Hrvatska sredinom prosinca

To jest, prosinac je bliži svršetku, vrijeme došašća odmiče i Božić je pred vratima. Još se zove Božić, premda HTV preferira neutralni naziv – blagdani, kao što je već zapaženo. Ondje doista treba napraviti reda ili Hrvatsku televiziju preimenovati neutralnim nazivom, bez pridjeva koji joj više u mnogočemu ne odgovara.

Nova Vlada – već viđeno

Skupina ljudi za koju je glasovalo onih 25 posto građana Hrvatske koji Hrvatsku nikada nisu podnosili, upravo formira Vladu koja će zasjesti 3. siječnja, u znakHrastov rezultatHrast je dobio više od trideset tisuća glasova, u nekim je gradovima ispred starih stranaka koje su bile parlamentarne ili ostale na jednom parlamentarcu itd. Da nije bilo doista razornoga udara svršetkom proljeća, izvana i iznutra, kada je Hrast bio nalik Hrvatskoj početkom devedesetih kada je napadnuta isto tako izvana i iznutra – bilo bi čuda velikoga. No i ovako nije loše, Hrast se pozicionirao, predstavio se, postao je prepoznatljiv i čeka ga lijepa budućnost prijezira prema Hrvatima koji se slične Vlade od 3. siječnja 2000. sjećaju također s prijezirom – ne samo zato što je bila anacionalna, nego i potpuno nesposobna. Da koalicijske Vlade teško i nikako funkcioniraju, poznato je. U ovoj Vladi postavljena je eksplozivna mina u samome početku, u obliku arogantnoga i primitivnog Čačića, a posljedice će biti brzo vidljive. Ništa manje razulareni Jovanović, koji navodno preuzima Ministarstvo prosvjete ili kako se već zove – druga je naočigled nestabilna karika, bez dara samokontrole. Osim toga, čak i u komunizmu se znalo koji resori trebaju, prešutno, pripasti pripadniku hrvatskoga naroda. To što su baš ti najviše naudili hrvatskome školstvu, druga je priča.

Hrast je solidan

Kako se sliježu dojmovi sa izbora, tako sve više ljudi priznaje da je Hrast pri prvoj pojavi na sceni polučio posve solidan uspjeh i da mu se dobro piše na lokalnim izborima, koji će se možda poklopiti s izvanrednim parlamentarnim izborima. Hrast je dobio više od trideset tisuća glasova, u nekim je gradovima ispred starih stranaka koje su bile parlamentarne ili ostale na jednom parlamentarcu itd. Da nije bilo doista razornoga udara svršetkom proljeća, izvana i iznutra, kada je Hrast bio nalik Hrvatskoj početkom devedesetih kada je napadnuta isto tako izvana i iznutra – bilo bi čuda velikoga. No i ovako nije loše, Hrast se pozicionirao, predstavio se, postao je prepoznatljiv i čeka ga lijepa budućnost.

Povijest hrvatskoga jezika

Ne odlazim često na promocije, otvaranja izložaba i slično, ali ako se predstavlja knjiga naslovljena "Povijest hrvatskoga jezika" (2. knjiga, 16 stoljeće) onda sam nazočan, posebno ako su autori poglavlja akademik Radoslav Katičić, prof. dr. Josip Lisac, dr. Amir Kapetanović, doc.dr. Sanja Vulić, prof.. dr. Diana Stolac, akademik Josip Bratulić, akademik Stjepan Damjanović, d. Boris Kuzmić, dr. Anđela Frančić, prof.dr. Marko Samardžija i prof. dr. Ranko Matasović. Knjigu je objavilo Društvo za promicanje hrvatske kulture i znanosti Croatica, a predstavili su je akademik Milan Moguš, prof. dr. Ivo Pranjković, prof. dr. Mira Menac – Mihalić (recenzenti) te Katičić i Lisac (urednici). U drugom dijelu knjige objavljena je i antologija hrvatskih pisaca iz 16. stoljeća.

