Hrvatska početkom svibnja

Svibanj je užareni mjesec. Mnogo toga što i danas izaziva (asimetrične) podjele u hrvatskome narodu, događalo se u svibnju, naime 1945. No, svibanj 2011. tek je počeo. Jedna reminiscencija na crveni teror odvila se u subotu na trgu koji i dalje, usprkos sjajno plasiranom Titovu mjestu na listi svjetskih zločinaca, nosi ime po monstrumu. Peti po redu prosvjed protiv naziva trga nije okupio toliko ljudi koliko bi čovjek očekivao, ali je bio reprezentativan i po scenografiji i izborom govornika. Od Maje Runje ostaje rečenica da je spomenuti naziv zadnji ostatak Berlinskoga zida u Europi. Smiren i točan bio je govor Tomislava Jonjića, koji je zločinca Tita i komunističke zločine prikazao u sažetom i (rekao bih) definitivnom obliku – ništa se tome ne treba dodati, jedino oduzeti trgu sadašnji besramni naziv.

Intrigantan je bio Jože Dežman, predsjednik slovenske komisije za istraživanje prikrivanih grobišta koji je ponovio da je Slovenija najveće hrvatsko groblje, podsjetio koliko je, uz Hrvate, stradao ondje i slovenski narod, ali je ponudio i odgovor na pitanje koje se izbjegava – naime, je li Tito uopće bio Tito, odnosno je li Tito bio Josip Broz? Odgovor koji Dežman nudi vrlo je jednostavan i suvremen – DNK analiza. Ostatci komunističkoga diktatora postoje, a postoje i njegovi (navodni ili ne ) srodnici, pa bi analiza pokazala jesu li u pravu oni koji tvrde da bravarski šegrt koji je izgubio prst na poslu nije bio onaj poslijeratni (ili poslijedrvarski) Tito. Ili bi u pravu bila "službena historiografija" koja te sumnje odbacuje.

Dežmanov prijedlog je svakako pametan.

Na prosvjedu je govorio i jedan posebno mudar, rječit i hrabar fratar, uz to sjajan pjesnik, fra Miljenko Stojić. Nije bio općenit, spominjao je imena i prezimena, naime nekadašnjih alkarskih vojvoda Petra Peke Bogdana i Brune Vuletića kojima kao zločincima ili barem organizatorima komunističkih zločina nikako nije mjesto u članstvu Viteškog alkarskog društva. A govorio je i o novootkrivenim jamama, u Vrgorcu i podno Biokova. Ne znam ima li s otkrićima u Vrgorcu kakvu vezu autocesta koja se ondje sada gradi, no ne bih se čudio. U okolici Maribora bilo je baš tako – desetci tisuća Hrvata pronađeni su u vrijeme narasle cestogradnje. A koliko ih se našlo ispod asfalta preko kojega se i mi vozimo?

Govorili su također Zdravka Bušić i Željko Tomljenović iz pokreta Hrast, s porukom da će, kao i obično, biti poslan zahtjev državnim i gradskim vlastima oko skidanja nakaznoga naziva.

Dan prije razgovarao sam s nekoliko djevojčica i dječaka. Imaju petnaest godina, bliže se šesnaestoj. A znaju sve. Pitaju me kako je moguće da se taj trg zove po tom maršalu Titu. Jer znaju sve. Pitaju me što sam ja učinio, jer misle da nešto mogu. Kažem im da sam 1994. bio predsjednik Povjerenstva za imenovanje trgova i ulica u Zagrebu, da je to povjerenstvo, sastavljeno tada od vrlo, vrlo uglednih znanstvenika, donijelo odluku o preimenovanju i da ta odluka postoji (i da nije ni jednim aktom poništena, koliko mi je poznato), ali je "zaustavljena" na putu do sjednice Gradske skupštine Grada Zagreba. "Tko ju je zaustavio?", pitaju me. "Ah", velim, " to je mračna priča, nije za djecu."

Nepodopština u Proštini

Zatim se svibanj nastavio u Proštini, općina Marčana, gdje se Savez antifašističkih boraca s mentorom Stipom Mesićem prisjećao hrvatske pobune protiv talijanskih fašista 1921. godine. Da će se ondje dogoditi što se i dogodilo, naime da će Mesić i "antifašisti" zlorabiti proštinske događaje – doista se i zbilo. A da će se zbiti kao što je bilo, upozorio je prije skupa predsjednik Udruge dr. Ante Ciliga, gospodin Ninoslav Mogorović. U svome briljantno pisanom tekstu podsjetio je tko bijaše Ante Ciliga, naime antipod i Titu i malim crvenim nakazama poput Mesića i Kajina.

