Zaustavite Reuters, diletanti naređuju

U uzaludnom pokušaju u napadu još su se jednom osramotili Milorad Pupovac i Zoran Pusić. Obojica diletanti u povijesnoj znanosti skrivaju se iza tzv. Srpskog narodnog vijeća i iza tzv. Antifašističke lige RH. Ovoga puta, napali su znanstvenicu mr. sc. Blanku Matković i koautora knjige prof. povijesti Stipu Pilića. Točnije, pokušali su, ali im to nije prošlo. Povijesna znanstvenica Matković odgovorila je kako je ona članica druge udruge, a ne one navedene u napadu. Pupovca je nazvala bratom vojnika krajiške okupacijske vojske, kojeg Milorad zaštitnički naziva dobrom dušom (u razaranju Hrvatske?), a Pusića je smjestila u kontekst njegova oca ustaškog dužnosnika Eugena Pusića. Dakle, sve sami antifašisti.

Optužbe Pupovca i Pusića toliko su promašene da tužitelji čak ne znaju navesti ni točno ime udruge kojoj auktori pripadaju. Pa se tako Pupovac (bivši lingvist) i Pusić (navodno matematičar) upuštaju u osudu povijesnog znanstvenoga rada, a auktore tugaljivo smještaju krivo: u udrugu Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. Na njihovu žalost, Matković i Pilić znanstvenici su koji pripadaju udruzi Hrvatska družba povjesničara dr. Rudolf Horvat. O jada. Sve sami diletanti, telektualci amateri, samozvani povjesnici čak.

O djelovanju povjesničarke Matković govori i slijedeće: „…o svojim znanstveno-istraživačkim rezultatima govorila (sam) na međunarodnim znanstvenim konferencijama u Velikoj Britaniji i Portugalu.” (…) „…o poslijeratnom logoru Jasenovac, pisala (sam) i u mojoj disertaciji, koju sam u listopadu 2015. obranila pred komisijom čiji je član, između ostalog, bio i stručnjak za holokaust. (!) Na moj revizionizam osvrnuo se čitavim nizom pohvala, naglasio da nastavim s povijesnim istraživanjima te mi napisao preporuku za upis na doktorski studij.” (!) Dakle, samo u Hrvatskoj moguće je da se na ovakav kalibar znanstvenice okomljuju i kleveću je (doduše uzaludno i na svoju punu sramotu) potpuni povijesni diletanti Milorad Pupovac i Zoran Pusić. Pusić, za kojeg u medijima stoji da je bio predavač marksizma pitomcima JNA u Zagrebu. Zaista znanstveni domet. Kripto! Nema što, nadasve povijesni auktoriteti.

Ako k tome, pogledate još i bazu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, vidjet ćete još nešto. Pupovac je (rođ. 1955.) počeo objavljivati 1985. a već od 1991. sve rjeđe objavljuje i to su zapravo etnički i sociološki, a ne lingvistički radovi. Bavi se Srbima u Hrvatskoj. Zatim: od 1999. ništa nije objavio do 2007. (osam godina), a od te 2007. baš ništa sve do 2020. ilitiga punih trinaest godina. U 21 godinu dva rada. Jak znanstvenik nema što. Etno-lingvist ili etno-biznismen? A gdje mu je u svemu hrvatska povijest 2. svj. rata i poraća? Niti jedan jedini rad. Ništa, rekli bi Španjolci: nada! I bolje mu je.

K tome Pupovca i Pusića smeta i mjesto predstavljanja znanstvene knjige: u Hrvatskom domu Glina. Kakav Hrvatski dom? svrbi ove diletante. Kakvo predstavljanje, njega treba ocrniti na vrijeme, a priori, kako i dolikuje. Znanstvena istina nikako ne smije izaći. Dakle, zaustavite Reuters, diletanti naređuju! Jer ruši njihovo leno i biznis? Leno i biznis Pupovca i Pusića? Ruši komunjarske mitove i laži od kojih su tolike godine tako dobro živjeli? I još žive na hrvatskome narodu.

