Skica za sintezu: Od poražene yu trojke 1990. do kloake yu četvorke 2011.

Jugocentričari vode 4:0 protiv kroatocentrične demokratske većine!

Prije dvadesetak godina demokrat Tuđman jedini je nudio objektivan izlaz iz „jugoslavenske krize“. Njegov je minimum bio – savez suverenih država (konfederacija) ili mirni razlaz. Međunarodni čuvari Jugoslavije, Srbija, Crna Gora i Srbi iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, Tuđmanov su prijedlog odbile u duhu velikosrpske imperijalističke i velikobritanske vanjske politike – nikakva slobodna i suverena hrvatska država, u obzir dolazi samo velika Srbija makar i po cijenu rata. Tuđman je bio za mirni razlaz poput onoga između Češke i Slovačke.

Svi protiv Tuđmana, a Tuđman pobijedio!

Tuđmanov prijedlog iz 1990. nisu prihvatili ni tadašnji politički čimbenici u Hrvatskoj koji su se uz njegov HDZ pojavili na prvim demokratskim izborima. Račan je Tuđmanov HDZ prozvao „strankom opasnih namjera“. Opasne za koga ili što? Za jugoslavenski koncept!

Komunisti na čelu s Račanom nedvojbeno su se izjasnili za Hrvatsku u Jugoslaviji. Račan 1990.: „Mi vidimo Hrvatsku u Jugoslaviji… Riječ je o Jugoslaviji u kojoj ne će biti u ime jugoslavenstva ili u ime nekih drugih principa ni izvoza, da kažem, antibirokratske revolucije ni izvoza lidera. Mi u takvoj Jugoslaviji vidimo Hrvatsku“ (Izvor: RTZ, audiovizualna snimka i „transkript“ emisije Neposredno uoči izbora, voditelj Luka Mitrović, 1990.).

Socijalisti na čelu s Mažarom bili su 1990. konkretniji u jugoutopiji:

„Mi smo rekli da smo za suverenu Hrvatsku u modernoj, demokratskoj, federativnoj Jugoslaviji“ (Izvor: isto). Koalicija narodnoga sporazuma na čelu sa Savkom Dapčević-Kučar i Mikom Tripalom bila je 1990. za stanoviti jugoslavenski sporazum (ugovor). Njihovo je stajalište formulirao Tripalo: „Spremni smo da sjednemo za stol sa predstavnicima drugih republika čiji suverenitet i granice priznajemo pa ako se sporazumijemo i potpišemo ugovor onda će Jugoslavija postojati“ (Izvor: isto).

Odnos snaga uoči prvih izbora 1990. bio je 3:1 u korist okorjelih projugoslavenskih koncepcija. Izbori su pokazali da je tadanji odnos političkih snaga dijametralno suprotan demokratskoj volji hrvatskoga naroda. Pobijedila je „opasna namjera“ za jugoslavenske koncepte. Od tada je demokratska volja hrvatskoga naroda, a od prije i hrvatska država neovisna o Beogradu, postala neprijateljem jer je izborila suverenu državu. Projugoslavenska opcija, doma i vani, suprotiva hrvatskoj punoj suverenosti i hrvatskoj demokratskoj volji mora, shvatili su odmah, kupiti ili stvoriti po svojoj mjeri demokraciju u Hrvatskoj, točnije, njezine demokratske legitimitete koji će „kamen po kamen“ (I. Garašanin) proizvoditi pristanak. To su uspješno odradili i rade. Rezultati su se vidjeli odmah poslije 3. siječnja 2000., kako na unutarnjem, tako i na vanjskom planu. Svi su se ti i takvi udružili u zajednički zločinački pothvat protiv Tuđmana, hrvatske države, hrvatskoga naroda i njegove demokratski izražene slobodne volje. Udruženi su i danas. Pritom stranačke boje uopće nisu bitne.

