Hrast u posjetu Dariju Kordiću

Prohladna subota, 22. listopada 2011. Zatvor službenoga imena Justizanstalt Graz – Karlau, u onome predgrađu austrijskoga grada gdje nema velikih trgovačkih središta, pa ga (ionako sve rjeđi) kupci iz Hrvatske i ne poznaju, niti većina njih zna da je Dario Kordić u grazerskoj tamnici. Ulicom Herrgottwiesgasse koja u nazivu dakle ima Gospodina Boga, voze tramvaji i poneki automobil – toliko je pusto da ima mjesta za parkiranje nasuprot ulazu u zatvor.

Susret u zatvoru

Zgrada u koju ulazite odiše suvremenošću, ali to je tek recepcija na kojoj se legitimirate, odlažete u ormarić sve što imate u džepovima (pa i novčanik), prolazite kontrolu i stavljaju vam oko zapešća plavu plastičnu rukavicu s brojem. Mladi je policajac izrazito ljubazan. Modernost pročeljne zgrade samo jeJunak ostaje junakUstaje i srdačno nas pozdravlja, ponaša se kao domaćin, stavlja naše kapute na vješalicu. Mršav kao i uvijek, dobroga zdravlja, očito čvrstoga tijela kao i duha. Sjedamo, on se široko smije gledajući nas pozorno iza podosta debelih stakala naočala, kratko ošišan i prosijed, u plavoj košulji i istobojnim hlačama maska iz koje izlazite u veliko dvorište i dolazite do stare, doduše uščuvane velike zgrade sa širokim drvenim vratima. Unutra stupate po betonskom podu obojenom teškom crnom bojom.

Soba za posjetitelje ima ugodnije boje i dobro je grijana. Šest ili sedam stolova, lijevo od ulaza u prostoriju za pultom sjedi čuvar. Dario Kordić već čeka za stolom ispod prozora kroz koji dopire svjetlost što se probija kroz bijele oblake iznad športskoga terena.

Ustaje i srdačno nas pozdravlja, ponaša se kao domaćin, stavlja naše kapute na vješalicu. Mršav kao i uvijek, dobroga zdravlja, očito čvrstoga tijela kao i duha. Sjedamo, on se široko smije gledajući nas pozorno iza podosta debelih stakala naočala, kratko ošišan i prosijed, u plavoj košulji i istobojnim hlačama. Potpisnika ovih redaka dobro poznaje iz devedesetih prošloga stoljeća i očito mu je drago što me vidi. Sa mnom su Boro Vujica, povjerenik Hrasta za Lašvansku dolinu i Ante Šimić, član Stalnoga odbora Velikoga vijeća Hrasta. Ispred zgrade je ostao član Velikoga vijeća Zoran Suša, koji je i organizirao ovaj susret, ali su po zatvorskim regulama mogla ući samo trojica. Čitao je u obližjoj maloj kavani moju knjigu "Što Bog dade i sreća junačka" koju sam bio donio kao dar Dariju, ali ni knjiga nije mogla unutra. Rekoše mi čuvari da ju pošaljem poštom i onda će ući.

Već 14 godina - iskapio svoju čašu do dna

Kordić je već četrnaest godina zatvoren, isprva u Haagu a zatim u Grazu. Kada se pokvarilo vozilo kojim je prije šest godina Dostojanstvo HrvataJe li se mogao nagoditi za manje ? Vjerojatno jest, ali o tome nikada ne govori. Svjestan da je izabrana žrtva, molio je Boga da i pravomoćna presuda bude tolika, ne niža, kako bi iskapio svoju čašu do dna – dostojanstveno, bez skupljanja mrvica sa stolaprevezan u Graz, prvi je put nakon osam godina vidio zelenu travu. U Haagu nije ništa priznao jer nije imao što priznati, niti mu je što dokazano u svezi s Ahmićima. Bivši novinar našao se stjecajem okolnosti u prvim političkim redovima, zagovornik Herceg Bosne i branitelj hrvatskoga naroda posebno u srednoj Bosni. I to je crimen koji ga je odveo u dugogodišnje sužanjstvo.

Prvostupanjska je presuda glasila: 25 godina zatvora. Je li se mogao nagoditi za manje? Vjerojatno jest, ali o tome nikada ne govori. Svjestan da je izabrana žrtva, molio je Boga da i pravomoćna presuda bude tolika, ne niža, kako bi iskapio svoju čašu do dna – dostojanstveno, bez skupljanja mrvica sa stola. I kako bi ostali vidljivi veliki tragovi neprava i nepravde kojoj su pridonijeli i neki iz Hrvatske teškim podmetanjima i ciljanim, licemjernim svjedočenjima i lažima. Darijeva je supruga znala što on želi, pa mu se prilikom izricanja presude nasmiješila kada se okrenuo prema njoj i gestom pokazao da ga je, eto, Bog poslušao.

