Haaška mreža u Hrvatskoj

Mjesec dana poslije ključnoga haaškoga pravorijeka više se ne može govoriti o „euforiji" (Ž. Puhovski). Euforije nije ni bilo, a ono što se doista manifestiralo jest narodna radost, veselje zbog dočekane pravde, ushit sa suzama radosnicama zato što je prekinuto jedno dugogodišnje nasilje nad hrvatskim narodom i njegovom državom. Radost naroda se stišala i možemo se smireno osvrnuti unazad.

Još početkom studenoga 2012. sve je izgledalo kao da će drugostupanjske i konačne presude generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču biti osuđujuće. Tako proizlazi iz uvida u najvažnije aktivnosti haaške mreže. Bahato i samouvjereno, strojevim korakom marširali su Zagrebom u društvu visokih pokrovitelja iz inozemstva i tuzemstva. Oslobađajuća presuda predstavlja veliki neugodan šok za sve koji su planirali kolektivnu krivnju hrvatskoga naroda i države.

Zoran Pusić je, primjerice, u stanju šoka postao toliko neoprezan, da je odmah otkrio kako je u istom zajedničkome poslu sa Savom Štrbcem, štoviše on mu izražava osjećaje žaljenja što je haaški pravorijek oslobađajući. Haaška mreža mentalnih jugokomunista planirala je i očekivala dijametralno drukčiji scenarij od haaškoga pravorijeka.

Haaška pravda ulazi u sveučilišta i gimnazije

Krajem ožujka ove godine Večernji list piše:

„Nakon što je to već napravio na hrvatskim sveučilištima, Haaški je tribunal program upoznavanja mladih ljudi sa svojim radom pokrenuo i u hrvatskim srednjim školama. Učenici zagrebačke 10. gimnazije Ivana Supeka tako su u četvrtak postali prvi hrvatski srednjoškolci koji su sudjelovali u ovom programu... Kako objašnjavaju u ICTY-ju, cilj je outreach programa približiti rad tribunala mladim ljudima u 'svom biračkom okrugu', to jest zemljama bivše Jugoslavije, u ovom slučaju Hrvatske. U ukupno 15 srednjih škola bit će prikazane multimedijske prezentacije kojima se želi objasniti uloga suda u jačanju vladavine prava u regiji. Program koji podržavaju Europska unija i posebice vlada Finske prvi je put pokrenut u Bosni i Hercegovini u prosincu prošle godine. Prošlog tjedna prezentacije su održane i na četiri hrvatska fakulteta: Filozofskom, Pravnom i Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu te Pravnom fakultetu u Splitu. Tjedan prije toga predavanja su održana u Makedoniji, a tijekom sljedećih nekoliko mjeseci održat će se i u BiH, Srbiji te Kosovu".

Iz ove je proširene vijesti razvidno kako se haaška pravda, orisana u optužnici protiv Gotovine, Markača i Čermaka, namjeravala dugoročno rasprostrti i ukorijeniti po dubini i širini Hrvatske kao dio šireg prostora haaškoga feuda. Haaška pravda trebala je biti kamen zaglavni jugosfere i jamac dugoročne podjele krivnje za velikosrpsku vojnu agresiju. U tom kontekstu osuđujuća je presuda Gotovini i Markaču u 21. stoljeću trebala nadomjestiti jasenovački mit iz 20. stoljeća.

Brušenje plana za razdoblje poslije osuđujuće presude

MrežaJoš početkom studenoga 2012. sve je izgledalo kao da će drugostupanjske i konačne presude generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču biti osuđujuće. Tako proizlazi iz uvida u najvažnije aktivnosti haaške mreže. Bahato i samouvjereno, strojevim korakom marširali su Zagrebom u društvu visokih pokrovitelja iz inozemstva i tuzemstva. Oslobađajuća presuda predstavlja veliki neugodan šok za sve koji su planirali kolektivnu krivnju hrvatskoga naroda i države.Početkom studenoga ove godine anketa čitatelja Večernjeg lista govori nam da samo 13 posto čitatelja misli kakoje Haaški sud ispunio svoj cilj. U Zagrebu je, međutim, u tim i takvim okolnostima 8. studenoga ICTY održao „dernek" (S. Mesić) pod naslovom Naslijeđe MKSJ-a u bivšoj Jugoslaviji. Samo osam dana prije najavljene presude Žalbenoga suda pod predsjedanjem Theodora Merona. Na derneku u hotelu Westin (u kojemu je, da se ne zaboravi,u organizaciji Hrvatskoga kulturnog vijeća višegodišnjim naporima i volonterskim radom hrvatskih domoljuba do temelja razmontiran delPontin „zajednički zločinački pothvat", a što je u Hrvatskoj i „regionu" sustavno prešućeno, pa i od onih koji danas razdragano pozivaju generale ne bi li se s njima fotografirali i tom fotografijom kupili bolju prošlost, pa i sadašnjost), bila su neobično aktivna i dva suca iz sastava Žalbenoga suda u procesu generalima Markaču i Gotovini. Riječ je o sucima, znam da ste pogodili, koji su davši izdvojena mišljenja ostali u manjini.

