Pro et contra

Pri tom ne mislim na slikarski pokret sjeverne i središnje Hrvatske (Kontra) nego na vlastito njurganje povodom informacija koje nas svakodnevno tuširaju. Nije tajna da je svijet već godinama višepolaran, a ne dvopolaran, te da SAD već dugo nije vodeća sila svijeta. To je jasno svima, osim Amerima, koji uporno navlače šareni triko supermana na tijelo pedesetogodišnjaka. No to im više ne prolazi, čak ni za unutarnju uporabu. Utoliko je svijet postao pretijesan za sve gramzive postojeće sile i one rastuće, koje se tek jagme.

Zgrade manekenke

Prošli tjedan zaintrigirao me kadar iz BBC-jeva dokumentarca na HTV-u o Putinovu usponu. Naime, kamera je snimila zgradu koja je u svoju bočnu stranu dobila jak udar granata koje su potpuno razorile cijelu tu bočnu stranu zgrade i stanove u dubini, ali pročelje je ostalo cijelo u ukupnoj dužini. Tako je ugao zgrade uništen, ali je pročelje ostalo pravilno nazubljeno na svom kraju, kao dio neke goleme pile, izgubivši svu vezu s bočnim zidom. Dokumentarac je snimljen prije koju godinu pa je logično vjerovati kako je to kadar iz Krimskog rata 2014. No, vidi vraga, ista ta zgrada, isti kadar, vrti se već više od dva tjedna u današnjem ratu u Ukrajini, na hrvatskim televizijama. Ako je snimka podrijetlom uopće iz Ukrajine, onda je riječ o očitoj obmani i manipulaciji - prodaji posljedice nekadašnjeg rata, za posljedicu sadašnjega.

Također, u kadru koji se pamti, u svim se špicama vrti stambeni neboder koji izravno pogađa raketa. Nemam razloga ne vjerovati legendarnom admiralu Davoru Domazetu-Loši koji kategorički tvrdi kako taj tip rakete Rusi nemaju te dodaje kako je ona bila ukrajinska...

Grlom u kupine

Tu je i jedan misterij: nitko razuman ne vjeruje da je broj od 6, 7 ili 8000 ukrajinskih izbjeglica, koje su već ušle u Hrvatsku, konačan. Slobodno ga možemo pomnožiti s pet. Najmanje trećina od tog broja su mala djeca koja će biti, ili dijelom već jesu, smještena u vrtiće i osnovne škole. Zato je to misterij: gdje su nestali hrvatski stari problemi s manjkom mjesta u vrtićima i u osnovnim školama koje rade čak i u tri smjene (uz neadekvatne uvjete)?

Kako, zatim, drukčije protumačiti, nego kao Plenkovićevo sluganstvo spram Bruxellesa i NATO-a kad žurno šalje oružje Ukrajini? Odmah dobiva i pljusku iz Mađarske: EU sankcije - da, izbjeglice - da, oružje – ne, kaže Orban. Jer, u ratu je vrlo sitna razlika između naoružavanja zaraćene strane i transporta tuđeg oružja preko svog ozemlja do zaraćene strane. Nadalje, što jednu malu vojsku poput Hrvatske goni da vraga vuče za rep i umjesto da se humanitarno isprsi, umjesto da se ravna po članicama EU-a i NATO-a, ona trenutačno šalje svoje naoružanje? To nisu učinile ni sve članice EU-a, ni sve članice NATO-a, kud se onda mi guramo? K tome: je li zaista beznačajna činjenica da time mala Hrvatska vojska ostaje bez konvoja šlepera krcatih pješačkim naoružanjem? Može li to zaista Hrvatska (besposljedično)? I to u predstojećim godinama, u kojima nas čekaju i visoke otplate za lovačke zrakoplove, i za oklopna vozila, za obuku pilota i vozača, mehaničara, za pričuvne dijelove te uz ceh od nekoliko milijardi kuna zbog uvođenja eura. O proturaketnoj obrani bolje da i ne govorim. Da se razumijemo, Ukrajina je žrtva ruske agresije, ljudima u nevolji treba zdušno pomagati, ali zašto provocirati oružjem? Zašto se dragovoljno stavljati na rusku crnu listu? Na listu meta ruskih dronova? Nije li ruski kapital već dugo u krvotoku hrvatskog (preostalog) gospodarstva? Znamo li zaista sve posljedice tog Plenkovićeva žurnog i nepromišljenog slanja oružja?

