Bitanga i sramota

Kolumnist "Jutarnjega lista" Jurica Pavičić napisao je u subotnjem broju da su hrvatski kraljevi bili bitange, a ban Jelačić sramota.

Dva dana prije toga teksta koji vjerojatno ne bi mogao biti tiskan ni u beogradskim novinama, bio sam gost zaprešićke knjižnice "Ante Kovačić". U Zaprešiću su upravo u tijeku Dani bana Josipa Jelačića. Nisam pozvan bez razloga – predstavljen je moj roman s Jelačićevim geslom u naslovu "Što Bog dade i sreća junačka". Domaći je zbor otpjevao i istoimenu skladbu te zatim "Ustani bane", urednica Miroslava Vučić govorila o mijenama povijesnoga romana, a izvrsni hrvatski glumci pročitali nekoliko stranica knjige u kojoj dvanaest Jelačićevih suvremenika govori o banu (i o sebi i duhu vremena).Sanja Marin je čitala groficu von Stockau, banovu ženu, onaj dio gdje govori o smrti djeteta, djevojčice koja je pokopana u kapelici sv. Josipa na imanju Novi dvori pokraj Zaprešića.

Razbijen i maleni lijes

Nakon književne večeri, dok sam potpisivao primjerke romana, pristupila mi je nepoznata gospođa i rekla: "Ja sam ju imala na rukama". Nisam odmah shvatio, mislio sam da je imala u rukama minijaturni lijes, ali ne – gospođa je doista imala na rukama balzamiranu djevojčicu i tvrdila da je dijete bilo i tada tako lijepo kao što sam ga opisao u knjizi.

Jelačićeva kćerNakon književne večeri, dok sam potpisivao primjerke romana, pristupila mi je nepoznata gospođa i rekla: "Ja sam ju imala na rukama". Nisam odmah shvatio, mislio sam da je imala u rukama minijaturni lijes, ali ne – gospođa je doista imala na rukama balzamiranu djevojčicu i tvrdila da je dijete bilo i tada tako lijepo kao što sam ga opisao u knjiziKako je došlo do toga? Mržnja prema banu Jelačiću bila je u komunističko vrijeme duboka i stalna. Ne samo da su maknuli njegov spomenik sa glavnog zagrebačkoga trga i razrezali ga u komade, nego su podosta poslije toga vandalskoga čina organizirali komunističku "mladež", svakojaku kriminalnu bagažu, da oskvrne banovu grobnicu i rastepu mu kosti, a tada je razbijen i maleni lijes u kojemu je ležala Jelačićeva kći, jedino banovo dijete.

Duhovni nasljednik stare mržnje

Sada je na istom poslu kolumnist J. Pavičić, duhovni nasljednik rečene stare mržnje, koju i objašnjava istim stajalištima kao i njegovi razbojnički očevi – da je naime Jelačić pokopao mađarsku revoluciju. Ta ideološka matrica ne drži vodu jer ni o kakvoj "revoluciji" u klasičnom smislu nije bila riječ, nego o namjeri da se Mađarska osamostali od Austrije – u čemu je i mađarsko plemstvo imalo prste, premda su mnogi magnati držali fige u džepu. I sve bi to bilo više-manje lijepo da Mađari nisu istodobno odricali Hrvatskoj ne samo pravo na samostalnost nego ju uopće "nisu mogli naći na zemljovidu". PavičićKolumnist "Jutarnjega lista" Jurica Pavičić napisao je da su hrvatski kraljevi bili bitange, a ban Jelačić sramota, da je naime Jelačić pokopao mađarsku revolucijuPobjeda takve "revolucije" značila bi (barem) pripojenje Slavonije novoj državi, Velikoj Mađarskoj, a Hrvatska bi bila svedena na područje mnogo zapadnije od linije kojoj je sjeverna točka Virovitica. U situaciji kada Dalmacija još nije bila prisajedinjena, a Hrvatska krajina još pod Carevinskim vijećem, to bi značilo definitivan kraj hrvatske države. Tada Jelačić caru i Carevinskom vijeću usprkos samostalno odlučuje – ne čekati da Mađari provale u Hrvatsku, nego prijeći Dravu i obeshrabriti Mađare na njihovu terenu.

Toga i takvog Jelačića J. Pavičić naziva hrvatskom sramotom.

Bijedna piskarala

U romanu "Što Bog dade i sreća junačka" spominjem naravno i Pavičićeva duhovnog djeda Karla Marxa koji je upravo te 1848. u "Reinische Zeitung" nazvao Hrvate otpatcima naroda koje treba istrijebiti do imena. Povod za tu izjavu bili su Jelačić i njegovi Hrvati, "grobari revolucija".

Da ne bi ostao samo u 19. stoljeću, J. P. odlazi i dublje u povijest, pa hrvatske kraljeve naziva bitangama – dan nakon što se na HTV-u prikazuje prva epizoda serije "Hrvatski kraljevi". Te bitange J.P. nabraja i poimence, ne sve jer ih ne zna nabrojati.

Na stranu što bi u normalnoj zemlji takvo pisanje bilo povodom ozbiljnijega revolta i micanja protagonista iz javnoga prostora. Na stranu, velim, jer živimo u državi koja podržava svoje mrzitelje, a prezire one koje ju vole, kakva jest da jest. Za sada samo ovoliko, jer se o državi i radi: ne mrzi ta opaka i bučna manjina samo ovu, modernu hrvatsku državu, ona mrzi svaku hrvatsku državu od prve njezine pojavnosti do dana današnjega i zato s toliko brutalnoga verbalnog nasilja pruža pandže prema svemu i prema svima koji su u bilo kojem povijesnom razdoblju bili nositelji hrvatske državnosti i njezini branitelji. Jer da njih nije bilo u svim stoljećima burne hrvatske povijesti, ni ove danas ne bi bilo i bijedna bi se piskarala okretala drugim temama, pišući na drugom nekom jeziku a ne hrvatskome. A Jelačićev je potpis pod odlukom da hrvatski postane službenim jezikom. I tako dalje, plus činjenice da ga se u njegovo doba smatralo liberalom, što god to značilo. Ha!

Na svršetku ove tužne priče: o mojem romanu "Što Bog dade i sreća junačka" nije napisana ni jedna jedina riječ, koliko sam pratio. Navodno je bio u konkurenciji za neku nagradu, no i to nisam pratio. Možda naslov nije "u duhu vremena", možda je krivi naslov. Ili je krivo prezime, vjerojatno.

A s gospođom iz Zaprešića koju spomenuh razgovarat ću uskoro u miru Božjem, kako bi svi detalji bili zabilježeni za povijest.

Hrvoje Hitrec