Pokazna vježba

Ne, g. Dragan Despot ne zavrjeđuje produljenje radnog odnosa preko svoje šezdeset i pete. On to niti ne zaslužuje. Svakako. A i pa čime bi?

Kakve su to visoke godine za jednog profesora i glumca, osim možda doduše najplodnije, doduše najiskusnije, doduše najkarakternije? Kao da je to važno. A što jest, ako to nije, uopće važno? Beskarakterni političari recimo, mogu i u svojim osamdesetima šmirati služenje narodu, pa nikome ništa. Zašto bismo cijenili tako jednu malovažnu činjenicu da je D. Despot primjerice prvak HNK, a ne nacionalni prvak. Još prvak kako - tako, ali ono nacionalni?! No, no, distinkcija je ovdje jako važna, ministrica vidi što mnogi drugi ne: riječ je o prvacima nacionalnih kazališta a ne o tim nekim njihovim mrskim nacionalnim prvacima.

Ministrici N. O. Koržinek mnogo je važnije, kao, to što za njegovu (a i) za druge glumačke plaće, nemamo novca. Ona tako majčinski skrbi o svim glumcima a ne tek o jednom. Zato glumcima i jest tako dobro. Zašto bismo se vodili kriterijem i argumentom da je ovaj glumac u recentnoj postavi HNK uključen u kreiranje čak tri predstave s dvama glavnim ulogama!? Da nosi repertoar. Pa ministrica, istovremeno, sudjeluje u njih mnogo više. A nitko joj ne daje nagradu. Kao rukovoditeljici financijskog repertoara. Jedan je hrvatski književnik davno napisao: “Društvena svrha dolazi s društvenog vrha.” Ma što mi o tom vršku mislili.

Što je nama uopće glumac Dragan Despot? On je nama trošak, višak, osoba koju treba otjerati zakonom, pardon (još gore) uputom, njegove nagrade s time nikakve veze nemaju. Birokratski mozak ministrice nije se udostojio niti odgovoriti na upit onog nekog, tamo jel’te, glumca. Logično, pa ne može pojedinačno. Ne će valjda ministrica Nina Obuljen Koržinek ostati inokosno naspram političkih strujnica, da ne kažem virova i ponornica. Ministrica ne stigne… Ona se HNK-u, ali i glumcu ali i svima, obratila razložno i uviđavno. Politički i odozgo. Doduše glumcu i javnosti neizravno ali zato svjesno drugarski. I kolegijalno štoviše. Ne može se to ne reći. Spustila je Uputu sa snagom Zakona. Zato njezin odgovor toliko i imponira, pa kaže da je tom njezinom odlukom tomu tako: “upravo zbog ograničenosti sredstava za plaće uzrokovane krizom pandemije…” – kako pandemija nije u krizi, ministrica vjerojatno misli na krizu zbog pandemije. A možda uopće i ne misli? Svakako, svojim neprihvatljivim upitom, nacionalni prvak mogao bi dovesti u pitanje i ta već ograničena sredstva, što je jako opasno. Jer su ograničena. Kao naša najveća vrijednost. I kad je ugrožen sustav onda, poznato je, treba prvo odrezati one najvrednije. Društvo mediokriteta da nam je.

A ima ministrica još i one ključne razloge, jedan je: “…upravo je velik broj mladih umjetnika, koji zbog produljenja angažmana starijim kolegama ne dobivaju priliku ni raditi ni afirmirati se svojim radom.” Ajde fino, drago mi je što će namjesto nacionalnog prvaka (jednina) velik broj mladih umjetnika (množina) nastaviti svojim plaćama ugrožavati ograničeno zamišljen sustav. Još i narušen pandemijom. K tome je lijepo i to što treba odbaciti starije, kako bi došli mlađi jer to nema veze s pandemijom. Nema ni s talentom, ali je krasno. Tako da ne znam za koje utemeljenje i ograničenje da se prihvatim: za tanka sredstva, za plaće u HNK-u, za pandemiju ili za mlade glumce koji “ne dobivaju priliku ni raditi ni afirmirati se svojim radom”. Tko je Draganu Despotu kriv što se on kao i brojni glumci, kao i toliki umjetnici, oduvijek morao probijati i što nikada nikome, pogotovo njemu, afirmacija nije pala u krilo. Zato sada inovativno, po ministrici, nastupaju novo-birokratska vremena i ona će određivati kad je vrijeme da se uvedu mudra pravila. Po godini rođenja. Po tom uopće nepoznatom, ultimativnom ali najvišem kriteriju kreativnosti.