„Ne trebaju“ oni nikoga

Nastavlja se je-nije bilo (sada i s vrhom NATO-a) eksploziva u jarunskom besposadnom projektilu. No kako je moguće da predsjednik Vlade RH, nakon toliko lansiranih diletantskih (navodno mjerodavnih) izjava sa svih strana povodom udara projektila na Zagreb, ne uključuje, ne želi čuti ni riječ o znanju i iskustvu general-pukovnika HV-a Krešimira Ćosića? Ne znači mu baš ništa ni analitičar za sigurnosna i obavještajna pitanja Zoran Grgić, bivši član saborskog Vijeća za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija u tri mandata. Plenković „ne treba“ nikoga, pogotovo ne rodoljube i stručnjake.

Kako je dopustivo da predsjednik Milanović omalovažava situaciju i trabunja o nečijoj bradi, a ne o sukusu teme? Ni jednog ni drugog iz hrvatskoga politikantskog gnijezda bahatluka ne zanima ekspertiza čovjeka (i tima znanstvenih suradnika s FER-a) koji je predavao na katedri za vođene raketne sustave FER-a, višedesetljetnog znanstvenika i profesora Krešimira Ćosića? Da, moguće je, ako se RH politika temelji na budalastom, a opasnom stajalištu: „Ja mogu.“ Od toga je bio gori samo Bajić sa svojim: „Ja mogu što hoću.“ Jer, time je ta trenutačna ekipica bacila u blato sve višedekadno hrvatsko znanje, stručnost i neupitan međunarodni kredibilitet. Treba li reći - i onaj pobjednički iz HOR-a? Vidimo kako zna i može trenutačna garnitura, pa na čast im i slavu.

Tzv. vrata

Rijetki geopolitički glasovi slikovito opisuju trenutačno globalno stanje u vrlo velikom „prednjoazijskom“ dvorištu, navodnom ishodištu trojim vratima: prva su euroazijska – navodno u Savudrijskoj vali, druga južnoazijska - u Perzijskom zaljevu, te treća - pred Južnim kineskim morem. Nitko od nas ne postavlja vrata na livadu, nego nešto treba stajati pred njima i neki sadržaj iza njih. Luka Rotterdam, primjerice, sedma je u svijetu (s 300 milijuna tona prometa godišnje), luka Antwerpen ima 191 milijun tona tereta godišnje plus teret s teglenica, a kroz luku Hamburg bi do 2025. trebalo prolaziti 15 milijuna kontejnera godišnje. Malo je teže doći do prometa u tonama za višedijelnu veliku luku Petrograd (ne Saint Petersburg, zapadna Florida) u Finskom te istočnome ogranku - Nevskom zaljevu. K tome, tu lučke djelatnosti ograničava zamrzavanje, približno od studenog do travnja, kada je površina mora prekrivena ledom. No sve su to prava vrata zapadne Europe. Ulaz je to i izlaz trgovine, gospodarstava i financija tih važnih gradova. To su i vrata i prozori Europe, ali i Azije, posebice zbog gospodarskog potencijala, koji stoji neposredno iza njih u državama na kontinentu. A što stoji pred Savudrijskom valom – ništa. Što iza Savudrijske vale, osim marine Portorož i portoroških kockarnica - baš ništa. Kakva su to dakle vrata Euroazije?

Ni podmorska nalazišta zapadno od bitno daljeg Rovinja i nalazišta zapadno i mnogo južnije od Pule, ni sjeverno Kopar ili Trst - nego vala - iskrivljeni štapovi uzgajališta školjaka. Kakav se promet odvija kroz ta „vrata“? Nije li pomorski promet Egejskim, Mramornim i Crnim morem (znači Bospor) deset puta veći nego cijeli jadranski teretni promet zajedno? Kako su onda prva „vrata“ (Savudrijska vala) preskočila Bospor (kroz njega i nad njim) kao velika ulazno-izlazna vrata Euroazije? Kao pomorska vrata za azijske zemlje u Crnom moru, kao kopnena vrata za Bliski istok te Južnu Aziju.

Zaboravljen casus belli

Sljedeća dvojba odnosi se na „uzrok“ okupacijskog rata u Ukrajini. Putinove trupe provalile su u Ukrajinu i odmah stale razarati. Njegovo je obrazloženje: demilitarizacija i denacifikacija Ukrajine uz obvezu da nikada ne će ući u NATO te obvezu da promijeni ustav i štiti rusku manjinu, posebno u području Donbasa. Usput, netočno je da u Ukrajini živi 60 % Rusa (vidi Hrvatsku enciklopediju): „Rusa (ukupno 17,3%) ima najviše na Krimu (67,9%, 2014.), u istočnome dijelu Ukrajine i u gradovima”.

