Društvo bez dijaloga

Rukometaši pobjedom protiv Slovenije postali treći na svijetu. Po običaju još iz Červarova vremena, sve je učinjeno na planu destabilizacije izbornika Slavka Goluže. Drago mi je da je njega i reprezentaciju uoči utakmice s Francuskom, koju smo napokon pobijedili, svojom porukom pogurao general Gotovina. Tu se vidi koju moć imaju Gotovina i Markač. Oni su nacionalni resurs, rekao bi Mesić – samo ga treba aktivirati. Ali nije mi do športa. Dvije su me stvari protekloga vikenda potaknule da se prisjetim dijaloga.

Duhovni izazovi Jugosa i Acina teologija

Prva je gostovanje pravomoćno presuđenoga klevetnika Predraga Matvejevića u emisiji Duhovni izazovi Hrvatske televizije. Dobio je poduži intervju. Po mojemu mišljenju isprazan. Prestrašio sam se da je riječ o promociji Matvejevićeve sekte u nekakav poželjan duhovni izazov, što je novinar Augustin Bašić obrazložio time da je Matvejević u naslove dviju svojih knjiga ugradio riječi „brevijar" i „kruh".

Umjesto dijaloga o nekom sadržaju gostu je na glavu nataknuta aureola „barda" i pružena mogućnost da u emisiji religijskoga karaktera izvodi „duhovnu obnovu" iz šešira svojega nadaleko znanoga jugokomunističkoga svjetonazora.

Kolikim je književnicima kršćanskoga nadahnuća uskraćena takva mogućnost besplatne reklame na javnoj televiziji? Žalosno je da se u tu igru partijske televizije upregnula i redakcija religijskog programa. Očekujem da u Duhovne izazove dovedu Jasnu Babić. Ona je godinama ignorirala pravnu državu i zbog toga završila dva dana u prdekani, da bi po izlasku lijepo priznala na sudu klevetu zbog koje je bila tužena i zbog koje je godinama duhovno izazivala i tvarno zaje..... sud. Nije li i to „duhovni izazov" poput onoga labradorovskoga kad su grmile bombe pred židovskom općinom?

Drugo što me potaknulo na ovaj tekst odnosi se na istu dalekovidnicu, čiji sam zakonom prisiljeni mjesečni pristojbničar bez mogućnosti da izađem iz toga neželjenoga mi statusa. Dan poslije jugoduhovnosti pojavio se kvazibibličar Aleksandar Stanković u emisiji kojom mi već godinama uz pomoć i mojega milodara kvari nedjeljni objed.

Nedjeljom u dva bila je prigoda da se na načelima dijaloga otvore ona prava pitanja spornoga spolnoga odgoja zbog kojih je Damir Stojić i pozvan. Stanković je, međutim, svojemu gostu, teologu, počeo pripovijedati partijsku kristologiju (put, istinu i život), onda ga je zanimalo zdravlje crkvenih milodara, pa je malo skočio na blagodati rodne ideologije a kad je Stojić o tome počeo ozbiljno govoriti, s nje je skrenuo na njemu pregorko pitanje celibata, s njega među homiće, ljubljenje istospolaca pred katedralom, otud na plakat za jednu očajnu kazališnu provokaciju, evo ga potom u kinu na Brešanovom iscjetku plaćenom državnim novcem, s velikog platna zalutao je u marijološka opća mjesta jugokomunističkog pristupa religiji, a onda i na, gdje će suza neg na oko, temu ređenja žena, i kad je Mirku ponestalo municije upomoć je pozvao Slavka, Renata Barešića, s prstom preko kojega je navukao gumeni kurton, gurajući ga naciji, ne tamo gdje ste pomislili, nego najprije u oko, a tek potom tamo gdje vas je odvela prvotna asocijacija...

Srećom pa Stojić nije izgubio živce, tek je na sve to medijsko-orgastičko-mlatimudansko pumpanje, vidjevši s kakvim primitivizmom ima posla, vidno potresen uspio kazati - „ja ne mogu roditi".

