Anarhija ne može trajati vječno

Anarhija koja je preplavila Republiku Hrvatsku poprimila je odista zastrašujuće razmjere. Dovoljno je samo pogledati kako se zakoni pišu, mijenjaju i ne poštuju, ili kakvom se logikom vodi kadrovska politika. Caruje potpuni nered, laž i demagogija, a javnost više ni približno ne zna tko u kojoj aferi pije, a tko plaća. Istovremeno, što je država slabija, broj hijena željnih novih i novih komadića nacionalnog bogatstva svakim danom sve je veći. Štoviše, ima se dojam kako je ovaj opći kaos dobrim djelom namjerno potpomognut izvana i iznutra, s političkom porukom kako su Hrvati nesposobni za vlastitu državu i ekonomiju, i kako njima zbog toga treba vladati netko drugi. No, mi to vidimo potpuno obrnuto. Dopustili smo na svim razinama da preko domaćih poslušnika Hrvatskom vladaju drugi i sada se jako dobro vidi gdje nas je to dovelo. I baš to je upravo najbolji dokaz i razlog zašto Hrvatsku treba vratiti Hrvatima i zašto je nacionalni suverenitet od vitalne važnosti.

Kako se priređuje teren

Vjerojatno za neke potpuno neočekivano, a u svezi donošenja novog Zakona o vodama i o financiranju vodnoga gospodarstva, oglasila se Komisija "Iustitia et pax" Hrvatske biskupske konferencije. Za početak, vrijedi primijetiti kako o tome koliko je stanje potpuno izmaklo nadzoru najbolje svjedoči to što se Katolička Crkva morala oglasiti u obranu vode kao nacionalnog bogatstva, izravno prozivajući predlagača.

Zakonodavac je primijenio standardni trik za izigravanje smisla saborske procedure, već mnogo puta viđen u Hrvatskom saboru. Zakon o vodama i Zakon o financiranju vodnoga gospodarstva prvo su prošli dva saborska čitanja, da bi odjednom nakon ta dva čitanja hrvatska Vlada predložila novi potpuno izmijenjeni oblik. Pri tome ne treba uopće dvojiti u čiju korist su promijene izvedene. U izjavi Komisije "Iustitia et pax" Hrvatske biskupske konferencije doslovno piše:

"Ovim nacrtima nisu predviđeni mehanizmi zaštite od nekontrolirane privatizacije vodnih resursa, kao ni strategija izvoza vode u zemlje koje iskazuju potrebu za dobavom pitke vode, ali ni bespravnog i nekontroliranog zahvaćanja u crpilišta šljunka i pijeska. Time je otvoren put itekako zainteresiranim multinacionalnim tvrtkama, ali i nekim domaćim društveno i moralno neodgovornim gospodarstvenicima da ostvaruju ekstraprofite na račun preostaloga hrvatskog nacionalnoga neobnovljivog i obnovljivog bogatstva."

Interesni lobi

Osim vode, jedna od rijetki preostalih vrijednosti u hrvatskom obiteljskom srebru je sustav elektroprivrede. U njega su s jedne strane hrvatski građani puno uložili, a s druge strane, zbog monopolističkog položaja na tržištu, ovaj sustav idealan je za eksploataciju, odnosno veliku zaradu na brzinu. Toga su naravno svi svjesni.

Zadnjih tjedana mediji su svakodnevno izvještavali o brojnim nepravilnostima u svezi načina trošenja novaca u HEP-u. Iako nema nikakvog opravdanja za nesavjesno poslovanje s državnim tvrtkama i razbacivanje našim novcem, zbog broja napisa i upornosti s kojom se vodila medijska priprema smjene HEP-ove uprave gotovo je nemoguće vjerovati kako je sve to bilo usmjereno tek k boljem poslovanju HEP-a.

