razbiti. I uspio sam ih donijeti neoštećene u svom malom kovčegu. Tada smo već imali veću kuću, pa je prostora bilo i za veće božićno drvce. A na njemu su na Božić blistale i moje božićne kuglice. Ne zna se tko je više blistao: one na boru ili ja pod borom.

Još jedna zgoda vezana mi je u sjećanju uz taj Božić. S ocem sam pošao u grad (Banju Luku) pozdraviti svoga biskupa blagopokojnoga Alfreda Pichlera. Bilo je dobrano hladno. Ja u džemperu i u nekom laganom kaputiću, a biskup pita oca:

„A zašto vam je dijete bez zimskoga kaputa?“

„Pa nisam baš pri novcu, Preuzvišeni“, odgovori smjerno moj otac.

Začas je biskup tutnuo ocu poveliku novčanicu u ruke i rekao:

„Kupite mu kaput i donesite mi račun.“

Napravili smo kako nam je rečeno. Otada su me grijali i taj darovani zimski kaput i dobrota moga biskupa. Kaput sam brzo nadrastao, pa je pripao nekome drugom, ali biskupova dobrota urasla je u moje srce, i nisam ju zaboravio do danas.

***

Božić pod kapom s crvenom zvijezdom. Nije bilo nikakve romantike, ali velike radosti i ponosa jest, u slavlju prvog Božića koji sam slavio davne 1966. u vojsci propale države. Daleko od doma, u makedonskoj Strumici, blizu grčke granice, bilo je u vojarni pravo sjemenište s kojim bi mnogi današnji biskup bio presretan; čak 24 bogoslova i sjemeništarca. Tamo su slali nas „nepoćudne“, „religiozno opterećene“, a osobito buduće „popove“. Što su sve činili da nam to izbiju iz glave. Nisu uspjeli! U garnizonu nismo provocirali, ali smo svoje znali.

A, znao je i Bog svoj posao. U Strumici, daleko od bilo kakve (rimo)katoličke župe, postojala je grkokatolička župa s crkvom i župnom kućom. Danas je tu već i sjedište eparhije (biskupije). Ali poći u crkvu bio je težak prekršaj vojničkog zapta. Te 1966. godine Božić je bio u nedjelju. Dogovorili smo se, mi svećenički kandidati, s domaćim župnikom da ćemo Božić proslaviti u prostorijama župe. Uz župnu kuću bila je manja dvorana. Svi smo dugo puštali druge vojnike da izlaze nedjeljom popodne u grad, čuvajući brižno tu nedjelju 25. prosinca za svoj izlazak u grad. Toga se božićnog dana naša mala „bogoslovija“, nas čak 20, obzirno i krišom, okupila tamo. A od kuće smo naručili božićne pakete na adresu župe. Župnik je s časnim sestrama sve pripremio za obilan blagdanski stol. No najprije je bila duhovna proslava. Svi smo se kod župnika i njegova oca, koji je već bio umirovljeni svećenik (ako tko ne zna, grkokatolici se nakon ženidbe rede za svećenike), redom ispovjedili, a onda imali svečanu svetu misu, uz radosno sudjelovanje svih i pjevanje božićnih pjesama. Srce je bilo veće od Popčeva, strmog brda iznad Strumice, kamo smo toliko puta morali iznositi ne baš laganu vojnu opremu na različitim vježbama. A onda je uslijedilo druženje za punim blagdanskim stolom koje je potrajalo sve do pola sata prije obveznog povratka u vojarnu u 21 sat, a zatim u manje skupine da ne bude upadno i razlaz s različitih strana pravac vojarna. Vojnička kapa s crvenom zvijezdom morala je na glavu, ali je u srcu svakoga od nas sjala topla betlehemska zvijezda. Bio je to nezaboravan Božić! Iako se u malom gradu sve dozna, vojne vlasti nisu doznale kako su ih njihovi vojnici nadmudrili i radosno proslavili Božić.

***

Božić mladog župnika na siromašnoj župi 1978. Svoj prvi župnički Božić slavio sam u brdovitoj, siromašnoj župi u okolici Prijedora. U raštrkanoj župi osim župne postojale su i tri područne crkvice u raštrkanim i udaljenim selima. Putovi su bili loši i blatnjavi, a nerijetko je trebalo ići i kozjim stazama. Glavno prometno sredstvo bile su vlastite noge. Bližio se Božić; trebalo je duhovno spremiti župu, ispovjediti župljane, obići bolesne i stare pa i njih pripremiti. Brojni župljani „na privremenom radu“ u inozemstvu došli su svojim kućama i obiteljima. Polnoćka je, dakako, bila u tek podignutoj, lijepoj, ali ledenoj, kamenoj župnoj crkvi. Nije mi teško predočiti kako je bilo Svetoj Obitelji u hladnoj božićnoj noći. No sve je bilo raspjevano, radosno, crkva puna kao šipak, puno ljudi stoji i u dvorištu, jer polnoćka se ne propušta. Nakon mise čestitanje je potrajalo, uz pjesmu, a nađe se i harmonika, pa se i zaigralo. A onda su se vjernici polako razilazili kućama. Župljani se trebaju naspavati do dnevne pučke mise. A župnik? Za njega počinka nema; čeka ga misa zornica u udaljenoj područnoj crkvici. A do tamo valja pješačiti više od jednoga sata po brdovitu terenu, bez pravoga puta, po blatu i raskvašenu snijegu kroz šume i klance jadikovce, po mrklu mraku. Dvojicu mladića koji su me htjeli čekati i pratiti, poslao sam na spavanje, i na zornicu idem sam. Ni mjeseca ni zvijezda, oblačno je. Imam dovoljno vremena za mirnu božićnu meditaciju. Ali negdje visoko iznad moje glave sjala je betlehemska zvijezda, pa se osjetih kao betlehemski pastiri što bdiju čuvajući svoje stado. Dočekali su me razdragani tamošnji vjernici i zajedno smo proslavili božićnu misu zornicu, a onda istim prometnim sredstvom natrag u sjedište župe, jer valja i poldanju božićnu misu proslaviti. Naporan, ali nezaboravan Božić koji se trajno nosi u srcu.

(hkv)

Ned, 3-07-2022, 16:32:50

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2022 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.