Monolog – jednoumlje - totalitarizam

Obje emisije bile su prigoda za neslužbeni govorni dijalog na razini jednostavnih ljudskih odnosa. Obje su emisije iskorištene za protudijaloško čavrljanje, prva o svemu i ničemu, a druga za otvorene nasrtaje primitivnoga militantnog ateizma kojega, zna se, u javnom životu najbolje promovira Milanović nastupima u Hrvatskom saboru.

DijalogZa dijalog su potrebne dvije pretpostavke, koje u pravilu nedostaju totalitarizmu sklonim režimima i režimlijama: Međusobno poštivanje dostojanstva drugoga i volja za istinom. Nemoguće je zamisliti zdravo demokratsko društvo u kojemu nema kulture dijaloga, jer se samo dijalogom može ostvariti pluralno društvo. Gdje nema dijaloga vlada monolog. Gdje vlada monolog tamo stanuje jednoumlje. Jednoumlje je oružje totalitarizma.Kakav je Stanković novinski profesionalac, takav je Milanović premijer. Oba ne vrijede pola radmanovsko-gojanovski ukinute Karoline Vidović-Krišto, ili nokat otpisanih profesionalaca Branimira Bilića i Đure Tomljenovića. Postavlja se pitanje, znaju li na HTV-u što je dijalog? Treba li HRT njegovati kulturu dijaloga, ili kulturu mlaćenja prazne slame lažnih duhovnih izazova i bjesnila stvarnih militantnih ateista?

Na ovome sam mjestu već napisao u kontekstu prijepora oko četvrtoga modula zdravstvenoga odgoja, da će morati doći do dijaloga između tvrdoga neokomunističkoga režima liberalne vlade Zorana Milanovića i većine hrvatskih građana (roditelja), da ne velim Crkve shvaćene kao naroda Božjega. I dalje isto mislim.

Za dijalog su, međutim, potrebne dvije pretpostavke, koje u pravilu nedostaju totalitarizmu sklonim režimima i režimlijama: Međusobno poštivanje dostojanstva drugoga i volja za istinom. Nemoguće je zamisliti zdravo demokratsko društvo u kojemu nema kulture dijaloga, jer se samo dijalogom može ostvariti pluralno društvo. Gdje nema dijaloga vlada monolog. Gdje vlada monolog tamo stanuje jednoumlje. Jednoumlje je oružje totalitarizma.

Dijalog kao velika tema u Katoličkoj crkvi dolazi po Drugome vatikanskome koncilu. Crkvu zanima trostruki dijalog: S kršćanima koji nisu u potpunom zajedništvu s Katoličkom crkvom, s pripadnicima nekršćanskih religija i s onima koji ne prihvaćaju nikakve religije. U našem slučaju riječ je o trećoj skupini nevjernika, ateista i agnostika, koji su većini nametnuli ideologizirani spolni odgoj djece (zapravo preodgoj), o čemu bi trebalo otvoriti dijalog iz dva razloga: Jer smo demokratsko društvo i zato jer s nametnutim sadržajem većina nije zadovoljna.

Da ne dođe do nepotrebnih sukoba, treba se okrenuti dijalogu. Osim toga u našem je slučaju ugroženo i ustavno pravo roditelja na odgoj vlastite djece, pa se osim potrebe dijaloga otvara i pitanje zaštite ustavnosti. Ako svaki mlatimudan može gaziti Ustav, onda smo banana država, a ne samo u banani.

Bilo je to godine 1968/9.

O naravi i uvjetima dijaloga lijepo piše Sekretarijat za nevjernike u kratkom dokumentu pod naslovom Dijalog s onima koji ne vjeruju (Biblioteka Dokumenti (22), Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije „Kršćanska sadašnjost", Zagreb, 1968., iste je godine objavljen i original u Vatikanu, za hrvatsko izdanje odgovara dr. Tomislav J. Šagi Bunić, Zagreb, Borska 35).

Za povijest dijaloga vjerojatno nije važno, ali meni je osobno dragocjeno podsjetiti se kako je iduće 1969. godine otac kupio prvi tv prijamnik (rizov Grand tv, crno bijeli, dakako, s „lampama" koje su često pregarale, posebno jedna s oznakom LPCD), u školi parketi su se mazali nekom crnom mašću, učiteljica je bila „drugarica" – ako i nije bila u Partiji, a cijeli moj prvi A stjeran je kolektivno bez ikakva dijaloga u Titove pionire, prali smo ruke prije jela, imali i tjelovježbu ali na one stvari nije nas tjerao ni drug Tito čija je uokvirena velika fotografija okačena iznad školske ploče promatrala protječe li rad u školi u skladu s partijskim kurikulumom.