Potpredsjednik MKSJ-a Agius, održao je i pozdravni govor (i predavanje). Pozdrave je uputila i Ana Garačić, „Vice-President, Supreme Court of Croatia", Martin Mayer iz delegacije EU u RH, Stella Ronner-Grubačić, nizozemska veleposlanica u RH i Denis Knobel, švicarski veleposlanik u RH.

Uz spomenute na derneku sudjelovali su i drugi značajnici haaške mreže ali i neki, malobrojni, koji su u nju uhvaćeni jer nisu imali hrabrosti organizatoru dati cipelom u tur. U svakom slučaju svoj prilog nastavku politike haaškoga Tužiteljstvau Hrvatskoj i poslije nestanka ICTY-a dali su: Maja Munivrana, Jasmina Domagić, Zlata Đurđević, Vesna Teršelić, Eugen Jakovčić, Marin Petrov, Refik Hodžić, Ksenija Turković, Mladen Stojanović, Drago Hedl, Nerma Jelačić, Fausto Pocar, Hrvoje Klasić, Zoran Pusić, Sven Milekić, Boris Pavelić, Gabrielle McIntyre, Marin Bonačić, Elisabeth Baumgartner, Jozo Ivanović i Gordan Markotić iz Ministarstva pravosuđa. Čekalo se samo još osuđujuću presudu hrvatskim generalima. Da ju je haaška mreža dočekala, koji bi to bio dernek! Poput onoga iz 1945.

Virtualni medij virtualne Juge o stvarnom događaju

Da ne budem pristran, prenosim i drugu stranu. Balkaninsight.com (od 8. studenoga) o zagrebačkom roštilju bez zeca izvještava: Još jedna u nizu konferencija koju je organizirao Haški tribunal (ICTY) da bi analizirao svoje naslijeđe... (nikad ne zaboravimo – naslijeđe ICHTY-a trebala je biti i osuđujuća presuda sa zajedničkim zločinačkim pothvatom!). Otvarajući konferenciju o naslijeđu ICTY-a u bivšoj Jugoslaviji, potpredsjednik Haškog suda Carmel Agius kazao je da je ICTY promijenio način gledanja na odgovornost za ratne zločine, omogućivši zemljama u regiji lakše suočavanje s prošlošću."Prije 20 godina, kada je ICTY osnovan, nitko nije mogao ni zamisliti da će svi optuženi doista biti izvedeni pred lice pravde. Ipak, to se dogodilo, i danas, kada je ovaj sud na kraju svog mandata, vama u regiji ostaje da nastavite naš put i završite sva pitanja iz prošlosti", rekao je Agius. Dakle, „nastaviti naš put"!I poslije Haaga – Haag. I poslije Tita – Tito.

Potpredsjednica Vrhovnog suda Ana Garačić pohvalila se kako je Hrvatska nedavno promijenila zakone da bi mogla koristiti dokaze s Haškog suda."Iz tog razloga, zaostavštinu Haškog suda vidim kao nešto što je jako bitno za daljnji proces suočavanja s prošlošću, kao i samih procesa koji se vode pred hrvatskim pravosuđem. Vjerujem da ćemo uvidom u hašku arhivu ubrzati sve predmete koji još uvijek nisu procesuirani pred domaćim pravosuđem", poručila je sutkinja Garačić, a prenosi virtualni medij virtualne Jugoslavije na haaško tužiteljski način. Izvjestitelj je prešutio da je zamjenica predsjednika Vrhovnog suda rekla i to da će se haaški dokazi koristiti na hrvatskim sudovima, koji imaju 99 predmeta protiv 519 optuženika.

