O Uskrsu bez nepotrebne prtljage

Ima li blagdan Uskrsa ikakve sveze s današnjim vremenom i ovovremenim stvarima ili je riječ samo o teško domislivim eshatološkim stvarima, ili pak samo o proslavi jednoga, istina, ključnoga događaja u povijesti spasenja koji nema veze s našim životima? Često puta se čini da se proslava Velikoga tjedna i blagdana Uskrsa svodi na pretjerano isticanje muke i smrti ili pak „Božjega groba" i različitih pobožnosti koje su se tijekom povijesti nataložile uz i na Uskrs. O svođenju Uskrsa na „blagdanski stol" i gastronomsku feštu da i ne govorimo.

Tako postoji i potrošački uskrs obilježen terminima: „uskrsni stol", „uskrsna šunka" (s podvrstama – rolana, s kosti, bez kosti, domaća, ovakva i onakva i tako dalje), „uskrsni zečići", cijela konditorska uglavnom uvozna industrija, zatim „uskrsna dekoracija", o „teologiji" kokošjih jaja i „uskrsnih" kolača napisani su tomovi i tomovi... Od svih tih silnih nabožnih i potrošačkih uresa, prava poruka Uskrsa ostaje negdje pod stolom, da ne velim pod tepihom. Bit će da je pastoral zakazao i na temi Uskrsa!

Akademski slikar Darko Škoda i Uskrnuće, njegovo ulje na platnu

I nisu toj nametnutoj i izokrenutoj slici krivi samo mediji, političari drukčijih svjetonazora, ili oni koji nemaju nikakvoga svjetonazora, već, koliko se može vidjeti, ponajviše sami kršćani pridonose komercijalizaciji i religijski motiviranom konzumerizmu. Kad bi bili umjereni u potrošačkoj groznici i kritični prema običajima koji često puta graniče s praznovjerjem, vjerojatno bi i javna percepcija blagdana Uskrsa bila dublja i temeljitija.

A prava poruka Uskrsa je više negoli jednostavna u svojoj veličanstvenosti igre između Neba i zemlje, Boga i čovjeka. Na jednu takvu, skromnu, „tešku" svega dvije-tri novinske kartice, a koja se izdiže iznad nepotrebne uskrsne prtljage, naletjeh ovoga Velikog petka. Skrivena u riznici hrvatske teološke misli u biblioteci strpljivo skuplja prašinu i čeka da ju netko, možda baš za ovaj Uskrs, uzme u ruke, otpuhne prašinu i barem prolista.

Ovu koju prenosim u cijelosti jer mi se čini prigodnom za našu kriznu i turobnu suvremenost napisao je prof. dr. Tomislav Janko Šagi Bunić godine 1988. i vrijedi više od cijele košare farbanih jaja s pripadajućim kokošinjcima, kompozicije vagona uvoznih čokoladnih zečeva i sušare pune šunki. Besplatna je i nosi naslov:

Uskrsna solidarnost

Ovogodišnji ćemo Veliki tjedan i Uskrs mi vjernici proživljavati prožeti mislima što ih pred nas stavlja Sveti Otac Ivan Pavao II. u najnovijoj enciklici Sollicitudo rei socialis potpisanoj 30. prosinca 1987. Kako se može vidjeti iz tiska, enciklika je u svijetu primljena s velikom pozornošću i značajnom nadom, pa bi bilo neoprostivo ako bismo se mi vjernici u ovim stranama oglušili na njezinu poruku ili bismo je ostavili da o njoj razmišljamo u neka buduća vremena kao što se to često događalo na ovim prostorima s papinskim enciklikama.

Papa u enciklici prilično zaokruženo procjenjuje sveopću kriznu situaciju u suvremenom svijetu i zacrtava kršćansku viziju puta prema izgradnji bolje budućnosti za sve ljude i nacije. I to ne neku utopijsku viziju daleke budućnosti, nego postavlja temeljna polazišta i smjerove kojima se može krenuti odmah, i na koje treba da zakoračimo bez odlaganja.

