Jonathan Franzen : „Sloboda"

(izdavač: V.B.Z. d.o.o, Zagreb, izvornik 2010., hrvatski prijevod 2011. Marina Horkić)

Jonathan Franzen (1959.) u svjetskoj književnosti istican je i hvaljen. te s toga ne čude prijevodi koji su uslijedili. U hrvatskoj ponudi knjiga, u samo osam godina, preveden je dva puta, što je za obim „Korekcija" i „Slobode" pomalo neobično. Franzen, zbog svega, pobuđuje zanimanje. Naime, riječ je knjižurinama od 420 i 519 stranica, umjesto kojih se obično tiska četiri knjige različitih autora. Doživljavam ih kao cjelinu, prikazujem ih obje, bez obzira na uzuse da se s vremenskim odmakom knjige ne prikazuju.

No, štivo je novo, svakome tko ga prvi put čita, a Franzena će se još čitati... Suprotno strukovnim recenzijama, u ovom ću se prikazu rukovoditi kronološkim pristupom po osobnim dojmovima te kriterijima valorizacije. Odmah treba reći kako je golema razlika, razlika do neusporedivosti u prijevodu „Korekcija" koje sam nedavno ovdje prikazao, i „Slobode". Prijevod Marine Horkić teče, on je nenametljiv i gladak - čime i visoko profesionalan.

Struktura knjige i prijevod

Na početku, prvo ukupan dojam knjige: ona je kao šaka šljunka kojom zamahnete, pobacate kamenčiće u vodu i gledate kolobare kako se križaju, šire i poništavaju. Autorove su priče upravo takvi, nepovezani, samo-poništavajući krugovi, koji po definiciji nikuda voditi ne mogu. Koliko je u šaci kamenčića, toliko je i Franzenovih priča u ovoj knjizi konglomeratu, koju neki zovu romanom. Ma kako ti krugovi bili različiti, neki i odlično sagrađeni i ispričani, oni ostaju kao otoci - smislom i radnjom, uglavnom, ne uvezani. Najtočnije rečeno: Franzen je pisac vašeg rubnog zanimanja. On je granični slučaj. Kad vam gotovo dojadi, on napiše rečenicu koja mu glavu zadrži nad površinom vašeg zanimanja. Kad već pomislite - dosadan li je - on doda nešto na vatru vašeg čitanja i vi ga slijedite dalje. Gotovo sam sklon tvrdnji kako je i to svojevrsna provokacija. Jedino sumnjam da je namjerna.

Franzen se za početak i kraj knjige odlučio staviti u ulogu ženskog pripovjedača kojeg naziva „autobiografkinja". To je velik izazov, koji kao i kod glumaca, koji da bi se snažno uživjeli u neku ulogu i potpuno drugačiji karakter, mogu od toga trpjeti posljedice bipolarnosti osobnosti. Autoru na jednom mjestu, čak više nije dovoljno što postoje dvije strane i autobiografkinja, već se odlučuje za potpuni rašomon, za potpuni rasap stavova, za zastupanje svih strana istovremeno, da bi se iscrpile sve inačice i stvorila maksimalna kompleksnost priče. To nije nužno negativna ocjena ali je prvo mjesto na kojem je očito kako Franzen ispisuje odlomke iz l'art pour l'art razloga...