Teško će to shvatiti kupac šarenih krpica koji posjećuje trgovine u Grazu.

Neobičan čovjek Dario Kordić

Elem, Dario Kordić se ponaša kao da smo se poslije dugoga vremena našli u kafiću, negdje u Hrvatskoj. Ravnopravan je sugovornik u svim područjima, obaviješten je bolje od mene ili barem isto toliko, o filmu i književnosti, o politici i recentnim zbivanjima u Hrvatskoj i u Bosni. Hrvatsku televiziju, kao i komercijalne televizije koje emitiraju na hrvatskome jeziku u GrazuČovjek vjereNeobičan je čovjek Dario Kordić. Neobično je što nakon četrnaest godina tamnice djeluje kao da se jučer našao tu i sutra će izaći, vedar i radoznao. Tajna vjere koja se spominje u misi jest i tajna njegove čvrstine. Spoznaja da je svakome čovjeku namijenjen dar, ugodniji ili manje lijep. Zato govori o daru zatočeništva doduše ne može gledati. U Haagu je mogao. Vrlo zanimljivo. No Graz je mnogo bliži Zagrebu pa su i posjetitelji češći, kao i obitelj – supruga koja živi u Zagrebu i djeca koja još bijahu nježnim godinama kada je započela njegova kalvarija.

Ante Šimić, poduzetnik, nudi mu stipendiju za kćer ali Dario Kordić sa smiješkom odbija i kaže mu neka stipendira koje dijete siromašnih roditelja iz srednje Bosne. Boro Vujica se slaže, ratnik, još mlad i stamen kao hrast ima ideju koju podržava i kardinal Puljić – da se u blizini Busovače smjeste napuštena djeca. Jedan od onih koji ostaju i žele da svi Hrvati iz srednje Bosne ostanu na svojemu. Oni koji nisu otišli, oni koji su sol zemlje u kojoj su Hrvati najstariji narod.

Neobičan je čovjek Dario Kordić. Neobično je što nakon četrnaest godina tamnice djeluje kao da se jučer našao tu i sutra će izaći, vedar i radoznao. Tajna vjere koja se spominje u misi jest i tajna njegove čvrstine. Spoznaja da je svakome čovjeku namijenjen dar, ugodniji ili manje lijep. Zato govori o daru zatočeništva. On ga je prihvatio, zahvalno i smjerno. Ta viša dimenzija u koju je ušao njegov duh sada je svijet u kojemu živi, a ne zatvorska realnost. No, kao što rekoh, Kordić se nije toliko odvojio od stvarnosti da ga ne bi zanimali ljudi i prilike, hrvatske prilike posebno, da ne bi političkim nervom duboko prodirao u stvarnost i nakon tolikih izdaja kojima je bio žrtvom tražio novu opciju za spas hrvatstva, hrvatske kulture i općenite ljudskosti nagrižene zubima suvremenih posezatelja za dušom čovjekovom koju žele pretvoriti u izložak na trgovačkim štandovima i treba ih otjerati iz prostora hrama.

U listopadu ove godine je, znači, navršilo četrnaest godina osame (koje li osame s još sedmoricom u sobi u grazerskom zatvoru), a Kordić bi mogao izaći na slobodu 2014.

Što se ne mijenja

Vrijeme posjeta ograničeno je na 45 minuta i prolazi u trenu. Kada se opet nađemo u relativno pustoj ulici ne mogu se ne prisjetiti Mateše Antuna Kuhačevića koji je čamio u tamnici tvrđave Schlossberg na brdu iznad središta Graza, a prije toga godinama i u Spielbergu pokraj Brna, istoj onoj tvrđavi u kojoj je bio zatočen i Trenk, koji je ondje i umro. Tristotinjak kilometara ili manje sjeveroistočno od Graza je Bečki Novi Grad (Wienerneustadt). Što je bio grijeh M. A. Kuhačevića? Taj se Senjanin, pisac, zalagao da se Hrvatska krajina pripoji Hrvatskoj i Slavoniji, a nepravedno je optužen za pobunu graničara sredinom 18. stoljeća. U tamnicama je proveo 26 godina. Tako se, eto, u nedogled nastavljaju hrvatske tragedije, a i zatvori su na sličnim mjestima u srednjoj i sjevernoj Europi i na Sredozemlju (Grabovac). I tako se, eto, očitituje hrvatska pripadnost zapadnoeuropskom krugu.

Žrtva političkoga procesa u Haagu, Dario Kordić, u srednjoj Bosni i općenito na prostorima Herceg Bosne ima isti status kao general Ante Gotovina u Hrvatskoj. To se ne mijenja i ničime se ne može promijeniti.

Hrvoje Hitrec