Istra je nakon završetka Drugoga svjetskog rata pa sve do kraja osamdesetih godina od strane jugoslavenskih vlasti neosporno bila podvrgnuta svojevrsnom modificiranju vlastite povijesti. Činilo se koliko se moglo kako bi se umanjilo sve tradicionalno, ono pravo iskonsko i lokalno što se posebice manifestiralo u polaganom, ali kontinuiranom trendu da se umjesto njeguje, stara čakavština i sve posebnosti koje taj lijepi dio Hrvatske zasigurno posjeduje što više neutraliziraju, gotovo zaborave. Taj, u svakom slučaju po hrvatsku kulturu općenito negativan trend, naslijedio je jedan drugi po svojim karakteristikama čak i više zabrinjavajući. O čemu je zapravo riječ. U posljednjih nekoliko godina u Istri je ponajviše postalo i cijenjeno i važno gotovo sve što je vezano uz tuđu kulturu, jezik i nacionalnost.

Opće je poznata činjenica kako na talijansku manjinu  otpada nekih 4% ukupne populacije, što samo po sebi naravno nije nikakav problem, već činjenica i stvarnost koja bi još i više trebala pridonijeti bogatstvu i oplemenjivanju hrvatskoga kulturnog izričaja. No, na žalost, tamošnji Hrvati danas sve više postaju svjesni da su neke stvari, a tu se ponajprije misli na uporabu talijanskog jezika, ne zajedno s hrvatskim nego na uštrp njega, polako počele odlaziti u krivom smjeru, što se počelo odražavati i na prilike u svakodnevnom životu. Dakle, izgleda kako više nije dovoljno da su istarski Talijani tražili i dobili dvojezičnost i da su svi natpisi od imena ulica i trgova pa do turističkih objekata na talijanskom jeziku, što mnoge strane turiste itekako zbunjuje.

Nije dovoljno ni što su svugdje istaknute talijanske zastave, što negdašnje kino Zagreb u Puli danas nosi ime Musolinijeve ljubavnice, što u mnogim trgovinama razgovaraju s kupcima isključivo na talijanskom jeziku. Nije dovoljno ni što se bez ikakvoga smislenog razloga zabranjuje nastup pjevaču koji naglašava svoje hrvatstvo, dok istovremeno mnogi srpski folk pjevači po svim tamošnjim gradovima bez problema odrađuju svoje skupo naplaćene gaže. Primjer koji je najsvježiji, a datira od početka ove školske godine, jest primjer na koji su upozorili zgroženi hrvatski srednjoškolci koji pohađaju hrvatsku školu Vladimira Gortana i Gospodarsku školu u Bujama koja se nalazi u istoj zgradi s talijanskom školom Leonardo da Vinci, a u kojoj je talijanski ravnatelj dao podići takozvani "zid sramote" kojim školarce, iako nastavu pohađaju u istoj zgradi, razdvaja prema jeziku na kojem uče.

Hrvatski su učenici izrazili svoje nezadovoljstvo na razne načine, pokušavajući ga čak i srušiti, istaknuvši pritom kako ne će dopustiti da im itko gradi zidove i zatvara ih u geto, što, po njima govori kako Hrvati u svojoj državi danas imaju najmanja prava od ikoga. No, takva situacija usljed svih nabrojanih nelogičnosti zapravo ne treba čuditi, jer to je logičan nastavak trenda koji se razmahao unazad posljednjih godina. Sve to čini se baš poput svojevrsnoga fašizma nad hrvatskim narodom, zavijenog u ogrtač «antifašizma». Sve to upućuje i na glavni problem, a to nije ni pokoji talijanski toponim zaostao iz prošlosti, niti učenje talijanskog u školama. Nego organizirana talijanizacija od dvojezičnosti do popularizacije talijanštine i distance od ostatka Hrvatske, a koja se čak i ne pokušava provesti ispod žita, već otvoreno, čak i agresivno. A Hrvatima tamo, kao uostalom i u drugim dijelovima Lijepe Naše izgleda ne preostaje ništa do čekati neka bolja vremena i ljude koji će uz prava manjina također znati zaštititi i prava većinskoga naroda u njegovoj vlastitoj državi.

M.M.B.

{mxc}