U čast Đuri Brodarcu

O

ni koji se sjećaju 1991. a među njima su svi Hrvati koji su tada imali više od pet godina, sjećaju se i onih zlokobnih ratnih snimaka s Banovine, razaranja i tjeskobe, pada Petrinje i srpskih zločina, napada na Sisak, na grad i rafineriju, užasnutih, očajnih ljudi punih straha i bijesa, ljudi željnih jedne čvrste točke na koju će se osloniti i koja će im dati nadu da nije sve izgubljeno, da se treba osoviti, obraniti i sačuvati ovaj dio Hrvatske.

Dobro se sjećam televizijskog priloga iz granatiranog Siska: čovjek srednje dobi ispod nekih klimavih stuba usred srpskoga napada daje intervju. Ne viče, ne vrišti, djeluje hladnokrvno, premda se na licu vidi duboka zabrinutost. A kako i ne bi. Čovjek se zove Đuro Brodarac. I tako se, eto, u tom trenutku iz mase izbezumljenoga naroda izdvaja jedan lik koji uzima na sebe teret obrane toga područja. Nema u sebi ništa mesijansko, govori ne gledajući izravno u kameru, ponešto pognute glave, čvrstih usana ispod brka. Ne obećaje ništa, ali daje do znanja da je tu, da se zove Brodarac, da će ostati tu do kraja – do pobjede ili do poraza. I to je dovoljno da zaustavi one koji bi pobjegli glavom bez obzira, da učvrste noge i stave se, štono riječ, na raspolaganje domovini.

Svi oni znaju da je Sisak – Sisak, da sjeverna hrvatska prijestolnica iz doba junaka Ljudevita Posavskog ima iza sebe rastresitu noviju povijest, da su rafinerija i poglavito željezara postale bastionom "jugoslavenstva" i da se tu dovaljalo mnoštvo koje i ne govori hrvatski. To je razlog da Hrvati u Sisku nisu strjepili samo od napada srpskih terorista i jugoslavenske (srpske) armije izvana, nego i od izdaje iznutra, od velike i dobro organizirane pete kolone. Jesu li Brodarac (i Hrvatska u cjelini) posegnuli za rješenjima koja su u takvim slučajevima uobičajena, jesu li gdje u Hrvatskoj, pa i na Baniji, organizirani logori u stilu britanske (pa i američke) tradicije u 2. svjetskom ratu? Ne. Trebalo se toga čuvati, jer Hrvatsku ionako nitko nije volio, a ako ju je tko i volio – nije glasno govorio. No to ne znači da se napadnuti grad ne treba braniti i otkrivanjem i sprječavanjem djelovanja pete kolone, one otrovne rane koja izjeda iznutra.

Eto, to je "krimen" Đure Brodarca, jednoga od onih istaknutih ratnika koji su obranili Hrvatsku. Sve drugo je bijeda suvremene hrvatske politike koja puže kao pas pred britanskim (plus sateliti) gospodarima procedure primanja u Europsku uniju i sličnim nitkovima u Haagu, osnivajući priželjno male "hrvatske" haaške sudove. Sud u Sisku nije podoban, pa Brodarac mora pred sud u Osijeku, koji je imenovan kao jedan od četiri prijekih sudova, a bit će mu bliže i lešinari iz novina, poput Drage Hedla koji je karijeru načinio na Glavašu - onom istom Glavašu (da poberem konce s početka napisa) koji se 1991. osovio i rekao "samo tu, do toga kamena" (doduše u Slavoniji nema puno kamenja,ali ipak). Sjećam se i naslova u novinama iz toga doba, a glasi "Glavaš brani Slavoniju". Što je i te kako, u onoj pomutnji, značilo i meni i svima drugima u Hrvatskoj. Jedno ime. Rađanje jednoga vođe u jednom području, ime oko kojega se okuplja narod. Glavaš na istoku, Brodarac na Banovini. Njihov je zajednički grijeh što su branili Hrvatsku i u tome uspjeli. Kao što je Merčepov grijeh da je stao odmah i vrlo čvrsto u obranu Vukovara, a zatim vratio pod nadzor dobar dio zapadne Slavonije.

Da pojednostavnim priču: hrvatska politika žrtvuje, jednog po jednog, sve ratne zapovjednike koji su izrasli iz naroda. Projugoslavenski tisak ih usporedo demonizira, izmišlja mračne priče, širi se fama o nestanku "uglednih Srba". A nema volje "istraživačkoga novinarstva" da analizira jedan po jedan "ugledni" slučaj, te da se vidi kako je i zašto i je li uopće došlo do toga da pojedini Srbi stradaju. Ako je i bilo kojega prekoračenja, osobne osvete i slično, Đuro Brodarac u tome nije sudjelovao niti može odgovarati po zapovjednoj odgovornosti.

