Posljednjih nekoliko dana hrvatske medije preplavile su raznorazne polu-najave o mogućoj kandidaturi aktualnog premijera Sanadera za fotelju predsjednika države na nadolazećim predsjedničkim izborima. Iako su nas hrvatski političari već odavno navikli da je, kad su oni u pitanju apsolutno sve moguće, ipak pomalo iznenađuje da Sanader te i takove insinuacije nije otklonio nego ih čak na određeni način sam i potiče. Naime, predsjednik se Mesić o mogućoj Sanaderovoj kandidaturi izjasnio poprilično negativno, a Sanader mu je replicirao kako takvih ambicija općenito definitivno ima, a da predsjednika ne će birati Mesić nego birači. Dakle, mogućnost vlastite kandidature za sad je ostavio otvorenom. Bilo kako bilo, tu i takvu ideju nije potrebno nadugo komentirati na način koliko bi za ovu državu takav razvoj događaja bio dobar ili ne, jer o Sanaderovoj politici se sve zna.

Ono što je u ovom trenutku možda više važno jest pozadina čitave priče, odnosno, što se iz nje može iščitati o trenutnoj političkoj situaciji i stanju kako u državi tako i izvan nje. A slagalicu je zapravo vrlo jednostavno složiti, ali ono što izađe kao rezultat i ne može se nazvati previše obećavajućim. Stvari, naime, stoje ovako. Sama premijerova navodna kandidatura implicirala bi zapravo da se radi o najobičnijem bijegu, odnosno napuštanju broda koji tone. Jer u tom slučaju to bi značilo da Sanader već danas zna ono što mi ne znamo ili možda samo naslućujemo, a to je da njegova opcija nema šanse dobiti sljedeće parlamentarne izbore - one koji slijede iza predsjedničkih. Odnosno, da nema ništa od velikih najava i planova o ulasku u Europsku uniju, cilju kojem je sve bilo žrtvovano, i cilju na kojem je Sanader do sada temeljio sve svoje planove. Ako je tome tako i ako je to već sada potpuno jasno, dok se građanima Hrvatske još uvijek pokušava naslikati potpuno drugačija slika, moralo bi se ustvrditi i sljedeće.

Prvo, da je premijer čovjek pokeraškoga lica, a drugo, da i sam najbolje zna kako mu je predsjednička funkcija u tom slučaju jedina garancija da će mu se politički vijek produžiti i osigurati za sljedećih nemalih pet godina. Ako pak na predsjedničkim izborima 2010. ne bi pobijedio, mogao bi i dalje ostati predsjednik HDZ-a, a za loš rezultat na parlamentarnim izborima 2011. okriviti Vladu. Drugim riječima, takav razvoj događaja pružilo bi odlično sredstvo za prebacivanja krivnje i bijeg od bilo kakve odgovornosti za potpun neuspjeh do kojeg nas je proteklih godina što se vanjske politike tiče dovela hrvatska politička elita. U svakom slučaju, Sanader kandidaturom za predsjednika zapravo ne može izgubiti. Drugo je pitanje, dakako, što je sa svima ostalima.

M.M.B.

{mxc}