Nevenka Nekić: „Moja dva stoljeća, memoari“
(Urednik: Josip Pavičić, Naklada P. I. P. Pavičić, Zagreb 2017.)

Nisam imao namjeru pisati o memoarskoj knjizi „Moja dva stoljeća“ profesorice Nevenke Nekić, činilo mi se na prvu, već u naslovu, pretencioznim ono „moja“ pa još „stoljeća“. Imam i određeni odmak spram memoara, subjektivizma istih i najčešće u njima učestalih auto-glorifika. Smatrao sam, apriorno, i da se memoari zadnjih godina ispisuju i na valu pomodarije kad svatko nutka svoj život na pladnju kao iznimistički, a značajno veleban.

Ušavši u tkivo knjige „Moja dva stoljeća“, u korpus od 570 i nešto stranica uhvaćen sam međutim u životnu mrežu gđe Nevenke Nekić. Dvije noći knjiga mi nije dala spavati, a klocnuo bih tek sa suncem. I dalje sam se tvrdoglavo opirao, ali sam se stao buditi s mislima na knjigu i iz knjige i gotovo ju sanjati. Shvatio sam znači ipak, kako (ovaj) otpor nema smisla. On je i auto-nasilan i dekonstruktivistički. Sadržaj se nametnuo... i svirao ja ili ne svirao, o njemu se ne može, a ne pisati.

Sve je započeto gotovo naivno i gotovo infantilistički u idiličnome djetinjstvu djevojčice Nevenke koje nas obiteljskim siromaštvom i prostodušnom glađu ne može ostaviti ravnodušnima. Taj oštar kontrapunkt crnog i ružičastog, ProfesoricaProfesorica je Nekić osobnim životom nataložila lucidnost pa i frazerski rečeno: životnu mudrost. Načitanost je tu mislim, ne na prvome mjestu. Ljubav spram profesure, spram mladih ljudi, struka i Nadbiskupska klasična, dakako odigrale su (pre)značajnu ulogu u mlade auktorice, koja je imala divna i obrazovana oca. Osobu koja je formirala svjetonazor i obogaćivala ga svakom svojom (i zajedničkom) mogućom prilikom. Lagao bih kad u tome ne bih prepoznao velik znak i identifikacijski predložak...oplemenjen je pitkim hrvatskim izričajem i dubokim poznavanjem jezika kojim auktorica, suvišno je reći, iznimno vlada. Njezine rečenice pune slika tipa jednog akvarela, recimo polu-slijepe Raškajeve, nisu gradba od krutih metafora ni usiljena persiflaža jednog krležijanskog lomljenja jezika, u prekrcanim, gotovo iskompleksiranim rečenicama nedoučena đaka, koji bi nas i svakako i odmah želio (sve) impresionirati. Nema u Nekićeve tog izričaja s ukrcanim tuđicama, u zgužvanim rečenicama... u debelom kožom sapete kobasice pred samim pucanjima... u tim krležijanskim suhomesnatim i tvrdim tvorevinama od crijevolikih longitudinalija. Štivo je pitko i teče... Spleen je opor, mističnost je naznačena, proviruje i dijabolika. Sve upućuje na to da ovdje izranja mali Mor i (nesvjesnim dijelom) pun omaž Đuri Sudeti.

Unatoč nevoljama, malo je reći, profesorica Nekić, njezini roditelji, kasnije njezina vlastita obitelj, iznimno su zemljopisno pokretni, ali i komunikativni. Da, selili su se 27 puta, otac je radio na željeznici, bilo ih je posvuda od Skadra i Boke do Splita, do hrvatskoga sjevera te Slavonije pa i s nesretno poginulim bratom do genoveške (Tortona) i južnije (Lucca) Italije... Ali druželjubivost, čovjekoljublje i vjera, radosna i otvorena znatiželja, donijela je auktorici bogatstvo iskustava i širokih svjetonazora. Profesorica je Nekić osobnim životom nataložila lucidnost pa i frazerski rečeno: životnu mudrost. Načitanost je tu mislim, ne na prvome mjestu. Ljubav spram profesure, spram mladih ljudi, struka i Nadbiskupska klasična, dakako odigrale su (pre)značajnu ulogu u mlade auktorice, koja je imala divna i obrazovana oca. Osobu koja je formirala svjetonazor i obogaćivala ga svakom svojom (i zajedničkom) mogućom prilikom. Lagao bih kad u tome ne bih prepoznao velik znak i identifikacijski predložak...