No, znanstvenica Matković, u obrani znanosti i osobnoga digniteta i postignuća u povijesti, sva znanja koja je stjecala i objavljivala na međunarodnim sveučilištima i po međunarodnim konferencijama, naravno ne će tek tako pustiti da budu oblaćena. Ne će dopustiti niti vrijeđanja kojima je opako izložena. Tandem diletanata tako će se po prvi put morati pokušati obraniti na sudu. Ma koliko mi je žao što će taj „štrapac“ Matkovićeva morati trpjeti godinama, taj će sudski spor svakako ući u hrvatsku političku povijest. Vrlo je malo naime vjerojatno da Pupovac i Pusić u njemu i kroz njega ne će dobiti po nosu. A to će onda biti presedan. Hvala dakle odličnoj hrvatskoj povjesničarki mr. sc. Blanki Matković prije svega na znanstvenim prvoklasnim radovima i otkrivanju istine temeljem dokumenta i istraživanja, a zatim, evo sada i na skorašnjem presedanskom sudskom procesu (gotovo lustracijskom, svakako slobodarskom) koji će mijenjati stvari u Hrvatskoj. Na bolje. Diletanti će poslije njega i te kako dobro paziti koga optužuju, za što optužuju, koliko se nameću javnosti i čime te koga sve vrijeđaju. Dosta je više bilo njihovih kleveta i tabu-povijesti, negacionizma istine. U ime njihove jugo-mitomanije. In spe.

Znanstvenica Matković, svoj odgovor njima završava (i) duhovito: “Na kraju vam se zahvaljujemo na odličnoj reklami. Sad čitava Hrvatska i iseljeništvo znaju koliko je ova knjiga važna i potrebna radi našeg vlastitog opstanka.” Baš kao i svoje prethodne knjige Matkovićeva će nastaviti predstavljati diljem Hrvatske na opći užas povijesnih diletanata i biznis-jugofila. Tako je i ova knjiga: „Jasenovac i poslijeratni jasenovački logori“ ugledala svjetlost dana i započela svoj život na brojnim predstavljanjima. A njih je nemoguće zaustaviti, ma što povijesni diletanti (na vlastitu sramotu) pokušavali.

(više o ovoj temi vidi na: Hrvatsko nebo)

Čovjek i njegova pohlepa

Bila je to davno kad smo tv-snimke uragana, bujica, tajfuna ili naročito zlokobnih pijavica, gledali samo s tropskih i ekvatorijalnih zemljinih širina. Kako uporno i dalje nemilice nastavljamo zagađivati jedini nam planet, tako su goleme pijavice i bujice postale sastavni dio (i) europskih klimatskih anomalija. A one su strašne i sve učestalije. Stigle su tako već i do našeg susjedstva. Počelo je s povremenim udarima s oceana na Britaniju, pa na zapadnu Europu. A sada, u samo jednom jedinom mjesecu, ovog ljeta: haraju i Češkom, i Belgijom, naročito Njemačkom ali i Francuskom, ali i Švicarskom, ali i Austrijom. Čak i donjom Austrijom. Tajfuni su nam na pragu. No, snažna nevremena već pamtimo i iz Podravine, ali i iz priobalnih gradova te Slavonije. I sve su jača i češća.

Snažne i olujne bujice Europom iza sebe ostavljaju na desetine mrtvih, otkinute mostove, porušene domove i desetine metara duge, odnesene cijele sekcije asfaltiranih cesta. Gledamo kuće koje plivaju bujicama kao kutije i krovove koje olujni vjetar vitla zrakom u komadu, kao dvostruke stranice novina. Kaos ogromnih količina bujičnog smeća zatrpava ulice i dvorišta i prevrće automobile do neprepoznatljivosti. Mrtvi se broje u stotinama a nestali (potencijalno mrtvi) u desetinama stotina. “Postoje razni načini kako ćemo se morati prilagođavati na ovakve stvari jer će one biti sve češće i sve će ih biti više” - kazala je ravnateljica Uprave za klimatske aktivnosti Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja gđa. Dunja Mazzocco Drvar. Još nije kraj strahotama u Njemačkoj. Smrt, među svim tim letećim i bujičnim krhotinama, horendna je i nezamislivo strašna. Horor smo iz filmova preveli u stvarnost.

Slike su to kataklizme, armagedona, katastrofe, apokalipse (termina imamo isuviše) u kojoj (globalno) već dugo, kao besvjesno, živimo. Ali klimu, prirodu, majku Zemlju - niti slušamo, niti čujemo. Utoliko je sasvim upitno dolazi li nam to vrijeme armagedona, posljednjeg vremena i bitke u kojoj ćemo pobijediti sile zla? Dolazi, ali hoće li ishod biti očekivano dobar? Hoćemo li se uspjeti zaustaviti u destrukciji klime u zadnji tren i na vrijeme? Obilujemo zastrašujućim terminima ali smo u velikom deficitu savjesti. Zaostajemo po odgovornosti prema prirodi. Profit prvo. Ponašamo se kao da je Zemlja tek naša kolonija s beskonačnim resursima ali i nama neprijateljskim divljim i poganskim narodima, pa siječemo nemilice mačem i lijevo i desno. Za posljedice ne želimo znati. One se i onako događaju nekom drugom.

