U magli mjeseca svibnja

Spustila se gusta magla. Ne diže se već odavno od Dubrovnika do Iloka, od Savudrije do Kotoribe. Naraštaji koji pamte sunčana razdoblja i plodna polja broje tek nekoliko staraca, okupljaju se u kolovozu na osporavanoj obljetnici Oluje i u studenom na komemoraciji u Vukovaru. Novi naraštaji ne poznaju tople vremenske prognoze. Hrvatska televizija prije nekoliko desetljeća ukinula je rubriku vremenske prognoze, da se iz dana u dan ne ponavlja. I Hrvatski državni meteorološki zavod zadesila je ista sudbina kao i prije osam desetljeća Imunološki zavod. Daj profitu ili crkni. Crknuo je i sad nitko više ne zna kad će se gusta magla dignuti. I hoće li se ikad razvedriti.

Zagreb je problem guste magle počeo rješavati tristo šezdeset i pet dana godišnje za mandata gradonačelnika B. Mandića. On je početkom 21. stoljeća bez povlačenja sredstava iz europskih fondova uveo nekoliko osvijetljenih gradskih oaza. Uz pomoć led rasvjete, holograma i fontana stvorio je privid vedrine na Kaptolu, Trgu maršala Tita i na poljani kod masonskoga spomenika smještenoga na pola puta između Lisinskoga i bivše NSK, sada Regionalne sveučilišne knjižnice. Građani oaze koriste kako bi u njima pod kakvom takvom rasvjetom mogli nešto pročitati, sastati se i razgovarati oči u oči. Trgovi su oduvijek tomu služili, pa zašto ne bi i na izmaku 21. stoljeća?

Svibanj je mjesec magle. Statistike govore da je od godine 1945. do danas najmaglovitiji. Svi su mjeseci magloviti, ali, svibanj u Hrvata, eh, svibanj... S tim se mislima gospodin Novak probijao od Kaptola preko Ilice kroz maglu Frankopanske prema Kazališnom trgu.

Uz Savu je i prije ere sveopće magle oduvijek bilo maglovito, osobito izjutra. Tako i na Prisavlju odakle je nogu pred nogu u šetnju krenuo drug Stevo. Došavši do Savske uputio se prema oazi Trga maršala Tita.

I gospodin Novak i drug Stevo jednom su nogom već iskoračili iz trećega i zakoračili u četvrto, eshatološko, životno doba. Jedva su dočekali pametnu klupu na kojoj su se mogli odmoriti, napuniti nosiglase, ulaštiti cipele, pročitati vijesti, prolistati reklame, kupiti dnevnu kartu za liniju podzemne željeznice Stubičke Toplice – Zagreb – Karlovac, ili pristupiti širokopojasnom Internetu. Iz bogate ponude pametne klupe odabrali su samo sjesti, kako bi došli do daha. I kad su odahnuli, počeo je razgovor...

-I danas magla, a sjećam se dobro kako je Kazališni trg lijep za sunčana vremena, evo, s klupe ne vidimo ni haenka – obratio se gospodin Novak drugu Stevi.

-Da. Magla uopće ne pristaje Trgu maršala Tita. Ljepši je za sunčana razdoblja – konstatirao je drug Stevo, davši do znanja da je spreman za dvoboj u magli.

-Kažete Trg maršala Tita. Znate, ja sam prisustvovao prvom prosvjednom skupu na kojemu smo tražili promjenu imena u Kazališni trg. Bio je krasan sunčan dan. Mislili smo da imamo Hrvatsku. Otac me poveo na prosvjed, imao sam dvanaest godina, mislim da je to bilo 2006. Kako vrijeme brzo leti. Čini se da se otad ništa promijenilo nije. Jedno je sigurno, ostario sam.

-Imate pravo. Ništa se promijenilo nije, osim što umjesto drvenih imamo pametne klupe. I vrijeme stvarno brzo ide. Ja sam zaboravio kad sam primio prvu penziju. Cijeli život trudio sam se da se ništa ne promijeni. Ne znam hoću li moći ove godine doći do Jasenovca, na Petrovu goru sigurno ne ću, ne drže me noge...

-Tako je to kad čovjek ostari. Srce hoće, tijelo ne može. I ja sam otkazao put na Bleiburg...

-O, vi ste ustaša?

-Nisam. A vi ste partizan?

-Ma, ne. Primam samo boračku penziju. Pradjed mi je bio solunski borac. Ili njegov otac, više se ne sjećam. Djed mi je 8. svibnja 1945. oslobodio Zagreb. A otac mi je bio prvoborac Dokumente. Ja sam antifašist.

-A zašto idete u Jasenovac – zanimalo je gospodina Novaka.

-Zato jer vi idete na Bleiburg! Zato da se zlo ne ponovi. Ako niste ustaša, kao što kažete, zašto vi odlazite na Bleiburg, tamo je zlo konačno poraženo.

-Bleiburg je simbol stradanja Hrvata pod Titovim režimom. Pobili su više stotina tisuća ljudi... I to zlo zahtijeva osudu, a žrtve pijetet.

-Čujte, gdje su vam popisi? Jasenovac ima popis žrtava, na Bleiburgu nema ničega osim ustaških kapa.

-Titovi partizani ubijali su ne radeći pritom nikakve popise.

-Oni su oslobodili zemlju od fašizma. Nije zločin osloboditi zemlju.

-Koju zemlju? Moju sigurno nisu oslobodili. Uveli su komunistički fašizam. Trajao je sve do 1990. Tuđman je oslobodio zemlju!

-E, tu ste se prevarili. Antifašizam je nepobjediv. Vidite i sami, da su partizani uveli komunistički fašizam, vaši bi sigurno tijekom ovoga stoljeća promijenili ime Trga maršala Tita. Vi ste zaostali, čak i nepopravljivi nacionalisti znaju da antifašizam nije fašizam.

-Imate pravo. On je gori od fašizma. Uspio se održati unatoč masovnim zločinima.

-I koje je onda vaše polazište, vaša ideologija, životni stav?

-Hrvatska država i Tuđman. Dom, domovina, Crkva i Bog.

-Evo vidite, vi ste ipak samo ustaša – zaključio je drug Stevo, ustao i nastavio šetnju kroz zagrebačku maglu, zadovoljan što se ništa promijenilo nije.

Gospodin Novak, antifašistički ustaša, naprezao je oči ne bi li kroz maglu uočio konture Hrvatskoga narodnoga kazališta. Sretan što nije osuđen kao neprijatelj naroda. Shvatio je kako je pred kraj života mic po mic postao hrvatski minimalist u hrvatskoj magli.

Nenad Piskač

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.