Jugoslavenski konglomerati Kadijevića, Miloševića, Mesića, Nikolića i Josipovića

Veljko Kadijević preminuo je izbjegavši ruci pravde. Time se svrstao na dugu listu nekažnjenih zločinaca velikosrpske agresije. Njegov najbliži suradnik i nasljednik na mjestu saveznoga sekretara za narodnu obranu general JNA Blagoje Adžić preminuo je 2012. također bez sudbenoga pravorijeka. Kompletan vojni vrh JNA nikad nije optužen, kamoli procesuiran.

Kadijević je u četiri godine provedene na mjestu saveznoga sekretara za narodnu obranu SFRJ branio što se obraniti nije moglo: Komunističku ideologiju i Jugoslaviju. Oba je rata izgubio, komunističku ideologiju pritom je zamijenio za velikosrpsku, a Jugoslaviju je nadomjestio Srbijom. Uz Miloševića bio je glavni arhitekt agresije. Ponekad i žešći od njega: Početkom 1991. tražio je „beskompromisan nastup do totalnog sloma hrvatske vlasti" i potvrdio Joviću „da je vojska spremna da ide u radikalnu opciju do rušenja hadezeovske vlasti".

„Transformisanje" ide dalje

U Hrvatskoj je i danas razvidno kako su povijesni poraz komunizma i Jugoslavije preživjeli i stanoviti ostatci propale ideologije i države. To se zacijelo dogodilo, među ostalim uzrocima u koje spada i izostanak lustracije, i zbog toga što Kadijević i vojni vrh JNA nisu izvedeni „pred lice pravde" zbog zločina protiv mira, te planiranja, pripreme i izvedbe agresije na Sloveniju, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Kadijević je, kao i Milošević, neosuđeni ratni zločinac. Nažalost, tomu je kumovala i službena hrvatska politika od 2000. do naših dana, što dokazuje kako se duh koji je vodio Kadijevića i u naše doba „transformiše" i prilagođava novim okolnostima. „Iz sačuvanih dokumenata danas se može proniknuti u najveće državne tajne prvoga gospodara rata, S. Miloševića i V. Kadijevića. Zna se tko je plaćao rat u Hrvatskoj, tko je dao vojsku, tko dijelio ratnu opremu i gdje su radili beogradski 'kuriri rata'" (M. Valentić, isto). Ostaje pitanje zašto i za čiji račun u proteklih desetljeće i pol službena Hrvatska nije snažnije insistirala na kaznenoj odgovornosti povijesno nedvojbenih gospodara rata.

Od Jugoslavije kao konglomerata do „regiona" kao konglomerata

„Prema jednom Kadijevićevu mišljenju iz rujna 1989., jugoslavenski Ustav iz 1974. omogućio je 'jasan put da se na ustavno legalan način sruši ustavni poredak zemlje od strane jedne republike'. U takvim interpretacijama JNA je nakon donošenja Ustava 1974. godine. 'postajala vojska bez svoje države' jer je Jugoslavija činila 'nepoznati konglomerat koji se samo formalno zvao federacija'" (Nikica Barić, Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990 – 1995.). Jugoslavija je, dakle, bila „konglomerat". To je važno polazište generala Kadijevića koje je odredilo njegovu politiku upravljanja SSNO-om i zapovijedanja JNA-om. Ono ga je odvelo u osvajačke ratove Slobodana Miloševića. Odlazeći s mjesta jugoslavenskoga ministra obrane u Hrvatskoj je ostavio terorističku tvorevinu Republiku srpsku Krajinu.

Svoj prilog konglomeratizaciji „na ovim prostorima" dao je potom i Milošević tijekom rata u Bosni i Hercegovini izjavivši: „Mira u BiH neće biti dok se demonizira samo jedna strana u sukobu, Srbi". Time je dao do znanja da Srbija i njezini saveznici mogu eventualno prihvatiti samo zajedničku, konglomeratnu, krivnju. Miloševićeva je izjava postala aksiom projugoslavenskih snaga „na ovim prostorima" u mirnodopsko vrijeme.Hrvatski predsjednik Stjepan Mesić od 2000. tijekom dva  mandata pridonio je jugoslavenskoj konglomeratizaciji, gazeći vrijednosti prvoga desetljeća neovisne hrvatske države: Eliminirao je generale koji su izvojevali pobjedu nad velikosrpskom agresijom, nezakonito je distribuirao državne tajne Ureda predsjednika Tuđmana, uveo je termin „region" kao zamjenu za Jugoslaviju i promovirao tezu kako se svi svima trebaju ispričati. On je Hrvatsku vratio u mentalni kontekst jugoslavenskoga konglomerata.