Navalili smo na električne automobile baš kao da je to spasonosno rješenje a nitko se ne pita kako je ta električna energija proizvedena, gdje je proizvedena? Gradovi će imati čišći zrak ali ako u unutrašnjosti države posadimo termoelektrane ili nuklearke za svu tu struju, za sva ta vozila u milijardama, onda po čemu su ta vozila zelena? Isto tako, mnoštveni prelazak na struju, enormno će povećati potražnju i struja će poskupjeti i za domaćinstva. Dok su katalizatori odavno sastavni dijelovi automobila, ne govori se o ugradnji istih i u sve motore na brodovima, na diesel lokomotivama, na zrakoplovima. A upravo je zagađenje iz mlaznih motora (plinovi od izgaranja u desecima tisuća tona dnevno!) posebno štetno jer se izbacuje izravno u gornje slojeve atmosfere i tamo brže i jače razara ozon. Amazonska pluća i pluća južne Azije, kišne šume, uništavamo kao da je to zasebno pitanje svake od pojedinih država. A ono je odavno moralo biti globalno. Ako pluća majke Zemlje nastavimo i dalje ovako, vrlo brzom stopom, uništavati, onda to rađa nova uništenja diljem kugle i donosi pustoš života u cijelome svijetu. Onom, koji se ubrzano odmiče od svijeta kakvog smo nekada poznavali. Kako djelujemo, opravdano je pitanje ne: volimo li ga mi još uopće, nego jesmo li ga ikada uopće i voljeli?

U svijetu „pravovjerne“ jagme za profitom, u svijetu i svjetlu ljudske gramzivosti i rastućeg a sverasprostranjenog sebičnjaštva od kojeg ni Hrvatska nije cijepljena, kako šuplje i tragikomično zvuči od samoga početka već izlizan slogan ministra zdravstva i njegovih suradnika iz Vlade koji su skrojili ono: „Misli na druge. Cijepi se.“ I onda to prihvati HRT-e i trubi po vaz dan po svim svojim kanalima. Ma kakvi drugi!? A gdje sam tu ja? Taj je slogan onaj semper verde. I upravo će nas on doći glave. A tolike je već i odnio onaj crni jahač s naoštrenom kosom...
I tako smo došli do toga da otvaramo i prozore i vrata te primamo podivljale atmosferske kovitlace u naše živote, u naše domove. Strašna je pustoš, naša velika i puna plaća. Znam, previše sam slušao Lennona...

Hrvatski radio

Koji je osnovni problem Hrvatskog radija? Nije to neprepoznavanje tema, nesnalaženje u vremenu ili samo obvezna a sluganska podložnost političkim silnicama koje se baš „moraju“ slijediti. Nije to ni samo izbjegavanje tema i nepoželjnih (hrvatskih) gostiju. A pomno se pazi da ti ljudi ne prodru u tzv. javne medije. Oni, ti i takvi, hrvatski trajno nisu podobni pa je HRT-u kao javnoj kući valjda prirodno i logično da oni baš nikada ne gostuju u studijima. Oni su kreativni a nezavisni i mediokriteti se od njih trajno osjećaju ugroženo. To je to, sve to zajedno, u amalgamu stvaranja informacija i produkcije značajeva a koji to uopće nisu. Kad bi javni mediji odista bili javni s proporcionalno svima a ne samo s nekim pomno i pravovjerno probranim gostima, došlo bi do porasta kriterija, do otvaranja procesa učestala mišljenja u narodu, što sada nije slučaj. A najteže je vladati mislećim ljudima. Zato partijski mozgovi u svim porama hrvatskoga društva tako marljivo i isključuju slobodnomisleće. Potpuno nedemokratski. Da im „isti“ ne naruše arhitekturu podobnosti i vječna jednoumlja. Ne samo radio nego i tzv. HTV još nisu shvatili da im je dužnost predstavljati sve slojeve društva, bez obzira na političku pripadnost. Imaju pravo javno govoriti i biti prenošeni, svi oni građani koji nisu kazneno gonjeni. Naravno, ideološki siroti, sve to rade kako rade i sve im to ide kako im ide, uz potpuno mediokritetstvo. Njim samim.

