Miris, zlato i kâd Smrada trulih lešina

Kad sam tražio Smrad trulih lešina (Ivan Aralica, Despot infinitus, Zagreb, 2014.) zatekao sam se pred kioskom. Na moj upit ima li traženi naslov prodavačica me obavijestila da se nalazi na pultu. Preletjeh iznova pogledom jednom, drugi i treći put. Naslovnica s detaljem slike Vladimira Serova – Seljaci hodočaste Lenjinu (1950.), virila je najvećim dijelom formata prekrivena drugom naslovnicom na kojoj se kočoperila gotovo gola naprćena stražnjica jedne koliko promiskuitetu toliko i „regionu" sklone, zbog toga i razvikane pjevačice oskudnih glasovnih mogućnosti.

Od traženoga naslova vidjela su se samo tri slova drugoga retka - „TRU". Odmaknuh stražnjicu kako bi se seljaci s Lenjinom i detalj Augustinčićeva Tita u cijelosti ukazali pred zainteresiranim čitateljem. Evo, knjige! Dajte mi tu knjigu, izložbeni primjerak vraćam na pult. I vratih je tako da je sad Smrad trulih lešina prekrio dupe po kojemu je pjevačica poznatija negoli po svojim lakim notama.

Rastvaranje stvarnosti

Dva tjedna kasnije, kad je rit na kiosku prekrivena a knjiga o smradu apsolvirana, neki dijelovi dvaput, a neka poglavlja iščitana s olovkom u ruci kako SuvremenostRekoh na prvu loptu, knjiga je puna mirisa, zlata i tamjana. Sjela mi je bolje od Mentalnoga komuniste. Mentalni i Smrad cjelina su pomoću koje bez šuplje strančarske politlogike i politretorike, možemo lakše shvatiti što nam se događalo u proteklih petnaest godina. Smrad je na intelektualno-kulturnoj razini razmontirao „platformu", da ne velim uzletište, iz kojega nam rade to što nam rade. Knjiga rastvara hrvatsku suvremenost kreiranu u režiji jugointegralista i mentalnih komunista.bi se moglo podvući ono što se zaboraviti ne smije, zove me prijatelj čije se ime više puta i na više mjesta spominje u knjizi i pita me jesam li čitao najnovijega Aralicu. Jesam. I što kažeš?

Rekoh na prvu loptu, knjiga je puna mirisa, zlata i tamjana. Sjela mi je bolje od Mentalnoga komuniste. Mentalni i Smrad cjelina su pomoću koje bez šuplje strančarske politlogike i politretorike, možemo lakše shvatiti što nam se događalo u proteklih petnaest godina. Smrad je na intelektualno-kulturnoj razini razmontirao „platformu", da ne velim uzletište, iz kojega nam rade to što nam rade. Knjiga rastvara hrvatsku suvremenost kreiranu u režiji jugointegralista i mentalnih komunista.

Zašto o njoj nema ni slova u medijima, upitasmo se gotovo u isti mah. Upravo zato što skida maske akterima i autorima petnaestogodišnjega nam križnoga puta. I sad ću, po sjećanju, opisati osnovne naglaske telefonskoga razgovora i pokušati reći o kakvom se mirisu, zlatu i tamjanu radi u Smradu trulih lešina. No, prije toga kratka napomena br. 1. Hoću se pohvaliti da poznajem smrad trulih leševa, onaj iz naslova za koji autor kaže da nije uspio, a htio je, pronaći bolji.

Na rubu otvorene masovne grobnice

Bio sam jednoga kasnoga proljeća prije dosta godina u zapadnoj Slavoniji na novinarskom zadatku, kojega sam sam sebi zadao. Ondašnja ministrica, kasnije je plebiscitarno po nasljednom monarhističkom pravu postala premijerkom, išla je u obilazak novootkrivene masovne grobnice, obavijest o tomu došla je i do mojega uredništva... Kao jedan od malobrojnih novinara stigoh na poprište jedne od više od 150 dosad otkrivenih masovnih grobnica nastalih u doba i na području terorističke RSK. A mene je osim ovoga otkrića dodatno zanimao šef rečenoga iskapanja od kojega sam uz intervju mislio iskamčiti neophodne podatke o žrtvama za namjeravanu monografiju o masovnim grobnicama, kao jedinstvenim spomenicima civilizaciji smrti, velikosrpskoj agresiji, genocidu i zečevima Republike srpske Krajine. Od nedavno i Međunarodnog suda pravde.

