Hajka još nije okončana (dio 3.)

Podlegavši hajci, HRT se preplašio i požurio s isprikom. Perući ruke, ostavio je izloženima svoje voditelje i urednicu, a zatim naravno i gosta i autora Vukića. I opet javnost je time zakinuo, javnost je ostala bez argumentirane povjesničarske rasprave. HRT obavještava i priopćuje i sve priznaje... objelodanjuje svoju konačnu ocjenu kako je emisija od 30. svibnja bila sporna. Bez rasprave o argumentima, o knjizi ili o arhivskim dokumentima... HRT se napamet i generalizirajući ogradio od stavova autora knjige Igora Vukića „Radni logor Jasenovac“. U činjenice nije ulazio. Saznajemo da je bila sazvana i izvanredna sjednica Programskog vijeća HRT-a. Ništa manje. Vijeće HRT: ono programsko, ono uredničko i ono poslovno vodstvo na Prisavlju kako oni kažu „skoro dva sata imalo (je) prilike slušati oštre i argumentirane kritike i osude, ne samo na emitiranu emisiju koja je digla dosta prašine i na rad Karoline Vidović Krišto, već i na samu uređivačku politiku kuće koja je tako nešto omogućila.“

Dakle troglavno vijeće (skoro) je samo sebi govorilo i to gotovo puna dva sata. Impozantno. I zato se izvanredno DrugariTroglavno vijeće (skoro) je samo sebi govorilo i to gotovo puna dva sata. Impozantno. I zato se izvanredno sastalo, drugarske samokritike radi. Drugovi, tu emisiju svakako treba osuditi jer ona udara ne samo na našu borbu, ona ne kvari samo mladež, nego hoće da razori i same temelje naše sveukupne socijalističke izgradnje. Svaka sličnost je slučajna.sastalo, drugarske samokritike radi. Drugovi, tu emisiju svakako treba osuditi jer ona udara ne samo na našu borbu, ona ne kvari samo mladež, nego hoće da razori i same temelje naše sveukupne socijalističke izgradnje. Svaka sličnost je slučajna.

Samo da s tog puta ne skrenemo

Stari mentalitet u mlađim ljudima, pohvalio se tako trajanjem sjednice jer kvantiteta prelazi u njezinu kvalitetu. Uvijek je to bilo posebno važno bilo da se radi o sjeverno-korejskom HDZ-pljesku ili o iskićenoj jugoslavenskoj, HRT-ovoj, drugarskoj kritici. Bila je to borba, po mogućnosti bez autora i urednice. Bolno je to (trajanjem) bilo za sve nazočne. Prvoborci se nisu zadržali na tezama i argumentima već na daleko vrjednijoj osudi i nad osudi – što nemaštovitijoj i opširnijoj tzv. elaboraciji. Ma, samo da s tog puta ne skrenemo.

Još nismo jedino čuli što je to sve sadržano u izlizanoj frazi „uređivačka politika“ i kako bi to ona trebala onemogućiti, kako kažu, da se dogodi„ovako nešto“. Ni sami očito ne znaju što je to nešto, a što im se eto (opet) pripretilo. Kako uređivačka politika treba „djelovati u praksi“ točno se znalo u socijalizmu: svaki je gost morao biti provjeren u redakciji i među nadležnim policijskim odanicima. Repovi su prepoznatljivi i aktualni. Poslije program može biti i zabavan. Nije moglo biti ovakvih krupnih i nedopustivih propusta da urednik slobodno pozove u goste nekog po svom vlastitom kreativnom osjećaju. Pa nije on tu zato. Ili da je urednik o listama neinformiran. Katastrofa. Već i to pokazuje da mu je budnost pala. Zato je i došlo do te strahote da se izvanredno moraju sastajati i ono programsko i ono uredničko i ono poslovno, umjesto jednostavnog uredničkog SponzoriOčito slobodni novinari su u toj kući smetnja. I voždovi programa i ruko-voždovi znaju sve i o svemu najbolje. Oni idu u političara i sponzora po mišljenje. Odatle, sasvim derivirano i profinjeno do kraja - toliki pravi novinari onda u šefova, kano na izvor, svraćaju po svoje mišljenje. Logično. I takav nam je onda, ne samo tzv. informativni već i svakojaki drugi tv-program. Zadaća je novinara da se informira, prvo kod šefova.kolegija. Ako, slobodarski, uopće i to. Znači svo to osoblje, sve vrijeme sjedničenja, nije radilo svoj osnovni posao, pa kako je to onda uopće posao odtrpio i izdržao? Onako kako i izgleda program.