Sva njegova ponavljanja

SlobodaNa početku, prvo ukupan dojam knjige: ona je kao šaka šljunka kojom zamahnete, pobacate kamenčiće u vodu i gledate kolobare kako se križaju, šire i poništavaju. Autorove su priče upravo takvi, nepovezani, samo-poništavajući krugovi, koji po definiciji nikuda voditi ne mogu. Koliko je u šaci kamenčića, toliko je i Franzenovih priča u ovoj knjizi konglomeratu, koju neki zovu romanom.U jednoj kobasičastoj rečenici navest ću i sve Franzenove stare boljke: često psovanje, potcjenjivanje katoličanstva, okrivljavanje istoga za demografsku eksploziju i svođenje samo jedne jedine vjere na tu optužbu, koja zatim narasta do krivnje za zagađivanje prirode; slijedi vrijeđanje pape; Franzen zaboravlja da nije demografski bum onaj koji uništava kuglu zemaljsku, već je to nedostatak svijesti i kriza morala, o čemu je mnogo govorio i pisao upravo veliki papa: Ivan Pavao II; zatim opet ne navodi srodstvo i rodbinska imena likova već ih sve naziva tek po vlastitome imenu, pretjeruje s američkim toponimima koji vam baš ništa ne znače; podilazi feminizmu, ali i običnim ženama, ocrnjuje muškarce posebice očeve, štivo opet obiluje brojnim obiteljskim detaljima koji su dosadni i ni po čemu posebni; slijedi isticanje bjelačkog i provokacije njime spram svih drugih rasnih skupina; kao uostalom i sam naslov knjige i podnaslovi su isprazni i neoznačavajući, oni vam ne govore što bi trebali, baš kao i u „Korekcijama"; koketiranje s drogom je često i kao da je riječ o mlijeku; provociranje s opisima ženskog spolnog organa i psovanjima ne predstavlja ništa drugo doli puki vulgarizam; tako na jednom mjestu želi provocirati i tipičnom slatkom malograđanštinom koja potpuno odskače od cijelog Franzenova opusa; kao revoltiran samim sobom tako odjednom promijeni i boju rukopisa i stane iz čista mira pisati sve najgore o ženama, majkama, svojoj i tuđoj, svojoj majci i majci svoje djevojke; ponovno piše vrlo provokativno i o Židovima; u opisu seksa preko telefona i perverzne spolne sluzi Franzen ponavlja isti odvratan obrazac iz „Korekcija" i ponavlja ga kasnije opet u mašti, u naturalističkome seksu; ponovno felacio, želja da se šokira naturalizmom, ali ipak sve umjerenije i daleko blaže (ako je to isprika) nego u „Korekcijama".

Lakoća amorala

Način na koji Franzenovi likovi upadaju u bračnu nevjeru, lišen je bilo kakvih ograda. Oni se seksaju na razini atavizama, manirom onih koji su tek gladni pa jedu. Možda bi to bilo i shvatljivo da nije riječ o odraslim inteligentnim ljudima u trokutu, koji im je, do tada, bio isključivo prijateljski. U problemu kojeg su postali svjesni tek nakon koitusa, ima neke komične neuvjerljivosti: odrasli ljudi upuste se u nešto kao mjesečari, a zatim potanko i razočarano razglabaju o ponorima koje su otvorili. Franzen to iščašenje ne donosi takvim, već prije kao koketeriju sa zabranjenim voćem... s propalom odanošću najboljem prijatelju. U stvari, izgleda da je seks, zabranjeni seks, glavna motorička sila prve trećine knjige.

Franzen ostavlja dojam kako je u tkivu vrlo duge proze upravo skok u zabranjeni krevet – poanta, eksces i svrha. A to je ipak pretanko. Nakon ševe s Richardom, očito, trebalo bi nas kosnuti što je Patty odmah nastavila seks i sa svojim mužem Walterom. Posebice što Franzen to opisuje kao uzimanje druge čaše vode. Novi šok trebao bi nas oboriti kad Patty nastavi živjeti u troje, a da Walter pojma o tome nema. Kako maštovito.

Najtanje je što nakon toga autor započinje para-filozofirati o slobodi. Na kako banalnom mjestu... u trokutu koji Patty sad bi sad ne bi... tobože moralna dilema... Ostaje dojam da se jedan velik stroj pun mašte, trudi oko ničega. Jer tu i nema ničega. Franzen se ne okreće, on ne traži radnju. On je nema. Na atmosferi ne inzistira, nju ne gradi kao što je veliki pisci slažu pomno. On gradi likove, a oni nisu zanimljivi!

