Američko pranje ruku

Kad bi se dijelila nagrada za najviše pojavljivanja u hrvatskim medijima od čitanja presude za tzv. „zajednički zločinački pothvat" onda bi tu nagradu vjerojatno odnio bivši američki veleposlanik u Republici Hrvatskoj Peter W. Galbraith. No, njegovo današnje tumačenje zbivanja iz 95. godine treba prvenstveno shvatiti kao svojevrsno američko pranje ruku od Hrvatske. Uostalom, kako je sam bivši veleposlanik rekao, nema zemlje na svijetu koja je učinila, odnosno, kako je to diplomatski rekao, „postigla", ono što je „postigla" Hrvatska, predavši primjerice svoje najstrože čuvane državne dokumente drugima.

„Sve to pokazuje kakva je ustvari Hrvatska zemlja" – nastavlja Peter W. Galbraith u uskršnjem intervjuu za Hrvatsku televiziju, stavljajući to kakva je ustvari Hrvatska zemlja reda radi u kontekst poštivanja vladavine zakona. No, što može danas zapravo drugoga reći Peter W. Galbraith i tko može sa strane uopće pomoći državi koja je u zadnjih desetak godina učinila sve da više ne bude država. Što još uopće reći onima koji su pljunuli na vlastite svetinje, sami kriminalizirali vlastitu borbu za nezavisnost, svoje heroje učinili sudionicima zajedničkoga zločinačkog pothvata i optuženicima u politički montiranim procesima. Takva zemlja zaslužuje prijezir, ako ne i gađenje.

Što reći onima koji odvajaju svaki mjesec stotinjak milijuna kuna za nacionalnu televizijsku kuću čiji informativni program služi prostačkoj i primitivnoj demontaži te iste nacije? Što reći onima koji svjedoka optužbe i dilera transkripta dva puta biraju za predsjednika država i onda još doživotno uzdržavaju u uredu kako bi i dalje mogao djelovati jednako kao kada je bio na vlasti. Što reći onima koji vukovarsku heroinu i humanitarku par excellence dr. Vesnu Bosanac tjeraju davati iskaze krvnicima njezinoga grada i bolnice zbog „sumnje na ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika". Nije li to bolesno i umobolno? Nije li to nedostojno čovjeka i najosnovnijih moralnih principa?

Možemo se ljutiti na bivšega američkog veleposlanika u Republici Hrvatskoj Petera W. Galbraitha što je u zadnjim obraćanjima Hrvatima bez treptaja u kameru krivotvorio povijesne činjenice. Možemo mu spočitnuti i kako je zaboravio spomenuti da je on bio jedan od glavnih tvoraca i najdosljedniji zagovornik plana Z4 s kojim je trebalo legalizirati tzv. republiku srpsku krajinu kao državu u državi. Da je praktički do zadnje sekunde pokušavao spriječiti oslobađanje hrvatskih okupiranih područja telefonirajući predsjedniku Tuđmanu i nakon što su kolovođe srpske pobude u osvit „Oluje" opetovano odbile plan Z4. Možemo smatrati teškom uvredom časti hrvatskih vojnika njegovu tvrdnju kako je mandat američkih časnika u sklopu misije MPRI bio HV podučiti o ljudskim pravima.

Međutim, u Haagu 15. travnja 2011. godine presudom Gotovini i Markaču nije samo osuđena Hrvatska i njezino političko i vojno vodstvo za zajednički zločinački pothvat. Osuđeni su i svi znani i neznani. Osuđeni su i svi oni koji su na ovaj ili onaj način bili bliski hrvatskoj državi, odnosno ne protiv nje. Osuđen je i Peter W. Galbraith budući da je sud njegovo svjedočenje ovakvom presudom proglasio nevjerodostojnim. Još gore po njega, ovakva presuda znači zapravo da je bivši američki veleposlanik i specijalni izaslanik u više vrlo osjetljivih diplomatskih misija od najvišeg američkoga interesa lagao. Da nije točna njegova rečenica izrečena u haaškoj sudnici kako „etničkog čišćenja nije bilo jer vojska nije nikoga protjerala". Da nije točno njegovo svjedočenje da je znao prije vojno-redarstvene akcije Oluje kako će srpsko stanovništvo otići i da je vojna operacija Oluja izvedena profesionalno i bez većih povreda međunarodnog prava.

Zato, dok u Hrvata najunosniji posao bude izdaja i rad protiv hrvatske države svi će od Republike Hrvatske bježati kao od kuge i prati ruke od nje. Dok god hrvatskom političkom, sudbenom i medijskom scenom budu drmali beskrupulozni pojedinci s ni zrnom morala, s takvom nacijom nitko razuman ne će htjeti imati posla. Dok god će naše „institucije sistema" proganjati najsvetije vrijednosti koje imamo i tjerati nas klanjati se tuđim interesima, Republika Hrvatska će biti doživljavani kao nižerazredna zemlja, u kojoj njezine vođe samo treba šutnuti u stražnjicu kada se nešto hoće. Cijena ovoga kolonijalnog statusa je visoka, i svakim danom, kako se topi hrvatska državnost uspostavljena za vrijeme Franje Tuđmana, cijena dalje raste. No, za to nam nije kriv Peter W. Galbraith ili Haag. Krivi su ovi naši, pripadnici stvarnoga zajedničkoga zločinačkoga pothvata, ova zmija u njedrima. Dok god je ona tu, nama nema spasa.

M. M.