Kvaka je u sljedećemu, sve te „dokaze" treba debelo provjeriti! Vidimo da su Gotovina i Markač prema „dokazima" Tužiteljstva, primjerice, „pretjerano granatirali Knin", a zapravo su legitimne ciljeve pogađali preciznošću iznad prosjeka i standarda NATO-a. I tako dalje, da ne govorimo o „dokazima" prikupljenima od Pusićeva kompića Štrbca, ili HHO-a, koji ne zna razlikovati kuće i objekte pod nadzorom od razorenih objekata, ili koji je ilegalno iskapao mrtvace, ili... Budu li se takvi „dokazi" koristili, prihvatili i po njima donosile presude, onda ćemo opet vrlo brzo dotjerati do „zajedničkog zločinačkog pothvata", do „dokazivanja nevinosti" i sličnih protucivilizacijskih, mentalnokomunističkih floskula. A to sve skupa ne pridonosi pomirbi, već novim sukobima.

Hedlologija nastavlja gdje je delpontistika stala

A da haaška mreža ide u tom kobnom i uzaludnom smjeru potpuno je jasno. Balkaninsight piše dalje: Na konferenciji u Zagrebu prisustvovalo je oko 100 ljudi, uglavnom pripadnika hrvatskog pravosuđa i žrtava, dok su je pratila samo dva medija iz Hrvatske. Upravo o medijskoj blokadi i ignoriranju onoga što se događa pred Haškim sudom govorio je i novinar iz Osijeka Drago Hedl. "Ako i čujete informacije o tome što se događa u Haagu, onda su to informacije vezane uglavnom za optužene, a skoro uvijek se potiskuju činjenice o tome što se stvarno dokazalo na tom sudu, odnosno koje su nove činjenice koje smo saznali slušajući suđenja", kazao je Hedl, napomenuvši da su hrvatski mediji, slušajući svoje političare, oduvijek bili nezainteresirani za ono što se događa u Haagu.

Hedla treba svakodnevno i doživotno podsjećati kako se pravomoćno i zauvijek „stvarno dokazalo na tom sudu" da su Hrvatska, Tuđman, Šušak, Gotovina, Markač i znani i neznani oslobođeni svake, pa i najmanje, krivnje!

"Moramo shvatiti da će uvijek biti onih koji će negirati rad Haškog tribunala, ali jeste problem ako se bilo koji zločin negira upravo s državnog vrha. To je ono što se događa u Hrvatskoj i to je ono što nam može biti problem u budućnosti", ocijenio je Hedl.

Pakiranje Hrvatskoj nepostojećega „zajedničkog zločinačkog pothvata" bio je zločin, štoviše, zajednički zločinački pothvat, kojega nije teško dokazati. Nije li negiranje i ignoriranje oslobađajuće presude „ono što nam može biti problem u budućnosti"?

Pokraj zdravih očiju i ušiju moja je teza, zbog koje sam se i prihvatio pisanja ovoga teksta sljedeća: Negiranje i obezvrjeđivanje haaškoga pravorijeka od 16. studenoga ljeta Gospodnjega 2012. započelo je istoga dana kad je pravorijek i donesen! I to najprije u Hrvatskoj, tamo gdje je i započelo pisanje optužnica hrvatskim generalima. Ali, idemo redom...