Podilaženje ženskome spolu

Ovo je još jedan Franzenov ženski roman, kojeg ispisuje muškarac bijesan na svog pokojnoga oca. Ali, ako se karakterizacija likova zaista prati, uviđa se kako autor od velike želje da ženske likove istakne i što vjernije prikaže, propada u suprotnost. Njegovi ženski likovi postaju fizički i emocionalno destruktivni, socijalno razarajući i sve veći negativci. Franzen na žalost ostaje bliži aktivizmu za ženska prava nego uvjerljivoj književnosti u ženskim bojama, i, što bi moralo biti najvažnije – nego zanimljivosti. A upravo ovog posljednjeg zapravo najviše nedostaje. Ima se dojam da Franzenova masivna rijeka riječi teče samo zato da bi njezinom površinom plutali komadići stiropora.

Ipak, „Sloboda" je mnogo zrelija knjiga, ne još i roman, nego što su to bile „Korekcije". Osjeća se sazrijevanje autora tijekom desetljeća. Kad mu krene dobar pasaž, kad zapaža, to je gromada pravog pisca u naponu i kad bi uhvatio Kairosov čuperak i dohvatio se prave teme, Franzen bi vjerojatno jednim udarcem riješio oba svoja problema: i preveliku dužinu i gubljenje u temi koje nema. Očito je kako sada ima jasniju viziju što želi ispričati i koliko mu je kistova za to potrebno. Utoliko je i znatno manje lažne težine mada je još uvijek silna Franzenova potreba, infantilna potreba rekao bih, da izaziva šok.

Hrabri odmak od američkih frazetina

SazrijevanjeIpak, „Sloboda" je mnogo zrelija knjiga, ne još i roman, nego što su to bile „Korekcije". Osjeća se sazrijevanje autora tijekom desetljeća. Kad mu krene dobar pasaž, kad zapaža, to je gromada pravog pisca u naponu i kad bi uhvatio Kairosov čuperak i dohvatio se prave teme, Franzen bi vjerojatno jednim udarcem riješio oba svoja problema: i preveliku dužinu i gubljenje u temi koje nema. Očito je kako sada ima jasniju viziju što želi ispričati i koliko mu je kistova za to potrebno. Utoliko je i znatno manje lažne težine mada je još uvijek silna Franzenova potreba, infantilna potreba rekao bih, da izaziva šok.Teroristički napad na New York, rušenje Twins-a, Franzen zaista bukvalno ismijava, odbija sudjelovati u boli po državnom nalogu. To je neviđeno pišanje na povijesno spektakularan i tragičan napad na Manhattan. I svaka mu čast, bez obzira na malograđanske konotacije i osude tog spektakla smrti koji se inače tako voli u svakidašnjici. Bez obzira na osude koje je možda zaradio zato što se tako tipično američki - kirurški obračunao s programiranom boli namijenjenom i nametanom svima. Boli dirigiranom i time devalviranom.

Svakako je vrlo prihvatljiv i Franzenov odmak od američkih ratova kroz osudu intervencija u Iraku i Afganistanu. Na marginama, Franzen opet bipolarizira te citira uobičajene fraze američkog opravdanja za zločine koje već dugo šire svijetom. Tu je ponovno i njegov odmak od predsjednika Clintona, no, umjesto da se uhvati te velike ratne teme SAD-a i razradi ju na stotinu stranica on ostaje kapetan duge plovidbe, ovdje na liniji Prizna – Žigljen. Čitatelj se povremeno pita: zašto Franzen uopće piše? Što je to što nam ukupno želi poručiti? „Sloboda" je baš kao i „Korekcije" tek zbirka priča u knjizi ne i romanu... A onda... onda se opet otisne...

Kroz tobožnji rock-intervju, napokon koristi puni talent i detaljističku priču da bi tim alatom napao neke od američkih potrošačkih i političkih klišeja. Napokon ta spisateljska mašina za metafore i elipse, žvače, drobi i rastavlja američku politiku ali i sveprisutni, opći mentalitet osuđujući ratove koje SAD vodi, a koji su slabouvjerljivi kao opće dobro, kao tobožnji ratovi protiv terorizma. Franzen zatim koristi veliku temu ekologije da bi kroz nju opisao stanje pune nesvjesti u SAD: rat u Iraku licemjerno se podržava, ali otkopavanje ugljena u planini strahovit je zločin.

