Sve naše točke na i po 16. studenome 2012.

Jadni su mi ovi što proteklih dana kao papagaji ponavljaju o tome da tek poslije oslobađajuće presude Gotovini i Markaču možemo reći da je Domovinski rat bio opravdan i častan. Njima je trebao Haag da to shvate! Njima je trebala „puna suradnja", godine ponižavanja, gaženja dostojanstva i vrijeđanja zdrave pameti. Njima je sve to skupa što su radili, montirali, dilali, lagali, detuđmanizirali, krivotvorili, konstruirali, lažno svjedočili i optuživali, rehabilitirali u obrambenom ratu poraženo – trebalo samo zato da se preko Haaga Hrvatima opet nametne povijesna krivnja i da naši generali istrunu u zatvoru.

Drugovi, stanje je složeno, oslobodili su ih!

Ali dogodilo se čudo s obzirom na to što je sve učinjeno i kolika su sredstva, da ne velim „resursi" usmjereni u to da nas pobjede u miru, kad već nisu kroz agresiju i embargo na uvoz oružja. A imali su u ruci već i političku prvostupanjsku presudu, koju ne bi bolje napisali zajedno Tito, Draža, Šešelj i Milošević! Onda su se SAD i svjetska vojna struka angažirale oko pitanja pretjeranoga granatiranja, zapovjedne odgovornosti, zajedničkoga zločinačkoga pothvata i sličnih delpontističkih nebuloza. Umjesto politikantstva u posljednji trenutak u prvi plan je isplivalo međunarodno kazneno pravo za koje smo već pomislili da je u Haagu preminulo. Što nam se uopće dogodilo?

Točka na i procesu detuđmanizacije. Točka na i lažnoj „pomirbi naroda jugoistočne Europe". Točka na i politici „regiona", Zapadnoga Balkana, jugoistočne Europe i jugosfere. Točka na i kriminaliziranju Domovinskog rata kao odgovora na velikosrpsku agresiju. Točka na i neustavnom zakonu o suradnji s Haaškim sudom. Točka na i protuhrvatskoj Deklaraciji o suradnji s Haaškim sudom odnarođenoga sastava Hrvatskoga sabora. Točka na i međunarodnom kaznenopravnom nametanju kolektivne krivnje hrvatskome narodu. Točka na i instaliranju tzv. „građanskog rata". Točka na i politici izjednačavanja žrtve i agresora.

Sačuvati vladin zrakoplov

Točka na iTočka na i procesu detuđmanizacije. Točka na i lažnoj „pomirbi naroda jugoistočne Europe". Točka na i politici „regiona", Zapadnoga Balkana, jugoistočne Europe i jugosfere. Točka na i kriminaliziranju Domovinskog rata kao odgovora na velikosrpsku agresiju. Točka na i neustavnom zakonu o suradnji s Haaškim sudom. Točka na i protuhrvatskoj Deklaraciji o suradnji s Haaškim sudom odnarođenoga sastava Hrvatskoga sabora. Točka na i međunarodnom kaznenopravnom nametanju kolektivne krivnje hrvatskome narodu. Točka na i instaliranju tzv. „građanskog rata". Točka na i politici izjednačavanja žrtve i agresora.Točka na i politici obnove Jugoslavije u bilo kojem obliku. Točka na i nametanja jedinstvenoga jugoslavenskoga kulturnoga prostora. Točka na i individualizaciji krivnje zbog nametanja kolektivne krivnje. Točka na i hrvatskom dokazivanju nevinosti. Točka na i mesićizmu. Točka na i sanaderizmu. Točka na i josipovićizmu. Točka na i Akcijskom planu hrvatske vlade, širokom skupu mjera uperenoga protiv „znanih i neznanih" Hrvata koji se bore za hrvatsku Hrvatsku. Točka na i poslužiteljima Carle del Ponte i ministrantima Tužiteljstva. Točka na i hrvatskim i srpskim progonima hrvatskih branitelja po scenariju haaškoga Tužiteljstva.

