Ponovno "otkriveni" aneks VII

Ovih su se dana u pojedinim hrvatskim medijima, a u svezi sa suđenjem hrvatskim generalima Norcu i Ademiju za navodne zločine koji su se dogodili tijekom akcije Medački džep, pojavili napisi o postojanju stanovitoga dokumenta za koji su obrane Ademija i Norca, prema haaškim pravilima, znale, a koji je objavljen na britanskim i hrvatskim internetskim stranicama. Riječ je o dokumentu koji su izradili UN-ovi istražitelji za Vijeće sigurnosti, godinu dana nakon akcije HV-a u Medačkom džepu.

Iako ime dokumenta u hrvatskim medijima nije navedeno, po sadržaju bi se moglo zaključiti da se radi o takozvanom Aneksu VII, o kojem smo već prije dosta vremena pisali na našem portalu, neke smo dijelove i preveli, a vezano uz spomenuti dokument donijeli smo i dio vjerojatno najopsežnije i najtemeljitijie znanstvene studije o zbivanjima u Medačkom džepu koju je napisao član Upravnog odbora HKV-a Miroslav Međimorec. Kako smo već izvještavali, ova studija objavljena je u časopisu National Security and the Future, a proteže se na gotovo 400 stranica, i uključuje oko 850 referenci. Iz ovog opsežnog rada izdvojili smo jedan od dijelova koji raspravlja ulogu kanadskog bataljuna UNPROFOR-a (Za dokaz dovoljno jedno jedino zrno NATO kalibra). Zato što su neki od dijelova Aneksa VII koji se sada pojavljuju u medijima krivo preneseni, osvrnut ćemo se ovdje još jednom na ključne rezultate spomenute istrage UN-a o onome što se tijekom same akcije događalo na terenu.

Podsjećamo, iz dijelova spomenutog dokumenta koji sma ranije donjeli može se zaključiti kako namjernih ubojstava srpskoga civilnog stanovništva za vrijeme trajanja akcije nije bilo. Izdvajamo:

«U sadašnjem trenutku nema dokaznog materijala koji bi optuživao bilo kojeg pojedinca kojeg se može identificirati kod izravnog planiranja, pobuđivanja, naređivanja, počinjenja ili poticanja bilo kojeg od tih zločina. Stoga će se raščlamba usredotočiti na neizravnu tj. zapovjednu odgovornost. Kao što je spomenuto, nema dokaznog materijala koji bi identificirao bilo kojeg konkretnog pojedinca s bilo kojim krivičnim djelom, uključujući bilo koje ubojstvo. Jedini dokazni materijal o ubojstvu je o ubojstvu 83- godišnje slijepe žene. No, čak i u tom slučaju nitko od svjedoka nije identificirao odgovorne pojedince osim kao «hrvatske vojnike». U svakom slučaju, postoje ozbiljna proturječja između dva svjedoka. "6" opisuje 20 vojnika, "7" opisuje 10. Nadalje, "6" opisuje drugu ženu sa žrtvom, ali "7" to izostavlja. Pouzdanost tih svjedoka, posebice svjedoka "6", upitna je. "6" je bio udaljen 200 metara. "7" se skrivala radi spašavanja života i gotovo je sigurno bila u velikoj mjeri uzbuđena. Mogućnost da oni pouzdano motre je dvojbena. Većina (71%) pronađenih mrtvih osoba bili su vojnici. Iako se to ne može strogo uspoređivati, bio je to veći postotak vojnih žrtava nego što kazuju globalne brojke za II. svjetski rat, Korejski rat i Vijetnamski rat. Tužitelj ne može rabiti obdukcije tijela, budući da su one s više stajališta nezadovoljavajuće. Početni pregledi na licu mjesta bila su nužno površni, učinjeni bez opreme i od strane liječnika bez kvalifikacija za forenzičku patologiju. Nadalje, pregledi koje su učinile srpske vlasti bili su nezadovoljavajući. Bili su krajnje površni i obavljali su ih u neprofesionalnom ozračju, tj. u ozračju pijanstva i korupcije sudca koji ih je nadgledao. Tako su zaključci do kojih se došlo pri prethodnim pregledima nepouzdani. Kao što je spomenuto ranije, nezavisno ispitivanje materijala koji je ostao (izvještaj dr. Kirschnera) također nije uspio otkriti neki uvjerljivi uzorak. Pri oslanjanju na lokalne svjedoke mora se paziti. Oni naginju nepouzdanosti zbog njihove krajnje emocionalne privrženosti stvari njihove zajednice i zbog njihovog demoniziranja neprijatelja. Svjedokinja "9" iznijela je nekoliko inačica svojih doživljaja. Iako njene inačice nisu nekonzistentne, one se ne odnose na isti materijal, za dio kojeg je iznenađujuće da se ne čuju u svim inačicama. Njeno bi svjedočenje trebalo potvrditi i pažljivo razmotriti prije iznošenja. Mnogi su civili bježali zajedno sa srpskim vojnicima koji su se povlačili, s naoružanim srpskim civilima, ili su i sami bili naoružani. Tako su djelovanja mnogih hrvatskih vojnika bila vjerojatno zakonita i, barem dvosmislena. Mnogo pucanja odvijalo se noću. Mogli su vjerovati da pucaju na neprijateljske snage koje se povlače a koje se nisu predale. što ih čini zakonitim metama. Zakon rata ne nameće standard savršenosti za vojnike. On prihvaća da nesretni civili u blizini vojnih ciljeva mogu biti slučajno ubijeni, a da se nužno ne krše zakoni ratovanja. Urođena dvoznačnost koja okružuje taj aspekt Operacije Medački džep čini teškom podizanje optužnice za nezakonito gađanje civila. Dokazni materijal nije dovoljno pouzdan ili jasan da se postigne osuda». 

Haag je svojedobno i pored ovakvih zaključaka UN-ovih istražitelja, svejedno, pokrenuo proces, a Savo Štrbac "osigurao" svjedoke optužbe. Iako su pojedine dijelove teksta pojedini mediji sada prenijeli kao senzacionalno otkriće valja naglasiti da se radi o podacima koji su već dulje poznati, i konkretno na našem portalu objavljivani. Postavlja se pitanje stoga, kako je moguće da je našoj maloj redakciji ovaj dokument poznat već duže vrijeme, a drugima kao nije. Štoviše, o Aneksu VII stigle su se napisati i objaviti čak i opsežne znanstvene studije. No, njegovo postojanje i relevantnost se i dalje hrvatskoj javnosti otkriva na kapaljku. Ali se zato u javnost i dalje uredno plasiraju preko raznoraznih svjedoka rekla-kazala priče o hrvatskim vojnicima koji spaljuju svoje zarobljenike i nabijaju ih na kolac.

M.M.B.

{mxc}