Ukratko: Ciliga je bio doista antifašist, a 1921. Istrani su doista podigli antifašističku bunu – protiv progona i potalijančivanja Hrvata u Istri.

A čemu je bio posvećen govor bivšega predsjednika (Bože moj!) Mesića. Tomu da sada "neki intelektualci prekapaju grobove". Čije? O čemu on to? Pa o 1945.. naravno, o Bleiburgu i Križnim putovima. Kakve to veze ima s Ciligom i Proštinskom bunom ? Nikakve. Ali treba , misli, Mesić, uspostaviti vezu, reći da su i Istrani 1921. i partizanski zločinci 1945. bili isti – antifašisti.

Naravno da ta idiotska logika nema nikakvoga smisla, ali neka se nađe (misle Mesić i Kajin). Stavljanje prljavoga rublja komunizma pod čiste skute istarske pobune 1921. bezočno je djelo ogrtanja antifašizmom podivljale komunističke soldateske 1945.

Može li takva Hrvatska u uniju?

Na Krugu za trg dijeljene su brošure koje za tu priliku po običaju sklada dugogodišnji saborski zastupnik Ante Beljo. U brošuri je jedno lucidno pitanje: naime, hoće li prije konačnoga ulaska u EU, ta EU upitati što je s provođenjem njezinih rezolucija u Hrvatskoj?

Ako već postavlja pitanje o uporabivosti biljnih lijekova koji se prodaju na tržnicama, ne će li EU pitati zašto se ne provode njezine dvije rezolucije o osudi komunističkih zločina? Prva iz 2006. U članku 13. kaže se:

"Skupština Europskoga parlamenta poziva sve komunističke ili post-komunističke partije da u svojim zemljama, ako to dosad nisu učinile, ponovo procijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, jasno se distanciraju od zločina počinjenih od strane totalitarnih komunističkih režima i da ih osude bez ikakvih nejasnoća."

Glede Hrvatske, trik je u tome što sada nema komunističke partije, a ni jedna postojeća ne će priznati da je postkomunistička. Radije se prave blesavima.

No zato postoji u rečenoj Rezoluciji članak 5. koji je upravljen prema državnim institucijama, i kaže: Pad totalitarističkih komunističkih režima u Srednjoj i Istočnoj Europi nije bio u svim slučajevima popraćen međunarodnom istragom zločina koje su ti režimi počinili...Kao posljedica toga vrlo je niska svjesnost javnosti o zločinima...."

(Sada tek vidim jednu "rupu" u Rezoluciji .- ne spominje se posebno jugoistočna Europa.)

Kao što je poznato, a ipak treba stalno ponavljati, još je jedna Rezolucija objavljena 2009., sličnoga teksta: u članku 16. naglašava se uvjerenost da je "krajnji cilj otkrivanje i osuda svih zločina koje se počinili komunistički totalitarni režimi pomirba, što može biti postignuto na način da se prizna odgovornost za počinjene zločine, da se zatraži oprost, imajući pri tome u vidu potrebu moralnoga preporoda."

Pa kako Mesić i njegovi "antifašisti" odgovaraju na te rezolucije? Tako da propovijedaju kako su žrtve zločina i zaslužile smrt, tako da prozivaju "intelektualce koji prekopavaju grobove".

I zato, da se vratim lucidnoj rečenici iz brošure – da će "Europa" pitati Hrvatsku (vlast) što je učinjeno u području tih ljudskih prava, što je učinjeno u pitanju rezolucija i zašto nije učinjeno ama baš ništa. I zašto još živi zločinci nisu u zatvorima (recimo u zatvorima za osobe starije dobi)?

Nemojte očekivati od mene onu licemjernu misao, naime da takva Hrvatska ne može u EU. Može! Pa Velika Britanija je u EU, zar ne?

Velika konferencija o BiH

Stanje u Bosni i Hercegovini nikada nije bilo gore, još od ratnih vremena. Hrvati su izigrani već drugi put u dvije godine, Bošnjaci se raduju "pobjedi nad Hrvatima", a Srbi čine zadnje korake prema odcjepljenju. BiH nikada nije bila država u pravom smislu, s sada je ne samo nefunkcionalna država nego i država općega političkog bezakonja koje strani tutori ne znaju ili ne žele spriječiti.