Stigoh na poprište sav u znoju jer bio je izuzetno vruć dan. Već pri izlasku iz automobila na ledini poprilično udaljenoj od bagera, radnika i same jame, zapuhnuo me takav smrad kojega čovjek više ne može zaboraviti i izbaciti iz nosnica. Taj smrad s ničim poznatim usporediv osim s nekim traumatičnim doživljajima iz doba ratnoga otpora protiv velikosrpskog agresora, širio se naokolo u valovima, njegov intenzitet osobito se pojačao kad su radnici na dubini od pet-šest, možda i sedam metara odmotali višeslojni djelomično crni, djelomično prozirni debeli, držim građevinski najlon u koji su žrtve bile brižno zamotane kako ih ni detektor s površine ne bi mogao otkriti.

Stajao sam na rubu jame s fotoaparatom u ruci i u jednom trenutku pomislio što ako ministrica zbog užasnoga smrada padne u nesvijest i stropošta se dolje, tamo gdje su radnici s malim lopaticama čistili lešine, fotografi MUP-a fotografirali i kriminalisti brojevima označavali pojedine kosti što su stršale iz još dokraja neraspadnutih tjelesa. No, grobnica s devet žrtava unatoč dubini jame, debelim slojevima najlona i lokaciji koja ničim nije upućivala da bi se baš tu, uz ogradu groblja, na rubu obradive njive, nalazila masovna grobnica, ipak je otkrivena i odmah zaboravljena. Kažem, smrad je bio nepodnošljiv. Nepodnošljiv poput šutnje o tim masovnim grobnicama. Gđa ministrica je, svaka joj čast, izdržala i vrućinu i smrad.

Zatvor, otkaz, progon, stid i strah

S fusnotom u nosu i mislima nastavljam tragom razgovora kojim čitatelja pokušavam potaknuti da u ruke uzme jugostražnjicama prekriveni Smrad trulih lešina. A činim taj napor zbog dva razloga. Zato što je to knjiga ObranaAraličina je osobna obrana na neki način i opća obrana „znanih i neznanih". Povezujući, međutim, u svojemu naslovu naslove dva hrvatska književna barda, klasika i antifašista većih od AVNOJ-a, Slobodana Novaka i Ivana Aralicu, ne želim ništa od jednoga ili drugoga umanjiti ili zlorabiti. Kad sam već u telefonsku slušalicu na prvu loptu rafalno ispalio da sam u Smradu trulih lešina prepoznao miris, zlato i tamjan, moram ostati dosljedan uz dužno, subjektivno obojeno, objašnjenje.objašnjenja hrvatske postkomunističke zbrke i ideološkoga kaosa, ali i osobna obrana autora pred strašnim sudovima, haaškim i „onim višim od Haaga" (P. Matvejević) – na kojima autor nije sjeo na optuženičku klupu premda su samozvani tužitelji pripremili optužnicu i presudu. Prvi razlog je jasan: Ako ne znamo što nam se događa, to jest odakle stvar smrdi, ne znamo ni kamo idemo, pa stoga ne možemo razabrati krivi od pravoga puta.

