Pogled u Bosnu

Godine 1842. objavljena je knjiga Matije Mažuranića "Pogled u Bosnu". Kritika drži da se radi o najboljoj preporodnoj prozi, a i jest tako jer se hrvatski jezik u Matije ostvaruje jasno i prirodno, gotovo bez onodobnih lutanja i oklijevanja u izričaju.

Stotinu šezdeset i devet godina poslije, naime svršetkom lipnja i početkom srpnja, slično su putovanje poduzeli jedan biskup i dva hrvatska književnika, prijevozom o kojemu Matija Mažuranić nije mogao ni sanjati probijajući se na konju bosanskim gudurama i bilježeći susrete što s Turcima što s kršćanima.

Bit će još prilike da se ovo suvremeno putovanje Bosnom detaljnije opiše, a i onaj dio koji se (prethodno) zbio u Hercegovini, zemlji što se smjestila južno od Bosne – o Mostaru posebno i kako se ondje doista živi, o razorenim zgradama usred nesretno podijeljena grada, o karikaturalnim rješenjima "međunarodne zajednice" koja je bacila u koš sva demokratska postignuća i posegnula za kabaretskim procedurama kako bi potisnula Hrvate – nakon što je tenkovskim napadom na banku demonstrirala europsku i inu zapadnu civiliziranost – o hrvatskoj marljivosti i poduzetnosti i snalaženju hrvatstva u nemogućim okvirima, o prividnoj živahnosti na novom Starom mostu gdje vjerski turisti iz Međugorja dolaze na provod s mirisom Orijenta i dive se Neretvi, o prikazu hrvatske knjige u "Kosači" koja je sagrađena kamenom što je nekoć bio namijenjen katedrali no ona je znatno poslije silom dekreta sagrađena na drugom mjestu, podno biskupskoga dvora i još snižena krova da ne bi zakrila partizansko groblje, a i zvonik nije neko oku ugodno zdanje – ljepši je franjevački visok 107 metara, te s ponosom vele da je viši od tornjeva zagrebačke katedrale.

O HercegoviniBit će još prilike da se ovo suvremeno putovanje Bosnom detaljnije opiše, a i onaj dio koji se (prethodno) zbio u Hercegovini, zemlji što se smjestila južno od Bosne – o Mostaru posebno i kako se ondje doista živi, o razorenim zgradama usred nesretno podijeljena grada, o karikaturalnim rješenjima "međunarodne zajednice" koja je bacila u koš sva demokratska postignuća i posegnula za kabaretskim procedurama kako bi potisnula Hrvate.Spomenuh Stari most uz spomen na Praljka koji je upravo tih dana u Zagrebu, na "dopustu", u očekivanju očekivanih presuda. Sav se haaški, paneuropski i hrvatski projugoslavenski tisak svojedobno natjecao u optužbama da su Praljak i Hrvati upćenito srušili taj doista lijepi, stari most, a otkako je Slobodan Praljak u jednoj od sedamnaest ili više svojih knjiga uz pomoć eksperata (koji nisu bili Hrvati) dokazao da svi skupa bezočno lažu – zašutjeli su kao zadnji bijednici koji nemaju snage ni za ispriku.

Mostarska je politička situacija samo cirkusni šator na vrhu ledene sante zuluma nad Hrvatima u Federaciji BiH i na "saveznoj" razini jer legalno izabrani hrvatski predstavnici ne mogu sjesti na mjesta za njih predviđena – suprotno svim sporazumima i zdravoj pameti, kao što je uostalom poznato. I dok se iz Zagreba beskonačno ponavljaju fraze o jednakopravnosti triju naroda, dva su naroda očito odlučila podijeliti Herceg Bosnu na srpsku i muslimansku u čemu imaju pomoć i izvana. No sve je to račun bez krčmara, nasilni koncept koji ne drži vodu i može dovesti samo do novih nesreća. Preživjeli su Hrvati i gora vremena, duboko je i staro njihovo korijenje za razliku od plitkoga korijenja onih koji bih ih htjeli eliminirati. Ništa u Bosni ni u Hercegovini nije riješeno i ne može biti na ovakav način. Ne može dok se hrvatsko pitanje ne riješi, ne može dok Hrvati ne budu imali teritorij na kojemu će biti svoji na svome i slobodno razvijati svoj narodni život, a taj teritorij i opet ne može biti skučen na hercegovačke prostore nego se preko povijesnih hrvatskih područja u srednjoj Bosni treba spajati s Posavinom. Što opet otvara, naravno, i pitanje granica "Republike srpske" koja pod tim imenom, a i niti jednim drugim, nikada nije smjela nastati niti je imala pravo na život rođen genocidom, kao što ni Herceg Bosna nije smjela nestati. Daytonski bosanski lonac je vražji kotao koji neodoljivo podsjeća na bure baruta, što je ta neodrživa BiH oduvijek i bila . Svako "jugoslavensko" rješenje idiotski je eksperiment koji ima svoje neuspješne presedane i povijest ga odbacuje kao umjetni i opaki mućak.

