Vladino Pojašnjenje Istanbulske konvencije

U člancima do broja 74. imamo svu silu tobože zvučnih termina od analiza i evaluacija do onih o „obostranoj produktivnosti“ te o „usklađivanju praksi“ pa sve do „opservatorija za nasilje nad ženama“. Svaki komentar je suvišan. Istraživanja se, ako niste znali, nadalje mogu u svom opsegu i razvoju pratiti i „longitudinalno“. Opsezi istraživanja „mogu biti nacionalni, regionalni ili lokalni. Međutim, kombinacija tih razina može pružiti „makroskopski pogled na fenomen“..., a tu je i „kapacitet vladinih tijela“.

U članku 88. novost je ovo: „mnoge oblike nasilja pokrivene ovom Konvencijom uglavnom čine muškarci i dječaci“ Pa onda već u sljedećoj rečenici: „Imajući na umu činjenicu da većina muškaraca i dječaka nisu počinitelji, priređivači Nacrta žele istaknuti da njihov doprinos može imati...“ Onda jesu li ili nisu? Ako dakle govorimo o manjini, što je sa psihološkim i verbalnim nasiljem koje najčešće provode žene? Zgodne su i potrebe za „prosvjetljivanje učenika“ aimamo i „viši cilj Konvencije“.

Govoreći o službama koje prve dolaze na mjesto zločina i koje savjetuju žrtvu u brojnim slijedećim postupcima (Pojašnjenje, članak 114.) kaže se i ovo: „Također će pomoći žrtvi u poduzimanju sljedećeg koraka, što često zahtijeva i rad s pravosuđem. Važno je napomenuti da ova obveza nije ograničena na žrtve, nego se proširuje i na svjedoke, osobito imajući na umu djecu svjedoke.“ Dakle, naglašava se: „Važno je napomenuti“ te „osobito imajući na umu djecu svjedoke.“

Upravo je nevjerojatno dokle ide ženska diskriminacija kada je imperativ (kao slast?) svim sredstvima zbrinuti (žensku) žrtvu nasilja (u borbi za ravnopravnost!). A sve u velikoj brizi da se jedino pomogne (ženskoj) žrtvi nasilja. Na koji način će djeca biti svjedoci ako prije svega ta ista djeca nisu žrtve nasilja kojeg su gledala?? Ali Vladin ured za ravnopravnost spolova, a to potpisuje i Vlada RH, ne smatra odmah ovdje, u ovom istome članku, prvo navesti djecu žrtve!! Reći da, ona su najveće žrtve, nego sa silnom brigom, pod „važno“ i pod „osobito imajući u vidu“ naglašava se svjedočenje djece u korist žene žrtve nasilja. Strahota. Moglo bi se reći preko leševa... jer djece žrtava nasilja nema ni u sljedećim člancima.

Da ovaj zaključak nije slučajan i da nije riječ tek o omaški Vladina ureda za ravnopravnost spolova svjedoči nam cijeli članak 119, koji glasi: „Neki primjeri kada su službe, uključujući odjele tijela za provedbu zakona, smještene u istoj zgradi ili u neposrednoj blizini te međusobno surađuju, pokazali su da znatno povećavaju zadovoljstvo uslugama te su u nekim slučajevima povećale spremnost žrtava da podignu optužbu ili da nastave s postupkom. Ti primjeri poznatiji su kao “One-stop-shop” te su iskušani i testirani za službe obiteljskog nasilja, ali se jednostavno mogu prilagoditi i za druge oblike nasilja. Zbog toga stavak 3. poziva Stranke da se potrude smjestiti službe u istu zgradu.“