Papa osobito inzistira na solidarnosti i na solidarnoj odgovornosti svih za sve, bez obzira na razlike i podjele među rasama i nacijama, među religijama i svjetonazorima, među društvenim i političkim i gospodarskim sistemima. I što je osobito važno, nije to enciklika koja bi propovijedala mirenje s postojećim nepravdama i nevoljama u svijetu pomoću kršćanske strpljivosti i pasivnim nošenjem križa, nego je to enciklika mobilizacije za istinski sveobuhvatni progres svih ljudi i svih naroda.

U središtu je briga za za siromašne i potlačene i nerazvijene, kako narode i kontinente tako pojedince i društvene slojeve. I to ne na način davanja milostinje koja može narodima i pojedincima i slojevima omogućiti da prežive u svom nedostojnom stanju, nego naglašavanjem zajedničke odgovornosti za to da sve ljudsko biće sa svim svojim ljudskim i povijesno stečenim osebujnostima dosegne istinsko ljudsko dostojanstvo i moć da samo sobom upravlja u slobodi i solidarnosti sa svima. „Razvitak se mora ostvariti u okviru solidarnosti i slobode, a da se nikad ne žrtvuje ni jedna ni druga ni pod kakvim izgovorom" (SRS 33).

Predlažem svakome tko čita ove retke da za svoje razmatranje prilikom ovogodišnjeg Uskrsa uzme temu kako je Uskrsnuli Krist temelj i snaga za takvu našu solidarnost sa svima ljudima. Polazište je vjerska istina da je Sin Božji postao Sinom čovječjim i tako se učinio solidarnim sa svim čovječanstvom i sa svakim čovjekom posebno. On je preuzeo na se naše dugove i platio ih svojim trpljenjem i smrću, te tako kroz nevolje koje su ga stigle jer je sve činio dobro i jer je liječio svaku bolest i svaku slabost, ušao u slavu uskrsnuća.

Uskrsnuvši, dao nam je svoga Duha, da možemo i mi snagom njegova Duha biti solidarni s njime u ostvarivanju njegova životnog programa koji je ovako izrekao u svojoj nastupnoj propovijedi u Nazaretu: „Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima; proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima; na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje... Danas se ispunilo ovo pismo što vam još odzvanja u ušima" (Lk 4, 18-19. 21). Papa u enciklici upozorava da je to program za sve sinove Crkve u ovaj čas (SRS 47).

Solidarni s Isusom možemo biti samo tako da budemo solidarni s ljudima koji su u bilo kakvoj potrebi ili nevolji, jer je sam rekao da će, kad dođe u slavu kao Sin čovječji da sprovede sud nad svim narodima i pred svim narodima, to biti po ovom kriteriju: „Bio sam gladan, i nahraniste me; žedan, i napojiste me; stranac, i primiste me: gol, i obukoste me; bolestan, i pohodiste me; u tamnici, i dođoste k meni... Zaista, kažem vam, štogod učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste!" (Mt 25, 34-36. 40).

To je solidarnost Uskrsnulog Krista sa svakim čovjekom, bez obzira na sva njegova druga svojstva, osim svojstva da je čovjek i da je potreban čovječnosti.

U Isusovu govoru riječ je o svakom čovjeku kao pojedincu. I to je sigurno prvotno i polazišno. Ali nije dovoljno. Jer nijedan čovjek nije samo pojedinac, nego je društveno biće, i u svojoj konkretnosti uvjetovan mnogovrsnim uvjetima društvenim, kulturnim, nacionalnim, gospodarskim.

Zato za uskrsno razmatranje treba uzeti novu encikliku koja zacrtava sveobuhvatan program onoga u što se treba u ovaj čas uložiti da bismo odistinski bili vjerni toj Kristovoj poruci o solidarnosti na koju nas on poziva i na koju svojom riječju i svojim Duhom omogućuje, pa da bismo onda i mi mogli gajiti nadu da će i nama Uskrsnuli Gospodin reći kad dođe u slavi: „Dođite blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo, pripravljeno za vas od postanka svijeta (Mt 25, 34).

U tim mislima svima od srca želimo sretan i svijetao Uskrs! (Tomislav Janko Šagi Bunić, Uskrsna solidarnost, Ljudima prijatelj (1, 1988.), str. 3.-4, pretiskano u Tomislav Janko Šagi Bunić, Prema civilizaciji ljubavi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2000., str. 253-255.)

Nenad Piskač