Izgubljenim godinama u mentalnome komunizmu došao je kraj

Tko bi rekao da ćemo i u 21. stoljeću imati neodloživa posla s mentalnim komunizmom. Na nj me ovih dana podsjetila jedna netom pročitana knjiga i opetovana spoznaja kako je Tuđmana najlakše optužiti, jer se ne može braniti. O knjizi najprije ovo: Čitati i pročitati. O napadu na „velikoga graditelja“ - napadač je istražitelj, tužitelj, sudac, krvnik i komesar, ukratko - mentalni komunist, ne bilo koji, već onaj ispao iz istoimene knjige koju nije dosta samo čitati i pročitati, a koja se odlično uklopila u zimsku idilu što nas je zadesila i opet s pola metra snijega iznenadila, ne ljetnu, nego baš zimsku službu (Ivan Aralica, Mentalni komunist, Despot infinitus, Zagreb, 2012.). Poklopio se izlazak knjige o mentalnom komunistu s beogradskom promocijom nove mantre najeksponiranijega mentalnog komunista u posljednjih dvanaest godina.

Ošini po prašini plemenite mržnje

Mentalnog komunistu ništa ne može iznenaditi on je trajno zadojen plemenitom mržnjom, pa ga tako ne može iz takta izbaciti niti haaški pravorijek od 16. studenoga koji je porazio učinke njegove politike, njegov mentalitet, njegova prisilna umirovljenja i njegov svekoliki komunizam zaogrnut plaštem antifašizma. Poznat po izuzetno pametnom citatu („sranje“), mentalni komunist obrušio se u Beogradu (a Hrvatska ga doživotno plaća, hrani, oblači, vozi i čuva!) na Tuđmana zbog toga što je ovaj navodno smatrao kako je Vojvodina nepravedno oduzeta Hrvatskoj i pripojena Srbiji. Što tu ima čudnoga normalnom čovjeku? Ništa. Ali ima mentalnom komunistu, jer mentalni komunist nije normalan čovjek, a nije ni paranormalna pojava. Što je onda? Pročitajte Mentalnog komunistu i saznajte!

Tako je s argumentom Vojvodina, da bi se dodvorio srpskim drugovima istoga mentalnoga sklopa, mentalni komunist pun plemenite mržnje obilježio Tuđmanovu obljetnicu smrti (10. prosinca 1999. – 10. prosinca 2012.). Povijesnu potkrjepu i za „argument Vojvodina“ mentalni komunist dobit će i dobivao je od Bilandžića i Jakovine, pa i nekih „istoričara“ i parapovijesničara, a za kreket iz žablje perspektive pobrinut će se Teršelićka, Vrabec-Mojzeš, Jasmina Popović i Maja Sever iz AFŽ-a, te aktivni omladinci: Pusić, Nobilo, Čičak, Puhovski, Pilsel,vječni Budo Lončar i, dakako, Sava Štrbac. Sve je to već viđeno, pa je za pretpostaviti kako „argument Vojvodina“ ne će biti eksploatiran u procesu ispiranja mozga u tolikoj mjeri kao „podjela Bosne“, „dvjesto obitelji“ ili „trag novca“ – mantrama iz političkoga obrta mentalnoga komuniste što ih je Aralica u svom traktatu rašarafio na sastavne dijelove. Mentalni komunist neprestano pakira Tuđmanu, neprestano je u ofenzivi još od 1994. I kad mu teza doživi povijesni poraz, mentalni komunist bezglavo nastavlja, kao da se ništa nije dogodilo. Tako je vodio i državu. Ošini po prašini! Zato se obljetnice smrti mentalnog komunista ne će ni u peti obilježavati kao Tuđmanove. Živi bili pa vidjeli!