Što bi zapravo htjelo programsko i poslovno vodstvo? Da ih nitko ne naziva s prigovorima? A propusta od jutra do sutra. Da političari ne tupe zivkanjima i pišanjima u vjetar? Da sponzori ne prigovaraju i diktiraju stajališta i da ne oblikuju program? Da šefovi, sa svim time u koliziji, ne opravdavaju svoju visoke plaće već da slušaju samo panegirike? Što rukovodstvo ima s novinarskim slobodama? Što zna o temama? Očito slobodni novinari su u toj kući smetnja. I voždovi programa i ruko-voždovi znaju sve i o svemu najbolje. Oni idu u političara i sponzora po mišljenje. Odatle, sasvim derivirano i profinjeno do kraja - toliki pravi novinari onda u šefova, kano na izvor, svraćaju po svoje mišljenje. Logično. I takav nam je onda, ne samo tzv. informativni već i svakojaki drugi tv-program. Zadaća je novinara da se informira, prvo kod šefova. A ako ih se na sudu pita za izvor informacija imaju pravo zatajiti podatak i štitititaj potpun Bergmanov djevičanski izvor. Glavonje. Ako treba i izgorjeti za njih. Novinari su potrošna roba, a najdulje traju oni koji su najodaniji raznim izvorima. Po potrebi. A cijene se i oni koji donose.

Devizni novinari

Posebna su kategorija devizni novinari, ekstra klasa i mule. I sve bi to bilo uhodano i dohodovno (sve lijepo i smjerno) da se povremeno ne pojavi neki slobodoumni novinar koji klistira s tom nekom svojom istinom i onda se liberalnim drugovima dogodi to nešto... i oko tog nečeg moraju ondak odmah izvanredno jalovo sastančiti umjesto da nastave s ja tebi ti meni sponzorstvima na sve strane. Ondje gdje su i stali. Srećom, zato hajke kratko traju. Treba ostati u sedlu, sponzorstva idu dalje.

Velebna i svemoćna uređivačka politika bila je obična krinka jednoumlja. I danas je odlična. Prvo pometeš sve politički, a onda nastaviš skretati tokove u vlastiti džep. Kad se digne hajka znatno potrošiš, rekuperaš se, ali ako preživiš: gdje smo ono stali? Hoćemo li se dakle vratiti u vremenu, tom nevremenu? U vrijeme kada nije mogao biti pozvan itko tko je na crnoj listi, nije tu bilo ni argumenta ni teza. Baš kao i sada. S toga drugovi iz troglavog vijeća izgleda marno zazivaju provjeru podobnosti gostiju, provjeru podobnosti urednika, provjeru podobnosti voditelja? Da bi glavonošci mogli nastaviti raditi. Je li to ta uređivačka politika? I tada drugovi „ovako nešto“ više ne će biti moguće. Ne će više biti „prašine“. Fućkaš reakcije. A i ne će se dizati.

HRT – sramotno utočište komunizma

U tom moćnom priopćenju slučajno nema ni riječi o održanom prosvjedu pred HRT-om, istim povodom – o prosvjedu isprovociranom vječnim sunčanjem pred kamerama, sastančenjem ove trojedinice. Važnije su ospice. Koje dobivamo. A na tom unaprijed-oduvijek-nevažnom prosvjedu tražilo se i kazalo: „Zahtijevamo neopozivu ostavku rukovodstva HRT-a“, „Ne želimo cenzuru“, „Vijeće HRT-a djeluje protuzakonito, protuustavno i protu-ljudski“, „Stop cenzuri - imamo pravo na istinu“, „HRT - sramotno utočište komunizma“, „Lustracija počinje lustracijom HRT-a“. Bio je to prosvjed s još nekim lijepim i poželjnim porukama te uz nazočnost istaknutog povjesnika dr. Josipa Jurčevića. No, to očito nisu bili „oni pravi“ pretplatnici HRT-a i to im je glavna mana. Šteta, nisu mogli biti proglašeni ni minornima ergo sveučilišni profesori sudjeluju u borbi za istinu i protiv cenzure. Lijepa sramota za hrvatsko višestranačje. U kamenom dobu demokracije.