Katoličanstvo kao jedini (vjerski) trn... i židovstvo kao (blagi) problem

Iako proziran pri osudi katoličanstva, Franzen je uspio u svojoj provokaciji na demografsku temu gdje u krešendu razgovora donosi tvrdnju: "Samo bismo htjeli da imati djecu bude nešto zbog čega je ljudima malo više neugodno. Kao što im je naugodno ako puše." Taj nakaradni stav zaista jest protu-biofilna provokacija. Nesumnjivo provocira i s vlastitim poimanjem mana židovstvu, kad naglašava diskriminaciju Palestinaca, te iako se na tim vrućim pitanjima zadržava kratko i površno ipak je crv sumnje ubačen, a aureola židovstvu načeta.

Međusobne odnose Židova Franzen donosi na pomalo rasistički način i kao vjersku isključivost: jedno su Židovi jedan prema drugome, a drugo odnosi sa svim drugim ljudima ne-Židovima. Jasna je odbojnost i nepovjerljivost te zaziranje. Kada Jonathan na praznik u kuću dovodi prijatelja, majka neznaca praktički na vratima pita: „Čujem da si Židov, ali se toga ne pridržavaš" i kada gost to potvrđuje ona mirno nastavlja: "Ne razumijem to, znam da je vrlo čest slučaj, ali nikad to ne ću razumjeti".

Zamislite da neki hrvatski pisac napiše ovakav ulomak: „Čujem da si Hrvatica, ali to ne poštuješ. Ne razumijem to, znam da je čest slučaj da mladi odbacuju svoje hrvatstvo, ali nikada to ne ću razumjeti." Zamijenimo li židovstvo s hrvatstvom - u Hrvatskoj nastaje problem. Pršte uvrjede: šovinist, nacionalist, homofob, konzervativac!

Kako to da u SAD-u (i ne samo SAD-u) taj problem ne postoji? Tako što oni nisu imali socijalističkog federativnog punoglavca Tita... čiji je glavni projekt bio sljepljivanje nacija i nasilno stvaranje jedne, naravno promašene nacije. Zamislite dakle da neki književnik u Hrvatskoj, ne za vrijeme satrapa Broza, nego danas u 21. stoljeću, kada već duže od dva desetljeća imamo svoju međunarodno priznatu državu (!) napiše takav odlomak! Koje bi mu sve etikete zalijepili, kako bi ga literarni kritičari izmasakrirali i kako bi ga svi mediji kao po dogovoru ignorirali? Tretirali bi ga kao rigidnog netolerantnog desničara, proglasili bi ga šugavom ovcom i nositeljem govora mržnje. A cijeli svijet, pa i Amerikanci, slobodno se ponose svojim korijenima. Židovi pogotovo. I ne tabuiziraju, ne stigmatiziraju običan i prirodan nacionalni osjećaj.

Franzenov je opus ovdje prevelik da bi se pisac u njemu tražio. Ogroman da se kaže sve što se želi, ali, osobno, ne znam što je autor htio reći s prvom polovinom knjige. Prvom polovinom, koja inače drugima, predstavlja cijelu knjigu. Kad jednom nađe temu, Franzen će napisati odličnu knjigu. Možda čak riješi i svoj problem s opsegom.

Rat kao biznis

KritikaNakon brojnih pokušaja grickanja, kratkih zamjerki Franzen se napokon pri kraju zaletio i stao vrlo jetko potanko i nadugačko napadati onu mnogo-hvaljenu sintagmu „american way of life". Otpočeo je potanko govoriti što takav pristup donosi ostalome svijetu – uništenje! U tome je vrlo uvjerljiv jer su to poznate stvari koje vješto interpretira i donosi na upečatljiv način - izrugujući se zapravo potpuno otvoreno s američkom vanjskom i vojnom politikom.Autor oslikava i militarističku mafiju, koja kupuje pokvarene kamione i dijelove za njih te ih preprodaje za rat u Iraku. Milijunske cifre vrte se oko hrđavih i sasvim neupotrebljivih dijelova koji se kupuju po tonaži, a ne po ispravnosti. U temama kao ova, koje to stvarno jesu, Franzen se sve više pokazuje kao pripovjedač potankosti. Njegova mašta riga gomilu sitnica o svemu i svačemu. Njegov način pisanja nije slaganje šibica u visinu i u piramidu. On plošno rastepe priču, porazbaca detalje pa zaokruži temu i otvori novu kao da se ništa promijenilo nije. Učini nam se, kada biste ostavili samo one glavne i povezane priče koje vode radnju, da bi knjiga bila upola kraća.

