Filmska kritika

Neđo od Ljubuškog Svetlane Broz, promašaj je skroz na skroz

Gledali ste film Neđo od Ljubuškog? Onaj dokumentarac znamenite redateljice Svetlane Broz? Vrhunski uradak. Za razdor između Hrvata i muslimana u Ljubuškom, da ne velim „i šire". Redateljica je, opće je poznato, unuka svjetski poznatog hohštaplera krvavih ruku do ramena, diktatora, trostrukog narodnog heroja, doživotnog maršala okupatorske JNA, doživotnog predsjednika SFRJ-ota i KPJ-ota, druga Josipa Broza. Tita. Uopće nije nezanemariva činjenica da je unuka toga i takvoga tipa. Vidi se to iz sadržaja dokumentarca, kojega će vjerojatno hateveov Đelo Hadžiselimović otkupiti, kako bismo ga mogli pogledati poslije emitiranja kupljenoga dokumentarnog serijala o dinosaurusima. No, možda Neđo od Ljubuškoga spada u „domaću produkciju"?Neđo i TitoTito i Neđo glavni su likovi, ali ih u filmu nema, o njima govore sporedni statisti od kojih saznajemo: Tito je volio westerne, Neđo je slušao The Rolling Stones Pa će biti jeftiniji, ta, ionako se ovih dana rodila ideja o reanimaciji JRT-a. Za one koji ne znaju – Jugoslavenske radio televizije.

Neđo je slušao The Rolling Stones

Ako niste gledali Neđu od Ljubuškog prepričat ćemo ukratko kako teče taj nimalo kreativni uradak, koji neodoljivo podsjeća na uradak Lurdana Zafranovića nedavno u nekoliko nastavaka emitiran na HTV-u, u kojemu titoisti u slapovima nabrajaju hvalospjeve Titu. Lurdanov crno bijeli nevjerojatno dosadan dokumentarac emitiran je nedavno, a Svetlanin će biti emitiran uskoro – posebice sad kad više ne funkcionira ni floskula o „javnoj televiziji", već gola istina o partijskoj. Tito od Jugoslavije i Neđo od Ljubuškoga zapravo nam govore da je redateljski par Lurdan i Svetlana izišao iz iste ideološke škole. Tito i Neđo glavni su likovi, ali ih u filmu nema, o njima govore sporedni statisti od kojih saznajemo: Tito je volio westerne, Neđo je slušao The Rolling Stones. Tito je Josip, Neđo je Nedjeljko. Tito je iz Hrvatskoga zagorja, Neđo iz Hercegovine...

Radio amateri u Labradoru i Operi

Prošećimo dakle kroz kadrove diktatorove unuke: Supruga Štefica kaže da su se ona i Neđo „oženili 9. maja, na dan antifašizma". Neđo je u mladosti slušao Kotrljajuće kamenje, nosio „dugu kosu" i „svirao gitaru".

Iz kotrljajućeg monologa Štefice u čiji se „osmijeh" jednoga dana Neđo zaljubio izdvajam: Sve je bilo idilično, djeca su išla u školu, mi smo radili, sve do početka devedesetih. Kad je Neđo čuo hrvatsku himnu rekao je da će biti krvi. Očito je dotad nije čuo. Do kad je pjevao Hej Slaveni, Štefica nije rekla, a ako jest onda je to redateljica Svetlana izbacila.

Stanovita ženska osoba u filmu tvrdi da je i hrvatski jezik kriv za narušavanje dotadašnje jugoslavenske idile. Hrvati su naime zahtijevali hrvatski jezik! U Ljubuškom!!

Neđo je bio „radio-amater", pa je zbog toga trebao biti likvidiran – tako tvrdi jedan od govornika u Svetlaninu filmu. RadioamateriI mi u Hrvatskoj imali smo svoje radio amatere udružene u radio Labrador, kasnije radio OperaI nastavlja o tome kako ga je on povukao u svoju postrojbu u kojoj je Neđo proveo 10 dana. I mi u Hrvatskoj imali smo svoje radio amatere udružene u radio Labrador, kasnije radio Opera.