Akcijski plan u očekivanju osuđujuće presude

PresudaIz ove je proširene vijesti razvidno kako se haaška pravda, orisana u optužnici protiv Gotovine, Markača i Čermaka, namjeravala dugoročno rasprostrti i ukorijeniti po dubini i širini Hrvatske kao dio šireg prostora haaškoga feuda. Haaška pravda trebala je biti kamen zaglavni jugosfere i jamac dugoročne podjele krivnje za velikosrpsku vojnu agresiju. U tom kontekstu osuđujuća je presuda Gotovini i Markaču u 21. stoljeću trebala nadomjestiti jasenovački mit iz 20. stoljeća.Iz Westina, gdje su 8. studenoga, kao na „zasjedanju AVNOJ-a" udareni temelji budućeg rada mentalnih jugokomunista u širokopojasnom razdoblju poslije osuđujuće presude, društvo se dan kasnije (9. studenoga) preselilo iz Westina dijagonalno preko raskrižja u Novinarski dom gdje ih je nazočnošću počastila utjelovljena floskula nove pravednosti. Tamo je trebalo na već postavljene temelje haaške pravde i dan ranije usvojenih zaključaka suvremenog AVNOJ-a, nazidati taktiku i operativu. Raspravljalo se o „civilnim žrtvama rata u Hrvatskoj", misli se, dakako, ponajviše, ako ne i jedino, o srpskim „civilnim žrtvama rata u Hrvatskoj". Nije se raspravljalo o civilnim žrtvama velikosrpske agresije, već nekog virtualnog „rata u Hrvatskoj" i to pred nosom demokratskog legitimiteta nove pravednosti! Raspravljalo se o „obeštećenjima" žrtava, to jest o tomu kako Hrvatska plaća ratnu odštetu pobunjenim pa amnestiranim i konvalidiranim osobama što su mic po mic pretvorene u „žrtve" neidentificiranoga rata.

O odšteti agresora na Hrvatsku ni slova.Što je i normalno u nenormalnom pravnom poretku u kojemu je žrtva izjednačena s agresorom. Tema se službeno zvala: Pravo na pravni lijek i reparaciju za žrtve kaznenih djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom. Čekala se dakle osuđujuća presuda iz Haaga, pogonsko gorivo, sveto pismo haaške mreže, koje bi potvrdilo sveopća „kaznena djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom", a potom počinje nesmetani lov, lov na „znane i neznane" branitelje s jedne strane i lov „žrtava" na hrvatsku lovu s druge strane. No, zec je bio još u šumi, makar se ražanj već vrtio i uokolo njega se plesalo ritualno kozaračko kolo...

Društvo za nezaborav

U pravljenju ražnja uz mentalne komuniste – novu pravednost i afeže aktivisticu, u Novinarskom domu raspravom su se istaknuli „Milena Horvat iz Ministarstva branitelja, Nada Bodiroga iz udruženja SUZA, Dijana Pleština, ravnateljica Vladinog ureda za razminiranje, Jovica Brkić iz udruge Pravda, Marijana Senjak iz Hrvatskog zavoda za zapošljavanje te Nurija Sefić iz Hrvatske udruge stradalih zaposlenika iz Domovinskog rata. Na konferenciji su sudjelovali predstavnici Ministarstva branitelja, Ministarstva vanjskih i europskih poslova, Ureda za ljudska prava i nacionalne manjine, Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Ureda Pučkog pravobranitelja Republike Hrvatske, Savjeta za razvoj civilnoga društva, UNDP-a, lokalnih povjerenstava, Vijeća Predsjednika za socijalnu pravdu, Hrvatskog centra za razminiranje, organizacija civilnoga društva iz Hrvatske, BiH i Srbije, odvjetnici koji zastupaju žrtve u postupcima za naknade štete i mediji" (documenta.hr).

Osam dana kasnije, međutim, petočlano Žalbeno vijeće 16. studenoga oslobodilo je generale Antu Gotovinu i Mladena Markača po svim točkama optužnice. Vijeće je radilo u sastavu: Theodor Meron, Fausto Pocar, Mehmet Güney, Paul Robinson i Carmel Agius. U manjini su, ponovimo, ostali Pocar (Italija) i Agius (Malta), dvojac koji je samo tjedan dana ranije u Zagrebu betonirao temelje politike - Haag poslije Haaga.

Temeljit poraz protuhrvatskih snaga

U jednome trenutku sve je otišlo u nepovrat: Nema više „zajedničkog zločinačkog pothvata", nema „nasilne deportacije", nema „prekomjernog granatiranja", nema „neselektivnog granatiranja", nema „etničkog čišćenja", nema „progona", nema „ubojstva", nema „zločina protiv čovječnosti", nema „kršenja zakona i običaja ratovanja",nema „zapovjedne odgovornosti", nema „dvostruke linije zapovijedanja", nema ni „pljačke javne i privatne imovine". Nema ničega iz prvostupanjske političke i nerazumne presude! Kompletna konstrukcija zidana više od jednoga desetljeća zauvijek se srušila. Kakav šok! Kakva blamaža! Koje „sranje" (S. Mesić)! Padoše i svi „dokazi" – „naslijeđe".