Da čovjek ne vjeruje: smještavanje službi u istu zgradu „znatno povećavazadovoljstvo“ (žrtve - op. JN) „uslugama“... PristranostTa pristranost, to nagovaranje na pravni sukob nakon gadnog fizičkog nasilja, umjesto da se žrtvu ostavi da se smiri i da joj se prvenstveno zdravstveno pomogne (pa tek onda da se razmišlja dalje) Vladin ured za ravnopravnost spolova još posprdno naziva,i to ekonomskim rječnikom (baš kao Sanader svojevremeno poduzetničke zone za investicije i stjecanje dobiti) - „One-stop-shop“! Je li dakle to poanta Vladina ureda za ravnopravnost? Podučavanje žena žrtava nasilja kako će sudskim tužbama steći dobit? Ili samo ovaj ured podsvjesno likuje što će on, taj hudi nasilnik, kriv i osuđen unaprijed, napokon platiti svoga Boga na sudu? Lijepo kako god okrenete, samo gdje je tu žrtva, traumatizirano dijete, sada još maltretirano i kao budući sudski svjedok? Gdje je tu žrtv a, traumatizirana žena i njezino zdravstveno stanje?? Da ti pamet stane.Dakle cijela Konvencija prepuna je ženskih žrtava i trauma, svakome tko nije deformiran jasno je da incident, zločin, događaj obiteljskog nasilja predstavlja ogavan, gadan, često i krvav sukob. Ovdje se čak navode i djeca kao svjedoci... pa gdje je tu onda mjesto „povećanju zadovoljstva uslugama“?? I još, te „usluge“ (kao da je riječ o restoranu) su u nekim slučajevima: „povećale spremnost žrtava da podignu optužbu“. Kao da se Kovencija i Pojašnjenje vesele što su žrtvu (dok je još bila vruća) uspjele nagovoriti na podizanje tužbe. Jer, iskustvo ih uči, ako službe nisu sve na jednom mjestu, broj tužbi opada. Ako ovo nije pristranost i dolijevanje ulja na vatru, pri gadnoj i teškoj traumi obiteljskog nasilja nad ženama, onda ne znam što to jest. Ovo najbolje pokazuje na koji način se treće umiješane osobe, otvoreno postavljaju ne kao neovisni arbitri i prava pomoć, već kao stranke u sukobu, koje su unaprijed odabrale jednu, žensku stranu! No, vjerovali ili ne, ni tu nije kraj.

Ta pristranost, to nagovaranje na pravni sukob nakon gadnog fizičkog nasilja, umjesto da se žrtvu ostavi da se smiri i da joj se prvenstveno zdravstveno pomogne (pa tek onda da se razmišlja dalje) Vladin ured za ravnopravnost spolova još posprdno naziva,i to ekonomskim rječnikom (baš kao Sanader svojevremeno poduzetničke zone za investicije i stjecanje dobiti) - „One-stop-shop“! Je li dakle to poanta Vladina ureda za ravnopravnost? Podučavanje žena žrtava nasilja kako će sudskim tužbama steći dobit? Ili samo ovaj ured podsvjesno likuje što će on, taj hudi nasilnik, kriv i osuđen unaprijed, napokon platiti svoga Boga na sudu? Lijepo kako god okrenete, samo gdje je tu žrtva, traumatizirano dijete, sada još maltretirano i kao budući sudski svjedok? Gdje je tu žrtv a, traumatizirana žena i njezino zdravstveno stanje?? Da ti pamet stane.

U članku 121, više nego blago tretira se ovu nakaradnu i zapravo otvoreno protupravnu praksu, a koju se jasno navodi kao učestalu: „Mnoge usluge, javne i privatne, čine svoju potporu ovisnom o spremnosti žrtve da podigne tužbu ili svjedoči protiv počinitelja. Ako zbog straha ili emocionalne rastresenosti i bliskosti žrtva nije spremna podići tužbu ili odbija svjedočiti na sudu, ona ili on neće dobiti savjetovanje i smještaj. To nije u skladu s načelom osnaživanja i pristupa temeljenog na ljudskim pravima i treba se izbjegavati.“