Istodobno, nitko ne odgovara za četiri stotine ubijene hrvatske djece, primjerice. Možda je onaj tko je ispalio granatu na dječje igralište u Slavonskom Brodu sada negdje u Hrvatskoj, vjerojatno mu je Hrvatska obnovila kuću. Hrvatsko odvjetništvo i policija ne idu tim tragom, njih zanimaju samo Hrvati. Valjda zato jer su hrvatske instuitucije. Ne zanima ih ni Vučurević, ili barem nisam vidio pretjeranu brigu. Zanima ih samo kako da što više hrvatskih glava odnesu sultanu u Bruxelles, London i Haag, kao što su ih prije nosili u Beograd. Sada im je to već rutina, već su ogrezli u bijedi i poniženjima, pa vele sebi: no dat ćemo još Brodarca, nema veze, kud svi tud i Đuro, a mi ćemo u Europsku uniju. Pogreška je doista učinjena, tragična pogreška, kada je bilo kojem sudu izručen bilo koji zapovjednik iz Hrvatskoga domovinskog rata. Na prvi takav zahtjev trebalo je odlučno reći: ne, po svaku cijenu. Tada bi nas cijenili, i tada bismo poštovali sami sebe.

Ne znam jesam li vam poštovani čitatelji, ispričao priču iz vremena "afere Špegelj". Bio sam tada što sam već bio, u svakom slučaju u krugu. Beograd je tražio da mu predamo generala. Mi smo rekli:ne, jer ako predamo njega, sutra ćemo predati drugoga i trećega i bijedno ćemo skončati. Toliko iz bliže povijesti.

Izljev nepatvorene mržnje na Aralicu

Žiri nagrade "Vladimir Nazor" usudio se nagraditi Ivana Aralicu. Nagradio ga je za književni rad. Taj je hrabri potez izazvao ne samo buru, nego i neviđen izljev mržnje prema tom hrvatskom književniku. Ideološka komisija Centralnoga komiteta medijsko-političke korporacije naručila je članak od nekog kazališnog kritičara jer se valjda ni novinarsko-književna bratija iz projugoslavenskoga lista nije htjela toliko blamirati, te su našli jurišnika.

Elem, u članku nema gotovo ništa o knjigama i književnosti. Radi se o bjesomučnom, upravo histeričnom napadu punom mržnje u kojemu se na ideološki zastrašujuće mračan način analizira Araličina politička biografija. Od vremena Matvejevićevih pogromaških insinuacija na račun ne samo Mile Pešorde nego i drugih nekih hrvatskih književnika, ništa se slično nije moglo pročitati u novinama koje izlaze u Hrvatskoj. Matvejević je za svoje svinjarije snosio sankcije (ali nastavlja i dalje).

Srpskohrvatski James Bond

Zabilježio sam na nekom papiriću, pa papir izgubio, ali mi je ostalo u pamćenju: projugoslavenski list imao je u naslovu rečenicu: Bond govori srpskohrvatski. Vjerojatno je riječ o engleskom špijunu Jamesu Bondu i o novom filmu gdje i inače univerzalni Bond, ubojica i poliglot, govori nekim jezikom koji spomenute novina nazivaju srpskohrvatskim. Bond u stvarnosti ne postoji, kao ni srpskohrvatski, ali...neka se nađe, misli urednik. Nek se čuje. Onda pažljivije pogledam tekst pod koji je potpisan meni poznati novinar koji svakako nije ljubitelj srpskohrvatskoga fantoma i vidim da je on taj izmišljeni jezik stavio u navodnike, "srpskohrvatski", što je već druga priča. No zato je on samo novinar, a naslov je, bez navodnika, izvukao urednik. I zato je taj urednik (ili urednica).

Nego, u istom listu nedavno žalopojka nad nepismenim učenicima i studentima, a kao primjeri se navode "cvjet", svjet" itd. Kao da je dvoglas "ie", odnosno njegovo ostvarenje u tri oblika jedino što nepismenost dijeli od pismenosti. U istom broju toga lista našao bih, da sam tražio, stotinjak izrazitih jezičnih nepismenosti, koje to i nisu jer se lektori projugoslavenskog lista drže (vjerovali ili ne) "Novosadskoga pravopisa". Drže se velikosrpskog eksperimenta od prije pedeset godina, koji u hrvatskoj kulturi nikada nije prihvaćen niti je mogao biti jer bi to značilo njezino samoubojstvo. Ali, neka se nađe...nikad se ne zna...itd.

S druge strane, žalopojke koje su bile povodom – imaju i te kakvih razloga. Tzv. "informatička revolucija" u istom je rangu s germanizacijom, mađarizacijom, talijanizacijom i srbizacijom, toliko pogubna po hrvatski jezik da su rečena četiri nasrtaja prema njoj samo čarke. A ovo je rat.

Hrvoje Hitrec