Tko je sve presudom poražen? Nedvojbeno poraženi su: Mentalni komunizam opisan u istoimenoj knjizi akademika Ivana Aralice, aktivistički bablji afežeizam sveprisutan u hrvatskim medijima i proračunu, građanin predsjednik protegnut od Titova Jajca u nedemokratsku parazitirajuću sanaderiziranu doživotnost zagrebačke vile u Grškovićevoj ulici, nova pravednost umjesto normalne pravde temeljene na istini, delpontizam i delpontističari koji se danas maskiraju helsinškim odborima i drugim krinkama, četnici neabolirani bez javno objavljenog registra, četnici abolirani tzv. komšije također bez javnoga objavljenog registra, vanjska politika Velike Britanije „inthisarea" i beogradska politika Velike Srbije iz oba Memoranduma SANU. Očekivanja su bila tako velika. Svi će ovi iskreno razočarani vrlo brzo, čim izađu iz stanja šoka i analiziraju najslabiju kariku i nove okolnosti, prionuti kreiranju Memoranduma br. 3. Drugo ne znaju raditi, negoli rovariti.

Šok ravan onome u Oluji

ŠokPresuda je izazvala šok ravan Oluji. U stanju šoka ostale su iste one snage koje su bile šokirane uspjehom Oluje. Raduju se isti oni koji su se radovali Oluji. Šokirana je kompletna politička i parapolitička nadgradnja zajedno sa svojom „bazom", onih 20-25 posto hrvatskih državljana koji nisu željeli slobodnu Hrvatsku i koji su pripremali, poslije osuđujuće presude, „alternativne vidove odgovornosti" za sve „znane i neznane".Presuda je izazvala šok ravan Oluji. U stanju šoka ostale su iste one snage koje su bile šokirane uspjehom Oluje. Raduju se isti oni koji su se radovali Oluji. Šokirana je kompletna politička i parapolitička nadgradnja zajedno sa svojom „bazom", onih 20-25 posto hrvatskih državljana koji nisu željeli slobodnu Hrvatsku i koji su pripremali, poslije osuđujuće presude, „alternativne vidove odgovornosti" za sve „znane i neznane". Njih pak na tanjuru treba servirati javna objava „registra hrvatskih branitelja"! Tu smo! To je svrha javne objave. Lakša dostupnost i trgovina hrvatskim braniteljima u „regionu".

Ta objava je sastavni dio akcijskoga plana čije su koordinate: Točka 1 – osuđujuća presuda Gotovini i Markaču, kao temelj za dugoročnu kolektivnu krivnju s adekvatnim procesuiranjima. Točka 2 – prilagođeno domaće prohaaško pravosuđe. Točka 3 – instalacija, društveno pozicioniranje i financiranje paradržavnih tijela i pojedinaca u funkciji „suočavanja s prošlošću". Točka 4 – nova pravednost treba a) blagosloviti osuđujuću presudu, b) dati dignitet politici svekolikog poražavanja, c) poduprijeti „suočavanje s prošlošću" i d) uvjeravati zainteresirane međunarodne čimbenike da se u Hrvatskoj ustaškim zmijama gaze glave. Točka 5 – shvatiti bit pokaznog primjera Veljka Marića– a to znači ubrzati javno objavljivanje registra znanih i neznanih kako bi procesuiranja počela odmah, to jest već od 17. studenoga, kako bi Ranković, ispričavam se - Štrbac bio zadovoljan. Sve u svemu - Bleiburg u soft izdanju!

Točka 1 bila je ključna. Bez nje se haaška mreža nema na što pozvati, a sad na što god se bude pozivala ne će imati međunarodno pravno kaznenu težinu. Točka 1 je zauvijek otpala, ali haaška mreža ostala je visjeti u virtualnom svijetu konstrukcija. I Točka 4 se poslije izricanja presude nekako usukala u se. Ostale se još drže, ali s vremenom će izblijedjeti i njihov značaj. Naravno, Marića treba vratiti iz Srbije doma. To, međutim, u ovom trenutku nitko u vrhu hrvatske vlasti ne smatra bilo kakvim pitanjem. Ubrzo će se i vidjeti zašto...

Presuda je oslobađajuća, ali...