Dok se prvim dijelom rasprostire priča u izmaglicama sirotinjstva koje su se stale odizati tek s prvim namještenjem, a zapravo tek s osnivanjem vlastite obitelji, pa još definitivno ni tada. Već sporo, vrlo sporo i u životu kasno u onom konačnom bijegu od mučna polu-životnog, a iznimno frustrirajuća podstanarstva i sustanarstva... Marinković bi rekao kano „mirisa čuučaavaacaa“... I dok su te godine gmizale kao nevolja prvim dijelom knjige, u drugom dijelu akvarel izričaja postaje prvo pastel, a zatim i raznobojan, a čvrst akril u putovanjima sa suprugom i kćeri te u radu političke stranke. U hrvatstvu kao opojnosti, u druženju kao idealističkom, studentskom i radosnom. Sanjalačkom. Hrvatska je sloboda bila tučak oko kojega su se rojili profesoričini sjajni opnokrilci od najistaknutijih hrvatskih intelektualaca i istovremenih, teških žrtava Titova zločinačkog režima.

Vunasti spleen izričaja i opojni mirisi djetinjstva koji su ga isprepleli sada su zamijenjeni radošću, mladošću života i energije napona u nemogućim uvjetima komunizma s neljudskim likom. Slijede elegije i ponos u ponovnom StvarnostProfesorica Nevenka Nekić, ovim je memoarima oslikala hrvatsku ne samo političku već prvenstveno kulturnu i vjersku stvarnost kroz duga stoljeća druge polovine XX stoljeća i prva dva desetljeća XXI-og. Na vlastitoj koži. To su joj osnažila, potvrdila uostalom, i dva srdačna, a povijesna susreta s papom. Ne dovoljno, već užasno puno previše... za odnaroditeljski (hrvatski rečeno) mainstreaming.kontrapunktu o Domovinskom ratu uz fermentiranje mladenačkih ideala i petrificiranje u otpornosti i hrvatskoj nepredaji.

Slijede užasi srpskoga terora, krvave hrvatske žrtve od uvijek iznova krvoločnog četništva i barbarskog veliko-srpstva, slijede i europski i haaški sramna uzništva, ali divna pisma legendarnog Darija Kordića, pisana njegovim gotovo krasopisom. Pljušte ode hrvatskim junacima kroz pismo podrške generalu Gotovini, slijede godine molitve i borbe u skladu sa svim mladenačkim, nikada odbačenim domoljubnim idealima, slijede slike bijedne hrvatske medijske stvarnosti, odioznosti kojoj kumuju, pribivaju i dominiraju i zagađuju nas u njoj ti puhovi, te pupavke, ti karlo, drago i petar pilselovi, razni kmečavi anđelinovići i ostali rigidni, a gipsani beznačajnici, neizdušeni mrzitelji i lignje, hrvatožderi i jovanovići. Svi koji Hrvatsku nisu željeli. Svi kojima je razbijena najmilija igračka Jugoslavija. Koji Hrvatsku ne žele ni izgovoriti, ali etnički, izdajnički, upravo od nje prebogato žive jer na njoj i od nje sluzavo parazitiraju.

Slijedi izniman angažman profesorice u Hrvatskoj paneuropskoj uniji, vrlo zanimljivo slikanje, predstavljanje knjiga, otvorenje tolikih izložaba drugima, pisanje scenarija, bogata suradnja s radijom i televizijom. Nastupa veliko kreativno razdoblje i izdavanje cijele biblioteke naslova... pripovijedaka, romana, pjesama, scenarija... dok usporedno jetko teče (cijelo)životna proskribiranost, negiranje i zatiranje ove osebujne i multi-disciplinirane auktorice.

Svemu unatoč, nastavlja se druželjubivost i otvorenost, povijesna utemeljenost auktoričina rukopisa. Piše se o zaboravljenim glasovitostima hrvatske bujne prošlosti kao i o bijelim krasnim zvijezdama Domovinskoga rata. Oživljuje se HOS-ovca Jean Michele Nicolierea, dovodi se njegovu majku u Hrvatsku, ostvaruje se jedan čudesan naslov poput blistavog „Kardinalovog srca“ (u više izdanja) ili „Jean ili miris smrti“ i pomalo se melankolično zaokružuje... još uvijek u Hrvatskoj (neželjen), a tako osebujan, iskrenom, mirnom i staloženom vjerom, ovjeren opus.

Profesorica Nevenka Nekić, ovim je memoarima oslikala hrvatsku ne samo političku već prvenstveno kulturnu i vjersku stvarnost kroz duga stoljeća druge polovine XX stoljeća i prva dva desetljeća XXI-og. Na vlastitoj koži. To su joj osnažila, potvrdila uostalom, i dva srdačna, a povijesna susreta s papom. Ne dovoljno, već užasno puno previše... za odnaroditeljski (hrvatski rečeno) mainstreaming.

Javor Novak