Dupli pas bivšega i aktualnoga

Čini se kako je iz jazbine plemenite mržnje ozbiljno napao i svojega antifašističkog nasljednika i ljubitelja „ustanka u Srbu“ protiv hrvatske države i hrvatskih katolika, oštro mu Mentalni komunist(i)Povijesnu potkrjepu i za „argument Vojvodina“ mentalni komunist dobit će i dobivao je od Bilandžića i Jakovine, pa i nekih „istoričara“ i parapovijesničara, a za kreket iz žablje perspektive pobrinut će se Teršelićka, Vrabec-Mojzeš, Jasmina Popović i Maja Sever iz AFŽ-a, te aktivni omladinci: Pusić, Nobilo, Čičak, Puhovski, Pilsel,vječni Budo Lončar i, dakako, Sava Štrbac. Sve je to već viđeno, pa je za pretpostaviti kako „argument Vojvodina“ ne će biti eksploatiran u procesu ispiranja mozga u tolikoj mjeri kao „podjela Bosne“, „dvjesto obitelji“ ili „trag novca“ – mantrama iz političkoga obrta mentalnoga komunistezamjerivši što je u povodu oslobađajuće presude hrvatskim generalima u službeni prijam primio prisilno umirovljene hrvatske generale, koje je mentalni komunist uz asistenciju Vesne Pusić osobno umirovio. Ne, ne radi se o pravom napadu, poput napada na Tuđmana. Josipoviću je kroz drugarsku kritiku ponuđen politički dupli pas. Josipović ga je, kao solidan igrač stolnoga nogometa iz luna-parka, odigrao. Kazao je kako je mentalni komunist bio u pravu kad je iz plemenite mržnje umirovio hrvatske generale koji su pozivali na očuvanje digniteta hrvatskih branitelja i Domovinskoga rata u cjelini. Ali i on, Josipović, u pravu je što je 16. studenoga ove godine primio generale u službeni posjet, jer je u međuvremenu, kaže, prošlo „dvanaest godina“. Najmanje jedan od njih nije bio u pravu. Ali s obzirom da su oba mentalni komunisti, do otvorena sukoba nije došlo – ta nije li Josipović još nedavno na tragu očekivanja osuđujuće haaške presude odlikovao predsjednicu Antifašističkog vijeća žena Vesnu Teršelić.

O čemu se radi? Nije za prijem generala na politički Olimp „kriv“ protok 12 izgubljenih godina, već obrambeni osjećaj straha od oslobađajuće presude i strah od eventualnoga gubitka vlasti. Taj osjećaj za vlast na čelu s mentalnim komunizmom razvijao se u okrilju Partije i usađivao u mentalne komuniste, kako one koji znaju prebirati po dirkama klavira, tako i one koji su naučili prekapali po džepovima pobijenih „neprijatelja“.

Generali bili i ostali kost u grlu mentalnog komunizma

Stariji se bojao jer su odgovorni generali javnom riječju stali na put rastakanju Hrvatske po načelima mentalnoga komunizma i plemenite mržnje, pa ih je umirovio, lažno optužio i poslao na sudišta da „dokazuju nevinost“ u procesu „individualizacije krivnje“. Drugi se boji povratka generala iz Haaga, jer zna da u ovom posthaaškom trenutku samo oni mogu demokratski pomesti njemu dragu uspostavljenu crvenu Hrvatsku, a situacija je objektivno zrela za veliku metlu i ne može se, drugovi, k tomu dva puta poslati generale u apsanu! Tako su oba mentalna komunista, onaj bez osjećaja za takt i ovaj s osjećajem i za takt i za kakvo-takvo pravno crtovlje, na osnovi osobnih strahova, a ne objektivne situacije u kombinaciji s nacionalnim interesom, odigrali svoju manipulaciju s generalima. Prvi zato da u konačnici optuži Tuđmana, Šuška, „ustaše“ i Hrvatsku u cjelini – ne bi li u Hrvatskoj opstao mentalni komunizam, drugi zato da osobno opstane u hladovini Pantovčaka i na njemu učvrsti svoj položaj, te da poslije propasti „pune suradnje“ i „zajedničkog zločinačkog pothvata“ na visokom mjestu dočeka, ne daj Bože, neku novu mantru s kojom će se Hrvatsku držati u pokornosti. Prvi ih je iskreno izbacio, jer je imao drukčija rješenja, a drugi ih je neiskreno prihvatio, jer nije imao drugog rješenja.

Sljedbenici mentalnog komunizma došli su u svojem povijesnom razvitku do općeprihvaćenoga konsenzusa: Slobodna Hrvatska nije dobro rješenje budući da u njoj nema mjesta mentalnom komunizmu kao vodećoj, avangardnoj, društvenoj snazi utemeljenoj na plemenitoj mržnji.

Na vrhu mafijaške piramide

Mentalnoga komunista, onoga što je dva mandata iz plemenite mržnje lijepio Tuđmanu etikete i koji se sad u Beogradu dosjetio argumenta Vojvodine, treba najprije skinuti s državne grbače adekvatnim zakonom odnosno njegovom izmjenom i dopunom. Ako Sabor to nije u stanju napraviti, onda je i on kolektivni mentalni komunist, pa treba raditi na izvanrednim izborima kako bi se taj gangrenozni, bolesni, mentalitet uklonio.