Drugi, osobni autorov razlog, važan je zbog toga što je on paradigmatičan. Naime, smrad diferencijacije pomoću koje su nelustrirani od 2000. pa nadalje lustrirali, trebao je zapuhnuti odozgo prema dolje u dubinu i širinu. Smradu nitko nije trebao umaći, mnogi i premnogi i nisu umakli, a da bi se smrdljiva diferencijacija Hrvata od pravovjerja jugoslavenskih integralista provela i dobila legitimitet, nedostajala je samo pravomoćna presuda za zajednički zločinački pothvat. Ovdje autor pod diferencijacijom smatra onu „kojoj je cilj trpanje u zatvor, otpuštanje s posla, progon iz zemlje i pogled uperen u tlo od stida i straha, kad prolaziš pored onih koji su te diferencirali, zvali se oni gliše, male ili predrazi".

Araličina je osobna obrana na neki način i opća obrana „znanih i neznanih". Povezujući, međutim, u svojemu naslovu naslove dva hrvatska književna barda, klasika i antifašista većih od AVNOJ-a, Slobodana Novaka i Ivana Aralicu, ne želim ništa od jednoga ili drugoga umanjiti ili zlorabiti. Kad sam već u telefonsku slušalicu na prvu loptu rafalno ispalio da sam u Smradu trulih lešina prepoznao miris, zlato i tamjan, moram ostati dosljedan uz dužno, subjektivno obojeno, objašnjenje.

Kađenje procesa razgradnje

Što mi to miriše u Smradu trulih lešina? Prepoznatljiv autorski rukopis i nedvojbeni gušt čitanja. Miriše i odlična informiranost autora i njegov VodičŠto je to zlatno u Smradu trulih lešina? Činjenica da je posrijedi književnim jezikom napisan vodič za one koji su okrenuti budućnosti zaboravili prošlost. Koji misle rotiranjem, golim tehnicizmom bez sadržaja, domoći se moći i ostaviti smrad da i dalje smrdi. U tom pogledu današnjoj je oporbi Smrad trulih lešina nezaobilazno orijentacijsko štivo, nacrt glavnih vodova hrvatske političke kanalizacije. U zlato spadaju i već zaboravljeni detalji iz bliže nam povijesti, koje je autor istražio, promislio i na papir stavio kako bi poslije dezinfekcije i ispiranja prestali zaudarati na trule lešine.studiozni pristup pojedinim podtemama rečenoga smrada. Ni o čemu ne piše bez provjerljive podloge u realitetu. Je li pisao sa začepljenim nosom, ili je poput one dužnosnice izdržao neizdrživi intenzitet smrada nezačepljena nosa, manje je bitno pitanje, ali sigurno u spektar ugodnih mirisa ulazi i njegova ocjena, koje li slučajnosti, baš te ministrice i njezinoga šefa. A nije samo njih podvrgnuo skalpelu pera, već je, da bi došao do cjeline, generalnoga, naime, smrada ideološkoga kaosa i postkomunističke zbrke, perom zarezao i sitnež raspoređenu po novinskim stupcima, pa i cijelu galeriju znanih i neznanih podobnika, klijentelista i slugu glave struje koja se bavi jedino i isključivo proizvodnjom zbrke i kaosa na općem planu i afirmacijom, kriminalom ili ideologijom nadahnutoga klijentelizma, na privatnom planu.

Što je to zlatno u Smradu trulih lešina? Činjenica da je posrijedi književnim jezikom napisan vodič za one koji su okrenuti budućnosti zaboravili prošlost. Koji misle rotiranjem, golim tehnicizmom bez sadržaja, domoći se moći i ostaviti smrad da i dalje smrdi. U tom pogledu današnjoj je oporbi Smrad trulih lešina nezaobilazno orijentacijsko štivo, nacrt glavnih vodova hrvatske političke kanalizacije. U zlato spadaju i već zaboravljeni detalji iz bliže nam povijesti, koje je autor istražio, promislio i na papir stavio kako bi poslije dezinfekcije i ispiranja prestali zaudarati na trule lešine.

Što je to tamjan u Smradu trulih lešina? Mirisna smola, tamjan, poznata je barem demokršćanima. Koristi se za kađenje. U prenesenom značenju na području smrada postkomunističke zbrke i ideološkoga kaosa Smrad trulih lešina jest kâd kojim se kadi kako bi se zaustavio proces razgradnje hrvatske nacionalne države. Ne kaže pobožan narod uzalud – bježi (od ovoga ili onoga) ko Vrag od tamjana.

