30. kolovoza 2008. napunila se točno godina dana od strašne tragedije na Kornatima, gdje je, od posljedica kako istraga kaže eruptivnoga požara poginulo 12 hrvatskih vatrogasaca. Godina dana relativan je pojam, za neke protekne brzo, a nekima se i samo jedna minuta može činiti poput vječnosti, pogotovo ako se čeka istina i pravda za bol koju normalan čovjek ne može ni zamisliti. Sve dok mu se ne dogodi. A kad se dogodi, tada pokušava pronaći snage u onome što ostane kao i u potrazi za pravdom i odgovornošću onih koji su tragediju ovakvih razmjera možda ne baš prouzročili, ali njenim posljedicama svakako pridonijeli. Žalosna je istina da ni dan danas, godinu dana nakon strašne smrti tih momaka u vatrenoj pošasti još uvijek nisu poznate sve potrebne činjenice kako bi se složio potpuni mozaik retrospektive onoga što se tamo zaista dogodilo.

No čak i da tome jest tako, ni tada se obitelji poginulih zasigurno ne bi puno bolje osjećale, iako oni sada tako možda i ne misle. Opravdano se postavlja pitanje što li onda misle i misle li uopće ljudi kojima je hrvatski narod dao svoje povjerenje da im vodi državu, kad se niti predsjednik Države,  niti Vlade, niti Sabora ne udostoji pojaviti na obljetnicu tragične pogibije vatrogasaca. Kako li ti ljudi sami sa sobom žive i kako mogu podnijeti vlastiti odraz u ogledalu, ostaje nejasno. Ili je taština, bahatost i samoljublje tolikih razmjera uzrok takovoga potpuno neprihvatljivog ponašanja odnosno ignoriranja ovolike žrtve i boli. Bilo kako bilo, dvanaestorice ljudi više nema i ništa ih ne može vratiti. A politička elita koja ovako bezbožno trpa sol na još uvijek živu i nezacijeljenu ranu, sudeći iz priloženog očito ne će prezati od ničega što bi im na ovaj ili onaj način moglo ugroziti političke fotelje, ciljeve i najviše od svega osobne ambicije.

No, ovakvo ponašanje i izbjegavanje naroda odnosno kontakta s građanima u svakoj mogućoj prigodi znak je i odraz trenutnog stanja svijesti i općenito raspoloženja ljudi prema uvjetno rečeno «vlasti». Istina je da tu vlast nitko više ne trpi, a vodeći političari to dobro zna. Jer imali su već prilike više puta osjetiti na vlastitoj koži kako izgleda prijezir i nepoštovanje ljudi čije bi interese trebali predstavljati i zastupati. No to njima nije dovoljan razlog da se zamisle nad vlastitim ponašanjem, ali ipak jest da se kao miševi sakriju u rupe u svim situacijama u kojima bi pred oči istog tog naroda trebali izaći. A primjerice nedavno održana sinjska alka i komemoracija na Kornatima najbolji su pokazatelj da su svjesni animoziteta koje već i samo izgovaranje njihova imena u javnosti izaziva.

Tako je dan obilježavanja tragedije vatrogasaca postao dan kad je protokol postao važniji od ljudskih života, jer upravo su se protokolarnim obvezama ispričali i predsjednik i premijer – umjesto da su riskirali pola sata vlastitog samoljublja, stisnuli zube i muški se, ali i ljudski poklonili poginulima. Oni to nisu učinili i još jednom su neopozivo dokazali kako nisu dostojni biti vodeći ljudi ove zemlje i građana koji u njoj žive. Još su se jednom sakrili iza svojih ceremonija, «obveza» i tjelohranitelja, pokazali da u njihovim žilama ne teče krv nego voda i zato neka ih može biti stid.

M.M.B.

{mxc}