Već su u to gluho doba prije sedamdeset i prve tamo neki zaostali crkvenjaci, mantijaši, natražnjaci i klerofašisti ozbiljno razmišljali o dijalogu s militantnim ateizmom. Tri godine poslije završetka Drugoga vatikanskoga koncila.

Tko bi rekao da će taj kratki dokument iz 1968., kojega je potpisao kardinal Franz König, biti potreban Hrvatskoj godine 2013.? Dijalog je, piše u njemu - „svaki oblik susreta i saobraćanja među osobama ili skupinama i zajednicama s nakanom da se u duhu iskrenosti, osobnog poštovanja i bar nekog povjerenja dođe do dubljeg shvaćanja istine ili do humanijih odnosa među ljudima". Govori se o različitim oblicima dijaloga: Na razini jednostavnih ljudskih odnosa, u području traženja istine i susreta na razini akcije. Najbolje je kad dijalog uključuje sve tri razine. Ali i najzahtjevnije.

Ideološke dogme ne trpe dijalog

U dijalogu sugovornici daju i primaju. Dijalog nije podučavanje. Razlikuje se „od polemike i od kontroverzije, koje su upravljene na obranu vlastitog stava i na dokazivanje da je drugi u zabludi". I još: „dijalog se u pravom smislu ne sastoji u suočavanju i sučeljavanju; svrha dijaloga naime jest proizvesti da jedan sugovornik bliže pristupi k drugome i da drugoga bolje razumije. Napokon, iako svaki od sugovornika može zakonito željeti da drugoga uvjeri u istinitost svoje strane, ipak dijalog po svojoj naravi ne ide za postizavanjem takvoga cilja, nego za uzajamnim obogaćivanjem".

DogmaU slučaju nametanja četvrtoga modula zdravstvenoga odgoja, kao obvezatnoga predmeta, ministar Željko Jovanović i vlada u cjelini, odbijaju dijalog. To znači da za vladu i ministarstvo 1336389544Vlahusic - ministar Jovanovic sastanak - presica 07.05.2012 by ND 3pitanje četvrtoga modula zdravstvenog odgoja ima status nedodirljive ideološke dogme, status kakav su do prije dvadesetak godina u totalitarnom jednoumlju imali Tito, KPJ, SFRJ, JNA, SUBNOR, NOB, AVNOJ.U slučaju nametanja četvrtoga modula zdravstvenoga odgoja, kao obvezatnoga predmeta, ministar Željko Jovanović i vlada u cjelini, odbijaju dijalog. To znači da za vladu i ministarstvo pitanje četvrtoga modula zdravstvenog odgoja ima status nedodirljive ideološke dogme, status kakav su do prije dvadesetak godina u totalitarnom jednoumlju imali Tito, KPJ, SFRJ, JNA, SUBNOR, NOB, AVNOJ.

Sad su nedodirljive dogme pornografija, pedofilija, masturbacija, homići... ma, kompletan četvrti modul s pridruženom „stručnom" literaturom. Što je sve sporno? I to treba utvrditi u ravnopravnom dijalogu! Odbijanje dijaloga za demokratsko pluralno društvo jednako je porazno i opasno kao i nagazne mine četvrtoga modula zdravstvenoga odgoja. U tom kontekstu treba promatrati i bjesnilo kojim se pokušava začepiti usta dr. Judith Reisman, koja je ovih dana u posjetu Hrvatskoj kako bi objasnila rezultate istraživanja kojim bolesnika Kinseya i njegove mračnjake raskrinkava do boli i granica ljudske pameti.

Prateći javnu raspravu započetu tek nakon što je ministar Jovanović u rujnu potpisao dokument kojim je kroz zdravstveni odgoj u školski sustav uveo stajališta neprihvatljiva većini građana Republike Hrvatske, može se zaključiti kako u nastaloj situaciji najviše nedostaje dijalog na području akcije. Njemu je svrha „da se uspostavi suradnja među ljudima, skupinama ili zajednicama koje zastupaju različite, pa i međusobno oprečne doktrinarne orijentacije".