Točka na i dosadašnjem urušavanju hrvatskih Oružanih snaga. Točka na i javnom objavljivanju registra hrvatskih ratnih vojnih veterana. Točka na i politike beskičmenjaštva, podrepaštva i unosne veleizdaje. Točka na i prisilnim umirovljenjima. Točka na i relativiziranju obranjenoga teritorija, na kopnu i na moru.

Točka na i političkim karijerama koje su destruirale održivi razvitak hrvatske države. Točka na i odnarođenim vladama, od kojih treba sačuvati jedino „vladin zrakoplov". Točka na i hrvatskom višestranačkom jednoumlju. Točka na i rehabilitaciji četništva u Hrvatskoj. Točka na i rehabilitaciji komunističke Hrvatske. Točka na i kulturnoj revoluciji Milanovićeve vlade. Točka na i Josipovićevoj i Pusićkinoj prosrpskoj politici odustajanja od tužbe za genocid protiv Srbije. Točka na i lociranja, identificiranja i uhidbe ključnih ljudi obrane Hrvatske iza crte zamišljene Velike Srbije. Točka na i gaženju Deklaracije o zaštiti Domovinskoga rata.

Sve naše točke na i u zbroju čine više od jednoga desetljeća politike u ništa! Cijenu plaćamo pognute glave. Sad smo prvi put od odlaska Tuđmana (1999.!) došli k sebi. Što s protagonistima politike u ništa? Demokratskim izborima poslati ih u povijesnu ropotarnicu. Ili nastaviti dalje cmizdriti. U svakom slučaju dvanaestogodišnja politika u ništa bila je pravi, dokazljivi, zajednički zločinački pothvat. Malo je onih koji su na to ukazivali i borili se protiv glavne struje domaćega zajedničkoga zločinačkoga pothvata. Ali su zato gotovo svi dobili po glavi, ostali bez egzistencije, degradirani, šikanirani i tako dalje.

Prigoda za temeljitu rehabilitaciju hrvatske politike

PrigodaNijednu ostavku, međutim, nismo vidjeli. Štoviše, kad mlatimudani komentiraju odluku Žalbenoga vijeća ili spominju Domovinski rat u pravilu po profesionalnoj deformaciji još uvijek dodaju na kraju onaj „ali" – nabijajući nam na nos „zločine". Nema više - ali! Drugovi, „ali" više ne postoji. Provoditelji politike haaškoga tužiteljstva doista nemaju srama. Haašku mrežu treba umiroviti, ukloniti s javne scene. Nju nitko ne pokušava locirati, identificirati, uhititi, zatvoriti i dopustiti joj da godinama dokazuje nevinost. A trebalo bi, trebalo. Da se ne ponovi neka nova konstrukcija tipa zajednički zločinački pothvat. Skeptičan sam glede naših političkih stranaka. Mislim da bez unutarstranačkih provjetravanja od vrha do dna nisu u stanju misliti iz nove paradigme.Puno je točaka na i koje su sa sobom iz haaškoga zapta donijeli u oslobađajućoj presudi hrvatski branitelji Gotovina i Markač. Valjda hrvatski narod ne će prokockati i ovu prigodu koju je dobio na njihovoj žrtvi, zalaganjem znanih i neznanih i uz, rekao bi Tuđman, pomoć Božju. Preduvjet je novoga zamaha i novoga optimizma, dakako, veliko pospremanje na političkoj sceni. Novo vino ne ide u stare mješine. Budu li aktualni demokratski legitimiteti zaobilazili i kršili novonastale okolnosti i brojne točke na i, većinskoj Hrvatskoj preostaje još jedna nada. Da se, naime, Gotovina i Markač, opetovano žrtvuju za hrvatsko opće dobro i pojave na političkoj sceni i kroz demokratske izbore pometu što se već pomesti treba. To bi bila, budan sanjam, ona prava točka na i s kojom bi započela toliko potrebna rehabilitacija hrvatske politike.

