Ovih se dana u hrvatskim medijima moglo saznati kako je Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu odbacilo prijavu koju je Mirjana Pukanić još 28. travnja prošle godine podnijela protiv supruga Ive tvrdeći da je suprug zlostavlja na više načina, od vrijeđanja do prisiljavanja na uzimanje kokaina. Državno se odvjetništvo između ostalog pohvalilo kako je sam postupak nakon smrti Pukanića ionako trebao biti obustavljen po sili zakona, ali to nije učinjeno, jer je odvjetništvo, eto u ovom slučaju skupilo potrebite dokaze i revno odbacilo tužbu gospođe Pukanić i time okončalo sam proces. Ovakav predan i požrtvovan rad Državnog odvjetništva bio bi zasigurno za svaku pohvalu, kad se istodobno ne bi radilo o jednoj od najtromijih i najneučinkovitijih državnih institucija, koja se doslovce guši u masi što neobrađenih, što nedovršenih, a što «zaboravljenih» predmeta.

Pa neka se onda gospoda ne ljute, ako se činjenica da su usred tolike količine neobavljenog posla ipak našli vremena za posthumno rješavanje predmeta koji je ionako trebao biti obustavljen, ne može smatrati pohvalnom. S druge strane, također se može postaviti pitanje zašto nisu bili toliko efikasni za vrijeme Pukanićeva života i zašto ništa nije poduzeto kad je gospođa Pukanić pred očima novinara, a bez ikakve zakonske osnove prisilno odvedena u psihijatrijsku ustanovu. Gdje je tada bila ova sadašnja naglo probuđena odgovornost, nije li se možda pritajila zbog javnosti itekako neobičnih odnosa Ive Pukanića i Mladena Bajića?

 A kad smo već kod postavljanja pitanja odgovornosti, kako se uopće može opravdati ogromna količina neriješenih predmeta koji Državnom odvjetništvu vise nad glavom ili još gore onih, za koje se potpuno neosnovano i na kraju krajeva krajnje neodgovorno i nemoralno odvjetništvo nikada nije niti zainteresiralo.

A za pronalaženje takvih i sličnih primjera ne mora se dugo tražiti, dovoljno je pročitati članak Marije Slišković objavljen na HKV Portalu ovog ponedjeljka u kojem se jasno i glasno postavlja pitanje što je s primjerice 6 000 ljudskih sudbina, konkretno hrvatskih logoraša, čiji zlostavljači i ubojice nikada nisu, a vjerojatno i ne će biti kažnjeni. Nisu li ta zlodjela na kraju krajeva teži krimen od bračnog zlostavljanja i nisu li se uostalom i kronološki prije dogodila. Odgovor na to pitanje kao i na mnogo drugih koja se vrlom Državnom odvjetništvu s još vrlijim Bajićem na čelu mogu postaviti vrlo je jasan i jednostavan, ali na žalost, ta se pitanja uredno ne postavljaju.

Odgovornost za propuste jedne od najvažnijih hrvatskih institucija završit će izgleda zajedno s brojnim drugim predmetima zakopanim negdje u dubini ladice i svijesti. Jer da bi se postavilo pitanje odgovornosti, prvo bi trebala postojati opće društvena savijest i svijest, a dok se ona ne probudi, ovakvih ćemo se primjera "funkcioniranja pravne države" zasigurno itekako nagledati u budućnosti.

M.M.B.

{mxc}