Izjave najviših hrvatskih dužnosnika bile su, napokon smo došli do središta teme, na tragu izdvojenih mišljenja sudaca Pocara i Agiusa. To se jasno vidi, kad iz tih prvih izjava izbacimo kurtoazne rečenice koje su se jednostavno morale izreći, kako ne bi dokraja pale krinke kompletnom komplotu. Po izricanju oslobađajuće presude u službenoj Hrvatskoj nekoliko sati vladao je čudan muk, grobna tišina, bez službenih izjava. Trebalo je proći nekoliko sati dok se nisu već pripremljene izjave najviših dužnosnika (i medija) uskladile s neočekivanom presudom. Znam to iz prve ruke, jer sam cijeli događaj izricanja presude pratio putem tv-a, radija, fiksnog telefona, nosiglasa i Interneta.

Sve je u službenoj Hrvatskoj stalo, kao kad je umro Tito! Jedino se narod spontano veselio. Nije mu trebalo nekoliko dugih, dugih sati da iz njega uzavre neviđena radost, ta, nisu spašeni samo naši generali, nego i Domovinski rat i hrvatska država! Podsjetimo se na to kako se kukavičje jaje usađivalo već u prvim službenim izjavama službene Hrvatske. Takvo što nije, tvrdim, moguće nigdje u svijetu, samo u „jedinoj nam i vječnoj" (F. Tuđman).

Predsjednik Hrvatskoga sabora Josip Leko: „Razloga za slavlje ima, ali svejedno moramo reći da je nakon Oluje bilo zločina s kojima se Hrvatska i ubuduće mora nositi". Kako jadno!
Predsjednik države Ivo Josipović: „Hrvatska nije odgovorna za zločine pojedinaca, ali je odgovorna za njihovo kazneno procesuiranje". „Zadovoljan sam presudom, ona znači nevinost naših generala, ali i odgovornost države za sve pojedinačne zločine". Kako bijedno!

Predsjedniku vlade Zoranu Milanoviću pao je „kamen sa srca", nakon toga je dodao dalekosežne misli: „Bilo je grešaka za koje je odgovorna hrvatska država, a ne Markač i Gotovina. Hrvatska će taj dug pravde i ispuniti". Koja šupljina!

Sposobni vladati samo neslobodnom Hrvatskom

Sva trojica najviših hrvatskih dužnosnika u trenutku kad je Hrvatska oslobođena međunarodno kaznene optužbe za zajednički zločinački pothvat, slažu se u ocjeni kako je ipak država za nešto „odgovorna"! Mora biti za nešto odgovorna! Kakva je to Hrvatska, bemti, koja nizašto nije odgovorna!? Oni su sposobni učinkovito vladati samo onom Hrvatskom koja je „odgovorna", koja je u nekom stupnju „zločinačka", pomalo genocidna, svakako fašistička sa prikrivenim zmijskim glavama... No, kad treba vladati normalnom hrvatskom državom, a ne onom iz svijeta konstrukcija, mentalni komunisti o kojima je riječ, redaju neuspjeh za neuspjehom, a neuspjehe nadomještaju salvama iz topova kulturne revolucije i prepucavanjima unutar vlastitih avangardnih snaga.

Uskladba glede „odgovorna je hrvatska država" toga je osloboditeljskoga dana bila kompletna, od vrha do dna. Ministrica vanjskih poslova, Vesna Pusić: „Ova presuda ni na koji način ne znači amnestiju za osuđene za ratne zločine niti znači odustajanje od procesuiranja optuženih ili osumnjičenih za ratne zločine". Očekivano, čak i premalo radikalno za jednu Pusićku.

Potpredsjednik Samostalne demokratske srpske stranke, predsjednik Srpskog narodnog vijeća, patetični etno poduzetnik Milorad Pupovac: „Ono što je dobro za generale Markača i Gotovinu sasvim sigurno nije dobro za žrtve i nastavak obnove pomirenja u regiji. Nakon ove presude koja je dobra za generale ostaje pitanje tko je odgovoran za ubojstva, progon, uništenje i paljenje kuća, jer do sada za to još nitko nije odgovarao". Ovakvu izjavu dao bi i „kapetan Dragan"!, pa zašto ne bi onda i predsjednik Odbora za vanjsku politiku Hrvatskoga sabora!

Povijest je počela ili 1945. ili 1995.