Nadmašiti Neretvu

U Ljubuškom su Hrvati maltretirali i maltretisali muslimane, koji su morali čak i „pasti travu" – baš onako kako zbore crno bijela pripovijedanja o tomu da su partizani pasli travu po šumama i gorama ne bi li, poput Popaja i „spanača" (hrv. – špinata) na kraju pobijedili mrskoga neprijatelja.

Koban je nadnevak 15. kolovoza 1993. Blagdan Velike Gospe – uznesenja BDM na nebo. E, toga su dana Hrvati počeli maltretirati muslimane i odvoditi ih u logor Heliodrom – zbore u isti glas svi Svetlanini likovi, uključujući i glavni sporedni lik blagoglagoljivu Šteficu. Neđo je bio ljut što mu odvode „komšije". Prosvjedovao je na sve strane.

Tada nastupa junačko doba Neđe i Štefice o kojemu će, kako stoje stvari, vjerojatno biti snimljen i pravi igrani filmski spektakl koji će napokon nadmašiti i samu Neretvu. U svojoj fotografskoj radnji oni su „falsifikovali garantna pisma" bez kojih logoraši ne mogu van iz logora. Ukupno su „falsifikovali" oko tisuću, pardon – hiljadu, jamstvenih, opet pardon – garantnih pisama. A bilo je zatočenih oko 1.500 osoba. Dvije trećine izbavili su Neđo i Štefica u svojoj fotografskoj radnji uz pomoć fotoaparata, kopirke i klamerice.

Nije želio ostati među fašistima

Onda se pojavljuje jedna nezaboravna scena: Čovjek s oskudnim zubalom kaže da je Neđo bio drug, ne gospodin, nego drug. Zašto? Zato jer je „rizikovao život". Zato jer „Neđo nije izdao svoje srce i to je najbitnije u cijeloj toj priči". Naježio sam se od dubine i širine ovih riječi i kadra u cjelini, pa suprotno liječničkoj preporuci, odčepio pivo. Makar mi zadnje bilo, drugovi, evo „rizikujem život".

Što se zapravo dogodilo? Neđo „nije želio ostati među fašistima koji žele čistu naciju" i zato „smo se i mi pokupili", kaže Neđina Štefica u Svetlaninu kameru i mikrofon. Stoga je Neđo bježeći od fašizma i čiste nacije u Ljubuškom donio revolucionarnu odluku: „Dobrovoljno je sa kompletnom familijom otišao u progonstvo". U Češku. Prag. Tamo nema fašizma, nema ni čiste nacije. Toga nakota ima samo među Hrvatima, gdje god bili. Bit će da je specijalni suradnik na filmu bio kompozitor Ars Diabolia maestro Ivo Josipović.

U Pragu Neđina obitelj nije bila prognanička, već, oprostite na subjektivnom dojmu – turistička činjenica. Tamo je, naime, Neđina obitelj plaćala „kiriju 450 maraka" (priznaje Štefica).Što je on?Još jedan antologijski detalj vezan uz pravilan odgoj djece: Pitali sina Neđe i Štefice je li Hrvat. Nije. Je li Srbin. Nije. Je li musliman. Nije. Pa što si onda? Jadno dijete odgovori: Dječak Ali, Neđo je „strašno patio" za Ljubuškim, kroz suze će Štefica. Poslije godinu dana „kirije" odlučio se vratiti u Ljubuški. Kadli, to više nije onaj stari već je to „bio novi grad".

U novom Ljubuškom iz Neđine radnje „skidali su Titovu sliku". Gimnazijalce „uvjetuju da idu na vjeronauku".