Duhovito je ovo, kako je ovdje odjednom iskočilo ono čega inače u cijeloj Konvenciji i u ovom Pojašnjenju ima tek u surim tragovima: „ona ili on ne će dobiti...“. Odjednom postoji i muškarac kao žrtva, ali za sad ga se (hrabro) još takvim ne naziva. Dakle žrtvu se otvoreno (i dodatno!) kažnjava, ostavlja na cesti, od strane ženskih udruga ako žrtva odbija svjedočiti na sudu – on/ona tada (za kaznu) ne će dobiti ni savjetovanje niti smještaj! Znači žrtva će imat sve opake uvijete, da ju kao traumatiziranu žrtvu obiteljskog nasilja, sustigne još i sekundarna viktimizacija, zar ne? I sada biste logično, očekivali da se takav, zaista odvratan postupak ostavljanja žrtve na cesti a od strane ovlaštenih i stručnih ženskih udruga, penalizira globom ako ne i kazneno. Jer te su institucije izigrale ulogu koja im je povjerena i za koju su nerijetko plaćene iz državna proračuna. O čijem radu konačno donosi Konvencije i samo Vijeće Europe! No, ništa od toga.

Ovo Pojašnjenje, a koje je pisao Vladin ured za ravnopravnost spolova, mirno i hladno navodi „kako to nije u Ravnopravnost?Time se ne gradi ravnopravnost. Tako se ne dokida nasilje nad žrtvama obiteljskog nasilja, nad traumatiziranom djecom, ženama, muškarcima ili očevima. Sve su žrtve jednako vrijedne, ali djeca moraju biti na prvome mjestu. Ovom uredu to, i sve ovo drugo poput zatajenog i sasvim prešućenog verbalnoga nasilja, (još uvijek) nije jasno.skladu“, kako nije temeljeno „na ljudskim pravima“ te kako se „treba izbjegavati“. Zamislite preporuke. Pa ako nešto nije u skladu sljudskim pravima zar to nije kažnjivo? E izgleda nije, ako bi trebale biti kažnjene ženske udruge... Možete li zamisliti kako bi izgledao isti ovaj članak i kakva bi bila kazna za isto ovakvo postupanje da recimo tako nastupe neke nadležne muške udruge?

Čvrsto sam uvjeren, zbog velikih propusta Vladina ureda, na ovome mjestu, na stranici 54 od ukupno 104 stranice Vladinog Pojašnjenja, sa člankom broj 121 od ukupno članaka 387, a nakon cijele Konvencije koju sam popratio citatima i komentarima,da više nije potrebno dalje trošiti prostor HKV portala i objavljivati sve moje zabilješke o ovom Pojašnjenju uz kritičko čitanje do samoga kraja. Očito je iz svega citiranog, kakav je loš posao obavio Vladin ured za ravnopravnost spolova, a koji je supotpisala i izdala Vlada Republike Hrvatske, a na čitanje kojega nas je sve javno pozvao predsjednik Vlade g. Andrej Plenković.

Ukoliko nekoga bude (i mimo ove moje iznimno duge nizanke citata i komentara) zanimalo i sve ono (opširno) drugo, što sam ispisao čitajući ovo famozno Pojašnjenje do kraja, spreman sam i to objaviti. Vjerujte, ima još toliko puno cveba, da se izrazim posprdnim jezikom One-stop-shop-a, a koji koristi ovaj zastarjeli, diskriminatoran po zaključcima, pogrješan u primjeni prava i tako često na potpuno krivom putu pomoći žrtvama - Vladin ured za ravnopravnost spolova.

Time se ne gradi ravnopravnost. Tako se ne dokida nasilje nad žrtvama obiteljskog nasilja, nad traumatiziranom djecom, ženama, muškarcima ili očevima. Sve su žrtve jednako vrijedne, ali djeca moraju biti na prvome mjestu. Ovom uredu to, i sve ovo drugo poput zatajenog i sasvim prešućenog verbalnoga nasilja, (još uvijek) nije jasno.

-kraj serijala-
Javor Novak