S vremenom su Putinovi razlozi ratu narastali, ali gdje je tu ugroza za Rusiju, koja godinama posluje s Ukrajinom? Vojni analitičar i strateg admiral Davor Domazet-Lošo u svojoj elaboraciji, kao najjači uzrok rata, ne navodi ništa od navedenog. On tvrdi da je Putin već dugo znao za čak trinaest bioloških laboratorija (nekih i pod zemljom) u Ukrajini. U njima se navodno pripremala biološka bomba, takva koja bi udarala na ljudske gene! Zaposlenici su dobili status kao diplomatski, a u laboratorijima, osim što su pod ničijom kontrolom, nisu odgovorni ni i za kakav mogući incident. I Putin je prvih dana raketirao upravo te laboratorije, kaže admiral. No zar biološka bomba i ukrajinski pokusi vezani uz nju nisu prava medijska bomba? Zašto se tek sada pojavljuju podatci o toj grozoti, ako je to bila prva i stvarna ugroza za Putina, ako je to bio glavni casus belli? Ovako je očito: Putin se toga dosjetio tek naknadno i sada je već broj bioloških laboratorija narastao na trideset! Ako je po admiralu to uzrok ratu, zašto podatke o tim ukrajinskim laboratorijima Putin objavljuje tek sada, nakon puna dva tjedna agresorskog rata?

Slava Bogu na visinama i...

Rado bih (i) ovaj tekst završio podrškom: Slava Ukrajini! – Slava herojima! Međutim admiral Domazet-Lošo tvrdi kako je to pozdrav iz doba Stepana Bandere, kojem, posljednjih godina Ukrajinom, navodno niču spomenici kao gljive. Za njega kaže da je pronacist te da je u njegovo vrijeme izvršen velik pokolj nad Poljacima, Židovima i Nijemcima.

Wikipedija piše ovako: Stepan Andrijovič Bandera (1909.–1959.) bio je ukrajinski politički i društveni aktivist, jedan od vođa ukrajinskog nacionalnog pokreta u zapadnoj Ukrajini, vođa kontroverzne terorističke Organizacije Ukrajinskih Nacionalista (OUN) u 2. svjetskom svjetskom ratu. Zbog organizacije atentata na ministra unutarnjih poslova Poljske B. Perackog zajedno s još jedanaest suradnika osuđen je na smrt. Kasnije mu je kazna zamijenjena doživotnom robijom.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata živio je u emigraciji u Zapadnoj Njemačkoj odakle je nastavio rukovoditi Ukrajinskom ustaničkom armijom (UPA) uz pomoć i podršku britanskih obavještajnih službi. Ubijen je po nalogu KGB-a u listopadu 1959. u Münchenu. Kako je utvrdio njemački Federalni Konstitutivni Sud ubojstvo je izvršio Bogdan Stašinski cijanidnim metkom. Godine 2005. bivši načelnik KGB-a SSSR-a Vladimir Krjučkov priznaje da je ubojstvo Stepana Bandere bilo jedno od posljednjih obračuna s „neželjenim elementima i nasilnim metodama”.

Usput, koja laž: „jedan od posljednjih obračuna”, a godina tek 1959. Temeljem svega treba: Živjela Ukrajina! Živjeli ukrajinski branitelji!

Kolo za troje… za tri groša

Indikativno je da su, kako nekad tako i danas, u Ukrajini i Poljskoj (i) britanski agenturni prsti. Nikada ne ćemo doznati je li ovo neki dan s poljskim zrakoplovima bila igra u troje: britanski premijer predloži Poljskoj da svoje MIG-ove pošalje u Ukrajinu. Potom poljska vlada javno istupi s tom idejom (preko njemačkih uzletišta) a zatim NATO kategorički (!) objavi kako to ne dolazi u obzir jer bi to značilo uključivanje u rat. Pa, recite, mili: tko iz ove trijade to nije znao već od samog početka? Nije li upravo NATO-u trebao ovaj igrokaz kako bi poslao zaljubljenu poruku Putinu? No sve što može zaustaviti rat dobro je došlo.

Francuzi nam sporadično…

Zračni prostor BiH kao i Hrvatske odnedavno se nadzire s francuskoga nuklearnog nosača zrakoplova „Charles de Gaulle” koji stacionira u visini Dubrovnika, a na sredini Jadrana. Na tom je poslu zrakoplov Hawkeye E2C za rano upozoravanje i kontrolu zračnog prostora koji je već nadletio hrvatsko nebo, a to će učiniti i sutra. Riječ je dakle o povremenom nadzoru našega zračnog prostora. Vjerojatno po nekim njihovim interesnim prioritetima: što (sve) žele površinski i dubinski snimiti u Hrvatskoj. K tome, planirani su i vježbeni letovi iznad Istre i Kvarnera, Like i Korduna te paradno iznad Zagreba. Iz svega je jasno kako cijela Hrvatska ne samo da nije pokrivena, nego zrakoplovima i ne može biti pokrivena na način koji nam je nužan: danju i noću, neprekidno. Dok je tomu tako Plenković se uči i trenira za turističkog vodiča na američkim i francuskim nosačima zrakoplova. Nadam se u šestinskoj narodnoj nošnji.

Javor Novak