Konglomerati predsjednika Srbije i Hrvatske

U politiku jugoslavenske konglomeratizacije uključio se i Tomislav Nikolić Grobar. On je kao zamjenik predsjednika Srpske radikalne stranke početkom 2005. Europskoj uniji uputio pismo. U njemu demonizira žrtvu velikosrpske agresije tvrdnjom da je „Hrvatska pomoću zločina i etničkog čišćenja izvršila potpunu okupaciju državne tvorevine srpskoga naroda – Republike Srpske Krajine". Za uključenje Hrvatske u EU nedostaje hrvatsko „priznavanje Republike Srpske Krajine i poništavanje rezultata etničkog čišćenja i zločina počinjenih 1995. godine" (Davor Pauković, Uspon i pad Republike Srpske Krajine, Zagreb, 2005.). Srbija nije odustala od RSK. Nikolić je aktualni predsjednik Srbije. Sudionik je velikosrpske agresije na Hrvatsku pod vrhovnom „komandom" Veljka Kadijevića i pod četničkom komandom Vojislava Šešelja. Nikad nije razjašnjena njegova uloga u pokolju staraca po okupaciji hrvatskoga sela Antina. Hrvatska politika o tome šuti, kao i u Bakarićevo doba.

Svakih pet godina događa se novi krupni korak konglomeratizacije. Između dva krupna koraka, u međuvremenu, konglomeratizacija se provodi „kamen po kamen" (I. Garašanin) kapilarno po nižimNikolićNikolić je aktualni predsjednik Srbije. Sudionik je velikosrpske agresije na Hrvatsku pod vrhovnom „komandom" Veljka Kadijevića i pod četničkom komandom Vojislava Šešelja. Nikad nije razjašnjena njegova uloga u pokolju staraca po okupaciji hrvatskoga sela Antina instancama. Sve do, primjera radi, danas aktualnih provoditelja Freda Matića i Bojana Glavaševića. Tako godine 2010. Mesićev ideološki nasljednik dr. Ivo Josipović radi novi krupni iskorak („poguranac") u jugoslavensku konglomeratizaciju, koju još 1989. spominje Kadijević. Kazao je njegovim rječnikom kako je za rat kriv „konglomerat loših politika". Miloševićevski rečeno demonizirao je „sve strane u sukobu". Zaobišao je povijesnu istinu, velikosrpsku agresiju i njezine arhitekte Kadijevića i Adžića, Miloševića i Jovića.

Politika konglomeratizacije Kadijevića, Miloševića, Mesića, Nikolića i Josipovića lov je u mutnom, izbjegavanje definiranja politika utemeljenih na povijesnoj istini. Riječ je o taktici povijesno poraženoga radikalnoga jugoslavenstva u koaliciji s militantnim velikosrpstvom, koji ne dopuštaju normalan politički, gospodarski i kulturalni razvitak hrvatske države. Jer, kako je to formulirao Kadijević - Jugoslavija istodobno nestaje i nastaje, budući da „ima razloga da opstane". U bilo kom obliku. Ta je politika dobila zeleno svjetlo da ognjem i mačem pokori Hrvatsku. Zapelo je na Vukovaru. U mirnodopsko doba protagoniste te politike ponovo kroz projekt „jugosfere" podupiru isti oni koji su 1991. agresoru dali „zeleno svjetlo".

Umjesto zaključka: Mi nismo svi isti

Unatoč gledištima hrvatskih predsjednika tijekom protekla tri mandata, te osobito nastojanju predsjednika Josipovića i ministrice Vesne Pusić, jugoslavenske snageGenocidUnatoč gledištima hrvatskih predsjednika tijekom protekla tri mandata, te osobito nastojanju predsjednika Josipovića i ministrice Vesne Pusić, jugoslavenske snage poduprte mirnodopskim krilom do jučer pobunjenih Srba u Hrvatskoj, nisu uspjele eliminirati hrvatsku tužbu protiv Srbije za genocid poduprte mirnodopskim krilom do jučer pobunjenih Srba u Hrvatskoj, nisu uspjele eliminirati hrvatsku tužbu protiv Srbije za genocid. U međuvremenu Srbija je provalila prof. Josipovića da je s njom surađivao u pitanju hrvatske tužbe. Miloševićevo i Josipovićevo usklađeno stajalište o podjednakoj odgovornosti „svih zaraćenih strana" stožerno je polazište srpske protutužbe protiv Hrvatske pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu.

