Početkom nove nam 2009. godine, započela je i primjena Zakona kojim se djelomično, dakle u razdoblju izvan turističke sezone zabranjuje rad trgovinama nedjeljom. Neki su ga, ponajprije oni koji već godinama crnče i «svetkom i petkom» za novac koji im je dovoljan tek za životarenje, a ne i život, dočekali s olakšanjem. Neki su se od njih (s pravom) zabrinuli za svoja radna mjesta, jer su poslodavci već u nekoliko dana demonstrirali svoju moć otpuštanjem dijela radnika, naravno, ne zbog neradne nedjelje koja ugrožava ostvarenu dobit, već iz razloga što su jedva dočekali riješiti se ljudi koji im već godinama predstavljaju tehnološki višak i za sve, kako zgodno, okriviti državu. Bilo kako bilo, većina Hrvata je ostala u šoku. Neki u pozitivnom, a neki u negativnom. Mnogo je ljudi istaknulo svoje slaganje s takvom odlukom te podržalo Vladu, ali i Crkvu koja se za neradnu nedjelju snagom svog moralnog autoriteta bori već godinama.

Oni koji razmišljaju na takav način naglasili su kako će im upravo nemogućnost tumaranja po trgovinama nedjeljom omogućiti da se okrenu sebi i svojim obiteljima, djeci, s kojom ionako radnim danom ne stignu provesti mnogo vremena, a kamoli iskoristiti ga na kvalitetan način. No, mnogo je i onih kojima, što zbog vlastite komocije i sebičnosti, a što zbog nekih drugih interesa, ovaj Zakon smeta. Sva ta neslaganja još i mogu proći kad se radi o običnom čovjeku koji po prirodi stvari na ovakve i slične poteze gleda isključivo iz svoje subjektivne perspektive, odnosno po tome koliko njemu osobno nešto manje ili više odgovara. No masovna histerija, odnosno organizirani linč odluke koja još nije stigla ni zaživjeti, a čiji su protagonisti uglavnom pripadnici struja koje sebe vole nazivati socijaldemokratskima, dakle onih koji bi trebali braniti radnička prava, zapravo bi bila pomalo smiješna, kad ne bi bila tragična. Dakle, takva politika je zajedno sa svojim istomišljenicima, a putem određenih medija otvorila novu frontu, na kojoj se puca iz svog raspoloživog oružja, a glavni su ciljevi Vlada i Crkva.

A čini se kako upravo u činjenici da ovaj Zakon Crkva otvoreno podupire leži uzrok organiziranih napada i pobune onih, kojima Crkva sustavno i godinama smeta i mrsi račune. A takvih na žalost u Hrvatskoj ima dosta, dovoljno je samo pogledati na koji se način vodi državna politika i u kojoj se mjeri brine o nacionalnim interesima i svima je sve jasno. Skupili su dakle svoje ideološki podšišane glave na kup, pa viču, prijete se i čude kakva li je ovo država u kojoj se ovakvi zakoni donose, a «popovi» kolo vode. U te i takve «argumente» nije potrebno ni ulaziti, dovoljno je samo primijetiti da je Crkva i svećenstvo u hrvatskome narodu već stoljećima dokazano stup i temelj morala, domoljublja i općenito brige za čovjeka i u njihove je motive sumnjati upravo bogohulno. Sljedeća najčešće korištena municija hrvatskih «dušobrižnika» i «moralnih vertikala» svake vrste jest velika zabrinutost za državnu ekonomiju koja će valjda zbog zatvorenih dućana jednog dana u tjednu propasti. Ako i hoće, sigurno neradna nedjelja za to ne će i ne može biti uzrokom.

Jer, svima je jasna teška situacija u kojoj se hrvatsko gospodarstvo nalazi, kao i očiti nesrazmjer uvoza i izvoza. A kupovina nedjeljom, odnosno zaduživanje i kreditiranje (koje se za zapadni svijet već jasno pokazalo pogubnim), a sve to u pretežno stranim trgovačkim lancima (koji su ovdje došli provoditi poslovnu politiku koju kod kuće ne smiju) može biti još samo veći poticaj uvozu i zaduživanju i samo još jedan uteg koji nas sve zajedno vuče prema dnu. Dakle, argumenata nema, niti moralnih, niti ekonomskih. No, svašta je moguće pa i situacija da Vlada (dokazano slaba, neuvjerljiva i nedosljedna u poštivanju vlastitih odluka) vrlo brzo poklekne nerazumnim i neopravdanim pritiscima ideološki zaslijepljenih jurišnika potpomognutima interesima stranih lanaca. Ne bi joj bilo prvi puta da  Vlada samoj sebi «pljune u usta». S druge strane, tko zna, možda nas bar ovoga puta iznenadi dosljednošću jer se, slučajno ili ne našla na pravoj strani, na strani razuma kojem ne trebaju ni rasprave ni «đavolji odvjetnici», a kojih u ovoj državi danas po svemu sudeći ima i puno i previše .

M.M.B.

{mxc}