Prije će biti točno ono o čemu je pisalo u puno manjem broju novinskih članaka, odnosno da postoji lobi koji radi na prodaji HEP-a stranim vlasnicima. Recept je jednostavan i već viđen u raznim izvedbama. Nepravilnosti, kojima Hrvatska obiluje bilo gdje se zagrebe, bivaju eksploatirane onoliko koliko treba dok se ne postigne željeni cilj. A onda kao spasioci dolaze novi vlasnici ne bi li začas okrenuli sve uloženo i onda još izvlačili višestruku dobit. Transparentno i jednostavno.

A kada infrastruktura počne probadati zbog neodržavanja i neulaganja, sustavi vodoopskrbe i opskrbe strujom se jednostavno vrate državi na popravak. A onda sve ispočetka, priča puno puta viđena u Latinskoj Americi.

Pošteni su otjerani

U ovom tekstu dotaknuli smo se samo dvaju primjera lova u mutnom. Međutim, ovakvih slučajeva ima puno više.

Kada je Željkom Kerum protivno vladajućoj oligarhiji pobijedio na izborima u Splitu nije trebalo čekati puno na Državno odvjetništvo i njegovu prijavu zbog kršenja zakona o javnoj nabavi. Znači, Državno odvjetništvo može biti vrlo efikasno i ekspeditivno u nekim slučajevima. S druge strane, bezbrojan je broj afera koje se vežu uz današnjeg SDP-ovog gradonačelnika u gradu Zagrebu, sada već u trećem mandatu, a da se Državno odvjetništvo kroz sve ove godine nije oglasilo. Afere u Hrvatskoj ne postoje da bi se nešto popravilo, one postoje jedino radi političkih i financijskih interesa.

I tako dolazimo do krajnje apsurdnih situacija. Da je, primjerice, u kritici o načinu na koji se sklapaju ugovori s državom najglasniji Radimir Čačić. Ili da nam predsjednik Mesić preko medija objašnjava da o problemima s hrvatskim kontingentom u Afganistanu saznaje preko istih tih medija, kao da se to tiče javnosti i kao da je ona vrhovni zapovjednik, a ne on. Ili, ovo ne bi smjelo nikome promaći, da Zoran Milanović govori o "novinarima udbašima koji kreiraju naslove i objavljuju laži"... Da veću težinu ima što kaže voditelj Dnevnika nego HDZ-ova premijerka. Luda kuća.

No, kada se sluša obične ljude odjednom te lude kuće nestane. Zna se što je dobro, a što je krivo. Zna se tko su oni koji varaju i tko su oni koje se vara. Tu logiku i taj zdrav razum bi trebalo iskoristi i upregnuti, i ponuditi novu perspektivu. I nije da nema poštenih ljudi, samo su otjerani. Hrvatska je zrela, i čeka.

M. M.

PRILOZI

Izjava Komisije "Iustitia et pax" Hrvatske biskupske konferencije

Kako javnost saznaje, hrvatska je vlada sredinom rujna iznenada povukla iz zakonodavnog postupka nacrte zakona o vodama i o financiranju vodnoga gospodarstva koji su već bili prošli II. čitanje u Hrvatskom saboru. Zatim je, samo u par dana, povjerenstvu dala izraditi potpuno nove nacrte tih zakona, koji stubokom mijenjaju koncepciju odnosa prema ovom prevažnom javnom dobru.

Komisija Iustitia et pax Hrvatske biskupske konferencije, na tragu svojih dosadašnjih stavova izjava o vodi - kao Božjem daru i univerzalnom zajedničkom dobru ljudske zajednice, ali i jedinstvenoj hrvatskoj usporednoj i natjecateljskoj prednosti - izražava svoju duboku zabrinutost zbog načina „pripremanja“ tih zakona kao i zbog brojnih temeljnih promjena i općenito odrednica u novim nacrtima tih dvaju zakona. Komisija podsjeća da ni prethodni nacrti spomenutih zakona nisu bili zadovoljavajući, jer su se temeljili na jednoj vrlo osrednjoj Strategiji upravljanja vodama, ali je nemoguće povjerovati da su novi nacrti izrađeni tek za nekoliko dana bolji. I sama letimična usporedba nacrta izrađenih po nalogu resornoga ministra s prethodnim nacrtima otkriva da su novi prijedlozi ovih zakona veliki korak nazad, da su pisani ishitreno, da u mnogim segmentima potpuno zanemaruju prava građana korisnika kao i temeljne odrednice europske legislative o vodama i usvojene Strategije o vodama te da nimalo ne pridonose boljem sustavu nadzora i transparentnosti. Nevjerojatno je kojom se lakoćom mijenja i predlaže jedan od važnijih zakona koji regulira gospodarenje jednim od važnijih prirodnih resursa naše države. Pomnije čitanje ovih nacrta otkriva prave razloge duboke zabrinutosti Komisije:

1. Prema novim nacrtima tih dvaju zakona, sustav gospodarenja vodama je još više centraliziran, što je u izravnoj suprotnosti s demokratskim standardima kao i s regulativom EU, navlastito s Okvirnom direktivom EU. Jedna od osnovnih strateških odrednica zacrtanih hrvatskom Strategijom upravljanja vodama, koju je donio Hrvatski sabor, je i decentralizacija upravljanja vodama te izravnije uključivanje javnosti i dionika u proces upravljanja. Međutim ovim novim nacrtima predviđeno je da jedna te ista ustanova, Hrvatske vode ima u svojim rukama gotovo sve ovlasti, stručne, financijske, regulativne i nadzorne, te ona donosi planove gospodarenja vodama, provodi ih – projektira i financira - i nadzire. Takav posve zatvoren sustav upravljanja vrlo se teško može kontrolirati i nadzirati od strane javnosti. Primjerice, planove obrane od poplava donose, provode bez ikakvog javnog natječaja i „nadziru“ isključivo Hrvatske vode, a samo u ovom sektoru se radi o iznosu od 915 milijuna kuna godišnje iz prihoda od vodnih naknada. Ovakva regulativa dovela bi Hrvatske vode u stalan i nedopustiv sukob interesa, nespojiv s bilo kojim demokratskim standardom i pravom građana na objektivnu, nepristranu, javnu službu, blisku korisnicima i zaštiti nacionalnog prirodnog bogatstva.

2. Za razliku od nacrta koji su već bili prošli dva čitanja u Saboru, novi nacrti predstavljaju značajno udaljavanje od demokratskih standarda javnih služba i usluga, pa tako više ne predviđaju:

- Institut za vode, čija je osnovna uloga trebala biti znanstveno istraživačka, savjetodavna te strateško razvojna, uz suradnju s međunarodnim stručnim i drugim relevantnim institucijama, posebno onima susjednih država s kojima Hrvatska jednostavno ne može ne surađivati na ovom području. Takav Institut bi mogao usmjeravati i savjetovati u provedbi europske Okvirne direktive o vodama te donositi brojne smjernice nužne da se ciljevi Strategije i Okvirne direktive što racionalnije ostvare, a koju bi operativno realizirale Hrvatske vode i druge institucije. Nedopustivo je i s obzirom na regulativu i praksu EU da sve to bude u ingerenciji jedne ustanove, Hrvatskih voda. Takva dosadašnja praksa, između ostaloga, osiromašila je stručne podloge nužne za upravljanje vodama i stručne kadrove te nije stvarala adekvatan broj novih. To je, između ostaloga, imalo negativne posljedice za razinu svijesti naših građana s obzirom na očuvanje i racionalnu potrošnju vode.

- Novi nacrt Zakona o vodama ne predviđa više niti osnivanje institucije Hrvatske regulatorne agencije za vodne usluge, koja bi odobravala strukturu cijena vodnih usluga te jamčila socijalno prihvatljive uvjete vodnih usluga, kao i unutar-hrvatske solidarnosti i ujednačivanja. Gradovi i općine su do sada samostalno donosili cijene vodoopskrbe i odvodnje te su kroz te cijene često pokrivali druge troškove, posebice one neracionalnog poslovanja komunalnih poduzeća i velike gubitke vode.