Od opasne namjere preko kurvinih sinova i konglomerata loših politika do ZZP-a

Nakon što je Hrvatska u obrambenom ratu obnovila punu državnu suverenost i odbacila bilo kakav koncept koji bi mogao obnoviti jugoslavenske scenarije, hrvatska demokratska većina suočena je danas u osnovi s istim problemom – obnovom Jugoslavije – istina, u nekom drugom obliku i pod nekim drugim imenima: „Region“, Zapadni Balkan i Jugosfera minus Slovenija plus Albanija. Kreatori uspostavljanja neprirodnih jugoslavenskih odnosa (koji su uvijek izazivali krvave ratove), postaju u stanovitom smislu jugoslavenski minimalisti. Zapravo se vraćaju na Tuđmanovu početnu ponudu, koju su prije dvadeset i jednu godinu odbacili, uzdajući se tada u JNA i njezinu snagu, kao danas u Haag, EU i mrežu plaćenika regrutiranih iz poraženih (društvenopolitičkih) snaga na izborima 1990. S kupljenim hadezeom.

Kad je Tuđman u obrambenom Domovinskom ratu pobijedio projugoslavenske koncepcije, počevši od velikobritanske, preko velikosrpske do jugokomunističke i jugosporazumaške, da bi se lakše uspostavio zajednički zločinački pothvat obnove Jugosfere i Zapadnoga Balkana obnovitelji moraju preoblikovati (reformirati) „opasnu namjeru“ što su i učinili uz pomoć Ive Sanadera i njegove klijentelističke mreže. Poslije toga - poništiti hrvatski obrambeni Domovinski rat. Taj zadatak primarno treba odraditi i odrađuje Haaško sudište, a sekundarno pokorne projugoslavenske „aveti prošlosti“ u Hrvatskoj.

Haaška mreža i haaška presuda iz 2011. svoj ideološko-politički temelj u Hrvatskoj imaju u Račanovoj definiciji „opasne namjere“ izlaska iz Jugoslavije, a nadogradnju u Josipovićevom aksiomu „građanskoga rata“ kao posljedici „konglomerata loših politika“ koji je loš samo zbog toga što je doveo do raspada Jugoslavije. Tuđmanova politika je, dakle, osuđena najprije u Hrvatskoj od projugoslavenskih snaga – haaški zzp je posljedica. K tome Hrvatska je u Hrvatskom saboru od jugoslavena iz HNS-a (sastavnog dijela prvotne Koalicije narodnog sporazuma) optužena i za agresiju na BiH. Uskoro i ta optužba dobiva svoj haaški pravorijek.

Hrvatska je mogla izbjeći opasnu namjeru, konglomerat loših politika, kurvine sinove i zajednički zločinački pothvat tako da je na prvim demokratskim izborima pristala na „Hrvatsku u Jugoslaviji“. I nikako drukčije! To znači samo poražena Hrvatska je dobra Hrvatska, kao što je to bila Socijalistička Republika Hrvatska.

Stanje političke scene gore je 2011. negoli 1990.

Političku i kadrovsku osnovu danas operativne haaške mreže u Hrvatskoj čine projugoslavenske političke opcije poražene na prvim demokratskim izborima: komunisti, socijalisti i sporazumaši, plus raspršeni UJDI (Ujedinjena jugoslavenska demokratska alternativa) jugoradikala. Priključio im se od godine 2003. sanaderizirani HDZ, pretvorivši „središnju nacionalnu stranku“ u društvenopolitički aparat poraženih jugosnaga. To znači da stajalište hrvatske demokratske većine u ovome trenutku na hrvatskoj političkoj sceni ne zastupa ni jedna relevantna politička opcija.

Projugoslavenske političke opcije koje su danas na sceni (2011.), zakrinkane „eurospskim putom“, žive u prošlosti i nastoje ispraviti svoje dvije pogrješke: 1. odbijanje Tuđmanova minimuma - saveza suverenih država ili mirni razlaz, i 2. odbijanje Plana Z-4 srpskih terorista iz Knina. One su danas spremne prihvatiti Tuđmanovu ponudu iz 1990. i Plan Z-4 iz 1995. Bez obzira na to što se u međuvremenu dogodila velikosrpska agresija na Hrvatsku i što je hrvatsku državu Tuđman uveo u Organizaciju ujedinjenih nacija, za razliku od 1990., danas je odnos političkih snaga u Hrvatskoj 4:0 u korist protudemokratske koncepcije „Hrvatska u Jugoslaviji“. Tuđman je svojedobno detektirao i procijenio, prilično objektivno, da zagovornika koncepcije „Hrvatska u Jugoslaviji“ ima oko 25 posto od ukupnoga broja hrvatskih državljana. Reformiranjem „opasne namjere“, ta je koncepcija uspostavila monopol na političkom i medijskom prostoru.