Mentalnog komunista poslije skidanja s doživotne besplatne skrbiKomunisti i mafijaTreba utvrditi čijom je lovom ušetao u institut Predsjednika Republike. Jer već na početku ukoričena traktata stoji tvrdnja kako je baš on, mentalni komunist, na čelu hrvatske mafije. Do tih je spoznaja došao i Radovan Ortynski, bivši glavni državni odvjetnik, koji je potom netragom nestao u povijesnim bespućima zapetljan u mreže mentalnoga komunizma treba procesuirati, jer količina njegovih „sranja“ je kaznena i protuustavna kanalizacija nevjerojatno širokoga promjera, tako da samo u državi izrazitoga mentalnog komunizma, mentalni komunist iz istoimene knjige čiste fakcije, a ne fikcije, takva kanalizacija sa svojim sadržajem i štakorima može nesmetano kolati i prelijevati svoj sadržaj iz podzemlja u svakodnevnicu. Treće, treba utvrditi čijom je lovom ušetao u institut Predsjednika Republike. Jer već na početku ukoričena traktata stoji tvrdnja kako je baš on, mentalni komunist, na čelu hrvatske mafije. Do tih je spoznaja došao i Radovan Ortynski, bivši glavni državni odvjetnik, koji je potom netragom nestao u povijesnim bespućima zapetljan u mreže mentalnoga komunizma.

Ako oni imaju Hrvatsku, onda mi nemamo Jugoslaviju!

Namjerno pišem ime – mentalni, i prezime – komunist, malim slovom, jer njegovo beogradsko utočište na koje je nakon 16. studenoga spao, pa i sam sadržaj tv emisije u kojoj se ukazao kao „avet prošlosti“ plemenite mržnje, ne zavrjeđuju velikoga slova budući da su samo proteza nedavnog Margetićeva gostovanja u Beogradu i dokaz tezi o tome da su oba, senior i pionir, kuhani u istom loncu mentalnog komunizma. Kuhani mentalni komunist, primjerice, kad čuje Tuđmanovu – Imamo Hrvatsku! – odmah mentalno prevodi u – Nemamo Jugoslaviju. Dalje je sve logičan slijed plemenite mržnje: Mentalni komunist velikosrpsku agresiju prevodi u građanski rat, a bežaniju u etničko čišćenje. Mentalni komunist kad nema argumente, a budući da više ne funkcionira logika „po kratkom postupku“, jednostavno laže, izmišlja, kleveće, insinuira i krivotvori.

Najnoviji dokaz kako „aveti prošlosti“ mentalnog komunizma djeluju po širini i dubini hrvatskoga prostora jest novinar Slobodne Dalmacije, pionir maleni, Jurica Pavičić - u maniri klasične plemenite mržnje, kao predstavnik trećega koljena organiziranih mentalnih komunista, nevjerojatnom lakoćom vrijeđa akademika i klasika hrvatske književnosti Slobodana Novaka. Nije to samo nedostatak mirisa, zlata i tamjana kućnoga odgoja i odgovornosti za javnu riječ. Nazvati književnog barda kretenom može samo neizlječivi mentalni komunist plemenite mržnje, dobro potkožen i sa sigurnim zaleđem. Ili luđak. Ili oboje u istoj osobi.

Kraj dvanaest izgubljenih godina

Nakon što se je othrvala haaškom zlom oku Hrvatska se treba očistiti od mentalnog komunizma i mentalnih komunista. Kad već nema međunarodnog kaznenog sudišta, domaće zakonodavstvo i pravosuđe trebalo bi se posvetiti zločinima mentalnih komunista. Bio bi to nemjerljiv prinos nacionalnoj pomirbi, ali i mantrama kojima su nam dvanaest godina bušili mozak - „suočavanje s prošlošću“ i „pomirbi naroda u jugoistočnoj Europi“. Mentalni komunizam nije europski standard. Nije ni odraz težnje hrvatskoga naroda. On je uš.

Kao što je haaška presuda od 16. studenoga točka na i kraju procesa postolujnog rastakanja hrvatske države, tako je i Araličina knjiga točka na i „sranjima“ sasvim konkretnoga mentalnog komuniste i fenomena mentalnog komunizma plemenite mržnje iz čije je torbe konkretni slučaj ispao. Jedna drugu sadržajem nadopunjuju i formalno zaokružuju dvanaest izgubljenih godina.

Nenad Piskač