Dokumentin medijski koordinator Eugen Jakovčić, objašnjava razloge nezadovoljstva oslobađajućom presudom: Za vrijeme akcije Oluja deseci civila su ubijeni, tisuće kuća i ostalih objekata je spaljeno dok gotovo polovica izbjeglica čeka na povratak u područja s kojih su otišli. Dodao je kako bez obzira na oslobađajuću haašku presudu Gotovini i Markaču, obitelji žrtava ističu kako im to neće vratiti članove njihovih obitelji. Za njihove tragedije i mnogih drugih moraju odgovarati počinitelji, bez obzira na kojoj su strani ratovali i u čije su ime zločini počinjeni, zaključio je Jakovčić.

Ustvrdio je da su na redu hrvatsko pravosuđe u pogledu procesuiranja počinjenih ratnih zločina tijekom i nakon vojno-redarstvene akcije Oluja i hrvatska vlada u pogledu obeštećenja civilnih žrtava rata. Documenta još jednom ponavlja da još nitko pred hrvatskim pravosuđem od počinitelja zločina tijekom Oluje nije pravomoćno osuđen, rekao je Jakovčić. Ne preza se u stanju šoka ni od zgoljnih laži!

Žarko Puhovski, arbitar za sve i svašta, svakom loncu poklopac, ali i svjedok Tužiteljstva (kao i poslije 1971.) u procesu protiv Gotovine i Markača, u stanju šoka nije zaboravio ispustiti prljavu balastnu vodu: „Ono čega se treba bojati jest euforija zbog oslobađajuće presude koja bi učinila da se zaboravi da je zločina '95. bilo". Povijest je drugi put počela 1995., a prvi put 1945.?!

Zašto nova pravednost mora odlikovati i Štrbca

MukPo izricanju oslobađajuće presude u službenoj Hrvatskoj nekoliko sati vladao je čudan muk, grobna tišina, bez službenih izjava. Trebalo je proći nekoliko sati dok se nisu već pripremljene izjave najviših dužnosnika (i medija) uskladile s neočekivanom presudom. Znam to iz prve ruke, jer sam rusija-ostro-kritizirala-haag-zbog-oslobadajuce-presude-generalima-slika-665184cijeli događaj izricanja presude pratio putem tv-a, radija, fiksnog telefona, nosiglasa i Interneta. Sve je u službenoj Hrvatskoj stalo, kao kad je umro Tito! Jedino se narod spontano veselio. Nije mu trebalo nekoliko dugih, dugih sati da iz njega uzavre neviđena radost, ta, nisu spašeni samo naši generali, nego i Domovinski rat i hrvatska država!Ispada prema svjedocima optužbe za zajednički zločinački pothvat kako je „rat" započeo s Olujom! Ali, nitko, baš nitko iz haaške mreže ne spominje tko će procesuirati počinjene zločine od početka velikosrpske agresije pa do Oluje (1995.), kad je s trećine hrvatskoga teritorija sve što nije srpskoga roda protjerano ili ubijeno, o čemu se Pupovac može informirati iz prve ruke kod svojega stranačkog kolege Stanimirovića. Treba li poništiti aboliciju koja je abolirala čak i Savu Štrbca tajnika vlade terorističke Republike srpske Krajine?

Treba li aboliranima dati novčanu naknadu, „obeštećenje" za ubijanje, pljačke, palež, protjerivanja, silovanja, mučenje, deportacije, odvođenje u logore, punjenje masovnih grobnica nesrpskim stanovništvom, kršenje običaja ratovanja i etničko čišćenje s elementima genocida?

Uz svu selektivnost haaške otvorene i prikrivene mreže, još znamo što je uzrok, a što posljedica, još znamo kronološki redoslijed događaja, još se sjećamo tko je i kako pripremao agresiju na Hrvatsku, tko ju je izvršio, tko nas je razoružao i tko je tražio i odobrio embargo na uvoz oružja čime nam je onemogućena legitimna obrana od agresije, još znamo i tko je poslije vojnog poraza velikosrpskog agresora definirao i prihvatio politiku izjednačavanja krivnje.

Za predsjednike Sabora, Države i Vlade bilo bi ljekovito da pročitaju izdanja Hrvatskog memorijalno dokumentacijskog centra Domovinskoga rata, a ne pamflete Dokumente i Veritasa. Josipoviću, odlikuj dr. Antu Nazora! Poništi odlikovanje dodijeljeno Teršelički, ili, u suprotnom odličjem odlikuj, dosljednosti nove pravednosti radi, i Savu Štrbca, jer i on radi isti posao s istim uspjehom i identičnim ciljevima, kao i Teršelička!