Pretpostavke za obnovu jugoslavenskih odnosa

Srbija u Jugosferu („region“) više ne uvozi lidere i antibirokratsku revoluciju, što je preduvjet hrvatskih komunista (bez obzira u kojoj su stranci) za pozicioniranje Hrvatske u Jugoslaviji, tj. Jugosferi ili Zapadnom Balkanu. Socijalisti su bili za „suverenu Hrvatsku u modernoj, demokratskoj, federativnoj Jugoslaviji“. Ako se komunističku Jugoslaviju preimenuje u demokratsku (sad može, ali i ne mora, i konfederativnu) Jugosferu, problema nema, oni su za – ma u kojoj stranci danas bili – jer Hrvatska je „suverena“ samo kao „parče“ Jugoslavije, „regiona“, Jugosfere ili Zapadnog Balkana. Ako Hrvatska potpiše jugoslavenski ugovor, a već ga je potpisala pristankom na Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju Zapadnoga Balkana i brojnim bilateralnim sporazumima s državama u „regionu“, onda i današnji čimbenici ondašnje Koalicije narodnoga sporazuma mogu biti zadovoljni, bili oni u HSLS-u, HNS-u, itd. K tome Srbi u Hrvatskoj uvijek su prije za bilo kakav jugosferni oblik negoli za slobodnu i suverenu hrvatsku državu.

Sadanje stanje reformirane „opasne namjere“ iz koje dolaze najopasniji „kurvini sinovi“ a koja je u startu proizvela svoj „konglomerat loše politike“ po opstanak Jugoslavije, moglo bi se, nek mi Francek oprosti – ali tak je kak je, ovako izreći: Drugovi, oprostite, Tuđman nas je zaveo na krivi put, on je za nas „avet prošlosti“ osim na obljetnicu smrti i neposredno pred izbore, primite i nas u svoje projugoslavensko, oprostite, proeuropsko društvo, mi smo za vrijeme Tuđmana bili opasna namjera i podupirali smo Tuđmanov dio konglomerata loših politika u Jugoslaviji, drugovi, zar ne vidite da smo sve to popravili i zajedno s vama suverenu Hrvatsku strpali u zajednički zločinački pothvat na europskom putu, kako bismo dali priliku da nam se priključe i ostali iz „regiona“, „prevashodno“ Srbija, ma drugovi, i dalje ćemo se Europi idolopoklonički klanjati i s njom surađivati, a u regiji ćemo „sarađivati“, kao što se to i društvenopolitičkim radom ostvarivalo sve do kobne 1990. i pojave opasnih namjera u konglomeratima loših politika u regiji!?

Sve relevantne aktualne političke opcije 2011. spremne su za „Hrvatsku u Jugoslaviji“, s dodatkom dimne zavjese – „na europskom putu“.

Problem komunista, socijalista, sporazumaša i jugoslaveniziranoga HDZ-a

Jedini problem velike četvorke (i njihova dva predsjednika države, Mesića i Josipovića), koji su trenutno bez ikakve oporbe, jest u tome da ne smiju u kratkom vremenu prepjevati obrambeni nam Domovinski rat u hrvatsku agresiju na Jugoslaviju. No, kad-tad morat će i to proglasiti – jer da njega nije bilo pobijedila bi, ovako ili onako, koncepcija „Hrvatske u Jugoslaviji“. Trenutno moraju nekako amortizirati žrtve agresije, hrvatske branitelje, razaranja…, kako cijela ta politika ne bi postala preočiti čin izdaje i veleizdaje. Zato se protiv Domovinskoga rata, kao jedine trenutne i objektivne prepreke obnovi jugoslavenskih odnosa, vodi puzeća agresija iznutra („zaboravimo prošlost, okrenimo se budućnosti“), po uzoru na puzeću agresiju pobunjenih Srba od prije dvadeset godina, i otvorena agresija iz Haaga, po uzoru na agresiju JNA, Srbije, Crne Gore i pete kolone Srba iz Hrvatske, kad su dobili zeleno svjetlo UN-a, Europe i SAD-a da ognjem i mačem u Hrvatskoj srede „konglomerat loših politika“ (Josipović), „kurvine sinove“ (C. del Ponte) i „opasnu namjeru“(Račan).

