Prema njihovim pričama, srpski četnički ustanak i napad na hrvatsku državu počeo je 27. srpnja 1941. u organizaciji srpskog četničkog pokreta i navodno talijanskog saveznika NDH. Ustanak je izbio na političkom teritoriju NDH, i to istovremeno u Kninskoj krajini, u Lici, Bosanskoj krajini i u istočnoj Hercegovini. Pod četničku okupaciju došao je grad Knin i hrvatska sela u kninskom okrugu i cijeloj Kninskoj krajini, a hrvatsko katoličko stanovništvo je etnički očišćeno. U Kninskoj krajini je srpski ustanak vodio bivši pravoslavni pop i četnički vojvoda Đuić, a u ličkom mjestu Srb su pobunu vodili četničke kolovođe Torbica, Omčikus i Radenović, koji su sa svojim naoružanim pristašama došli iz talijanske anektirane zone i 27. srpnja, na dan ustanka, osnovali u Srbu oružani četnički puk («brigadu»). Tog su dana u tom malom mjestu u ličkom dijelu zadarske županije ubijena i dva hrvatska redarstvenika. Dakle, činjenice su jasne. No izgleda da određeni pripadnici (a možda i većina) hrvatske političke elite danas ne misle tako. Naime, ove je nedjelje obilježena 67. godišnjica tamošnjeg «ustanka».

Obljetnica je obilježena podno porušenog spomenika palim borcima kipara Vanje Radauša, a organiziralo ju je Srpsko narodno vijeće i Savez antifašističkih boraca i antifašista RH, uz nazočnost trojca bez kormilara - Zorana Milanovića, Ingrid Antičević Marinović i Joze Radoša. No, Milanović se nije zaustavio samo na tome što je svojim nazočnošću «uveličao» događaj, već je i svojim nadahnutim govorom uspio i oduševiti prisutne izjavivši kako bez Srba ne bi bilo ni hrvatskoga antifašizma. Naravno, osim što su okupljenima valjda ovakve parole dobro zvučale, one zapravo predstavljaju i uvredu za sve one antifašiste pripadnike hrvatskog naroda (ali i srpskog) koji su se u rat uključili potpuno nezavisno od zbivanja u mjestu Srb, i četničkog pokreta koji je poharao dijelovima Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Kada se u obzir uzme povijesna istina o događajima iz 1941. i pozadini tih «antifašističkih» ustanaka, koji nisu bili ništa drugo no paravan za četnički pokolj, Milanovićeva podrška spomenutom se skupu ne može amnestirati čak niti neznanjem. Jer on i političari njegova kova itekako su upoznati s činjeničnim stanjem, no njihovi su ciljevi i motivi mnogo važniji očigledno od same povijesne istine. Odgovor na pitanje kamo smjera politika tih i takvih «Hrvata», jest istovremeno i odgovor na pitanje što ili koga je Milanović i ekipa slavio u nedjelju u Srbu. A taj odgovor je na žalost jednostavan i jasan, a u isto vrijeme ledi krv u žilama. Jer ako je to politika koja je trenutno u Hrvatskoj na snazi kao druga najjača opcija, vrijeme je da se zapitamo kamo to sve skupa vodi i kako bi moglo završiti.  Balvan revolucija i 91. godina nisu baš tako daleko da bismo ih trebali i smjeli zaboraviti.

M.M.B.

{mxc}