Fenomen jugoslavenskoga govnarstva

Iako se u nas malo čita uvjeren sam da je Smrad trulih lešina pročitao čitatelj P. Matvejević, autor remek djela „Naši talibani". Ne tvrdim, ali je vrlo vjerojatno i on čitao s olovkom u ruci. Ali, ne samo on! Čitateljska publika, da se izrazim političkim rječnikom, ovdje se ne dijeli na lijeve i desne. Zbog same naravi smrada, da on podjednako zahvaća lijevu i desnu nosnicu, Smrad trulih lešina jest štivo za obje nosnice.

Kad bih želio pobliže obrazložiti svoje uvjerenje o čitatelju Matvejeviću, morao bih prepričati veći dio sadržaja raspoređenoga na tri stotine i pedeset i dvije stranice. Bila bi to medvjeđa usluga čitateljima s nosom, pa i uskraćivanje radosti čitanja. Stoga ću navesti samo natuknice, one iz telefonskoga razgovara, s vjerom da je i to dovoljno za temeljnu mi namjeru – obavijestiti pučanstvo o tome da Smrad trulih lešina valja iščupati iz kaosa i zbrke. I pročitati. Riječ je o četiri knjige: Lustracija, Burgijaši, Opsjenari i Hemiplegičari.

U Lustraciji ključno je: „Potrebno je zakonom odrediti da je jugoslavenska promidžba, javljala se ona i kao nostalgija, protuustavan čin, a javno veličanje jugoslavenstva prekršaj koji podliježe sankcijama". Tu se Aralica pokazuje kao izraziti Europljanin zabrinut za mentalno zdravlje dvadeset i osme članice Europske unije. Kako? Knjigu u ruke! U Burgijašima autor se bavi balkanlukom Ivančića, Lucića, Matvejevića, Sandera i Dežulovića. I to ovako precizirano: „Hoću, mirno, bez mržnje, baviti se fenomenom komunističkog i jugoslavenskog govnarstva kod nas. E, to hoću! Jer to smrdi! A sa đubrom valja na đubrište i kad je đubre čisto mentalne naravi".

Tuđman, Krleža i Pešorda u raljama neistina i difamacija

U Opsjenarima, među ostalima, spominje autor Sanadera (opet), Kosorovu, Šeksa, Glavaša, Mesića... Piše o šteti što ju je učinio Sanader i o tome što treba učiniti da se ona ne ponovi, o njegovu umu kao preslici totalitarnoga, o tomu da je Sanader projekt ljevičara, o detuđmanizaciji kao eufemizmu za denacifikaciju, o Sanaderu kao utemeljitelju krimogenog klijentizma i Mesiću kao utemeljitelju komunističkoga ideološkog klijentizma.

Slijedi druga i zadnja mi fusnota: Prije dva dana (15. veljače 2015.) izabrana Predsjednica prigodom svojega ustoličenja u govoru upućenom naciji uvaljanoj u ideološki kaos i postkomunističku zbrku, koji je u svemu za pozdraviti, vjerojatno zbog političke korektnosti i diplomatskoga stila ophođenja, zahvalila je Mesiću i Josipoviću na njihovu doprinosu izgradnji hrvatske demokracije. Iz toga sam zaključio da nije stigla pročitati Smrad trulih lešina. Šteta. Oba ova „demokrata" u Smradu trulih lešina dobila su, jer su i zaslužila, pristojan prostor. Njihov je prinos razvitku KlevetnikDvije su teme u četvrtoj knjizi završile pod snažnim reflektorima: Odnos Tuđmana i Krleže u neznanstvenoj interpretaciji P. Matvejevića i sudbina privatne tužbe Matvejevićevim remek djelom oklevetanoga književnika Mile Pešorde. Kroz obje ove teme Aralica je demontirao nesuđenoga ideologa i pravomoćno osuđenog klevetnika.hrvatske demokracije plastično opisan i objašnjen na konkretnim primjerima, tako da ga može svatko shvatiti. Kraj napomene.