Kao i obično u takvim prilikama, zvijezda večeri (dana) bio je Katičić, neumoran i vitalan. Predočio je važnost toga projekta jer "mi o hrvatskome jeziku vrlo malo znamo, i to zato jer nam najvažnije stvari uopće ne govore". Štoviše, tvrdi on, svrha je školstva da se ne sazna o hrvatskome jeziku kao cjelini, čemu pridonose nastavnici bez dovoljne naobrazbe. Po Katičiću, s kojim se slažu i ostali, hrptenica u razvoju hrvatske pismenosti je crkvenoslavenski pisani jezik hrvatske redakcije, jezik Baščanske ploče. Pritom su neobično važni neliturgijski glagoljaški tekstovi uopće, jer po njima narodni jezik ulazi u uporabu i u crkvenosti. Sam naziv "slovinski", kaže Katičić, povijesni je naziv jezika solunske braće – jezik koji se potom stilizirao premda dijalekatskoj okolici. Glede 16. stoljeća kaže da su se svi protivnici hrvatskoga jezika oduvijek hvatali upravo za to stoljeće, težeći dokazati istost dijalekta i jezika, što je nonsens, pogotovo ako se čita korespondencija Dubrovčana i Hvarana, Hvarana i Splićana itd. Knjiga koju je predstavio Katičić (uz ostale) jest, veli on, i spomenik Daliboru Brozoviću koji je "pokazao kako stvari stoje". Slažem se, naravno. Urednik Lisac govorio je o tekstološkim problemima u priređivanju antologije, jer je nađeno da ni jedna od osamnaset verzija " Jur ni jedna na svit vila..." nije ista. Razlike nisu dramatične, ali postoje.

Tek toliko. Nego, gledam ja drugi dan novine, gledam treći dan novine, a jur ni jedna novina nije objavila ni riječi o toj promociji. Razlozi? Kao što reče Katičić – malo znamo jer nam najvažnije ne govore, ne samo u školstvu nego i u medijima.

A što ima u medijima

Ništa važno, preživljavaju na imponderabilijama. Eto, "Jutarnji" na cijelim stranicama najavljuje i isto tako velikim fotografijama promovira knjige svojih kolumnista. U tekstu najava kaže se da su najtraženiji. I doista, te fizionomije bi bile prikladne za one 'Wanted' plakate u šerifovskim uredima. S druge strane, nema se što zamjeriti listu koji toliko drži do svojih da im radi barnumsku reklamu.Neprikrivena mržnja prema svemu hrvatskom u nekih od njih je doista strasna i strašna, razorna ali i samorazorna. Nikako ne bih htio biti u njihovoj koži.

U Baranji tako ide

Nedavno u vrijeme posjetaHrvatski jezikJesam li obuzet hrvatskim jezikom? Jesam, na kraju krajeva meni je taj jezik materijal, kao slikarima boja. Zato primjećujem sitnice koje to nisu. U vrijeme bahatoga Peveca na njegovim je kamionima, ali i u reklamama na televiziji, pisalo – kupujte s osmjehom. Jednom sam tražio knjigu žalbe u Pevecovoj prodavaonici, te napisao da se riječ "osmijeh" piše upravo tako, a ne "osmjeh". No, tko bi se na to osvrtao pretežito slovačkom Jelisavcu kraj Našica, susrećem se i s Baranjcima. Kažu mi da nestaju baranjske šume, da iz svojih mjesta vide daleka obzorja koja je prije prekrivalo drveće, da pate vodotokovi i da će uskoro biti ugrožen i Kopački rit. Uzrok je Todorićevo Belje, tvrde, isušuje se da bi dobio zemlju za uzgoj kultura koje pašu svinjama. Potvrđuju da je dobro što zapošljava ljude, ali nije dobro za Baranju u ekološkom smislu, nikako. Moram otići tamo i vidjeti.

Proklete kratice

Da imam averziju prema kraticama, točno je. Eto sada se u novinama često pojavljuje kratica HNS, pa čovjek tek iz teksta shvati radi li se o Hrvatskom nogometnom savezu, o Hrvatskom narodnom saboru u BiH ili o stranci koja se , ne znam zašto, naziva Hrvatskom narodnom strankom. Molim vas da pišete pune nazive, barem u prvoj rečenici.