Zbog održive budućnosti pristojno je očekivati ostavke i povlačenje iz politike i javnih dužnosti onih mlatimudana i snaga koje su i oslobađajuću presudu dočekale s figom u džepu, koje su pisale optužnice ovdje u Zagrebu, koje su smišljale Deklaraciju o suradnji, koje su smišljale Akcijski plan, koje su bez grižnje savjesti provodile a vjerojatno i sad provode neki od „akcijskih planova", koje su nam obilno solile otvorene rane, koje su umjesto zajedništva provocirale nacionalni razdor, koje su nas zadužile za nekoliko naraštaja, koje su montirale „dokaze", protuustavno po svijetu dilale s državnim tajnama, koje su nas godinama uvjeravale da su naši generali ološ koji treba uništiti (da bi san o novoj Jugi mogao živjeti), da nam je Domovinski rat zbroj kriminalnih djela, da velikosrpske agresije nije ni bilo već da se dogodio sukob zaraćenih strana dviju zločinačkih organizacija.

Sve je to sada palo u vodu. Nijednu ostavku, međutim, nismo vidjeli. Štoviše, kad mlatimudani komentiraju odluku Žalbenoga vijeća ili spominju Domovinski rat u pravilu po profesionalnoj deformaciji još uvijek dodaju na kraju onaj „ali" – nabijajući nam na nos „zločine". Nema više - ali! Drugovi, „ali" više ne postoji. Provoditelji politike haaškoga tužiteljstva doista nemaju srama. Haašku mrežu treba umiroviti, ukloniti s javne scene. Nju nitko ne pokušava locirati, identificirati, uhititi, zatvoriti i dopustiti joj da godinama dokazuje nevinost. A trebalo bi, trebalo. Da se ne ponovi neka nova konstrukcija tipa zajednički zločinački pothvat. Skeptičan sam glede naših političkih stranaka. Mislim da bez unutarstranačkih provjetravanja od vrha do dna nisu u stanju misliti iz nove paradigme.

Osloboditi se terora manjine

Teror manjineHrvatski narod ovu prigodu za novi nacionalni uzlet ne smije proigrati. Njemu je i bez Haaškoga suda bilo jasno da je Domovinski rat bio legalan, legitiman, opravdan i častan. Naravno to nije bilo jasno samo onim snagama koje su bile do nogu poražene na prvim demokratskim izborima, budući da su rješenje hrvatskoga pitanja vidjele u nekom od oblika jugoslavenske zajednice. Mogao bih sad ponaosob nabrajati kome je trebao haaški cirkus s hrvatskom kalvarijom. Potrajalo bi, ali ipak riječ je o manjini manjine – međutim, ta je manjina od 3. siječnja godine 2000. do danas kreirala politiku i određivala prioritete i smjernice. I dovela nas tu gdje jesmo. Već sad bi, recimo, odmah trebalo upregnuti nekolicinu mladih znanstvenika u istraživanje Haaškoga sudišta i tamošnje pismohrane, koja je dragocjeno vrelo podataka. Istine radi, ali i zato da se propagatori izjednačavanja krivnje ne dosjete i na temelju rada haaškoga sudišta ne počnu konstruirati nove mitove i povijesne krivotvorine kako bi doveli u pitanje haaški pravorijek o nepostojanju hrvatskog zajedničkog zločinačkog pothvata etničkog čišćenja Srba iz Hrvatske. Osim toga u Haagu još traje neugodan proces protiv Hrvata iz Bosne i Hercegovine, pa tako još postoji mogućnost da Hrvati budu osuđeni za zajednički zločinački pothvat u svojoj drugoj domovini, u čemu ima istine koliko i u tvrdnji Vesne Pusić da je Hrvatska izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu.