- Osim toga, a što nije nipošto najmanji propust, ovim novim nacrtima nije predviđen socijalni opskrbni minimum koji bi bio zajamčen siromašnom sloju naših građana. Taj minimum, obzirom na naše vodno bogatstvo i socijalno siromaštvo trebao bi biti besplatan, što bi se kompenziralo višom cijenom za često nekontroliranu i rasipnu potrošnju vode.

3. Ovim nacrtima nisu predviđeni mehanizmi zaštite od nekontrolirane privatizacije vodnih resursa, kao ni strategija izvoza vode u zemlje koje iskazuju potrebu za dobavom pitke vode, ali ni bespravnog i nekontroliranog zahvaćanja u crpilišta šljunka i pijeska. Time je otvoren put itekako zainteresiranim multinacionalnim tvrtkama, ali i nekim domaćim društveno i moralno neodgovornim gospodarstvenicima da ostvaruju ekstraprofite na račun preostaloga hrvatskog nacionalnoga neobnovljivog i obnovljivog bogatstva.

4. Jednako tako nije predviđeno gotovo nikakvo institucionalizirano sudjelovanje građana i drugih dionika u izradi osnovnih regulativnih dokumenata, niti struktura informiranja građana o vodnim uslugama kao ni uvida građana i dionika u namjenu i potrošnju sredstava od vodnih naknada.

5. Osim duboke zabrinutosti zbog svega navedenoga ovaj nas slučaj nuka na poziv svim državnim ustanovama i građanskim udrugama, kao i svim građanima Republike Hrvatske, da od državnih dužnosnika zahtijevaju široku javnu raspravu o ovim pitanjima od životne važnosti za sve hrvatske naraštaje, s obzirom na:

- dužnost očuvanja i promicanja prirodnog okoliša,

- važnost nacionalnih interesa očuvanja vodnog blaga,

- odgovorno gospodarenje vodama,

- pravo učinkovitog nadzora građana, dionika i korisnika nad svim prihodima ostvarenim od vodnih naknada i ostalih dažbina,

- pravo nadzora trošenja tih sredstava od svih državnih korisnika i korisnika jedinica regionalne i područne samouprave.

U svijetu, u kome su već otpočeli sukobi i ratovi za vodu i u kome ovo univerzalno prirodno dobro predstavlja ljudsko pravo i građansku dužnost očuvanja, hrvatski građani imaju pravo i dužnost izravnog utjecaja na donošenje pravila i zakona o vodama, njihovim upravljanjem i javnim vodnim uslugama, kako bi ovo hrvatsko prirodno bogatstvo ostalo u javnom vlasništvu, na dobro svih građana i naraštaja.

Sve su zemlje EU i našeg okruženja davno donijele odgovarajuću legislativu koja je prilagođena europskim demokratskim načelima upravljanja vodama, koje prije svega štite svoje nacionalno prirodno bogatstvo, vode računa o egzistencijalnoj važnosti vode za čovjeka i okoliš, ističu socijalnu kategoriju voda, te nužnost povećanja ekonomskog razvoja korištenjem voda. Na žalost u Hrvatskoj svi ti procesi kasne, a kad se postojeće stanje mijenja tada se isto radi bez nacionalnog konsenzusa već samo unutar zatvorenih i za širu javnost nepoznatih sredina i pojedinaca tako da se za stvorene štete ne može nikoga okriviti.

Zbog toga naša Komisija očekuje od državnih vlasti i resornog ministra da povuče ove neprihvatljive nacrte i u skladu s europskom regulativom predloži javnosti, a potom i Hrvatskom saboru, nacrte zakona koji će poštivati navedena prava, dužnosti i legitimne javne interese.

Nacionalna bi izdaja bila iskoristiti nepodopštine u HEP-u za prodaju te tvrtke

Hoćemo li dobiti njemački prekidač za hrvatsko svjetlo? Hoće li Hrvatska elektroprivreda ipak biti prodana strancima? Dio predviđanja jednog tjednika, po kojemu će uvod u tu prodaju biti diskreditacija i smjena direktora Mravka, upravo se obistinio.