“Prvaci nacionalnih kazališta posjeduju veliki ugled i prepoznatljivost kojima su im zajamčeni i budući kazališni, filmski, radijski i televizijski angažmani, što mladi glumci tek trebaju steći ” – kaže ministrica s punim nepoznavanjem. Bilo bi nam predragocjeno kad bi nas prosvijetlila još s nečim: po čemu je ikojem glumcu, pa i najiskusnijem, išta zajamčeno? Posebno ono: budući kazališni, filmski, radijski i televizijski angažman?... “što mladi glumci tek trebaju steći”. A da steknu, da dosegnu kvalitetu, to ćemo riješiti tako što ćemo pomesti palubu. Time smo osigurani, odmah kad maknemo nacionalnog prvaka, da će mladi glumci steći velik ugled i prepoznatljivost. Koju nacionalni prvak već ima. Dakle dosadno. Zato hu-rraa, ruknite mladi udarnici! Zajamčeno ćete steći. Čim vam dostignuti vrhunci ne budu smetali… Već iskušano u hrvatskoj književnosti. Osim toga to je i društveno korisno, danas izgleda već i higijena: porezati vrhove. Što prije. Čim maknete neupitne vrijednosti, naša ministrice, isplivat će one upitne… jer afirmacija i neovisnost koju ona nosi, vama smetaju. Dolje talentirani i sposobni - tvornice radnicima!

Osim toga, nadasve je pozitivno i to što prvak Despot može nastaviti honorarno, ima placet ministrice. U čemu je uopće problem? I što bi on da to nije znao? Izbacimo ga pa neka se vrati polovično. Kao i toliki drugi. Neka bude honorarac, što je opće poznati san i želja svih zaposlenih u trajnom radnom vremenu. Kad mu to HNK ili neka druga kuća bude plaćala, to će biti ušteda zbog one prethodne deficitarnosti sredstava (koju drug nekolegijalno ne razumije): “upravo zbog ograničenosti sredstava za plaće uzrokovane krizom pandemije…” Pozovimo zato druga na drugarsku odgovornost, kad je već izgubio sosijalištišku svijest. Ne, ovo nije neuvjerljivo umotana osveta, ako ste možda pomislili, ili pokazna politička vježba nad neukrotivom obitelji, nego samo: svi moramo biti ukrotivi. Dati se, jer svatko navodno ima svoju cijenu. Tko nema – taj će ispaštati. Pokazno.

Na kraju početak jer ni sama ministrica to ne razlikuje: ne, g. Dragan Despot ne zavrjeđuje produljenje radnog odnosa preko svoje šezdeset i pete. On to niti ne zaslužuje. A i pa čime bi? U tome nema ni trunka politike, zato ministrica lijepo ni nije odgovorila na glumčev upit. Jer nema ni animoziteta. Ničeg nema. Nije ni njemu ni supruzi baš ništa zamjerila. Ona ih voli.

Kad se samo sjetim tv-snimke monodrame iz godine 2004., nedavno reprizirane, iz Krležina “Na rubu pameti” (dostupno i na omrežju) u adaptaciji, režiji i izvedbi maestra Dragana Despota... Ostao sam doslovno prikovan, ne sjećam se kao kada. Punu uru. I ponesen umjetnošću. Koja perfektna gluma, koja dikcija, izražajnost, koji krešendo i piano, uvjerljivost ironična šapta i oporog forta. Riječi su nedovoljne za sve bravure, nepopularno je nabrajati. Ali tu je sve. Sve u snazi, sve što mi znači velik glumac i veliko kazalište. Sve po čemu nas umjetnost uznosi i odvaja od ispraznosti svakodnevnih, istrošenih osjećaja. Ostalo je iskričava legenda o geniju glume u vrhunskoj predstavi. Ma koje vrijeme, to je bila (i ostala) bezvremena monodrama. I to meni, koji nisam Krležin ljubitelj, nego tek samozvani probiratelj dva-tri komada. Kriv sam, eto rado, za ovaj itekako zaslužen panegirik. Netko je davno kazao: nije zadaća umjetnosti biti vjernom, nego uvjerljivom.

Po onom što mi je bilo dostupno za današnji upit, riječ je o glumcu iz klase velikog profesora i glumca Tonka Lonze. Gotovo 40 godina Despot je član ansambla Drame HNK u Zagrebu. Na Odsjeku glume zagrebačke ADU, predaje u zvanju docenta na katedri scenskog govora, već dugi niz godina. Zapažene glumačke kreacije ostvario je na Dubrovačkim ljetnim igrama, Splitskim ljetima, u Histrionima, Gavelli, Teatru itd., na Maloj Sceni, u kazalištu Trešnja… Zašto bi dakle u umjetničkoj struci, ako takva uopće postoji, pri ostvarenim tako visoko priznatim kreacijama, maestro Despot trebao biti izuzetak? Zašto mu jednim potezom birokratskog, protu-kreativnog i usahlog pera, ne bismo pokušali oduzeli sav ugled? Tog kalibra kao takvom, prvome. Ugled recimo ovaj:

- nagrada za ulogu Learta u Menzelovu Hamletu,
- nagrada Hrvatskog glumišta za najbolju ulogu u predstavi za djecu,
- nagrada M. Dimitrijević za ulogu Hansa u Ondine J. Giraudouxa,
- nagrada M. Dimitrijević za ulogu Kowalskog T. Williamsa,
- nagrada T. Strozzi za ulogu Biffa A. Milllera u režiji S. Kenta,
- nagrada Marul za ulogu Hasanage u Carićevoj Hasanagi T. Bakarića,
- nagrada D. Dujšin za adaptaciju, režiju i izvedbu monodrame Na rubu pameti M. Krleže
- nagrada Vladimir Nazor za 2004.
- nagrada Marul čitatelja Slobodne Dalmacije na Marulovim danima 2005.
- nagrada Fabijan Šovagović na Festivalu glumca,
- nagrada Zlatna arena za sporednu ulogu u filmu Pušća Bistra Filipa Šovagovića,
- nagrada Vladimir Nazor, ponovno, sada za životno djelo,
- na kraju, uz brojne kazališne, televizijske i filmske uloge, uz tolike pohvale, odlikovan je i Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića.

Dakle zašto i čemu priznati maestru Despotu iznimnost i izuzetnost? Kad je Bog dijelio pamet i srce, za potonje je pomislio ne bi li zbog premalo srca čovjek kroz svoj život mogao proći kao da ga nije ni bilo? Ovdje prema maestru: ni pameti ni srca. Trube oni lišeni: zaludu talent, zaludu umjetnost, zaludu sve osvojene zvučne nagrade, čemu izuzetak? Jer nagrade su upravo zato tu da pokažu kako smo svi mi isti, podjednako kreativni. Pa sve je to naš trud, sve su to naše nagrade. Nisu li? Ave administratione! Predlažem nagradu: Ministrica Nina Obuljen Koržinek. Ako već nije osvojena.

Sjajno je i to da kazališne kuće moraju tražiti suglasnost i to izričitu suglasnost. Moraju čak slati i obrazloženi zahtjev, čak štoviše, a za produljenje radnog odnosa nekom glumicu, umjetniku. Vidi vraga, HRT-e za svoje novinare to ne mora. Naime, kandidata 65+ koji još rade imamo posvuda: od pravosuđa do plinare, od HRT-a do politike. Nećeš majci i u glumi! Došlo je vrijeme (političku) strogoću trenirati na glumcima doajenima, kako se naknadno, verbalno nahvao, pokušala opravdati ministrica. Kao političarka ali eto: nije donijela političku odluku. Je li to ona tek tumač političkih htjenja sa širom otvorenim okicama uperenim nagore ili na gore, a po potrebi, animozitetno nadolje? Logično je dakle izbaciti glumca iz kazališta, pokazati da se i to može, izbaciti nacionalnog prvaka. Nema iznimnih, ali zato ima moćno prosječnih. Sveučilište ima autonomiju, HRT-e ima autonomiju samo je umjetnici nemaju. Strah je to od slobodno izgovorene riječi i onog grlenog smijeha  u publici.

Upravo je kuriozitet, da ne kažem zanimljivo, to što su glumačke plaće velik problem u doba corone ali o štednji niti riječi pri cijepljenju stranaca u Hrvatskoj. Tako primjerice turistička agencija Russian Express odlično zarađuje na „svom“ proizvodu: na putovanjima u Hrvatsku koje nazivaju „cjepivo-turama“. Hvale se i da im je potražnja sve veća, posao dakle cvate jer po cijeni od 440 eura već sada u Hrvatsku organizirano dovode više od 2.500 stranaca mjesečno. Na (njima) besplatno cijepljenje. I to je samo ta, jedna od više agencija... Pohvalno zar ne, koliko smo humani prema strancima, tko je maestru Despotu kriv što nije stranac.

O tom se „ruskom“ proizvodu u nas slabo piše i govori. A trebalo bi mnogo više jer jedna mršava Hrvatska daje sve, sve za opširnu majčicu Rusiju. I ne samo za nju, već kome god treba. Za primjer! Kojeg bi mnogi željeli imitirati ali nisu u stanju. Jednostavno, nemaju našu ministricu. Moremo zato mi, sretni li smo, moremo, lipe li grandezze. Tako (nam) i treba. Čemu tu štednja, sigurno tu nema prostora za nju, kad možemo ondje na glumcima.... Aaa smijem li možda upitati za nus pojave: koliko nas sve to ukupno košta?

Javor Novak