Teško da će haaški pravorijek od 16. studenoga mirno prihvatiti tipovi kao što su Đorđe Bildt i Dragana od Čuprije, no od njih još je opasnija britanska vanjska politika, domaći detuđmanizatori, četnici i komunisti, razni goljpovi i documente, hahaoi i druge agenture, država Srbija, SANU, Srpska pravoslavna crkva, abolirani i konvalidirani četnici koji su ustali protiv ustavnopravnoga položaja hrvatske države, jugoslaveni i ostali iz onih 25 posto koji nikad nisu željeli slobodnu i nezavisnu državu Hrvatsku. Treba očekivati njihova nova podmetanja. Oni ne će javno reći da ne prihvaćaju haaški pravorijek. Ali će raditi sve da ga omalovaže, diskreditiraju, pomalo grickaju dok od njega ne ostane, nadaju se, samo mrtvo slovo na papiru. Na njih se više ne treba osvrtati! Njihov zajednički zločinački pothvat doživio je totalni debakl, povijesni poraz.

Hrvatski narod ovu prigodu za novi nacionalni uzlet ne smije proigrati. Njemu je i bez Haaškoga suda bilo jasno da je Domovinski rat bio legalan, legitiman, opravdan i častan. Naravno to nije bilo jasno samo onim snagama koje su bile do nogu poražene na prvim demokratskim izborima, budući da su rješenje hrvatskoga pitanja vidjele u nekom od oblika jugoslavenske zajednice. Mogao bih sad ponaosob nabrajati kome je trebao haaški cirkus s hrvatskom kalvarijom. Potrajalo bi, ali ipak riječ je o manjini manjine – međutim, ta je manjina od 3. siječnja godine 2000. do danas kreirala politiku i određivala prioritete i smjernice. I dovela nas tu gdje jesmo. Danas dokazuje da nije u stanju izvući državu iz krize, ali da je u stanju potencirati uvjete zbog kojih se Hrvati iseljavaju iz Hrvatske i BiH. Kao što se iz oslobađajuće presude može iščitati njihovih se sluganskih usluga odrekao čak i Haaški sud. Vrijeme je dakle da ih s grbače otresu i Hrvati.

Poslije ratne i pravne, na redu je i unutarnjopolitička oluja

Oslobađajuća odluka od 16. studenoga nije emocionalno pitanje za jednodnevno ublažavanje nagomilanih frustracija. Odgovorno okretanje budućnosti koju se spominjalo 16. studenoga na Jelačićevu placu zahtijeva dubinske političke, strukturne i kadrovske reforme. To se posebno jasno i glasno čulo po zvižducima kad je General u pozdravnom govoru na Jelačićevom placu spominjao predsjednika države, vlade i sabora. Ustanove u koje Hrvati već odavno s razlogom nemaju gotovo nikakvo povjerenje, što je i znanstveno dokazano sociološkim istraživanjima neovisnih stručnjaka.

Poslije pozdravnih govora dežurni psiholozi proglasili su generale „pravom gospodom". Bit će da to iz vladajućih elita progovara trta, frka, odnosno strah za sva im dosadašnja prekobrojna „sranja" (cit. S. Mesić) koja smrde uokolo i više od 200 del Pontinih metara. Frka je tolika da je Punjena Ptica već javno odlikovala generale Gotovinu i Markača ordenom koji još ne postoji! Obični, normalni, Hrvati i bez psihologa i bez zbrda-zdola ordena znaju da su njihovi generali uljuđena gospoda, ali i to da su danas jači nego ikad.

Čeka li ojađeni, osiromašeni, poniženi hrvatski narod njihovu „zapovijed"? Hrvatsku poslije ratne i pravne oluje, iz gliba političke, socijalne i gospodarske depresije, može izvući samo unutarnjopolitička oluja, a ne Plan 21 ili logika sjaši Kurta da uzjaše Murta. Ne daj Bože dugo čekati. Oslobođeni generali mogu najbolje aktivirati demokratske potencijale i moralnu snagu hrvatskoga naroda. Ako tako odluče.

Nenad Piskač