Tu se ponajprije misli na autore otvorenog pisma o položaju i statusu Srba u Hrvatskoj koji je, pogađate «katastrofalan» - Veljka Džakulu - predsjednika Srpskoga demokratskog foruma, velikog zagovornika ugroženih srpskih prava u Hrvatskoj, inače bivšeg predsjednika vlade tzv. SAO Zapadne Slavonije i potpredsjednika vlade tzv. Republike Srpske Krajine, i - Radu Leskovca - bivšega čelnika Srpske radikalne stranke u tzv. Republici Srpskoj Krajini i kandidata za predsjednika te paradržave. Ako se u obzir uzmu autori spomenutog pisma, njegov sadržaj ne bi trebala biti pretjerano iznenađujuća. Dakle, što su kolovođe srpske pobune i današnji zaštitnici građanskih prava ovoga puta u svome loncu skuhali? Recept je jednostavan, radi se po principu svega pomalo uz rječnik prilagođen trenutku.

Pomiješali su sve što se pomiješati dalo - odgovornost za rat na nejakim srpskim plećima, izgubljene historijske stečevine, pa malo ekonomske ugroženosti i marginalizacije - i kako bi čitava priča bila zaokružena - stanarska prava i stambeno zbrinjavanje srpskih povratnika. Da spomenuta provokacija uspije u potpunosti pobrinuli su se urednici na HRT-u, koji su Džakulinu i Leskovčevu ugroženost Srba sudeći prema oduševljenosti i ustupljenim udarnim terminima jedva dočekali plasirati hrvatskoj javnosti. A da ova teza ima i kredibiliteta, pobrinula se uobičajena grupa moralnih vertikala koje već niz godina pustoše hrvatskom političkom i javnom scenom. Potpisnici potpore Veljku Džakuli i Radi Leskovcu - bacismo oko, su: Alen Budaj, Slobodan Šnajder, Predrag Matvejević, Davor Gjenero, Ivan Zvonimir Čičak, Ivo Banac, Morana Paliković Gruden, Salomon Jazbec, Simo Rajić, Slobodan Budak, Jovan Mirić, Svetozar Livada, Žarko Puhovski, Daniel Žderić, Drago Pilsel, Sead Berberović, Jaroslav Pecnik, Zora Dirnbach, Zdravko Zima, Dražen Lalić, Lordan Zafranović i Stevo Pandžić.

Potrebe za bilo kakvim dodatnim komentarima jednostavno nema, ova imena govore dovoljno sama za sebe. Ipak, valja konstatirati dvije nepobitne činjenice. Prva je, da svaki onaj koji krene ruku pod ruku s četnicima nije i ne može biti drugačiji od njih. Drugo, što se srpskih zahtjeva i prohtjeva tiče – ne treba im zamjeriti, uostalom zašto i ne bi tražili kad im se ionako neprestano sve više daje. Zašto bi se oni zaustavili na nekakvim stanarskim pravima (koje Hrvati u istom položaju mogu samo sanjati), kada se stvari mogu vratiti na nekadašnju razinu, pa će Srbi u Hrvatskoj vjerojatno kroz neko vrijeme ponovno početi preuzimati vodeće uloge u vojsci, policiji, najvitalnijim ministarstvima... Sve dok se povijest ne ponovi i dok hrvatske moralne vertikale i dušobrižnici ne dođu na svoje. A čini se kako taj dan i nije više tako daleko.

M.M.B.

{mxc}