„Stoga je zapravo žalosno bilo gledati kada je glavna zastupnica RH prof. dr. Vesna Crnić Grotić u završnoj riječi morala braniti Hrvatsku od stavova njena demokratski izabranog predsjednika prof. dr. Ive Josipovića o 'konglomeratima loših politika' kazavši: 'Mi nismo svi isti, i Hrvatska traži od Srbije da snosi odgovornost za svoju politiku s početka devedesetih'.

To je argumentirala činjenicom da za zločine u RH od 1991. do 1996., kako je rekla Crnić Grotić, ICTY nije optužio nijednog Hrvata, tek Gotovinu i suborce, i to 2000. godine, koji su oslobođeni, kao i 'separatist' Tuđman za 'udruženi zločinački pothvat'. Time su sve interpretacije nastale na Miloševićevoj točki gledišta, pa i ova predsjednika Josipovića o 'konglomeratima loših politika', pale u vodu, što su utvrdili ne Pero i Đuro, već najviše međunarodne sudske instancije. Jadna je država u kojoj stavovi predsjednikova savjetnika odražavaju stavove britanske vanjske politike, a stavovi predsjednik te države o događajima devedesetih korespondiraju sa stavovima balkanskog krvnika Miloševića. Ta jadna država zove se Hrvatska" (Ivica Šola, Večernji list, 14. travnja 2014.).

(Kraj)

Nenad Piskač

Primarna korištena literatura:

Barić, Nikica: Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990 – 1995., Zagreb, 2005.

Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskoga rata: Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990. – 1995., Dokumenti, Knjiga 1. i Knjiga 3., Zagreb, 2007. i 2008.

Marijan, Davor: Bitka za Vukovar, Zagreb – Slavonski Brod, 2004.

Marijan, Davor: Slom Titove Armije – JNA i raspad Jugoslavije 1987. – 1992., Zagreb, 2008.

Nazor, Ante: Velikosrpska agresija na Hrvatsku 1990-ih – Greater-Serbian Aggression on Croatia in the 90's, Zagreb, 2011.

Pauković, Davor: Uspon i pad „Republike Srpske Krajine" – dokumenti, Zagreb, 2005.

Korištena vrela:

1. Zapovijed 1. Uprave Generalštaba OS SFRJ komandama vojnih oblasti i RV i PVO o zadacima uprovođenju odluke Predsjednitšva SFRJ o rasformiranju svih oružanih sastava koji nisu u sastavu JNA, vojna tajna, 11. siječanj 1991., general armije Veljko Kadijević

2. Zapovijed Štaba vrhovne komande SSNO-a komandama vojnih oblasti, VPO RV i PVO o mjerama za poboljšanje borbene gotovosti u situaciji kad nastupi ratno stanje u Jugoslaviji, 7. srpnja 1991., Načelnik Štaba Vrhovne komande general armije Veljko Kadijević

3. Uputstvo o prijemu dobrovoljaca u Jugoslovensku narodnu armiju, 13. rujna 1991., Savezni sekretar za narodnu odbranu general Veljko Kadijević

4. Rješenje Tehničke uprave SSNO-a da se viškovi JNA daju bez naknade Štabu obrane Gorskog kotara, 30. listopada 1991., Savezni sekretar za narodnu odbranu general armije Veljko Kadijević

5. Naredba saveznog sekretara za narodnu odbranu OS SFRJ o upotrebi oružanih snaga i jedinica TO pobunjenih Srba u Hrvatskoj u narednom zimskom razdoblju, 10. prosinca 1991., savezni sekretar za narodnu odbranu general armije Veljko Kadijević

6. Zabilješka iz izlaganja Veljka Kadijevića, saveznog sekretara za narodnu odbranu OS SFRJ na sastanku s rukovodstvom Bosne i Hercegovine, 26. prosinca 1991., Kabinet SSNO

7. Izvješće Komande 9. Korpusa JNA podčinjenim jedinicama o aktivnostima iste na realizaciji odluka iz Sarajevskog sporazuma o prekidu vatre, potpisanog 2. siječnja 1992., te stanju u zoni odgovornosti 9. korpusa, 8. siječnja 1992., komandant general major Ratko Mladić

8. Dopis Komande 9. Mtbr Komandi 8. OG o nezadovoljstvu stanjem u JNA zapovjednog kadra brigade, vojna tajna, 27. siječnja 1991., komandant potpukovnik Momčilo Momčilović

9. Pismo zamjenika predsjednika Srpske radikalne stranke Tomislava Nikolića, veljača/ožujak 2005., Tomislav Nikolić

10. Memorandum o pravnopolitičkoj nemogućnosti opstanka okupacije Republike Srpske Krajine, veljača/ožujak 2005., Predsjednički kolegij Srpske radikalne stranke

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.