U Hemiplegičarima Aralica je u svojoj obrani pred hemiplegičarskim sudom locirao Predraga Matvejevića kojega su mentalni komunisti doživjeli i dočekali kao novoga ideološkog predvodnika. Jest ga locirao, ali se izrijekom protivi njegovu uhićenju i u rešt izručenju, čak i bilo kakvoj lustraciji njegova lika i djela. Nisam shvatio abolira li ga zbog toga što Matvejević nije kalibar ideologa, ili zato da mu dopusti da se skoncentrira i u miru napokon napiše književno djelo. Mentalnim hemiplegičarima autor prispodobljuje gotove i potencijalne totalitariste, mentalne komuniste i kamuflirane liberale.

Dvije su teme u četvrtoj knjizi završile pod snažnim reflektorima: Odnos Tuđmana i Krleže u neznanstvenoj interpretaciji P. Matvejevića i sudbina privatne tužbe Matvejevićevim remek djelom oklevetanoga književnika Mile Pešorde. Kroz obje ove teme Aralica je demontirao nesuđenoga ideologa i pravomoćno osuđenog klevetnika. Tek s dokraja iščitanim tekstom pažljivom čitatelju postaje jasno čemu tako neugodan naslov da ga tzv. slobodno tržište u okolnostima vrijednosne zbrke i kaosa skriva iza naprćene stražnjice. Ovdje, dakle, završavam s prepričavanjem naglasaka tel. razgovora.

Dodatak: Smrad prodan, stražnjica nije

I poslije pročitanoga Smrada trulih lešina izgleda mi da se smrada nije lako riješiti! Nema političke volje. Nitko s političke scene ozbiljno ne govori o potrebi lustracije, makar one „light" inačice opisane u europskim rezolucijama i deklaracijama. Nasuprot tomu burgijaši nesmetano burgijaju bez ikakva obzira i straha od pravne države. Opsjenari promijene igrača, zamijenjeni igrač promijeni retoriku prethodnika, dok opsjene opstaju u operativnom prometu stvaranja zbrke i kaosa. Jedino zakon biologije tu i tamo presudi pokojem hemiplegičaru.

Pa i ovih dana kad nastupa vjerojatno dvomandatna era predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, nezabilježen u svjetskim razmjerima širi se smrad smrdljivim prijenosom HTV-a inače odlično režiranoga svečanoga čina ustoličenja nove predsjednice. Nastavi li se u tom smrdljivom tonu i u eri poslije Mesićeve i Josipovićeve duge mračne noći, daleko je provjetravanje i konsenzus o njegovoj potrebi. Kome je do friškog zraka neka se učlani u neko planinarsko društvo koje nije pod nadzorom hemiplegičara, opsjenara i burgijaša.

Kako god nam višestranačka politička volja djelovala neperspektivno, ona ne uzima ništa od visokoga intenziteta aktualiteta Smrada trulih lešina. Naprotiv, dok je takva situacija - da nema političke volje za provedbu lustracije i volje suprotive burgijanju, opsjenama i hemiplegičarenju - miris, zlato i kâd Smrada trulih lešina bit će traženi. I čitani, makar u ilegali.

Krenuh provjeriti prethodnu tvrdnju, kad tamo i dalje nešto zaudara! Naime, kaj. Kroz snijeg probijam se pred isti onaj kiosk. Prodavačica mi unaprijed kliče: Nema više nijednoga primjerka Smrada trulih lešina. Kak to? Prodano. Bute dobili? Bumo vidli. I kao usput dobacuje - nemojte mi sused više prčkati po pultu i premještati knjige. Pogledam uzduž i poprijeko. Cijeli red pulta sada nesmetano zauzima raširena stražnjica naslovnice iz prvoga pasusa. Odoh začepljenoga nosa.

Nenad Piskač

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.