Ne, osnovni problem HRT-a, ovdje Hrvatskog radija, nije diletantsko lutanje, već programirano i oktroirano ignoriranje kvalitetnih a kreativnih kadrova novinara koje radio već ima. Koje dakle već plaća. Ali to novinarstvo koje je kvalitetno, nije podobno, nije na liniji, nije kalkulativno, nije ni iskoristivo a niti utilitarno. Kao da se budalama otelo. Ono je višak i tek smokvin list. Paravan svemu drugome prosječnome a podobnome. Problem je što se njime ne može trgovati. Upravo to, utilitarnost, uz uniformnost, vrhovi su nazovi kriterija koji su intelektualno uškopljeni. Istovremeno i jadni i mizerni. I onda slijedi bijedan programski rezultat kakav slijedi, kakav sve ove godine imamo. Točnije, kakav plaćamo a trpimo. Svakako, ne treba zaboraviti ni negativnu kadrovsku selekciju - mediokriteti i slugani vladaju, a kreativni i konstruktivni samo i jedino - smetaju. Kad mutna bara ne bi bila bara, sve bi bilo čisto i bistro. Svima.

Primjerice jutarnji program Hrvatskoga radija, koji kao po nekom naređenju baš mora biti politički, nitko (duž cijelih dugih godina) ne dovodi u pitanje. On (do bola) mora biti politički, a u njemu (baš) moraju (logorejski) trabunjati nekakvi polu-političari, nekakvi kvazi sindikalisti i nekakvi tobožnji politik-analitičari. A svi oni, u tom jakom udarnome terminu, vrlo malo toga suvisloga uopće imaju reći. I tako to iz dana u (radni) dan. (Pre)mnogo je tu šupljega i banalnoga i nezanimljivoga. A glazba kao da je okužena, gotovo je sasvim protjerana iz programa. Gdje su oni dani kad se radio slušao zbog dugih glazbenih blokova i numera jedne ljepše od druge? Koji su se čekali s prstom na tipki magnetofona spremnog na snimanje. Svemu unatoč, taj se udarni termin, svog tog nemaštovitog političkih profila, uporno nastavlja. Tu nema promjena. I nema te jesenske sheme koja bi se usudila dirati u tu neslavnu „tradiciju“. U samu srž (radio)sluganstva.

U isto to vrijeme, imate kvalitetne urednike, iznimno kvalitetne sugovornike u drugim emisijama. Primjerice u emisiji o znanosti „Drag mi je Platon“, urednice Blanke Jergović, koja godinama popularizira, približava nam znanost i njezina dostignuća na raznim poljima. Ali ta se emisija emitira u vrijeme ručka! Ona dakle nije zavrijedila bolji termin, svakako niti udarni, dodao bih. Ne daj Bože. Glavni termini rezervirani su za politička naklapanja, pa već gotovo vjerujem u parafrazu: politika je opijum za narod.

Primjer 2: imate kvalitetne urednike, kvalitetne sugovornike i suradnike u emisijama, posebno kvalitetne muzičke suradnike, imate kvalitetni ukupni korpus, sklop emisije dokumentarističkoga žanra koji je i opet (od)bačen u slabo slušani termin. Kako namjerno! Imate primjerice urednicu Tanju Rau koja je snimila doslovno perfektnu dokumentarističku emisiju o Lumbardi na otoku Korčuli a koja je (za)bačena u termin između 23 i 24 sata. A u toj emisiji, kroz kulturološku, povijesnu, turističku i arheološku dimenziju imate potpun i zanimljiv, pitko dan pun prikaz Lumbarde i okolnih otoka. Imate sjajan i cjelovit obuhvat lokusa, pa čak i demografski opàsan uradak. No, takve emisije ne mogu se naći u programu Hrvatskoga radija u udarnim terminima, ne mogu biti niti reprizirane u nekom dostojnom i slušanijem terminu. Takve emisije ne mogu biti emitirane prijepodne. Ne, ono je rezervirano za političko-sindikalne stupidarije tipa: „mi u klubu mislimo“, „na stranačkim tijelima je odlučeno“ ili „to je politički stegovno i zrelo...“ Sve baš, kao za pionire malene.

Na kraju, mislio sam da je filmski festival u Puli smotra prvenstveno hrvatskoga filma, no prilozi Josipa Grozdanića su na odavno nepostojećem srpsko-hrvatskom. Razgovori su osim toga udvornički. A njegova sudrugarica Danijela Dorani oduševljena je nekakvom regijom. Izgleda se taj festival u potpunosti odnarodio, a Srbija je dobila (na poklon) još jedan komad Hrvatske.

Javor Novak

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.