Nije sve tako crno

Već smo rekli da je ovdje u osnovi riječ o dijalogu vjernika s nevjernicima. Da ne mora u tom pogledu uvijek biti sve crno kaže i Sekretarijat za nevjernike: „Treba upozoriti da gibanja i pothvati nastali iz idejnih stavova neprijateljskih prema kršćanskoj religiji mogu ponekad evoluirati prema stanju koje više nije isto s onim kako je bilo u počecima, povrh toga, kao što smo već rekli, razilaženja po kojima sistemi bivaju međusobno oprečni ako se promatraju kao kompleksne cjeline, ne isključuju mogućnost da se sistemi u nekim točkama slažu; posebno pak razmimoilaženja na religioznom području po sebi ne isključuju suglasnost u vremenitim stvarima, koje – prema konstituciji Gaudium et spes – posjeduju na svome području autonomiju".

Ako sam dobro razumio, kad bi se prihvatile dijaloga, obje strane već bi na početku mogle konstatirati da se slažu u tri četvrtine sadržaja školskoga predmeta oko kojega vode dijalog, što je ohrabrujući početak iskrenoga dijaloga. Prva tri modula zdravstvenoga odgoja nisu sporna, nije sporno ni to da je zdravstveni odgoj potreban obrazovnom sustavu. Vidjet ćemo hoće li Jovanovićeva jednoumno monološko komesarska tajališta evoluirati u smjeru demokratičnosti, pluralizma i dijalogizma.

„Napokon, može se dogoditi da tamo gdje nije moguće doći do zajedničkih doktrinarnih stavova može ipak biti uspostavljen međusobni sporazum u vezi s nekim praktičnim stvarima. Da sporazum i suradnja budu zakoniti moraju biti ispunjeni neki uvjeti; naime, da cilj dijaloga bude neko dobro ili što se dade svesti na neko dobro; zatim, da suradnja na koju su dijaloganti pristali ne dovede u opasnost temeljnija dobra; takova su: neokrnjenost nauke i prava osobe, kao građanska, kulturna i vjerska sloboda. A da bi se stekla sigurnost da takvi uvjeti za vođenje dijaloga postoje, bit će potrebno paziti i na ono što sugovornici planiraju da će raditi sada i u buduće kao i na to kakva su iskustva stečena u prošlosti.

Prikladnost takve suradnje morat će se dakle procjenjivati prema različitim stvarnim situacijama, prema prilikama mjesta i vremena. Premda će naročito laici imati dužnost da prosude te okolnosti, ipak je zadaća hijerarhije da bdije i da intervenira, kad je to nužno, za zaštitu religioznih i moralnih vrijednosti, ali uvijek tako da zakonita sloboda i stručnost laika ostane neumanjena".

Javni dijalog ne vodi se preko facebooka

Treba reći da se dokument zalaže za promicanje dijaloga, pa daje i konkretne „upute za promicanje dijaloga", te „praktične smjernice". Razlikuje privatni dijalog (spontani, dogovoreni, ograničen samo na nekoliko pojedinaca ili manjih skupina) od javnog dijaloga. „Javni dijalog, tj. dijalog organiziran među ljudima koji – a da ne moraju za to biti službeno opunomoćeni – predstavljaju zajednicu onih koji vjeruju i sljedbenika drukčijih, pa i oprečnih nauka i gibanja, zahtijeva više razboritosti zbog snažnog odjeka u javnom mišljenju".

Komesarikako očekivati volju za dijalog od nekoga tko izbjegava čak i uobičajene procedure i pravodobnu javnu raspravu? Dijalog ne mogu voditi ni suvremeni komesari, niti njihovi socijalni dijalog ilustrizvršitelji. Dijalog vode zdrave osobe koje poštuju drugoga i drukčijega i kojima je stalo do istine.U tom pogledu navedene su „općenite smjernice" upućene katolicima. Sudionici takvoga dijaloga moraju se isticati „naročitim darovima kako u nauci, u kojoj moraju posjedovati uistinu stručnu spremu, tako i u drugim vrlinama koje se traže za takav dijalog, kao što su moralni autoritet i vještina u govoru i nastupu", i tako dalje. Kako je od 1968. prošlo dosta godinica, treba stvar posadašnjiti i reći da javni dijalog nije otvaranje vladina facebook profila.