O snazi obitelji

Gornji dio o Hercegovini za sada završavam ironičnom rečenicom mostarskoga biskupa. Nakon što je pristojno slušao što smo govorili o prilikama u Hrvatskoj, reče mostarski biskup gospićko-senjskom biskupu: "A što bismo mi tek trebali reći, moj Mile." Iz publike u kojoj ima i podosta franjevaca oprezno odmaknutih od stamenog biskupa Perića, čuje se nakon tih riječi samo prigušen smijeh, obojen gorčinom ali ne i rezignacijom.

Hrvatsko pitanjeNišta u Bosni ni u Hercegovini nije riješeno i ne može biti na ovakav način. Ne može dok se hrvatsko pitanje ne riješi, ne može dok Hrvati ne budu imali teritorij na kojemu će biti svoji na svome i slobodno razvijati svoj narodni život, a taj teritorij i opet ne može biti skučen na hercegovačke prostore nego se preko povijesnih hrvatskih područja u srednjoj Bosni treba spajati s Posavinom.Ako bilo gdje u prostoru hrvatstva obitelj doista funkcionira kao čvrst i nerazoriv temelj društva, onda je to u Hercegovini i zemlji sjeverno od nje, koja se naziva Bosnom. Eto dva primjera od kojih prvi govori kako se obiteljsko ozračje prenosi i na literarni teren – pravnik i političar Mile Lasić, predsjednik Hrvatskoga intelektualnog zbora (pandan Hrvatskom kulturnom vijeću u Hrvatskoj) objavljuje knjigu poezije "Odjek trenutka", ali nije jedini autor. Uz njega su mlada pjesnikinja Ines Lasić i i još jedna poeteza, Blagica Bevanda, iz iste (šire)obitelji, a knjigu ilustrira Lasićeva kći Antonija, u dizajnu i pripremi sudjeluje ih još nekoliko – te se u radu na istoj knjizi nalazi sedam njih iz iste obitelji.

Tako nastaje suvremena hrvatska književnost i drži se hrvatski jezik, ljepši i čišći nego u zagrebačkim novinama, recimo. Mijenko Stojić, odličan pjesnik koji je i član Društva hrvatskih pisaca, a ne samo bih-hr-književnoga društva, začinje pravu temu već prije postavljanim pitanjem – zašto, naime, Društvo hrvatskih književnika BiH ne postane i formalno ogrankom Društva hrvatskih književnika i ne bi li to pridonijelo koheziji jedinstvenoga hrvatskoga bića na toj razini, a zatim i nadalje, u svim područjima. Slažem se potpuno.

Drugu knjigu o snazi obitelji dobivam u Kreševu. Naslov joj je "Istinita bajka", a autor se zove Anto Stanić. Svojevrsna saga o jednoj obitelji iz Kreševa koja je paradigma preživljavanja Hrvata u srednjoj Bosni, onih kojih su ostali živi i koji su usred kaosa i nevolja uspjeli ne samo ostati na nogama nego i postići zavidnu egzistenciju. Ništa ih nije zaustavilo, ni težak rad i odvojenost u doba gastarbajteraja u Njemačkoj, ni prvi, poduzetnički, ugostiteljski krah koji je pojeo novac pa su opet morali u pečalbu, ni novi povratak ali praćen ratom u Bosni koji je prijetio nestankom i tragedijama – pa ipak su se opet osovili, radili, poduzimali, trgovali, te danas obitelj Stanić ima tvrtke i u BiH i u Hrvatskoj, sa 1500 zaposlenih. Doista pomalo bajkovito. Ako se još doda da isti rodonačelnik bajke Anto Stanić piše poeziju i objavljuje zbirke pjesama, pa i romane, da je utemeljio Književnu zakladu "Fra Grgo Martić", što reći drugo nego – skinuti kapu.

ObiteljAko bilo gdje u prostoru hrvatstva obitelj doista funkcionira kao čvrst i nerazoriv temelj društva, onda je to u Hercegovini i zemlji sjeverno od nje, koja se naziva Bosnom.A spomenik Grgi Martiću je u središtu Kreševa, podno staroga samostana u kojemu je Martić proveo mnogo godina, od 1878. do smrti 1905., pišući i jašući s puškom preko ramena, prateći što se zbiva s Bosnom i razumijevajući kamo stvari vode. U samostanu starine i umjetnička djela koja zahtijevaju nov smještaj, pa se se upravo pokraj samostana obnovljenog iste godine kada je otvoren HNK u Zagrebu kopaju temelji za novu zgradu muzeja. U velikoj dvorani antologijska slika "Posljednje večere" Đure Sedera, a na pokrajnjem zidu portret fratra Miletića kojemu su u Drugom ratu oderali kožu u nekom podrumu, a on ni glasa, kažu, nije ispustio.