Demokratskim sredstvima obnova Jugoslavije u Hrvatskoj ne može proći, ali stvar i jest u tome da i ne treba odmah formalno proći, važno je da su u Hrvatskoj (pro)jugoslavenske snage kontinuirano na vlasti. Zašto? Zato jer je svako hrvatsko državotvorje za njih opasna namjera i konglomerat loše politike. Tim se ideološkim polazištima Hrvatsku drži na trajnoj distanci, kao objekt tuđih politika, a ne kao međunarodnopravni subjekt. Za aktualne demokratske legitimitete nikad ne će biti opasnom namjerom i konglomeratom loših politika haaški zajednički zločinački pothvat međunarodnih i zapadnobalkanskih „kurvinih sinova“. Na to treba računati hrvatska demokratska većina, barem onaj dio koji je još u stanju slobodno misliti i eventualno ponuditi alternativu.

Problem hrvatske demokratske većine

Tko može poslije presude generalima Markaču i Gotovini tvrditi da suverena hrvatska politika i demokratska volja većine hrvatskoga naroda nisu opasna namjera i konglomerat loših politika kurvinih sinova, kad su one zajedno s hrvatskom državom proglašene zajedničkim zločinačkim pothvatom? Nitko, osim hrvatske demokratske većine koja ima pravo glasa svake četiri godine. Ako na izborima ima za koga glasovati. „Ostaje narod“ – zaključio je i Tuđman kad je pred smrt shvatio tko je sve iznutra i izvana upregnut u rušenje hrvatske države– i to politički, gospodarski, medijski, financijski, međunarodnopravno i moralno. E, sad je krajnje vrijeme da netko povede taj narod u kojega je Tuđman, s pravom, imao ogromno povjerenje. Problem je što se ni nekoliko mjeseci pred izbore još ne nazire jasna politička sinteza koja je u stanju povesti hrvatski narod najprije do izbornoga mjesta, a onda i do pobjede demokratske volje hrvatskoga naroda. (Sumnjam da je to projekt „predizbora“ – prije bih rekao da je riječ o iscrpljivanju ionako svim i svačim iscrpljene hrvatske demokratske većine. Volio bih da se varam u procjeni, ali…).

Ne ostvari li se na idućim izborima demokratska volja hrvatskoga naroda, mogli bismo se tijekom idućega mandata Hrvatskoga sabora realno probuditi u bratskom zagrljaju jugominimalističkog kreveta „saveza suverenih država“ u kojem će se nastaviti s još konkretnijim izvođenjem Plana Z-4. Projugoslavenske snage u Hrvatskoj, koje su otkrile svoje karte 1990. uoči izbora, godine 2011. uoči izbora ostvarile su na tom konceptu veliku koaliciju. Ne slažu se samo oko sekundarnih pitanja vezanih uz međusobnu raspodjelu moći i u stupnju pokornosti stranim gazdama. Nije li to dovoljan „znak vremena“ da se odgovorni u slobodi probudimo i izborimo izbornu pobjedu kako bismo u budućnosti opet mogli „sami odlučivati o svojoj sudbini“?

Ako se želi dohvatiti najmanje pola Hrvatskoga sabora koji će po sastavu odgovarati volji hrvatske demokratske većine, prije izbora alternativa treba jasno reći da ne će koalirati ni s jednom sastavnicom velike obmane velike yu-eu četvorke. Alternativi treba biti jasno - ako je prava alternativa bit će proglašena opasnom namjerom, konglomeratom loše politike, a njezini čelnici kurvinim sinovima. Baš zato poduprijet će je hrvatska demokratska većina, kao što je poduprla godine 1990. Tuđmanovu kroatocentričnu alternativu jugocentričnim konceptima, oslonjenu na povijesno iskustvo hrvatskoga naroda od 1918. do 1990.

Nenad Piskač

(Napomena autora: Članak je u osnovi dio rukopisa knjige u nastajanju pod radnim naslovom: Prilozi za sintezu političke povijesti moderne hrvatske države. S neznatnim izmjenama prilagođen je za samostalno objavljivanje.)