Nakon brojnih pokušaja grickanja, kratkih zamjerki Franzen se napokon pri kraju zaletio i stao vrlo jetko potanko i nadugačko napadati onu mnogo-hvaljenu sintagmu „american way of life". Otpočeo je potanko govoriti što takav pristup donosi ostalome svijetu – uništenje! U tome je vrlo uvjerljiv jer su to poznate stvari koje vješto interpretira i donosi na upečatljiv način - izrugujući se zapravo potpuno otvoreno s američkom vanjskom i vojnom politikom.

Kao i u prethodnoj knjizi, Franzen vrlo kasno ulazi na svoj pravi teren – područje nerazumijevanja između ljudi, parova, obitelji i supružnika. Tamo gdje je najjači. Bilo da je riječ o nemoralnoj preprodaji hrđave vojne opreme ili o tome da je Waltera prevarila supruga Patty s najboljim prijateljem Richardom, ili da je u pitanju ekologija i zanosna Indijka Lalitha, Franzen je na svome: najbolji u dijalozima i opisima otuđenih ljudi, ljudi koji su svjetovi za sebe i koji se sudaraju gravitacijski - sa svojim najbližima. Utoliko je na početku posljednje trećine došlo do svojevrsne katalizacije radnje, do ubrzanja po smijeru ali i kvaliteti. Autorovi gomilajući opisi sada su (napokon) unutar svrhe i radnje.

Tanak finale i neuvjerljiv happy end

Pri kraju, kao odmotavanje radnje i najava okončanja matične priče te ukupnoga svršetka, zaredale su se smrti žena i očeva glavnih likova. To je jedan od slabijih načina da se nazovi roman privede kraju. Odjednom se i ponovno kao narator uvodi „autobiografkinja", a radnja se opet razvodnjava. Nesumnjivo, najbolje stranice ostaju one od 360-te do 480-te. Usput, čini se da je pri kraju Franzen napokon započeo razmišljati i o svojim europskim prijevodima pa tako uzgred spominje Europi poznatu Hrvatsku, a kasnije i Sloveniju...

U finalu, glavni lik Walter, prvo rastavljen, a na kraju s drugom dragom i udovac, postaje još vatreniji i zadrtiji pustinjak-ekolog. Vraća se u kuću prijevare, na romantičnom jezeru, ali time, istovremeno, i ključnu. U svađi je sa svim susjedima čije mačke desetkuju „njegove" omiljene ptice. Nasilnim i potpuno neuvjerljivim povratkom svoje prvobitne Patty, Franzen je otpočeo (nakon toliko smrti i raskida) graditi happy end. I sagradio ga je: Walter i Patty se mire, nakon smrti Walterove Lalitha-e i Patty-nog okajavanja prijevare.

Ona ga je ujedno pomirila sa svim susjedima na jezeru. A onda mala caka za sam kraj: Walter i Patty odlaze iz Canterbridgea, s jezera u grad, a kuću i imanje poklanjaju zakladi za ptice! Ona stupa u posjed grezo i uskoro ograđuje cijelo imanje visokom ružnom ogradom. Radnici kuću rastavljaju do ne prepoznatljivosti, do dijelova koji trebaju samo sovama i drugim dublašicama da se, neometano od mačaka, gnijezde. I to je to. Ipak na kraju radnja, mada joj se pokušavao izmicati cijelim tkivom knjige.

Kad ju pročitate, imate dojam da ste pročitali lanac priča, bezbroj preklopljenih krugova opisanih detaljno. Hitaca, koji nisu dohvatili ni korpus, niti domet. Postoje dakako proplamsaji koje gutate kao vrhunsko štivo ali, u mnogo prevelikom opusu, uz mnogo suvišnih psovki i razno-raznih drugovrsnih, očitih, provokacija.

Javor Novak