Javni dijalog može biti služben i neslužben. Osim govornoga dijaloga postoji i pisani. Ne ću citirati sve smjernice Sekretarijata, ali ovu moram: „Dijalog treba započinjati samo ako okolnosti, npr. vremena i mjesta, pogoduju pravoj naravi dijaloga. Stoga treba izbjegavati pretjerani publicitet ili prisustvo nedovoljno pripremljene publike koja bi mogla pomutiti vedru ozbiljnost dijaloga i pretvoriti ga u prepirku ili političku skupštinu. Općenito su najkorisniji razgovori između manjeg broja stručnjaka s jedne i druge strane. Ponekad treba unaprijed utvrditi statut i pravila dijaloga. Napokon, od dijaloga treba odustati ako se jasno pokaže da će biti zloupotrijebljen kao instrument jedne stranke".

Nismo li stvaranje protudijaloškog ozračja osjetili osobito uoči dolaska američke znanstvenice dr. Reisman, koje je eskaliralo već na prvom njezinom predavanju na Fakultetu političkih znanosti?

Dijalog kako ga shvaćaju katolici jest zahtjevan. Dijalog kako ga shvaća Milanovićev neokomunistički režim i Radmanova partijska televizija jest nepotreban teret na putu u nikad dosegnutu bolju budućnost. Dr. Reisman je odmah osjetila tu atmosferu zaostalog komunizma, koje ne dopušta drukčije mišljenje i stajalište, osobito ako je još i javno izneseno.

Dijalog ne mogu voditi komesari

Već dosta dugo kršćanima je dijalog imperativ. Ne mogu i ne smiju od njega pobjeći – o tome govore i drugi crkveni dokumenti osim ovoga iz kojega sam citirao nekoliko rečenica, a koji mi je došao u ruke u doba kad je još vjeronauk barem u mojoj rodnoj župi bio vjeronauk, dva puta tjedno po jedan školski sat od prvoga do osmoga razreda, pa onda srednjoškolski, studentski i vjerkač za odrasle (to se zove cjeloživotno vjersko doškolovavanje).

S druge strane, kako očekivati volju za dijalog od nekoga tko izbjegava čak i uobičajene procedure i pravodobnu javnu raspravu? Dijalog ne mogu voditi ni suvremeni komesari, niti njihovi izvršitelji. Dijalog vode zdrave osobe koje poštuju drugoga i drukčijega i kojima je stalo do istine. Stanković i Matvejević jednostavno nemaju predispozicije za vođenje dijaloga. Prvi je režimski novinar, čovjek od najvišega povjerenja velike dvanaestgodišnje koalicije Račana, Mesića, Sanadera, Kosorove, Josipovića i Milanovića (moguće i Karamarka?). A potonji je slobodnomisleće književnike daleko većega kalibra od sebe nazvao „talibanima"!

Po svemu što smo dosad čuli u naknadnoj „javnoj raspravi", koja to nije, može se zaključiti da se na strani vladajuće manjine i njezina nedemokratskoga režima još nisu stekli uvjeti za ozbiljan dijalog. S obzirom na to da dijaloga o četvrtom modulu zdravstvenoga odgoja nema, te je k tomu opravdano pitanje je li on uopće i moguć s režimom i kadrovskim potencijalima i dijaloškim kapacitetima „ove vlade u ovoj zemlji", stvar odrađuju žablje perspektive iz medijske, aktivističke, haenesovske, laburističke i esdepeovske kloake.

I one nas na svoj način vraćaju u doba političkog „vaspitanja", kao da nemamo preko 370.000 nezaposlenih, kao da smo svi na jednoj velikoj omladinskoj radnoj akciji (ORA), u kojoj neki imaju privilegij raditi za 1.600, kuna. Poslije ORA-e išlo se na dodatno peglanje u JNA. Neki modificirani oblik prilagođen 21. stoljeću svečanog primanja djece u Titove pionire ministar Jovanović vjerojatno će progurati kroz predmet „građanski odgoj".

Nenad Piskač