Ovih sam dana razgovarao s jednom respektabilnom osobom, koja dobro poznaje stanje u HEP-u i oko njega. Uvjeravala me da doista postoji lobi koji radi na prodaji HEP-a Nijemcima, no sastav te skupine prilično je drukčiji od onoga koji se u nagađanjima o privatizaciji te strateške tvrtke spominjao u javnosti.

Priča o tom lobiju mogla bi početi iz Njemačke, a jedan od likova u njoj je sama Angela Merkel. Navodno su iz obje velike njemačke elektroenergetske tvrtke, RWE-a i E.ON-a, molili kancelarku da iskoristi utjecaj na hrvatsku vlast kako bi se vlasništvo HEP-a preselilo u Njemačku. Ona ih je uputila na menadžere velikih hrvatskih državnih tvrtki koje su Nijemci već kupili, pa nije teško otkriti koji bi to strani plaćenici mogli lobirati za RWE ili E.ON.

Jedan od moćnih lobista, “ugledni gospodarstvenik”, nekad davno kao visoki zagrebački dužnosnik zvan “mister 10 posto”, predstavnik je RWE-a za Hrvatsku i vrlo je zainteresiran udovoljiti željama svojih gazda. Na udaru je te skupine i Vlada, koju treba diskvalificirati kao nesposobnu u upravljanju HEP-om. U sjeni toga razvaljivanja HEP-a treba ostati činjenica da je riječ o golemoj tvrtki sa 14.500 radnika koji uredno primaju plaću.

Unatoč mnoštvu negativnih napisa u medijima, poslovanje je vrlo dobro, golemi su novci uloženi i ulažu se u sanaciju ratnih šteta, u obnovu mreže i postrojenja, u koje ništa nije ulagano desetljećima.

Prodaja HEP-a strancima takvo bi stanje uvelike izokrenula. Kao i u drugim velikim državnim tvrtkama prodanim inozemnim profiterima, povećale bi se cijene usluga građanima, tisuće bi radnika bilo otpušteno, u infrastrukturu bi se sve manje ulagalo, izgubio bi se sadašnji poticaj svekolikom hrvatskom gospodarstvu te bi cijelo poslovanje bilo podređeno što većoj dobiti novoga vlasnika. Stoga je odlučnost sadašnje (a i svake buduće) vlade da se HEP kao vrlo važna strateška tvrtka zadrži u hrvatskom vlasništvu iznimno važna i za vladu i za Hrvatsku.

Da bi pak mogao postojati lobi koji čini sve što može za prodaju HEP-a strancima – toj se pretpostavci baš nimalo ne treba čuditi. Jer, toliki su se “domoljubi” strastveno zauzimali za prodaju hrvatskih banaka, T-HT-a, Plive, Ine i drugih hrvatskih bogatstava misleći isključivo na svoj džep koji je tim prodajama oteščao za milijune kuna, u nekih i za milijune i desetke milijuna eura.

Na žalost, egoizam mnogih pojedinaca svih ovih dvadesetak godina hrvatske samostalnosti bio je jači od interesa države, koja je zbog toga egoizma izgubila financijsku suverenost, gospodarsku moć i presudne izvore te moći. Vlada bi napokon trebala zaustaviti prodaju strateških nacionalnih dobara za bijedni novac koji kupci vrate već profitom od nekoliko godina. Inače ćemo dokraja državnu suverenost zamijeniti sudbinom kolonije kojom će potpuno upravljati strani kapital.

A koliko je on postao dominantan pokazuju hrvatski plaćenici, menadžeri toga kapitala koji se sve više ponašaju kao gospodari zemlje te danomice dijele lekcije državi, njezinoj vlasti i građanima, a nije im strana ni pomisao da svoju gospodarsku i financijsku moć ojačaju još jednom – političkom. Sređivati stanje u velikim državnim tvrtkama, pa i kaznenim progonom gdje je potreban – to svakako. Ali nacionalna je izdaja taj progon pretvoriti u izgon Hrvatske iz njihova vlasništva.

Milan Ivkošić
Večernji list

{mxc}