U takvoj situaciji izostanka argumentirane rasprave notorni HND donosi čak tri naslova: „HRT se ograđuje od stajališta Igora Vukića o logoru Jasenovac“ pa: „Programsko vijeće HRT-a sazvano zbog tvrdnji Vukića o logoru Jasenovac“ te još: „Programsko vijeće HRT-a upozorilo na neprihvatljivost relativiziranja ustaških zločina“. Lijepo i nepotpuno, no barem daleko od argumenata.Ali, ali, i HND-u se može potkrasti grješka, ima i tamo drugova koji nisu dovoljno budni pa im se tako prikrao naslov: „Sindikat novinara Hrvatske: Najgori poslodavci godine HRT i Večernji list“. Hopla. Hoće li biti sazvana izvanredna sjednica onog programskog, onog uredničkog i onog poslovnog? Znate. I koliko će trajati, to mi je važno...

No zato, za razliku od HND-a, imamo Hrvatske novinare i publiciste, nešto sasvim drugo. Oni kongruentno u samo jednom naslovu (vidjet ćemo uskoro) zahvaćaju žarište, bitak i suštinu samu. Sve u jednom. A uz to su si odani i s vodstvom HRT-a. Klijentelizam je odličan po obrtaj kapitala. HNiP je ovim povodom digao nemale sve svoje snage i pozvao na nužnu nam razboritost. HNiP je odmah reagirao i proaktivno predložio da se provede stručna rasprava o povijesnim činjenicama. HNiP se snažno izložio ultimativno tražeći omogućavanje uljuđene lučbe, širenja prostora dijaloga i tolerancije te stručne i svekolike rasprave i tek nakon nje da se ocjenjuje rad pojedinih urednica i urednika, novinarki i novinara, voditeljica i voditelja te stajališta stručnih autora. HNiP jedan i jedinstveni. Progovorio je i o sponzorstvima...

Povijesni i kiklopski istup HNiP-a

Ne možemo ovdje cjepidlačiti i očekivati od HNiP-a sve. Da je u vezi sa Sindikatom hrvatskih novinara, odnosno sa sindikatom zaostalim u krivom padežu. Granice mora biti. Konačno, ti najgori poslodavci... možda je to podvala. Kažu ljudi: oni iz HND znaju i podvaljivati, mada ja u to ne vjerujem. Tako da i tu je HNiP pokazao ne eskivažu već mudrost. Nadasve. On je, mislim HNiP dakle, ta ona snaga, znači onatako važna poluga u našem društvu, koja čini razliku i vuče naprijed. Poziva se na razum i znanost. Na sve što nemamo, a niti koristimo. Ili obratno. Svakako na smirivanje hajki. Dajte ljudi da nastavimo raditi... s klijentima. Smirimo hajke. Koje izvozimo (vidi: zatvor u Klagenfurtu). HNiP je za dokidanje jalovoga, nedohodovnog te za zacjeljenje društva. A to nije ni malo ni presudno... Ops.

Evo primjerice, povodom emisije sa spornim tezama, koje nikako da čujemo koje su, a koja je odaslana 30. svibnja ove godine, HNiP je promptno reagirao i odgovorio već u siječnju iste godine. Na doduše luksuznom okupljanju (što se može) koje je organizirao netko drugi, ne samo da je upravo HNiP zaštitio kolege i upozorio na ne plauzibilne optužbe, nego je na svojoj e-stranici u rubrici „aktualno“ donio vrhunski moto kao alat koji je unio povijesnu promjenu u ne samo ovaj slučaj nego i u cijelo hrvatsko novinarstvo. Sretni mi koji smo ga dobili. Tako da ako ste obaviješteni o djelovanju HNiP-a na njihovim ćete krasnim stranicama, pod ono najnovije, pronaći domjenak na luksuznom mjestu: Dverce. Već iz siječnja. Anticipirajući svibanj.

I ne samo to nego je predsjednica HNiP-a uvodnim govorom pozdravila i dokučila suštinu samoga novinarstva i to lako i od prve, baš kao Maestro onaj tamo električni vod. Za razliku od svih, koji mjesecima govore o tom povijesnom i kiklopskom istupu, ja se ne usuđujem pa ću samo striktno citirati naslov. A on je, pogađate – naslov za pamćenje, naslov sveobuhvatan, naslov sve-zaštitnički, a istovremeno lucidno vodi... u bolje (HRT-ovo) sutra: „Potrebno nam je više medija koji žele razvijati sada zanemarene publike“. Znači još medija, nije ih nikada previše...(vidi: http://hnip.hr/aktualno/). I odmah nam je svima lakše, ma što to značilo. Posebno smijenjenim novinarima. A nema više ni hajke.

Javor Novak