Više nego ikada do sada osjeća se potreba za ustavnim promjenama i novom upravno-teritorijalnom organizacijom, odnosno ustanovljenjem BiH kao konfederacije s trima republikama. Ta kutija, makar i jest Pandorina, treba biti žurno otvorena jer inače BiH ne će biti. Koliko god "velike sile" bile sada usredotočene na druga područja svijeta, moraju biti svjesne da će se – nastavi li se ovako- morati i te kako koncentrirati na BiH. Vrijeme je za veliku ("berlinsku") konferenciju o bolesniku na Balkanu.

Matematičar Bešker

Mučna provokacija novinara Beškera pod naslovom "Hrvati protiv matematike" nije preveliko iznenađenje. Njemu i njegovom listu samo je trebala haaška presuda da s njom mogu slobodnije izraziti svoje protuhrvatske deluzije i otvoreno optužiti Hrvatsku za genocid nad Srbima 1995. Mašući presudama kao smokvinim listovima podivljalog srbofilstva, laćaju se aritmetike i providno podmeću. Naime, veli Bešker, prije 20 godina bilo je 12,2 posto Srba, a sada ih je 4,5 posto. Zar to ne upućuje na genocid, pita se i pita sve.

Pa doista, gdje su to nestali Srbi? I zašto? Ma zato jer je stvorena samostalna hrvatska država, koju su pokušali ubiti ali nisu uspjeli. Njihova je država u državi propala, pa su otišli u državu u državi koju su uspjeli stvoriti u BiH, ili u državu koja je trebala postati jedinom državom do crte Virovitica-Karlovac-Karlobag, a nije.

Nikakvoga genocida nad Srbima nije bilo.

Otišli su uz odobravanje EU (ili EZ) i Washingtona. To što se sada i jedni i drugi prave nevještima, druga je priča.

A činjenica koja ostaje jest da Inoslav Bešker tvrdi isto što i Zoran Tadić, isto što i Dodik, potonji klasični pokrovitelj genocida. A ne tvrdi Bešker isto što tvrdi hrvatska državna vlast (kakva jest da jest). Tako smo dakle, valjda, ipak dobili nezavisno novinarstvo –nezavisno od činjenica, nezavisno od istine , nezavisno od zdravoga razuma.

Usput, u drskom krivotvorenju povijesti Bešker i genocid nad "folksdojčerima" i protjerivanje (i ubijanje) Talijana pripisuje – Hrvatskoj. Nije to dakle bila jugoslavenska, komunistička, partizanska zločinačka soldateska, nego je zločine počinila – Hrvatska. "Na rubu genocida", kaže Bešker kada se radi o Nijemcima, jer njih je valjda trebalo ipak poubijati, ali rubno (na rubu jama itd.).

Kako se krše ljudska prava

Gotovo da i nema dana kada se u crnim kronikama hrvatskih listova ne krše ljudska prava. Netko nekoga prijavi, a prije nego što je državno odvjetništvo učinilo svoje, prihvatilo ili odbilo, već je dotični u novinama osuđen, već je njegova krivnja gotova stvar. Tako čitam u dnevnom listu vijest "Načelnik Sutivana oštetio proračun za gotovo milijun kuna". Ne tako davno iste su dnevne novine - a i ja na portalu HKV-a- hvalile toga načelnika jer je iznimno velikim svotama (za malu općinu) stimulirao roditelje, pa su sutivanskom rivom ubrzo zaplovila mnogobrojna dječja kolica – primjer kako se može popraviti demografska situacija na hrvatskim otocima i uopće. Osim toga, dotični je načelnik na tome položaju dug niz godina i nikada s njegovim imenom nije bila povezana ni jedna afera. A iz napisa objavljenoga sada u dnevnim novinama vidljivo je isto tako da ga optužuju (vijećnici) za "krimene" koji su vezani uz procedure, a ne za stavljanje općinskih novaca u vlastiti džep.

I kada načelnik bude oslobođen sumnja (a bit će), što će onda uraditi dične dnevne novine? Ništa. To nije vijest.

Nemojte lako prijeći preko te novinarske prakse, jer se vama, poštovani čitatelji, nešto slično može dogoditi već sutra.

Hrvoje Hitrec