Štefica je iskrena do bola: „U našoj kući se nikad nije govorilo o naciji. Moja djeca nisu imali pojma šta je nacija". Naravno, djeca joj nisu išla niti na vjeronauk. Sat vjeronauka odsjedili su „na wc-u" (priznaje kćer Neđe i Štefice).

Još jedan antologijski detalj vezan uz pravilan odgoj djece: Pitali sina Neđe i Štefice je li Hrvat. Nije. Je li Srbin. Nije. Je li musliman. Nije. Pa što si onda? Jadno dijete odgovori: Dječak. Evo i to se u kameru može bubnuti i ostati pametan.

The end

Uglavnom zato jer je Neđo bio takav kakav je bio i zato jer je djecu odgajao tako kako ih je odgajao – on je „ljudski gorostas". Svi akteri ovoga dokumentarnog filma slažu se u jednome: Neđo zaslužuje nagradu. Ali, ježi ga, još nije ustanovljena specijalna nagrada za Hrvate poput Nedjeljka, zvanoga Neđo od Ljubuškoga.

Može se još iz posljednjih kadrova zaključiti kako je Neđo bio teško bolestan i umro. Nije se dao sahraniti na katoličkom groblju u Ljubuškom (među fašistima), Film - bedastFilm je jako bedast, pa mu je potrebna dodatna reklama. Ona se dogodila u vidu prosvjeda Ljubušaka. Prosvjedovali su protiv onoga što je Štefica, glavni sporedni lik, izgovorila u filmu. Navodno je dobila i batine od svoje sumještanke, koja je vjerojatno drukčije doživjela britanski scenarij hrvatsko muslimanskog sukobaveć „među drugovima" na groblju u Mostaru. I kako kaže jedan od ženskih likova Svetlanina filmuljka: „Kad je umro, rekla sam umro je čovjek". The end.

Nemojte gledati, jer gubite vrijeme

Film je jako bedast, pa mu je potrebna dodatna reklama. Ona se dogodila u vidu prosvjeda Ljubušaka. Prosvjedovali su protiv onoga što je Štefica, glavni sporedni lik, izgovorila u filmu. Navodno je dobila i batine od svoje sumještanke, koja je vjerojatno drukčije doživjela britanski scenarij hrvatsko muslimanskog sukoba. Mislim da ne treba tući pokojnog druga Neđe Šteficu. Ali da bi trebalo isprašiti ideološko debeli i redateljski mršavi tur redateljice, to je jasno nakon što mi je nepovratno otela skoro sat vremena. Moja je preporuka – nemojte gledati, jer gubite vrijeme.

Crno bijela tehnika kojom se Svetlana služi u svom redateljskom naporu u književnosti „jugoslavenskih naroda i narodnosti" završio je pedesetih godina s crnogorskim piscem Mihajlom Lalićem. A ona nas evo i više od šezdeset godina kasnije zatrpava crno bijelom perspektivom. Cijeli je film potrošila zbog jedne rečenice: „Nije želio ostati među fašistima koji žele čistu naciju". Uradak zbog toga spada u crno bijelu tehniku jugoslavenskoga fašizma.

Iz filma se može zaključiti sljedeće: Hrvati! Odrecite se hrvatskoga imena i katoličke vjere, nacionalne himne i vjeronauka u školi, držite se Titove slike i unuke, kad zagusti pobjegnite u Prag ili bilo gdje i ostanite tamo dok čuvari Jugoslavije ne završe posao onako kako su to učinili u Vukovaru, Škabrnji ili Srebrenici, ali, nažalost ne i u Ljubuškom. Tako ćete postati „ljudski gorostasi".

To što nam poručuje Svetlana Broz poručivao nam je i njezin djed Josip, zvani Tito i njegov jugokomunistički totalitarni režim. Zato je i propao. Zalaganje za nešto što je povijesno propalo, uzaludan je posao. Svetlanin je uradak pogodak u prazno. Vjerojatno unosan, ali ipak on počinje i završava u praznini jugoslavenske utopije.

Nenad Piskač