Aktivirani su svi resursi, uzalud

Razvidno je iz prvih izjava poslije oslobađajućih presuda kako se u pozadini s haaškim pravorijekom miješa nevjerica i želja za nekom drukčijom presudom, kojoj su se, budimo iskreni, nadali. Stječe se dojam da najveći zagovornici politike haaškoga Tužiteljstva poslije 16. studenoga nisu u stanju suočiti se sa svojom neslavnom, sramnom, ljigavom, puzećom prošlošću, a nisu spremni bez ostatka suočiti se niti s oslobađajućom presudom. Može ih se razumjeti, ali nije ih moguće opravdati!

Oni su od 16. studenoga zauvijek samo „aveti prošlosti". Utvare mentalnoga komunizma. Nepopravljivi, ali zato demokratski smjenjivi. Kako ih ne shvatiti? Ta, imali su u ruci prvostupanjsku presudu s 24 i 18 godina zatvora, imali su nepravomoćnu potvrđenu hrvatsku krivicu po najgrubljim i najbesmislenijim točkama optužnice, imali su dva suca Žalbenoga vijeća samo tjedan dana ranije u Zagrebu na zajedničkom derneku, imali su visoko pokroviteljstvo u osobi nove pravednosti, imali su ordenje nove pravednosti nešto ranije okačeno na rever vodeće afežejke, imali su... ma, imali su sve u svojim rukama, a izgubili ključnu partiju za 21. stoljeće.

Nedostajala im je samo ta drugostupanjska osuđujuća presuda u koju su haaška mreža i mentalni komunisti uložili sve svoje intelektualne, kadrovske, medijske, uhodarske, podmetačke, udbaške, ideološke, krivotvoriteljske, krivokletničke i međunarodne „resurse" (S. Mesić). Njihova je najveća kazna što moraju živjeti u hrvatskoj državi koja na sebi nema nikakvu mrlju. Doživotno će morati gledati tu i takvu Hrvatsku. Ima li veće kazne za tu bulumentu?

Pitanja traže odgovor

Hoće li se dakle u Hrvatskoj poslije 16. Studenoga suditi za pojedinačne zločine (uz sve one koji su već procesuirani) na temelju nerazumne logike haaškoga Prvostupanjskoga vijeća, ili na temelju pravomoćne presude Žalbenoga vijeća? Treba li početi posao suđenja za neprocesuirane zločine vodeći se kronološkim redom, pa započeti recimo s 1945., 1946...
Koji će domaći suci suditi „znanima i neznanima"poznatima iz haaškog Tužiteljstva a na osnovi „alternativnih vidova odgovornosti" poznatih iz Prvostupanjskog vijeća?

Tko će poništiti učinke već provedenih domaćih nerazumnih presuda presuđenih po načelima nerazumne haaške pravde Carledel Ponte? Hoće li MKSJ s pripadajućom haaškom mrežom prestati s međunarodno kaznenopravnom kulturalnom revolucijom među hrvatskim sveučilištarcima i gimnazijalcima? Hoće li se zdravo za gotovo uzimati dokazi haaškoga Tužiteljstva koje su dobavljali aktivisti i agenti haaške mreže iz Hrvatske uz asistenciju Save Štrbca, aboliranog tajnika terorističke vlade RSK s haaškim statusom „prijatelja suda"?

Je li haaška mreža u Hrvatskoj i poslije 16. studenoga toliko očajna, ali i jaka, da je uspjela progurati javno objavljivanje popisa hrvatskih ratnih vojnih veterana (što je čin notorne izdaje u svakoj civiliziranoj državi), a sakriti od javnosti popise mentalnih komunista, suradnika totalitarnoga komunističkoga režima, ili pobunjenih odmetnika protiv ustavnopravnog položaja hrvatske države? Dokad će Hrvatska plaćati rad haaške mreže i Štrbčevih istomišljenika?

Pitanja se množe sama od sebe. A odgovori? Tko će nam dati odgovore? U ovom trenutku kad nam država puca i po svim drugim šavovima – gospodarskim, socijalnim, demografskim - odgovore bismo mogli potražiti od vlade nacionalnog spasa ili na prijevremenim izborima.

Nenad Piskač