Crkva na Plitvičkim jezerima

Zamisao o crkvi na Plitvicama vrlo me raduje. Sjećam se tribine HKV-a na kojoj je nastupio mladi profesor, slijednik onih Hrvata koji su istjerani iz Priboja (Prijeboja kako se poslije govorilo) kod Plitvica – nešto od talijanskih fašista, nešto od srpskih "komunista" odnosno četnika. A bilo ih je, to jest Hrvata, prije Drugoga svjetskog rata toliko da su gotovo brojali do tisuću. Sada ondje nikoga nema, ni prave, veće crkve nema. Ni uopće u blizini znamenitih jezera ne vidim crkveni zvonik. No, vrijeme je i za taj projekt.

Nikada ništa slučajno

Jesam li obuzet hrvatskim jezikom? Jesam, na kraju krajeva meni je taj jezik materijal, kao slikarima boja. Zato primjećujem sitnice koje to nisu. U vrijeme bahatoga Peveca na njegovim je kamionima, ali i u reklamama na televiziji, pisalo – kupujte s osmjehom. Jednom sam tražio knjigu žalbe u Pevecovoj prodavaonici, te napisao da se riječ "osmijeh" piše upravo tako, a ne "osmjeh". No, tko bi se na to osvrtao. Kadli, nakon Pevecove katastrofe i zatim oporavka, vidim (barem na reklamama) da sada piše "osmijeh", kakao i treba. Očito je netko doživio katarzu.

Da hrvatski ne ide ni HSS-u vidjelo se po plakatima u vrijeme izbora. Valjda zbog partnera, hrvatsku riječ "mirovina" zamijenili su "penzijom", a uz to svaku imenicu pisali velikim slovima, što je nedopustivo (u hrvatskom jeziku ). Moj stalni primjer, riječ "klizavo" na semaforima upozorenja Hrvatskih autocesta – i dalje stoji umjesto "sklisko" kako je pravilno, taj Boban se već godinu dana i više pravi blesavim, premda mu je savjete dao i Institut za jezik i jezikoslovlje. No, svemu dođe kraj.

Havelu u spomen

Umro je Vaclav Havel, neka mu je laka češka zemlja. Imao je dobrih strana, i onih drugih. Svakako je najbolja što se nije uzjogunio kada su se rastajale Češka i Slovačka, nekad umjetno sjedinjene. Hrvatsku nije simpatizirao, kao ni većina čeških političara. Mi smo izvodili njegove drame i kada je bio disident. Štoviše, u mojoj drami (u suradnji s D. Ruljančić) "Pustolovine dobroga pisca Hašeka" Havel je uzet u zaštitu kada su ga posljednji put uhitili, 1989. Bilo je to doista brzometno – na dan premijere u varaždinskom kazalištu, s dopuštenjem redatelja Tomislava Durbešića i glumaca, ubacio sam u tekst prosvjed protiv Havelova hapšenja. Publika je dobro primila, naravno. Osim toga, i u Hrvatskoj se već dobrano ljuljalo, a i ja sam ljuljao.

Ode Dnevnik HTV-a

U nedjeljnom Dnevniku čuda i pokore. Više od pet minuta nacija je gledala Mamića pred istražiteljem Stankovićem, a zatim isto toliko minuta, ako ne i više nazočila Šprajcovom obračunu sa članovima Programskoga vijeća HRT-a koji su mu nepoćudni. Ukoliko nepoćudni izgube živce i ne shvate što se događa, da se naime radi o organiziranom pritisku koji treba rezultirati njihovim odlaskom – bit će nadomješteni podobnima koji će se pridružiti goldštajnovsko-tomićevskoj družbi, koja je prva prenijela interne programskovijećne sukobe u javnost ( u tiskovine). Sada je učinjen nov korak – urednik HTV-a obrušava se na članove Programskoga vijeća u emisiji HTV-a, što je presedan i klasičan primjer privatizacije javne televizije. Dijagonala odigrana prema Josipu Joviću nije presedan – riječ je o klasičnoj metodi iz olovnih vremena i čita se bez teškoća.

Hrvoje Hitrec