Jeziva bosanska povjesnica, koja se nastavila u srpskoj agresiji i u muslimanskim ritualnim ubijanjima devedesetih, u (na fotografijama zabilježenim) zločinima mudžahedina koji su dolazili i preko arapskih "humanitarnih" organizacija. O srpskim pokoljima priča mi u Kreševu Miro Jović, jedan od najkompetentnijih hrvatskih političara u BiH, kojemu su se zločinci – zavedeni njegovim prezimenom, smatrajući ga "svojim" – naveliko hvalili. I priča povjesničar i političar Jović o Bosni o kojoj nitko ništa ne zna jer svijest o povijesti ima nisku cijenu, o hrvatskim povijesnim krajevima, od kojih je ono što se naziva Bosnom samo malen dio.

No bajka o kojoj sam pričao u svezi sa Stanovićevom knjigom, doista je iznimka. Hvalevrijedna, ali iznimka. Zašto? U ratu devedesetih područje Kreševa izgubilo je šest ljudi. Poslije rata devedesetih izgubilo je njih šest stotina. Na razne načine, različitim sredstvima, manje ili više sofisticiranih nasiljem obavlja se u srednjoj Bosni etničko čišćenje, pod patronatom "visokih predstavnika" koji isti posao rade u "Republici srpskoj" sprječavajući šutke povratak hrvatskih prognanika, a ondje gdje je doista značajna koncentracija Hrvata, kao u Hercegovini – toleririraju i podržavaju nasilje nad Hrvatima ne dopuštajući sudjelovanje u političkom životu onih hrvatskih predstavnika koje biraju Hrvati. Taj scenarij kojemu je cilj Bosna i Hercegovina bez Hrvata, sada je posve razvidan i zahtijeva odlučnu akciju. Povijesna prijevara u Daytonu je ogoljena do kosti i sada je čas za svehrvatski otpor u kojemu Republika Hrvatska treba odlučno sudjelovati. Nadajmo se da će skori izbori u Hrvatskoj iznjedriti vlast koja ne će ostaviti Hrvate u susjednoj državi na cjedilu, koja ne će među njih unositi razdor kao što je učinio štetočinja Sanader, koja se ne će bojati izmišljenih hipoteka "podjele Bosne" u režiji hrvatskih vlasti devedesetih, i koja će cjelokupno stanje u BiH staviti na dnevni red Generalne skupštine Ujedinjenih naroda.

Lerman i Kreševo – kao podsjetnik

Jest divlja ljepota ponad zemlje u kreševskom kraju, ali je veliko blago ispod zemlje. Srebro, po kojemu se ovaj kraj nazivao srebrnim (srebrenim), ali i bakar i živa a ponajviše željezo. "Rupari" su ondje kopali od sredine 14. stoljeća, teško su živjeli i tada i poslije, ali uvijek u zajednici sa svojom crkvom sv. Katarine i samostanom. Kraljica Katarina Kosača boravila je često u Gradu-tvrđavi gdje je bila kraljevska rezidencija, a u samostanu je slika kraljice koja predaje Samostan Kreševo Djevici Mariji, rad venecijanske škole 18. stoljeća.

No, razgovor u rudačama te večeri u Kreševu skreće na Lermana. Moja je opća naobrazba skromna, ali ipak obuhvaća i Dragutina Lermana, no podatak da je umro u Kreševu nije ostao u već načetoj memoriji. Pustolov i istraživač Lerman (rođen u Sl. Požegi) bio je član čuvene Stanleyeve ekspedicije u Kongo. Kada se vratio iz Afrike, čuo je o bogatim žilama (valjda srebra) kod Kreševa. Računao je da će mu trebati šest mjeseci, a ostao je šest godina. Žilu nije pronašao. Umro je u Kreševu 1918.

No mi idemo dalje, istraživati suvremenu Bosnu. Ljetna je večer, male kavane u Kiseljaku pune mladih ljudi, mjestimice mračno kao povijest, mjestimice na putu preko Busovače do Zenice nešto škrte rasvjete. U Zenici spominjemo Glavaša, žrtvu montiranoga procesa u samostalnoj Hrvatskoj, spominjemo don Antu Bakovića koji je tu čamio kao žrtva komunističkoga terora u Jugoslaviji – ponavlja se povijest i zenički zatvor kao vječna utvrda. Biskup govori usput kako je dvaput pokušao posjetiti generala Gotovinu, ali mu nisu dali.

U Bosanskom Brodu prelazimo granicu, kratko provjeravaju dokumente. Božidar Petrač ima samo osobnu iskaznicu. Jedini je shvatio da za isti hrvatski povijesni i etnički prostor ne treba putovnicu. Prelistavam knjigu "Čuvari kulturnog nasljeđa" u izdanju "Napretka", podružnica Kreševo. U svezi s "Napretkom" imam podijeljene osjećaje. Članstvo je sjajno, nema sumnje, ali što radi taj Topić i nije li vrijeme da mu Bog prosvijetli pamet?

Hrvoje Hitrec